Zasto se Novi Zavet ne uci u skolama

Ne razumem kako ovo pitanje,uopste moze da se postavi, u prvoj polovini 21 Veka.??? Kako moze da se postavi u skolama ucenje Novog Zaveta. Novi Zavet nije
naucna literatura.On ne moze postati nastavni predmet,jer je Novi Zavet pisana Legenda o ucenju Isusa Hrista,napisana TRISTA GODINA PO SMRTI ISUSOVOJ.!
Pisan je bez ikakvih dokumenata,i pretstavlja plod usmenog prepricavanja,te zbog toga nema nikakvu istorijsku vrednost.No to ne znaci,da ucenici Osnovnih skola,
ne trebaju privatno (od strane svojih roditelja) da steknu neka osnovna znanja,iz ove Legende.koja se zove Novi Zavet.!:think:
 
Zato što ga nisu ustanju razumeti odrasli, a kamoli deca.
Odakle crpis znanje da odrasli nisu u stanju da razumeju Novi zavet? Sta u tim bajkoviotim i cudesnim pricicama ima da se razume? Ako su Bibliju pisali ljudi od pre nekoliko milenijum, tesko da se mogu smatrati obrazovanijim i umnijim od savremenih ljudi. Sto rece Sale, tolike polemike oko tandara-mandara.
 
To je duznost roditelja da decu poucavaju Bibliji - veri.
Daj, Arijanna, nemoj da preterujs. Odakle si to izkopasla da je duznost roditelja da poducavaju decu Bibliji. Sta tamo ima da se nauci. Niko te nece zaposliti, osim za cisto manuelnu delatnost, akio nemas bar osnovnu skolu, a nikio ziv nece te pitati za Bibliju. Pitam se zasto ljudi do te mere komplikuju svoj zivot, iako ih niko na to ne tera?
 
Daj, Arijanna, nemoj da preterujs. Odakle si to izkopasla da je duznost roditelja da poducavaju decu Bibliji. Sta tamo ima da se nauci. Niko te nece zaposliti, osim za cisto manuelnu delatnost, akio nemas bar osnovnu skolu, a nikio ziv nece te pitati za Bibliju. Pitam se zasto ljudi do te mere komplikuju svoj zivot, iako ih niko na to ne tera?

To je zato što je Novi Zavet pisan u parabolama, kroz metafore i alegorije, a takav književni pravac (sa prenesenim značenjima) je veoma teško razumeti i za odrasle, a kamoli za decu.
Zato je mnogi čitaju kao bajku u koju možeš da veruješ ili ne veruješ. Pravo značenje im je sakriveno.
 
To je zato što je Novi Zavet pisan u parabolama, kroz metafore i alegorije, a takav književni pravac (sa prenesenim značenjima) je veoma teško razumeti i za odrasle, a kamoli za decu.
Zato je mnogi čitaju kao bajku u koju možeš da veruješ ili ne veruješ. Pravo značenje im je sakriveno.
Mozes li da navedes bar po dva primera za tekstove pisane u parabolama, kroz metafore i alegorije, kako bi se i drugi uverili da si u pravu. Uostalaom, ako deca ne mogu da razumeju, tu su nastavnici "veronauke" koji ce sve potanko i decijim jezikom tumaciti tu zbirku mitoloskih stiva.

P.S. Pogresan tekst si citirao, nisi odgovorio na tekst koji sam uputio tebi, a ne Arianni. Moj utisak je da je NZ pisan za nepismenu i polupismenu publiku, a ne za visokio skolovane knjizevnike. Taj deo Biblije nije pisan da se bilo sta sakrije, naprotiv da masama pripoveda mitoloske sage o bogu koji hoda. Doduse, on u NZ nije ni bio bog, tu titulu su mu izglasali naknadno, u trecem veku.
 
Daj, Arijanna, nemoj da preterujs. Odakle si to izkopasla da je duznost roditelja da poducavaju decu Bibliji. Sta tamo ima da se nauci. Niko te nece zaposliti, osim za cisto manuelnu delatnost, akio nemas bar osnovnu skolu, a nikio ziv nece te pitati za Bibliju. Pitam se zasto ljudi do te mere komplikuju svoj zivot, iako ih niko na to ne tera?

Nisi me dobro shvatio.
Nisam rekla samo Bibliji nego Bibliji.
Normalno je skolovati se.
 
.

P.S. Pogresan tekst si citirao, nisi odgovorio na tekst koji sam uputio tebi, a ne Arianni. Moj utisak je da je NZ pisan za nepismenu i polupismenu publiku, a ne za visokio skolovane knjizevnike. Taj deo Biblije nije pisan da se bilo sta sakrije, naprotiv da masama pripoveda mitoloske sage o bogu koji hoda. Doduse, on u NZ nije ni bio bog, tu titulu su mu izglasali naknadno, u trecem veku.

Da, pogrešan komentar sam citirao, ali je jasno da sam mislio na tvoj komentar meni.

Mozes li da navedes bar po dva primera za tekstove pisane u parabolama, kroz metafore i alegorije, kako bi se i drugi uverili da si u pravu. Uostalaom, ako deca ne mogu da razumeju, tu su nastavnici "veronauke" koji ce sve potanko i decijim jezikom tumaciti tu zbirku mitoloskih stiva
Mogu, recimo priča o mladoj Samarićanki ima preneseno značenje, posebno kroz simbolično značenje reči "voda živa", a usput je alegorija upotrebljena kroz bračni život te žene. Sumnjam da je i nastavnici veronauke ispravno shvataju. Ipak je reč o metaforama, a oni su naučeni da veruju, a ne da razmišljaju na drugačiji način.

Evo parabole pa pokušaj da nam objasniš kako si je ti razumeo:

Isus umoran od puta seđaše na izvoru; a beše oko šestog sahata. Dođe žena Samarjanka da zahvati vode; reče joj Isus; daj mi da pijem. (Jer učenici Njegovi behu otišli u grad da kupe jela.) Reče Mu žena Samarjanka: „Kako ti, Jevrejin budući, možeš iskati od mene, žene Samarjanke, da piješ?“ Jer se Jevreji ne mešaju sa Samarjanima.

Odgovori Isus i reče joj: „Da ti znaš dar Božji i ko je taj koji ti govori: „Daj mi da pijem“, ti bi iskala u Njega i dao bi ti vodu živu“. Reče Mu žena: „Gospode! Ni zahvatiti nemaš čim, a studenac je dubok; odakle ćeš dakle uzeti vodu živu? Eda li si ti veći od našeg oca Jakova, koji nam dade ovaj studenac, i on iz njega pijaše i sinovi njegovi i stoka njegova?“ Odgovori Isus i reče joj: „Svaki koji pije od ove vode opet će ožedneti; A koji pije od vode koju ću mu ja dati neće ožedneti doveka; nego voda što ću mu ja dati biće u njemu izvor vode koja teče u život večni.“ Reče Mu žena:“ Gospode! Daj mi te vode da ne žednim niti da dolazim ovamo na vodu.“

Reče joj Isus:“ Idi zovni muža svog i dođi ovamo.“ Odgovori žena i reče Mu: „Nemam muža.“ Reče joj Isus: „Dobro si kazala: Nemam muža; Jer si pet muževa imala, i sad koga imaš nije ti muž; to si pravo kazala. Reče Mu žena: „Gospode! Vidim da si ti prorok.“
(Jovan IV, 6-19).

Drugi primer bi mogla biti parabola o pretvaranju vode u vino jer baš bajkovito zvuči ako je shvataš doslovno
 
Da, pogrešan komentar sam citirao, ali je jasno da sam mislio na tvoj komentar meni.


Mogu, recimo priča o mladoj Samarićanki ima preneseno značenje, posebno kroz simbolično značenje reči "voda živa", a usput je alegorija upotrebljena kroz bračni život te žene. Sumnjam da je i nastavnici veronauke ispravno shvataju. Ipak je reč o metaforama, a oni su naučeni da veruju, a ne da razmišljaju na drugačiji način.

Evo parabole pa pokušaj da nam objasniš kako si je ti razumeo:

Isus umoran od puta seđaše na izvoru; a beše oko šestog sahata. Dođe žena Samarjanka da zahvati vode; reče joj Isus; daj mi da pijem. (Jer učenici Njegovi behu otišli u grad da kupe jela.) Reče Mu žena Samarjanka: „Kako ti, Jevrejin budući, možeš iskati od mene, žene Samarjanke, da piješ?“ Jer se Jevreji ne mešaju sa Samarjanima.

Odgovori Isus i reče joj: „Da ti znaš dar Božji i ko je taj koji ti govori: „Daj mi da pijem“, ti bi iskala u Njega i dao bi ti vodu živu“. Reče Mu žena: „Gospode! Ni zahvatiti nemaš čim, a studenac je dubok; odakle ćeš dakle uzeti vodu živu? Eda li si ti veći od našeg oca Jakova, koji nam dade ovaj studenac, i on iz njega pijaše i sinovi njegovi i stoka njegova?“ Odgovori Isus i reče joj: „Svaki koji pije od ove vode opet će ožedneti; A koji pije od vode koju ću mu ja dati neće ožedneti doveka; nego voda što ću mu ja dati biće u njemu izvor vode koja teče u život večni.“ Reče Mu žena:“ Gospode! Daj mi te vode da ne žednim niti da dolazim ovamo na vodu.“

Reče joj Isus:“ Idi zovni muža svog i dođi ovamo.“ Odgovori žena i reče Mu: „Nemam muža.“ Reče joj Isus: „Dobro si kazala: Nemam muža; Jer si pet muževa imala, i sad koga imaš nije ti muž; to si pravo kazala. Reče Mu žena: „Gospode! Vidim da si ti prorok.“
(Jovan IV, 6-19).

Drugi primer bi mogla biti parabola o pretvaranju vode u vino jer baš bajkovito zvuči ako je shvataš doslovno
Da, pogrešan komentar sam citirao, ali je jasno da sam mislio na tvoj komentar meni.


Mogu, recimo priča o mladoj Samarićanki ima preneseno značenje, posebno kroz simbolično značenje reči "voda živa", a usput je alegorija upotrebljena kroz bračni život te žene. Sumnjam da je i nastavnici veronauke ispravno shvataju. Ipak je reč o metaforama, a oni su naučeni da veruju, a ne da razmišljaju na drugačiji način
Evo parabole pa pokušaj da nam objasniš kako si je ti razumeo:

Isus umoran od puta seđaše na izvoru; a beše oko šestog sahata. Dođe žena Samarjanka da zahvati vode; reče joj Isus; daj mi da pijem. (Jer učenici Njegovi behu otišli u grad da kupe jela.) Reče Mu žena Samarjanka: „Kako ti, Jevrejin budući, možeš iskati od mene, žene Samarjanke, da piješ?“ Jer se Jevreji ne mešaju sa Samarjanima.

Odgovori Isus i reče joj: „Da ti znaš dar Božji i ko je taj koji ti govori: „Daj mi da pijem“, ti bi iskala u Njega i dao bi ti vodu živu“. Reče Mu žena: „Gospode! Ni zahvatiti nemaš čim, a studenac je dubok; odakle ćeš dakle uzeti vodu živu? Eda li si ti veći od našeg oca Jakova, koji nam dade ovaj studenac, i on iz njega pijaše i sinovi njegovi i stoka njegova?“ Odgovori Isus i reče joj: „Svaki koji pije od ove vode opet će ožedneti; A koji pije od vode koju ću mu ja dati neće ožedneti doveka; nego voda što ću mu ja dati biće u njemu izvor vode koja teče u život večni.“ Reče Mu žena:“ Gospode! Daj mi te vode da ne žednim niti da dolazim ovamo na vodu.“

Reče joj Isus:“ Idi zovni muža svog i dođi ovamo.“ Odgovori žena i reče Mu: „Nemam muža.“ Reče joj Isus: „Dobro si kazala: Nemam muža; Jer si pet muževa imala, i sad koga imaš nije ti muž; to si pravo kazala. Reče Mu žena: „Gospode! Vidim da si ti prorok.“ (Jovan IV, 6-19).

Drugi primer bi mogla biti parabola o pretvaranju vode u vino jer baš bajkovito zvuči ako je shvataš doslovno


I za zivu vodu kao i za bracno stanje Samaricanke, tumacenje je jasno iz samog teksta, a pogadjanje bracnog stanja (pet ex muzeva i sadasnji nevencani, sesti muz) je trebalo da ubedi mladu zenu da razgovara sa MESIJOM, Hristom.
On se nedvosmisleno deklarisao da je mesija, a mlada Samaricanka poverovala.
U prici o pretvaranju vode u vino (ekstra kvaliteta) ne moze nikako drugacije tumaciti, vec da je to njegova svadba bila. Naravno, ovakvo tumacenje ne prihvataju popovi, ali je logicno i jedino moguce.Nema tu nikave parabole.

A kako ti shvata navedene primere?
 



I za zivu vodu kao i za bracno stanje Samaricanke, tumacenje je jasno iz samog teksta, a pogadjanje bracnog stanja (pet ex muzeva i sadasnji nevencani, sesti muz) je trebalo da ubedi mladu zenu da razgovara sa MESIJOM, Hristom.
On se nedvosmisleno deklarisao da je mesija, a mlada Samaricanka poverovala.
U prici o pretvaranju vode u vino (ekstra kvaliteta) ne moze nikako drugacije tumaciti, vec da je to njegova svadba bila. Naravno, ovakvo tumacenje ne prihvataju popovi, ali je logicno i jedino moguce.Nema tu nikave parabole.

A kako ti shvata navedene primere?

Pokušaću da objasnim kako sam ja shvatio te parabole. Prvo da iskopiram priču radi orjentacije.
Isus umoran od puta seđaše na izvoru; a beše oko šestog sahata. Dođe žena Samarjanka da zahvati vode; reče joj Isus; daj mi da pijem. (Jer učenici Njegovi behu otišli u grad da kupe jela.) Reče Mu žena Samarjanka: „Kako ti, Jevrejin budući, možeš iskati od mene, žene Samarjanke, da piješ?“ Jer se Jevreji ne mešaju sa Samarjanima.

Odgovori Isus i reče joj: „Da ti znaš dar Božji i ko je taj koji ti govori: „Daj mi da pijem“, ti bi iskala u Njega i dao bi ti vodu živu“. Reče Mu žena: „Gospode! Ni zahvatiti nemaš čim, a studenac je dubok; odakle ćeš dakle uzeti vodu živu? Eda li si ti veći od našeg oca Jakova, koji nam dade ovaj studenac, i on iz njega pijaše i sinovi njegovi i stoka njegova?“ Odgovori Isus i reče joj: „Svaki koji pije od ove vode opet će ožedneti; A koji pije od vode koju ću mu ja dati neće ožedneti doveka; nego voda što ću mu ja dati biće u njemu izvor vode koja teče u život večni.“ Reče Mu žena:“ Gospode! Daj mi te vode da ne žednim niti da dolazim ovamo na vodu.“

Reče joj Isus:“ Idi zovni muža svog i dođi ovamo.“ Odgovori žena i reče Mu: „Nemam muža.“ Reče joj Isus: „Dobro si kazala: Nemam muža; Jer si pet muževa imala, i sad koga imaš nije ti muž; to si pravo kazala. Reče Mu žena: „Gospode! Vidim da si ti prorok.“ (Jovan IV, 6-19).

Prvi deo se završava kada žena zatraži čudotvornu vodu o kojoj je Hrist govorio. Međutim, čini se da je ovde nešto shvaćeno u doslovnom smislu. I upravo nakon toga počinje drugi deo. Hrist odjednom zatraži od žene da dovede muža. Zašto to radi? Kakva bi veza mogla da postoji sa prvim delom?


Čini se neobičnim da se Hrist, nakon govora o ’večnom životu’ i ’živoj vodi’ koja može da ga pruži - to jest, nakon govora na najvišem mogućem nivou značenja - spušta na nivo moralnog kriticizma i očigledno osuđuje ženu koja je došla na izvor da zahvati vode zato što nije udata i zato što je imala pet muževa. Međutim, ako je tema venčanje, u smislu sjedinjenja dva bića iz koje nastaje nešto novo, kako je svako rođenje rezultat sjedinjenja dve stvari, tada je pronađena veza koja uklanja osećaj prozaičnosti koji se javlja kada se odeljak shvati bukvalno. Jer tada je moguće videti da se drugi deo direktno nadovezuje na prvi i jasnije osvetljava situaciju čoveka u pogledu ideja kojima Hrist podučava i ideja koje čovek izvodi iz spoljašnjeg života, iz dokaza čula.

Pokušajmo da pronađemo vezu, izbegavajući doslovno ili čulno značenje.
Hrist je rekao ženi da je imala pet muževa i dodao ’… i sad koga imaš nije ti muž.“ Šta je ideja? To je ideja o pogrešnom sjedinjenju. Ona se direktno nadovezuje na pogrešno razumevanje; jer Hrist joj je upravo govorio o ’živoj vodi’, rekavši da će svako ko bude pio vodu koju je zahvatila ponovo ožedneti, ali onaj ko bude pio vodu koju on može da pruži, neće nikada ožedneti, a ona je to shvatila na doslovan način, kako to pokazuju reči: „Gospode! Daj mi te vode da ne žednim niti da dolazim ovamo na vodu.“ Njen odgovor ukazuje na pogrešno razumevanje, jer joj Hristova ideja izmiče i ona odgovara počevši od sopstvene ideje koja je različita.

Neka osoba može da razmišlja, pošavši samo od ideja kojima je ispunjen njen um i ukoliko neka druga osoba govori na osnovu ideja, koje ona ne poseduje, razumevanje će izostati ili će biti pogrešno. Na najnižem nivou značenja Samarićanka kao i druge ličnosti u parabolama predstavljaju stvarne ljude i svaka parabola o njima će uključiti i elemente koji pripadaju tom doslovnom aspektu. Međutim, oni takođe reprezentuju određena stanja uma ili nivoe misli i razumevanja i tako predstavljaju prelaz sa fizičkog nivoa spolja vidljivih ljudi u suptilni psihološki svet, jer svako tipično stanje uma ili stepen razumevanja, koje ljudi dosegnu kao rezultat svojih životnih iskustava, predstavlja nešto psihološko ili unutrašnje - to jest, nešto što se potpuno razlikuje od spoljašnjeg izgleda - potpuno razlikuje od slike spoljašnjih objekata koju dobijamo putem naših pet čula.

Međutim, parabola u Jevanđeljima uvek počinje sa čulnog nivoa i ideja koje su povezane sa njim i kada se shvate na taj način, njihovo značenje se svodi na ono što se čini da jesu - to jest, priča o kralju, o vinogradaru ili o osobi po imenu Samarićanka ili Nikodim, Samarićanki koja dolazi do pravog zdenca da zahvati pravu vodu. Drugim rečima, parabola uvek počinje od prvog nivoa značenja koji čovek stiče kroz svoj kontakt sa životom - nivo čulnog značenja i ideje povezane sa njim, koje omogućavaju čoveku da živi u svetu i deluje u njemu u skladu sa svojom prirodnom inteligencijom.
Hristovo učenje nalazi se na drugačijem nivou značenja, koji se odnosi na sticanje novih ideja i ciljeva i novih interpretacija života u svetlu moguće evolucije čoveka, koja je u njemu sadržana kao potencijal ali se ne ostvaruje aktivnošću života ili jednostavnim prilagođavanjem na spoljašnji svet života i njegove promenljive događaje koji se smenjuju u vremenu od trenutka do trenutka. Hrist govori o drugom nivou čoveka - o drugom i novom stanju uma i novoj integraciji ili stupnju razumevanja - i taj novi nivo je gotovo uvek povezan ne sa vremenom, već sa rečju večnost o kojoj mogu nešto reći kasnije.

Hrist u najmanju ruku predstavlja čoveka koji je dosegao viši nivo svesti i u čitavom njegovom učenju reč je o tome šta čovek treba da misli a šta ne treba da misli, šta treba da čini a šta ne treba da čini, kako bi dosegao taj viši nivo i ostvario taj unutrašnji razvitak i podvrgao se toj individualnoj evoluciji bez koje će, kako je rekao, ’svi ljudi podjednako stradati’, a to - treba ponovo naglasiti - nije uobičajena predstava koju ljudi imaju o religiji.

Mnogi komentatori Novog zaveta od najranijih dana smatrali su da Samarjanka predstavlja čovekovu dušu. Šta je čovekova duša? To je koncentracija njegovih interesovanja, njegovih želja, njegovih impulsa, onoga što on smatra najboljim i najistinitijim. Čovek uvek teži onome što on smatra najistinitijim i najrealnijim i najboljim i najpoželjnijim. Čovekova duša je njegova najveća tajna i njegova najdublja ’ljubav’, njegova najsilovitija strana, njegova energizujuća snaga. Duša tvrdice je njegova pohlepa. On bukvalno posmatra zlato kao cilj života. Ambiciozan čovek vidi cilj života u dosezanju najviše pozicije ili sticanju najveće spoljašnje moći ili najvećeg poseda. Sujetna osoba želi laskanja i pohvale od spoljnjeg sveta. Ili čovek voli komfor, jelo, piće. Ili malo dublje, svačija ljubav prema sebi jeste njegova duša. Duša predstavlja ono od najvećeg značaja u čoveku, onakvom kakav trenutno jeste
U paraboli je prikazano da je Samarićanka, kao ’duša’ u čoveku, imala pet muževa – to jest, u svojoj potrazi za onim što smatra najboljim i najistinitijim on je venčan sa svih pet čula – a sada živi sa ’čovekom koji joj nije muž’. Šta to može da znači? To jedino može da znači stanje duše, kada kontakt sa spoljnim svetom, preko pet kanala čula, više ne iziskuje isto držanje, niti pobuđuje istu fascinaciju. Na toj se tački ’duša’ nejasno okreće drugačijim interesovanjima – možda nekoj vrsti filozofije ili različitim vrstama okultizma, mišljenjima, teorijama, imaginaciji itd. u težnji da utoli svoju žeđ za drugačijom istinom od one koju joj nude čula. U priči koja je pred nama – i koja može biti samo parabola, a ne i priča o stvarnom događaju – duša u žeđi za ’vodom’ u tom stanju sreće Hrista. Hrist joj kaže da ne živi sa svojim mužem. ’Istina’ koju ona sledu ne pripada joj istinski i to je nalik lažnom jedinstvu. Sada možemo da vidimo zašto je Hrist ranije govorio o ’živoj vodi’. On je govorio o obliku istine koji može da zadovolji dušu koja traga: a to znači, red istine koja čoveka može dovesti do postizanja unutrašnjeg rasta i razvoja, jednom kada se ujedini sa njom priznavši je i živeći je.

Čitava parabola govori o istini. Ukoliko se proučava reč voda u ovoj paraboli, može se videti da ona istinski ima četiri značenja, jedno iznad drugog, kao što je to uvek slučaj u parabolama. Prvo, na spoljašnjem, čulnom nivou, to je jednostavno bukvalno voda i taj nivo obrazuje okvir. Drugo, to je voda koja ukazuje na istinu određene vrste, kao istinu povezanu sa pet čula – i ta istina je na svom nivou realna, jer se reč brak odnosi na nju. Treće, to je mišljenje, teorija, puka imaginacija, koja se ne naziva brakom, već lažnim odnosom i tako ne može da vodi nikuda. I najzad, ona označava red istine i takve ideje i prakse koje pokreću osobu iznutra uzdižući je u stanje životnosti i obrazuju u njoj živi izdanak svežih značenja, tako da nikada više ne ožedni. Sva ova igra značenja ne može se izreći bilo kojim rečima, jer jedno značenje prelazi u drugo i ponovo u treće.

O pretvaranju vode u vino ću nekom drugom prilikom.
 
Poslednja izmena:
Pokušaću da objasnim kako sam ja shvatio te parabole. Prvo da iskopiram priču radi orjentacije.
Isus umoran od puta seđaše na izvoru; a beše oko šestog sahata. Dođe žena Samarjanka da zahvati vode; reče joj Isus; daj mi da pijem. (Jer učenici Njegovi behu otišli u grad da kupe jela.) Reče Mu žena Samarjanka: „Kako ti, Jevrejin budući, možeš iskati od mene, žene Samarjanke, da piješ?“ Jer se Jevreji ne mešaju sa Samarjanima.

Odgovori Isus i reče joj: „Da ti znaš dar Božji i ko je taj koji ti govori: „Daj mi da pijem“, ti bi iskala u Njega i dao bi ti vodu živu“. Reče Mu žena: „Gospode! Ni zahvatiti nemaš čim, a studenac je dubok; odakle ćeš dakle uzeti vodu živu? Eda li si ti veći od našeg oca Jakova, koji nam dade ovaj studenac, i on iz njega pijaše i sinovi njegovi i stoka njegova?“ Odgovori Isus i reče joj: „Svaki koji pije od ove vode opet će ožedneti; A koji pije od vode koju ću mu ja dati neće ožedneti doveka; nego voda što ću mu ja dati biće u njemu izvor vode koja teče u život večni.“ Reče Mu žena:“ Gospode! Daj mi te vode da ne žednim niti da dolazim ovamo na vodu.“

Reče joj Isus:“ Idi zovni muža svog i dođi ovamo.“ Odgovori žena i reče Mu: „Nemam muža.“ Reče joj Isus: „Dobro si kazala: Nemam muža; Jer si pet muževa imala, i sad koga imaš nije ti muž; to si pravo kazala. Reče Mu žena: „Gospode! Vidim da si ti prorok.“ (Jovan IV, 6-19).

Prvi deo se završava kada žena zatraži čudotvornu vodu o kojoj je Hrist govorio. Međutim, čini se da je ovde nešto shvaćeno u doslovnom smislu. I upravo nakon toga počinje drugi deo. Hrist odjednom zatraži od žene da dovede muža. Zašto to radi? Kakva bi veza mogla da postoji sa prvim delom?


Čini se neobičnim da se Hrist, nakon govora o ’večnom životu’ i ’živoj vodi’ koja može da ga pruži - to jest, nakon govora na najvišem mogućem nivou značenja - spušta na nivo moralnog kriticizma i očigledno osuđuje ženu koja je došla na izvor da zahvati vode zato što nije udata i zato što je imala pet muževa. Međutim, ako je tema venčanje, u smislu sjedinjenja dva bića iz koje nastaje nešto novo, kako je svako rođenje rezultat sjedinjenja dve stvari, tada je pronađena veza koja uklanja osećaj prozaičnosti koji se javlja kada se odeljak shvati bukvalno. Jer tada je moguće videti da se drugi deo direktno nadovezuje na prvi i jasnije osvetljava situaciju čoveka u pogledu ideja kojima Hrist podučava i ideja koje čovek izvodi iz spoljašnjeg života, iz dokaza čula.

Pokušajmo da pronađemo vezu, izbegavajući doslovno ili čulno značenje.
Hrist je rekao ženi da je imala pet muževa i dodao ’… i sad koga imaš nije ti muž.“ Šta je ideja? To je ideja o pogrešnom sjedinjenju. Ona se direktno nadovezuje na pogrešno razumevanje; jer Hrist joj je upravo govorio o ’živoj vodi’, rekavši da će svako ko bude pio vodu koju je zahvatila ponovo ožedneti, ali onaj ko bude pio vodu koju on može da pruži, neće nikada ožedneti, a ona je to shvatila na doslovan način, kako to pokazuju reči: „Gospode! Daj mi te vode da ne žednim niti da dolazim ovamo na vodu.“ Njen odgovor ukazuje na pogrešno razumevanje, jer joj Hristova ideja izmiče i ona odgovara počevši od sopstvene ideje koja je različita.

Neka osoba može da razmišlja, pošavši samo od ideja kojima je ispunjen njen um i ukoliko neka druga osoba govori na osnovu ideja, koje ona ne poseduje, razumevanje će izostati ili će biti pogrešno. Na najnižem nivou značenja Samarićanka kao i druge ličnosti u parabolama predstavljaju stvarne ljude i svaka parabola o njima će uključiti i elemente koji pripadaju tom doslovnom aspektu. Međutim, oni takođe reprezentuju određena stanja uma ili nivoe misli i razumevanja i tako predstavljaju prelaz sa fizičkog nivoa spolja vidljivih ljudi u suptilni psihološki svet, jer svako tipično stanje uma ili stepen razumevanja, koje ljudi dosegnu kao rezultat svojih životnih iskustava, predstavlja nešto psihološko ili unutrašnje - to jest, nešto što se potpuno razlikuje od spoljašnjeg izgleda - potpuno razlikuje od slike spoljašnjih objekata koju dobijamo putem naših pet čula.

Međutim, parabola u Jevanđeljima uvek počinje sa čulnog nivoa i ideja koje su povezane sa njim i kada se shvate na taj način, njihovo značenje se svodi na ono što se čini da jesu - to jest, priča o kralju, o vinogradaru ili o osobi po imenu Samarićanka ili Nikodim, Samarićanki koja dolazi do pravog zdenca da zahvati pravu vodu. Drugim rečima, parabola uvek počinje od prvog nivoa značenja koji čovek stiče kroz svoj kontakt sa životom - nivo čulnog značenja i ideje povezane sa njim, koje omogućavaju čoveku da živi u svetu i deluje u njemu u skladu sa svojom prirodnom inteligencijom.
Hristovo učenje nalazi se na drugačijem nivou značenja, koji se odnosi na sticanje novih ideja i ciljeva i novih interpretacija života u svetlu moguće evolucije čoveka, koja je u njemu sadržana kao potencijal ali se ne ostvaruje aktivnošću života ili jednostavnim prilagođavanjem na spoljašnji svet života i njegove promenljive događaje koji se smenjuju u vremenu od trenutka do trenutka. Hrist govori o drugom nivou čoveka - o drugom i novom stanju uma i novoj integraciji ili stupnju razumevanja - i taj novi nivo je gotovo uvek povezan ne sa vremenom, već sa rečju večnost o kojoj mogu nešto reći kasnije.

Hrist u najmanju ruku predstavlja čoveka koji je dosegao viši nivo svesti i u čitavom njegovom učenju reč je o tome šta čovek treba da misli a šta ne treba da misli, šta treba da čini a šta ne treba da čini, kako bi dosegao taj viši nivo i ostvario taj unutrašnji razvitak i podvrgao se toj individualnoj evoluciji bez koje će, kako je rekao, ’svi ljudi podjednako stradati’, a to - treba ponovo naglasiti - nije uobičajena predstava koju ljudi imaju o religiji.

Mnogi komentatori Novog zaveta od najranijih dana smatrali su da Samarjanka predstavlja čovekovu dušu. Šta je čovekova duša? To je koncentracija njegovih interesovanja, njegovih želja, njegovih impulsa, onoga što on smatra najboljim i najistinitijim. Čovek uvek teži onome što on smatra najistinitijim i najrealnijim i najboljim i najpoželjnijim. Čovekova duša je njegova najveća tajna i njegova najdublja ’ljubav’, njegova najsilovitija strana, njegova energizujuća snaga. Duša tvrdice je njegova pohlepa. On bukvalno posmatra zlato kao cilj života. Ambiciozan čovek vidi cilj života u dosezanju najviše pozicije ili sticanju najveće spoljašnje moći ili najvećeg poseda. Sujetna osoba želi laskanja i pohvale od spoljnjeg sveta. Ili čovek voli komfor, jelo, piće. Ili malo dublje, svačija ljubav prema sebi jeste njegova duša. Duša predstavlja ono od najvećeg značaja u čoveku, onakvom kakav trenutno jeste
U paraboli je prikazano da je Samarićanka, kao ’duša’ u čoveku, imala pet muževa – to jest, u svojoj potrazi za onim što smatra najboljim i najistinitijim on je venčan sa svih pet čula – a sada živi sa ’čovekom koji joj nije muž’. Šta to može da znači? To jedino može da znači stanje duše, kada kontakt sa spoljnim svetom, preko pet kanala čula, više ne iziskuje isto držanje, niti pobuđuje istu fascinaciju. Na toj se tački ’duša’ nejasno okreće drugačijim interesovanjima – možda nekoj vrsti filozofije ili različitim vrstama okultizma, mišljenjima, teorijama, imaginaciji itd. u težnji da utoli svoju žeđ za drugačijom istinom od one koju joj nude čula. U priči koja je pred nama – i koja može biti samo parabola, a ne i priča o stvarnom događaju – duša u žeđi za ’vodom’ u tom stanju sreće Hrista. Hrist joj kaže da ne živi sa svojim mužem. ’Istina’ koju ona sledu ne pripada joj istinski i to je nalik lažnom jedinstvu. Sada možemo da vidimo zašto je Hrist ranije govorio o ’živoj vodi’. On je govorio o obliku istine koji može da zadovolji dušu koja traga: a to znači, red istine koja čoveka može dovesti do postizanja unutrašnjeg rasta i razvoja, jednom kada se ujedini sa njom priznavši je i živeći je.

Čitava parabola govori o istini. Ukoliko se proučava reč voda u ovoj paraboli, može se videti da ona istinski ima četiri značenja, jedno iznad drugog, kao što je to uvek slučaj u parabolama. Prvo, na spoljašnjem, čulnom nivou, to je jednostavno bukvalno voda i taj nivo obrazuje okvir. Drugo, to je voda koja ukazuje na istinu određene vrste, kao istinu povezanu sa pet čula – i ta istina je na svom nivou realna, jer se reč brak odnosi na nju. Treće, to je mišljenje, teorija, puka imaginacija, koja se ne naziva brakom, već lažnim odnosom i tako ne može da vodi nikuda. I najzad, ona označava red istine i takve ideje i prakse koje pokreću osobu iznutra uzdižući je u stanje životnosti i obrazuju u njoj živi izdanak svežih značenja, tako da nikada više ne ožedni. Sva ova igra značenja ne može se izreći bilo kojim rečima, jer jedno značenje prelazi u drugo i ponovo u treće.

O pretvaranju vode u vino ću nekom drugom prilikom.


Prvo, Biblija, tj. cetiri Jevandjalja su pisana za needukovan, tj neobrazovan sloj koji cini gro stanovnistva, a istosvremeno da skine odgovornost za nedela okrutnih Rimljana i rimskih legija i prebace je na teret Izraeljcima, tj. fareseja.Time su, inace okrutni i korumpirani rimski prokuratori i zloglasne i okrutne rimske legije abolirane. Naravno, moze se konstatovati i da je NZ pisan za potencijalne verske sledbenike nove jevrejske sekte koja je zazivela tek onda kada su rimski gospodari- carevi prihvatili hiriscanstvo kao drzavnu religiju.

Drugo, Hristov razgovor sa Samaricnkom i nudjenje zive vode, posle koje neci vise nikada biti zedna, bi mogao bi se tumaciti, da je u pitanju njegovo ucenje.koje ce zadovoljiti njenu zedj za veriom u boga, kao i potonji vecni zivot na onom svetu.Medjutim, on je imao pred sobom neuku zenu koja je shvatila da je on prorok sto joj je on i potvrdio. Dakle, Hrist se, pogadjajuci njen bracni status, legitimisao kao istiniti MESIJA - prorok, sto je ona i doslovno prenela svojim sugradjanima. Dakle nema tu nist misticnog sto bi trebalo tumaciti, jer je Hrist bio prezadovoljan kada je ona poverovala da razgovara sa prorokom.
 
Prvo, Biblija, tj. cetiri Jevandjalja su pisana za needukovan, tj neobrazovan sloj koji cini gro stanovnistva, a istosvremeno da skine odgovornost za nedela okrutnih Rimljana i rimskih legija i prebace je na teret Izraeljcima, tj. fareseja.Time su, inace okrutni i korumpirani rimski prokuratori i zloglasne i okrutne rimske legije abolirane. Naravno, moze se konstatovati i da je NZ pisan za potencijalne verske sledbenike nove jevrejske sekte koja je zazivela tek onda kada su rimski gospodari- carevi prihvatili hiriscanstvo kao drzavnu religiju.

Drugo, Hristov razgovor sa Samaricnkom i nudjenje zive vode, posle koje neci vise nikada biti zedna, bi mogao bi se tumaciti, da je u pitanju njegovo ucenje.koje ce zadovoljiti njenu zedj za veriom u boga, kao i potonji vecni zivot na onom svetu.Medjutim, on je imao pred sobom neuku zenu koja je shvatila da je on prorok sto joj je on i potvrdio. Dakle, Hrist se, pogadjajuci njen bracni status, legitimisao kao istiniti MESIJA - prorok, sto je ona i doslovno prenela svojim sugradjanima. Dakle nema tu nist misticnog sto bi trebalo tumaciti, jer je Hrist bio prezadovoljan kada je ona poverovala da razgovara sa prorokom.

Pa ja i rekoh da Novi Zavet nije za decu jer ga ne mogu shvatiti, pošto se ni odrasli ne snalaze u svim tim parabolama, metaforama i alegorijama.
 
Pa ja i rekoh da Novi Zavet nije za decu jer ga ne mogu shvatiti, pošto se ni odrasli ne snalaze u svim tim parabolama, metaforama i alegorijama.

Tvoja konstatacija, ali nicim dokumentovana. To sto bi se u narodu reklo: "moz' da bidne al ne mora da znaci". Ti nicim tvoju tvrdnju nisi potkrelpio..Ja nisam potvrdio tvoju tezu, vec jednu od vise mogucnosti tumacenja prorocanstava. ...
 
Poslednja izmena od moderatora:

Back
Top