Sergej Jesenjin

Jesenjin je najbolji penik Rusije,mada ne treba zanemariti ni Ahmatovu.Ljubav je cudna inspiracija ljudima kao sto su Rusi valjda zbog temperatura treba im stalno necija blizina.Mada citati njega i slusati Balasevica je zaista pogubno
 
Gotovo sve ste već napisali o velikom Jesenjinu. Branislav Glumac u svojim *Zabilješkama* o Sergeju Jesenjinu piše:" Bio je totalni pesnik.Strasnik Riječi i Žena :patio je i zbog jednih i zbog drugih.Uvijek u nesporazumu i dosluhu sa sobom.Htio se toliko puta p r e v l a d a t i ! Veliko plavokoso dijete koje mozda i nije htjelo odrasti. Sa nepunih trideset godina već je stajao na pepelu mnogih porušenih svjetova! I tko će onda odbaciti tu strašnu pjesnikovu Tajnu za samozaboravom? Zapisao se kao pravi, rođeni pjesnik u veliku knjigu ruskog i evropskog pjesništva u tridesetoj- a na neki način već bje ruševina.U vlastitom životu uboden do kostiju! Do samoubistva! I-počinio ga je! On,Serjoža, kosmički organ zanosno usidren na staroj majčici zemlji. I Zemlja ga je milosrdno pretvorila i Simbol: sačuvala mu je život u ime poezije. I obratno:poezijom je plaćao i platio životu.Pa ako je Puškin bio onaj prvi, onaj prvi Veliki, Jesenjin je, zasigurno, bio --JEDINI" ...

~&~
" Haljina modra i plave oči.
Lagao sam dragoj jedne noći.

Draga me pitala:" Mećava vije?
Spremiću postelju ,peć da se grije."

Odgovorih dragoj:" Neko sa visine
cvjetovima bijelim prekriva daljine.

Postelju spremi, peć da se grije,
bez tebe u srcu mećava vije."
 
uvek pisem mala slova....nisam tako htela da uvredim velikana...pogotovu sto ga obozavam...dakle Sergej Jesenjin je imao neodoljiv sarm jednog velikog boema...u oprostajnom pismu koje je napisao odvratni Majakovski on govori o Jesenjinu kao o coveku koji se lako predao...volela bih da neko napise to pismo ako ga ima...
 
***

De, ljubi me, jače ljubi,
ma krv pošla, ma bolelo.
Ne slaže se srce vrelo
s hladnom voljom duša grubih.

~*~
Prevrnutu čašu, koja
sred veselih sad se sivi-
man'mo.Al' znaj, draga moja,
na zemlji se jednom živi.

~*~
Okom, što ti se ne muti,
pogle maglu, punu memle;
u njoj mesec, ko vran žuti,
sad se vije iznad zemlje.

~*~
De, ljubi me! Tim me služi.
Gnjil mi speva pesmu svoju.
Zna se, gore, taj što kruži.
Već oseti i smrt moju.

~*~
Gube se i sahnu snage!
Mreti- nek se ne probudim!
Al' do kraja usne drage
hteo bih i ja da ljubim.

~*~
Sve uz snove plave, bujne,
stid i smutnja nek prohuji,
uz šum nežni trešnje ruje
''Ja sam tvoja'' -neka bruji...

~*~
I nek blista čaša, koja
s malo pene još se sivi...
Pij i pevaj, draga moja,
na zemlji se jednom živi.
 
I ja obozavam Jesenjina. Kad sam tuzna okrenem se njegovoj poeziji, a on kao da je moje muke vec prozivio i opjevao.
Je li mislite na ovo Oprostajno Pismo:

Jesenjin "Oprostajno Pismo"

Do viđenja, dragi, do viđenja
ti mi, prijatelju, jednom bješe sve.
Urečen rastanak bez našeg htijenja
obećava i sastanak, zar ne?


Do viđenja, dragi, bez ruke, bez slova,
nemoj da ti bol obrve povije -
umrijeti nije ništa na ovom svijetu nova,
a ni živjeti baš nije novije.


Naš je planet radostima ubog nesto.
Treba otimati radost danima sto bježe
na svijetu umirati nije teško.
Stvarati život daleko je teže
 
***
Što sam? Tko sam? Ja sam samo sanjar,
čiji pogled gasne u magli i memli,

živio sam usput, ko da sanjam,
kao mnogi drugi ljudi na toj zemlji.

I tebe sad ljubim po navici, dijete,
zato što sam mnoge ljubio, bolećiv,
zato usput, ko što palim cigarete,
govorim i šapćem zaljubljene riječi.

"Uvijek" i "ljubljena" i "upamtit ću",
a u duši vazda ista pustoš zrači;
ako dirneš strast u čovjekovu biću,
istine, bez sumnje, nikad nećeš naći.

Zato moja duša ne zna što je jeza
odbijenih želja, neshvaćene tuge.
Ti si, moja gipka, lakonoga brezo,
stvorena i za me i za mnoge druge.

Ali, ako tražeć neku srodnu dušu.
vezan protiv želje, utonem u sjeti,
nikad neću da te ljubomorom gušim,
nikad neću tebe grditi ni kleti.

Što sam? Tko sam? Ja sam samo sanjar,
čiji pogled gasne u magli i memli,
i volim te usput, ko da sanjam,
kao mnoge druge na toj zemlji.

Dok tražimo Ofelijino zagubljeno pismo, u međuvremenu, uživajte! :-D
 
Nisam uspela naci pismo ali evo jos jedna pesma imam i original na ruskom jeziku ako hoces poslacu ti.
Pismo cu i dalje traziti:lol:

***

Ne dozivam,ne zalim,ne placem,
ko s jabuka belih cvetni kad
sve ce proci.Suvim zlatom nacet,
nikad vise necu biti mlad.

Vise neces treptati ko ptica,
srce,zimom dotaknuto zlom.
Ni zemlja me brezinoga cica
ne namami bos da lutam njom.

Duse skitnje!Sve me redje prenes,
Sve mi redje palis usta plamna.
O svezino moja izgubljena,
oci bujne,poplavo pomamna!

Na zeljama skrt sam ko na zlatu,
moj zivote bese mi tek san?
Ko na rujnom da projuri atu,
s pramaleca kad zarudi dan.

Lisca bakar tiho kaplje s klena,
na tom svetu prolazno je sve...
Nek je svaka stvar blagoslovena,
sve sto dodje da cvate i mre.

(prevod Milorada Pesica licnog prijatelja Jesenjina)
 
A nasla sam i nesto o njegovoj smrti




Poslednje godine života, 1925., Jesenjin je u naprestanoj agoniji stvaranja i smrti.Pjesme prosto klucaju iz njega da se i sam on tome cudi."ne mogu da ih zaustavim", "to je kao navijena mašina", govorio je poznanicima.Prije toga, 1924., na Kavkazu, takode je grabeci od života beleži sve što se godinama gomilalo u duši.Nezaboravna ispovijest Ana Snjegina izliva se snagom bujice u divnu lirsku pjesmu.Ana Snjegina je pjesnikovo i najrealistcnije ostvarenje, sa utiscima iz rodnog kraja 1918. gdje je Jesenjin proveo ljeto i bio ocevidac mnogih dogadaja.Pred smrt Jesenjin se najviše seca ljubavi, koja za njega znaci najvecu srecu i cudo na svijetu.Njena prolaznost muci, on bi htjeo vecno da sanja maj i onu koju zauvijek voli i da nikada ne precvjeta.Ispovjesti smrtnika, tako bi se mogle nazvati poslednje Jesenjinove pjesme.Praštajuci se sa životom, on u njima, tonomintimnosti, uzbudljivih osecanja,tihih radosti i tuge, izražava najneposrednija osecanja najdražeg sebe.U jesen 1925. pjesniku se teško moglo pomoci"Kada se u poslednje vrijeme govorilo", veli Mariengof,"Jesenjin pije", rijeci su zvucale kao"udarci malja" i svi su bježali od opasnog,mahnitog i izgubljenog covjeka.Po svima svjedocanstvima Jesenjinu je ovih dana ostajao samo jedan izlaz-bolniac, a prijateljima - opasnost da je ne odbije kao nekada sanatorijum.uvece 23.decembra,Jesenjin po zabeleškama zeta Neasedkina, odlazi sestrama u Zamoskvorecje i ne pozdravlja se ide u sobu i kupi sve svoje stvari.Jesenjin stiže u Petrograd 24.decembra ujutro, odseda u hotelu Angleter i tri dana juri obavljajuci poslove.Bolesno uznemiren i nuropat,Jesenjin se tih dana osecao strahovito usamljen.U hotelskoj sobi br.5, koju je nekada dolazio sa Isidorom, atmosfera postaje sve teža, narocito uvece.Kad god bi pred spavanje otvorio prozor uletalo bih jato vrana koje dugo nije mogao istjerati.U duši se stvarao još veci pakao, i on je ujutro 27. decembra, nemajuci mastila - kako je sam pricao preko dana poznanicima - napisao pjesmu krvlju, iz rasecenih vena.To su bili stihovi "Do videnja, prijatelju",predati uvece mladom pjesniku V.Erlihu, koji je zaboravio da ih procita i zavirio u njih tek kad je bilo dockan.Uvece 27. decembra, Jesenjin je u restoranu svog hotela zamišljen i tužan.Poslije vecere je u vestibilu, gdje dugo sjedi sam, nervozno puši i tone u nesanu misa, dok se odmara u u ogromnom gradu i velikoj kuci.Umoran, duševno bolestan,ocajan,on katkad ustane, šeta, gleda kroz prozor u snježnu noc punu oblaka i magle, pa opet skrušeno sjeda, nastavlja pušenje, i trlja celo.Rob utisaka i preteranih crnih uobrazilja, zlovoljan i utucen, ostaje tako do ponoci i do bezumne svjesti kada usplahireno pocinje juriti hodnicima;onda kuca na vrata susjeda i moli da ih otvore i preklinje da ga puste unutra.Ali u mutnom sjaju dubokih i bešumnih hodnika nigdje nikog: ni žene, ni brata, ni drug.Pred zamagljenom svjesti otvaraju se samo vrata najmljene grobnice.On juri u svoju sobu, razbacuje namještaj, pravi nered, i u užasu, opet sijece nožem vene, zatim prebacuje u uglug sobe preko cjevi za parno grijanje uže od prtljaga, navlaci omcu oko vrata i posle ponoci izmedu noci 27 i 28 decembra 1925. vrši trostruko ubistvo:secenjem vena, vešanjem i gorenjem uz cijev za parno grijanje...
Sahranjen je u Moskvi 30.decembra 1925.godine na Vaganjkovskom gorblju.

Podaci sa www.znanje.org
 
ofelija:
ako je jos neko veliki obozavatelj jesenjinove poezije neka se izjasni.Zanimljivo...do sada nisam upoznala mnogo ljudi koji vole jesenjina...
Kliknite za proširenje...

Nadam se onda da mi mozes pomoci. Treba mi Pismo Majci al' prevod koji ide:

Jos si ziva staricice moja,
ziv sam i ja pozdravljam te znaj.
Nek se zari kolibica tvoja,
i nad njome neizrecni sjaj.

Pisu mi da tajec zebnju,
brizna za mnom tuzis svaki dan.
Da odlazis na put ko u setnju,
uvijena u stari kaftan.

Dalje ne znam, jer sam je zadnji put recitovao negdje u sestom razredu. Hvala u napred. :D
 
Taj prevod nemam moze li

PISMO MAJCI

Jesi li ziva, staricice moja?

Sin tvoj zivi i pozdrav ti salje.

Nek uvecer nad kolibom tvojom

ona cudna svjetlost sja i dalje.


Pisu mi da vidaju te cesto

zbog mene veoma zabrinutu

i da ides svaki cas na cestu

u svom trosnom starinskom kaputu.


U sutonu plavom da te cesto

uvijek isto prividenje muci:

kako su u krcmi finski noz

u srce mi zaboli u tuci.


Nemaj straha! Umiri se, draga!

Od utvare to ti srce zebe.

Tako ipak propio se nisam

da bih umro ne vidjevsi tebe.


Kao nekad, i sada sam njezan,

i srce mi zivi samo snom,

da sto prije pobjegnem od jada

i vratim se u nas niski dom.


Vratit cu se kad u nasem vrtu

rasire se grane pune cvijeta.

Samo nemoj da u ranu zoru

budis me ko prije osam ljeta.


Nemoj budit odsanjane snove,

nek miruje ono cega ne bi:

odvec rano zamoren zivotom,

samo cemer osjecam u sebi.


I ne uci da se molim. Pusti!

Nema vise vracanja ka starom.

Ti jedina utjeha si moja,

svjetlo sto mi sija istim zarom.


Umiri se! Nemoj da te cesto

vidaju onako zabrinutu,

i ne idi svaki cas na cestu

u svom trosnom starinskom kaputu.

A evo i jedna za Ofeliju
:wink:
O GLUPO SRCE

O, glupo srce, ne tuci!

Sve nas je varala sreca,

tek prosjak se kobi sjeca...

O,glupo srce, ne tuci!



Mjeseca žute šare

krošnjama kestena teku.

Lali skrivam u šalvare

glavu pod koprenu meku.



O, glupo srce, ne tuci!

Nekad smo prava djeca,

i plac i smijeh odjednom:

dok neki vjecito jeca,

radost je sudena jednom.

O glupo srce, ne tuci!



Života varka ne uspi.

Nove se napijmo snage.

Srce bar sada usni,

ovdje, u krilu drage.

Života varka ne uspi.



Možda ce i nas otkriti

usuda lavinska struja,

na našu ljubav odvratiti

pjesmom k'o u slavuja.

O, glupo srce, ne tuci.
 
Prijavite se ili registrujte da biste poslali poruku.

Slične teme

Nina
Smrt Aleksandra Sergejevića Puškina
Odgovora
5
Pregleda
157
Lule
L

Back
Top