Najdraži stih

ja sam rođen samo zato da budem šonjo
da me šutiraju naokolo kao zvijer
da me svaka kreatura gazi pošto joj se digne
i da glupo proživim svoj vijek

ja sam sitna marioneta u ovo profitersko vrijeme
od početka do kraja malerozan broj
ja sam glavna atrakcija uličnog spektakla
ušlagirana konstanta s rupom na mozgu

gledam kako prolaze dječaci
oni ne razumiju svoj svijet
slušam kako balave između sebe
živo im se **** za sve

Branimir Džoni Štulić - Rodjen da budem šonjo
 
Благословио те Бог, млада жено,
и мушкарче што доји
на твојим грудима.
Дозволи да ту на хриди,
у сенци бреста,
бацим свој терет,
починем крај тебе.
(Гете: Путник)

 
Pesma o vernoj ženi
Znali ste da imam muža
i poklonili ste mi dva sjajna bisera...
Dirnuta takvom vašom pažnjom
prišila sam ih na bluzu od crvene svile.

U carskom parku uzdiže se gordo
stanište moje porodice.
Moj muž je kopljanik u dvoru blistave svetlosti
znam dobro da je vaša namera čista
kao nebeski zrak.
Ali moj je zavet:
jedan muž u životu i smrti.

Vraćam Vam blistave bisere
sa dve suze nalik na njih
Zašto Vas nisam upoznala,
kad još nisam imala muža?
Čan Ci
 
Mira Alečković

HALJINA


Niko ne vidi na njoj tvoje ruke
kada prolazim ulicom

Niko ne vidi na njoj tvoje prste
kad je vratim kući

Maleno dugme je opet ušiveno
i zakopčani svi snovi visoko do vrata

Ja ovu haljinu nežno skidam
ja ovu haljinu pažljivo oblačim

Ona za mene moć mađije ima
volela bih da tvoje ruke na njoj

mogu da pokažem svima.
 
Priča

Sećam se samo da je bila
nevina i tanka
i da joj je kosa bila
topla, kao crna svila
u nedrima golim.

I da je u nama pre uranka
zamiriso bagrem beo.

Slučajno se setih neveseo,
jer volim:
da sklopim oči i ćutim.

Kad bagrem dogodine zamiriše,
ko zna gde ću biti.
U tišini slutim
da joj se imena ne mogu setiti
nikad više.

Miloš Crnjanski
 
Naberimo cvjetova, uroni u njih i ostavi ih
u svom krilu, nek njihov miris blaži ovaj trenutak-
ovaj trenutak kada smireni ne vjerujemo ni u šta,
nevini pogani propadanja.

Bar ćeš se, ako postanem sjena, sjetiti mene poslije,
a da te sjećanje na me neće opeći ni raniti,
jer nikad se ne držasmo za ruke niti se poljubismo,
niti bijasmo drugo osim djeca.

I ako prije mene poneses obol mračnom brodaru,
neću morati da patim kad te se budem sjećao.
Bit ćeš mi blaga u spomenu kad te se sjetim na obali,
tužna poganko s cvijećem u krilu.

Fernando Pesoa
 
Nikada ne kažeš reč koju bi trebalo.

Da te ne bih ocenio, izmičeš mi na hiljadu
strana..
Da te ne bih pomešao sa mnogima, stojiš
odvojeno.
Poznajem, poznajem lukavstvo tvoje;
Nikad ne ideš putem kojim bi trebalo.

Tvoj prohtev je veći od prohteva drugih, zato
ćutiš.
Pritvornom ravnodušnošću ne haješ za moje
darove.
Poznajem, poznajem lukavstvo tvoje;
Nikada ne uzimaš što bi trebalo.

Tagore
 
Nije moj

Pretvarati se čitavog života da je njihov svet moj,
I znati da je sramno takvo pretvaranje.
Ali šta mogu da učinim? Kad bih kriknuo
I počeo da proričem, niko ne bi čuo.
Nisu za to njihovi ekrani, mikrofoni.
Ovakvi kao ja lutaju ulicama
I pričaju sami sa sobom. Spavaju na klupama u parku,
U pasažima na asfaltu. Jer zatvora je premalo
Da bi mogli da se pohapse svi siromasi.
Smeškam se i ćutim. Mene više neće stići.
Za sto sa izabranima da sedam - umem.

Česlav Miloš
 
У Европи обућар, да би био господин,
Буни се, наравна ствар.
Код нас је револуцију извео дворјанин,
Ваљда да буде обућар.

(Руска жена, поема Н. А. Њекрасова, наведено из историјске саге Самоубиство М. Алданова)
 
S DŽEPOVIMA MAJKO
PUNIM RAZNOG CVEĆA

Zašto ratnik nisam da posmatram ptice
i na jesen primim medalju od čička
što mesečar nisam, pa da nehotice
izlazim kroz prozor svojega sobička.

A odžačar da sam gore u visini
imale bi laste svoja pristaništa
ili staklorezac kojemu se čini
kada drži staklo da ne radi ništa.

Zašto majko nisam postao vatrogasac
da zalivam zumbul dok nam kuća gori
ili pekar beli, pa da stavljam kvasac
na Mesec kad počne tama da me mori.

Užarima visi na konopcu sreća...
izučivši višu školu za dželata
s džepovima majko punim raznog cveća
naći ćeš me da se ljuljam ispod vrata.


Miljenko Žuborski
 
Чекај ме

Чекај ме, и ја ћу сигурно доћи
само ме чекај дуго.
Чекај ме и када жуте кише
ноћи испуне тугом.
Чекај и када врућине запеку,
и када мећава брише,
чекај и када друге нико
не буде чекао више.
Чекај и када писма престану
стизати издалека,
чекај и када чекање дојади
свакоме који чека.

Чекај ме, и ја ћу сигурно доћи.
Не слушај кад ти кажу
како је време да заборавиш
и да те наде лажу.
Нек поверују и син и мати
да више не постојим,
нека се тако уморе чекати
и сви другови моји,
и горко вино за моју душу
нек пију код огњишта.
Чекај.
И немој сести с њима,
и немој пити ништа.

Чекај ме, и ја ћу сигурно доћи,
све смрти ме убити неће.
Нек рекне ко ме чекао није:
Тај је имао среће!
Ко чекати не зна, тај неће схватити
нити ће знати други
да си ме спасила ти једина
чекањем својим дугим.
Нас двоје само знаћемо како
преживех ватру клету, —
напросто, ти си чекати знала
као нико на свету.

- Константин Симонов
 
Nirvana

Noćas su me pohodili mrtvi.
Nova groblja i vekovi stari;
Prilazili k meni kao žrtvi,
Kao boji prolaznosti stvari.

Noćas su me pohodila mora,
Sva usahla, bez vala i pene,
Mrtav vetar duvao je s gora,
Trudio se svemir da pokrene.

Noćas me je pohodila sreća
Mrtvih duša, i san mrtve ruže,
Noćas bila sva mrtva proleća:
I mirisi mrtvi svuda kruže.

Noćas ljubav dolazila k meni,
Mrtva ljubav iz sviju vremena,
Zaljubljeni, smrću zagrljeni,
Pod poljupcem mrtvih uspomena.

I sve što je postojalo ikad,
Svoju senku sve što imađaše,
Sve što više javiti se nikad,
Nikad neće - k meni dohođaše.

Tu su bili umrli oblaci,
Mrtvo vreme s istorijom dana,
Tu su bili poginuli zraci:
Svu selenu pritisnu nirvana.

I nirvana imala je tada
Pogled koji nema ljudsko oko:
Bez oblika, bez sreće, bez jada,
Pogled mrtav i prazan duboko.

I taj pogled, k'o kam da je neki,
Padao je na mene i snove,
Na budućnost, na prostor daleki,
Na ideje, i sve misli nove.

Noćas su me pohodili mrtvi,
Nova groblja i vekovi stari;
Prilazili k meni kao žrtvi,
Kao boji prolaznosti stvari.

Vladislav Petković Dis
 
Šta sanjam i šta mi se događa

Ko će znati vremenu kraj,
vetru put, tišini ime,
i što je to
što meni podgriza misli i razara san?
Svake noći podmukli gosti dođu
nevidljivi, nečujni,
i ognjenim peskom mi zaspu usta i oči.

I dok se uporno hvatam za sjećanja
svetla neba, muškoga hoda,
plodne samoće, i dela, -
oni stoje više moje glave, nevidljivi, nečujni;
čekaju da bude
mrtvo telo u mrtvom mraku.

Al' mene jutro izbavlja i diže
nebeskim suncem, vodom, mladim lišćem;
muzika me vida;
i pramen nestalna dima u daljini;
krepi nadu;
seća na dane kad sam znao za radost

II

Još kasno u noći
neće da s smiri grad.
Iz prvog sna ne trza divlji krik,
u noć se rasipa. Jauk ili smeh?

Da l' ljubav kriju pusti parkovi
il' vino piju dvojca, -
gorko vino u zdravlje iste žene?
O, znam ja zemlju i njene darove.
Ja tražim san,
svet dubok i nepoznat.

III

Na tuđem moru. Ne prate mene
senke dobrog voćnjaka
ni Višegradska staza, uvek tužna

Blede blagoslavi.
Tonu darovi u danima i moru;
Ginu ožillci rana i milovanja
za uvek!
A iznad mene i neba i mora
jedino ime, cilj i znak i snaga:
žeđ moja beskrajna i sveta.

IV

Zaboravljene radosti meseca Jula!
Sad tamo u toploj tišini šljivik zašumi.
Veče se sluti.
Stazama koje kući vode poneku hiti.
Zelen val, riba il' tica
prelomi tišina.
Daljina, majko svih želja!
Zaspo je vozar
na skeli koju ljulja
val rodne reke.

Ivo Andric
 
Pesma za moj 27. rođendan

Više mi nisu potrebne reči, treba mi vreme;
Vreme je da sunce kaže koliko je sati;
Vreme je da cvet progovori, a usta zaneme;
Ko loše živi zar može jasno zapevati!

Verovao sam u san i u nepogodu,
u dve noći bio zaljubljen noću,
dok jug i sever u istome plodu
sazrevaju i cvokoću.

Sanjajući ja sam sve praznike prespavao!
I grom je pripitomljen pevao u staklu.
Ne rekoh li: vatru vrati na mesto pravo,
a poljupcu je mesto u paklu.

I hlebovi se pod zemljom školuju;
Ja bih se želeo na strani zla tući;
Pa ipak, po milosti istorije,
povraćajući i ja ću u raj ući.

Za prijatelje proglasio sam hulje,
zaljubljene u sve što peva i škodi.
Dok mi zvezde kolena ne nažulje
moliću se pobožnoj vodi.

Branko Miljković
 
Zivot

Sve to ne zavisi od mene.


Setim se kako bese lep,
nad vodama dubokim nekim,
kao Mesec beo,
sa lukom tankim i mekim,
jedan most.


I, vidis, to utesi me.


Ne zavisi od mene.


Dosta je da tog dana,
zemlja oko mene zamirise preorana,
ili da oblaci prolete,
malo nize,
pa da me to potrese.


Ne, ne od mene.


Dosta ce biti ako, jedne zime,
iz vrta jednog zavejanog
istrci neko ozeblo, tudje, dete
i zagrli me.

Miloš Crnjanski
 
Tumačenje ljubavi


Postoji mijesto gde ljubav počinje
i mjesto gde ljubav prestaje.

Postoji dodir dvije ruke
koji se opire svim riječnicima.

Postoji pogled što bukti ko veliko Betlehemsko ognjište
il` mala acetilenska lampa zelenog sjaja.

Postoje jednostavna i bezbrižna tepanja
čudesna ko velika okuka Mississipija.

Ruke, oči, tepanja
pomoću njih se ljubav bori i gradi.

Postoje cipele koje ljubav nosi
i njen je dolazak tajna.

Postoji upozorenje koje ljubav šalje
i cijena njegova zna se mnogo kasnije.

Postoje tumačenja ljubavi na svim jezicima
i nije nađeno nijedno mudrije od ovog:

Postoji mjesto gde ljubav počinje i mjesto
gdje ljubav prestaje - a ljubav ne traži ništa.

Carl Sandburg
 
Помаља се с истока лагано златне луне златокоса луч. Траг који прти у широкој реци прсте пружа ка мору.

Из Књиге неспокоја
Приредио Бернардо Соареш, помоћник књиговође из Лисабона
Фернандо Песоа


Бернардо Соареш - један од шездесетак његових хетеронима
 
Sve što mi je rekla

Sve što mi je rekla u zvezde sam slivo,
od tih zvezdica sliku sam joj skivo
- ta tako su valjda nekad i skovana
po tom božijem ruvu ta puceta sjajna -
sve sam slici kazo što mi srce taji,
nakitio sam je moji' uzdisaji',
al' za taj su teret zvezde bile male,
sve su bliže, bliže zapadu se dale.
Nakitio sam je željom srca moga,
pustom, teškom željom srca žeđanoga,
al' za taj su teret zvezde
sve su bliže, bliže zapadu se dale.
nakitio sam je slašću od usana,
blagoslovom rajskim grešnog milovanja,
al' i za taj teret zvezde behu male
sve su bliže, bliže zapadu se dale.
Nakitio sam je kletvama ljubavnim,
kitama žeženim, plamenom krvavim,
nek osete zvezde kako kletve tište,
nek nebu procvile, nek Bogu propište,
kako pate ljudi neka mu se tuže,
što veruju Boga, te ljubavi služe:
ej! al' za taj teret zvezde behu male,
sve su bliže, bliže zapadu se dale.
Sve je mirno, mirna su mu stada,
samo jedna zvezda preko neba pada,
a ja mislim, bolan, iz oka je pala,
što je pri rastanku slika zaplakala.

Laza Kostić
 
KAD UMREM


Kad umrem želim tvoje ruke na svojim očima:
želim svjetlo i žito tvojih ljubljenih ruku,
da me još jednom dirne njihova svježina,
da osjetim nježnost što izmijeni moji sudbinu.

Hoću da živiš dok te uspavan čekam,
hoću da tvoje uši i dalje slušaju vjetar,
da udišeš miris mora koje smo zajedno voljeli
i da nastaviš hodati pijeskom kojim smo hodali.

Hoću da ono što volim nastavi živjeti,
a tebe sam ljubio i pjevao iznad svega,
zato cvjetaj i dalje rascvjetana,

da bi dosegla sve što ti moja ljubav naređuje
da bi sjena moja prošetala tvojim vlasima,
da bismo tako upoznali i razlog mome pjevanju

Pablo Neruda
 
SLUTNJA KRAJA

Prete nam sa svih strana
u ime oca i sina,
prete nam potopom
što stoji odmah iz brda
kao džin od sluzi,
pa glađu
od koje ne štiti ni jedno bilje,
prete i užasnim obiljem hrane
(kakva budućnost!)
i najezdom vina.
U kardinalski-crvenom
šetaju nam noću po stanu
i traže prekidače
za sve što svetli i greje,
drže propovedi duge
koje malo znače,
a mogu da se pozovu samo na trube
što vrebaju s neba
ko topovi s ratne lađe.
Prete nam sa svih strana
udarcima i strašnim snima,
avaj, i naši snovi su s njima!
No pretnja predugo traje,
udrite već jednom, ili dosta!
U nama vidno prkos raste
i svako u svom uglu spreman je da umre
sopstvenom smrću, hrabro i polako.
Udrite!
Kosti nam postaju metal
i zvone kao zvona,
gospodarima ludim i sporim
uzvratićemo pretnju
glasom sa gore Siona!

Miodrag Pavlović
 
Ne ljubi manje koji mnogo ćuti,
on mnogo traži, i on mnogo sluti,
i svoju ljubav (kao parče kruva
za gladne zube) on brižljivo čuva
za zvijezde u visini,
za srca u daljini.

Ćutanje kaže: u tuđemu svijetu
ja sanjam još o cvijetu i sonetu
i o pitaru povrh trošne grede
i o ljepoti naše svijetle bijede,
i u žar dana i u plavet noći
snim: ja ću doći, ja ću doći.

Tin Ujević
 

Slične teme


Back
Top