Треба ли Хрватску коначно денацификовати?

Денацификовати Хрватску?

  • Да, то се мора спровести!

  • Не, то ће се решити само од себе...

  • Не, Хрватска је демократска држава...

  • Не знам...


Rezultati ankete su vidlјivi nakon glasanja.
Da se rat vodio samo za Vukovar onda bi bilo kako pišeš, samo rat ste vodili za puno vise od gradića odmah na vašoj granici, koji ste na kraju vratili bez ispaljenog metka.
Loš ti je primjer.

Pa i nismo, rat smo vodili isključivo da bismo zaštitili srpske živote, i to smo i uradili, hrvatske vukojebine nas nisu interesovale da bismo ih osvajali ili uništavali, iako smo i to mogli da uradimo. Tako da je primer dobar jer je reč o jedinoj pravoj borbi koju su Hrvati imali u svojoj tisućljetnoj halucinaciji, i opet su pofafali :whistling:
 
Pa i nismo, rat smo vodili isključivo da bismo zaštitili srpske živote, i to smo i uradili, hrvatske vukojebine nas nisu interesovale da bismo ih osvajali ili uništavali, iako smo i to mogli da uradimo. Tako da je primer dobar jer je reč o jedinoj pravoj borbi koju su Hrvati imali u svojoj tisućljetnoj halucinaciji, i opet su pofafali :whistling:

Loš ti je primjer jer su Srbi prvi počeli ubijati i napadati republičku vlast u tom području oko Vukovara.
Da niste postavljali barikade i prihvaćali naoružane dobrovoljce iz Srbije, tamo se ne bi ništa dogodilo.
JNA je priznala preko 1100 poginulih svojih pripadnika, a gdje su još svi oni paravojni dobrovoljci koji su bili tamo.
Razumijem da je tebi to za ponos nakon tri mjeseca borbi svladati 15x slabijeg protivnika u ljudstvu, a u oružju tek da ne spominjem, vi protiv NATO-a 99. niste bili u tako nepovoljnom položaju.
Evo tko vas je tamo zadržao i time dao Hrvatskoj vremena za organiziranje obrane.
Na vašem mjestu bi se sramio da su obični ljudi dobrim dijelom sa lovačkim oružjem rasturiti elitne gardijske brigade JNA.

 
Loš ti je primjer jer su Srbi prvi počeli ubijati i napadati republičku vlast u tom području oko Vukovara.
Da niste postavljali barikade i prihvaćali naoružane dobrovoljce iz Srbije, tamo se ne bi ništa dogodilo.
JNA je priznala preko 1100 poginulih svojih pripadnika, a gdje su još svi oni paravojni dobrovoljci koji su bili tamo.
Razumijem da je tebi to za ponos nakon tri mjeseca borbi svladati 15x slabijeg protivnika u ljudstvu, a u oružju tek da ne spominjem, vi protiv NATO-a 99. niste bili u tako nepovoljnom položaju.
Evo tko vas je tamo zadržao i time dao Hrvatskoj vremena za organiziranje obrane.
Na vašem mjestu bi se sramio da su obični ljudi dobrim dijelom sa lovačkim oružjem rasturiti elitne gardijske brigade JNA.

JNA je izgubila 1 100 000 vojnika i 10 000 000 dobrovoljaca.Ne laži!
 
Čak i pored te neuspele mobilizacije Hrvati pofafali u Vukovaru, i to sa svojim punim kapacitetima. Šta bi tek bilo da smo mi bili tu u punom kapacitetu? :hahaha:

Vukovar je jedan veliki srpski neuspjeh, ne vidim da se tu imas čemu hvaliti.

Nakon napada na Dubrovnik cijeli svijet je shvatio da se ne radi o obrani "ugroženih" Srba u Hrvatskoj nego o čistoj agresiji i otimačini teritorija.


Sta bi bilo kad bi bilo...cinjenica je da nije bilo muda, losa bila mobilizacija..
 
Vukovar je jedan veliki srpski neuspjeh, ne vidim da se tu imas čemu hvaliti.

Nakon napada na Dubrovnik cijeli svijet je shvatio da se ne radi o obrani "ugroženih" Srba u Hrvatskoj nego o čistoj agresiji i otimačini teritorija.


Sta bi bilo kad bi bilo...cinjenica je da nije bilo muda, losa bila mobilizacija..
Samo ti lupetaj.Zločincima kao što ste vi bi trebalo zabraniti pisanje ovde jer to nije sukob mišljenja.Postoje svedoci i Merčep i Glavaš.
 
Vukovar je jedan veliki srpski neuspjeh, ne vidim da se tu imas čemu hvaliti.

Nakon napada na Dubrovnik cijeli svijet je shvatio da se ne radi o obrani "ugroženih" Srba u Hrvatskoj nego o čistoj agresiji i otimačini teritorija.


Sta bi bilo kad bi bilo...cinjenica je da nije bilo muda, losa bila mobilizacija..

gde su Srbi Siska, Varazdina, Zagreba, Zadra, Sibenika, Splita, Karlovca ?

Poklani i proterani. Nema ih....

https://vidovdan.org/istorija/zlocini-nad-srbima-u-osijeku-1991-1992/?script=lat

Još krajem februara 1991. došlo je u Vukovaru, u kući Tomislava Merčepa do jednog sastanka gde su se sreli čelnici Hrvatske Demokratske Zajednice – HDZ, sa istoka Hrvatske. Tu je dogovoren plan o etničkom čišćenju Srba iz naselja na tom područiju koja su imala većinsko srpsko ili mešano stanovništvo. Načelnik policije u Osijeku bio je Hrvat, Josip Rahel-Kir, koji nije želeo rat niti progon Srba u svom gradu. Tako su čelnici HDZ-a napravili plan o njegovoj likvidaciji, koja se desila 29. juna 1991. godine u Novoj Tenji, pored Osijeka, a tom prilikom su ubijene još 2 osobe (Goran Zobundžija i Milan Knežević, poslanici u osiječkom Gradskom Veću), dok je Mirko Tubić ranjen. Za ovaj zločin tereti se hrvatski policajac Antun Gudelj, koji nije osuđen, već je nekoliko godina se skrivao u Australiji. Josip Rahel-Kir je često odlazio na barikade kod Srba, koji su obarali balvane na ulasku u svoja sela da bi se zaštitili od iznenadnih upada hrvatske policije… i tamo bio učesnih u pregovanjanju i traženju rešenja. Srbi nisu Rahel-Kira smatrali neprijateljem. Od tog ubistva počinje strahovit teror i pretres svih građana srpske nacionalnosti. Najpoznatija mučenja su bila u “garaži”.

Branimir Glavaš je u to vreme 1991. godine obavljao funkciju načelnika Sekretarijata za Narodnu Odbranu, u osječkoj Županijskoj ulici gde mu je bio i Ratni štab, a obavljao je i funkciju šefa tzv. Kriznog štaba za Osijek. Svojim podređenima za likvidacije nedužnih ljudi je izdavao usmeno. Baš u tom Sekretarijatu za ONO (vojni odsek), Glavaš i njegovi ljudi su vršili ispitivanja i mučenja nedužnih civila – Srba. Pored tog kazamata, postojao je još jedan u osjkečkoj Dubrovačkoj ulici br. 30. Gde su vladali isti uslovi za mučenike. O svemu ovome su posle rata svedočili bivši pripadnici BOB-a. Govorili su i to da se ništa nije smelo uraditi bez Glavaševog saznanja i odobrenja.

U Osijeku, kao i drugim mestima sa hrvatskom većinom bilo je i stranih dobrovoljaca, koji su došli da se bore “za Hrvatsku”. Među njima je bilo raznih likova, uglavnom probisveta, likova bez jasne perspektive i potomaka nekadašnjih ustaških zločinaca iz vremena NDH, koji su posle 1945. pobegli u Australiju, SAD, Kanadu, Argentinu i dr. Zna se da je u Osijeku bila jedna internacionalna jedinica koje je predovdio Eduardo Flores zavani Čiko iz Bolivije, poznat među neonacističkim organizacijama Evrope, jer je još kao tinejdžer došao u Budimpeštu, gde se bavio i drogom i švercom. Uloga ove vojne jedinice nije baš do kraja najjasnija, ali se zna da je imala zadatak da minira srpske kuće najčešće u Čepinu, ali i drugim delovima Osijeka. Pored toga, Floresovi vojnici se osnovano sumnjiče za ubistvo dva novinara: Kristiana Vuertemberga iz Švajcarske i Paula Janksa iz Velike Britanije. Policijska istraga nikada nije sporvedena. Flores je čak to posle i priznao javno posle nekoliko godina. O Floresu i njegovoj armadi snimljen je jedan dokumentarac “Čiko”, a on je objavio i dve knjige o svom “vojevanju” u Slavoniji.

U Osijeku je postojao jedan kamion-hladnjača, novosadske registracije, koja je ukradena od jedne mesare iz Novog Sada, u kojem su Glavaševi bojovnici stavljali leševe srpskih civila, a potom odvozili na obale reke Drave, te ih tu bacali u reku.

Neke od žrtava su i: Đorđe Petrović i Čedomir Vučković. Oni su predstavljeni kao “četnici”, koji rade na rušenju ustavno-pravnog poretka Hrvatske. Kada su dovedeni u garažu 3. septembra 1991. navučene su im kapuljače preko glave, a zatim su ih dželati tukli bejzbol palicama. Prozor sa Glavaševog ureda direktno je gledao na tu garažu, dok su krici nevinih ljudi odjekivali. Maltretiranja Petrovića i Vučkovića su trajala ceo dan, a naterani su i da popiju tečnost iz akumulatora (sumpornu kiselinu). Petrović je pokušao bekstvo, ali je na izlasku iz garaže dočekan hicima iz vatrenog oružja, odmah potom je ubijen i Vučković, zbog mogućeg svedočenja. Glavaš je tu bio očevidac. Vrlo brzo po ubistvu ove dvojice, novinar Robert Pauletić je u Slobodnom Tjedniku napisao 5. septembra 1991. lažni članak o propalom pokušaju atentata na Branimira Glavaša. Naime, stariji i gojazni Đorđe Petrović (57) iz Palače, je predstavljen kao atentator, u tekstu je naglašeno kako se radi o četničkom diverzantu koji je imao kod sebe oružje, spreman da likvidira Glavaša, tako što je preskočio ogradu. A data je i lažna slika Đorđa Petrovića. Da apsurd bude još veći, ubijeni Srbin Đorđe Petrović iz Palače je godinama kasnije u monografiji o poginulim civilima opštine Osijek, odjednom predstavljen kao “ciivil”, ali nije rečeno kako je zaista nastradao ni koga je ubio.

U Dubrovčkoj ulici br. 30 je prošlo oko 100 nedužnih civila, koji su nezakonito izvedeni iz svojih kuća, stanova ili uhapšeni bez sudskog naloga na ulici. Mučenja su takođe bila stravična, a pomaganje tim zatočenicima je bilo smrtno kažnjivo. Jednom prilikom je nastala prava uzbuna, kada je jedan poluživ čovek, prebijen od batina, ispao iz te hladnjače, koja je vozila leševe do Drave. Glavaš je pretio svojim ljudima smrt, ako ne nađu tog begunca, koji je mogao biti svedok užasa koji je preživeo. Par dana nakon toga nađen je njegov leš kod Aninog groblja, nije uspeo da preživi, pa je izdahnuo.

Pored ova dva logora za mučenje, bio je još jedan u “Crvenoj kasarni” nedaleko osječke gradske pijace, to je bila bivša kasarna JNA, u kojoj je bio oformljen logor za mučenje Srba. U toj kasarni je bio jedan kamion za prevoz nameštaja, jedne predratne firme “Mobilia”. U njemu su po ulasku hrvatskih paravojnika u bivšu kasarnu JNA bili zatočeni srpski civili i vojnici. Jedan od njih je pokušao bekstvo i sakrio se ispod kamiona, ali je izrešetan iz automatske puške.

U Osijeku je takođe ubijen i poznati srpski lekar dr. Milutin Kutlić 29. decembra 1991. godine, kada je oko 16 sati izveden iz svoje kuće u osječkoj Mrežničkoj ulici br. 7. Po njega su došla dve osobe u maskirnim uniformama, automobil marke “Jugo”, bez registrarskih tablica, koje ga odvoze do obala Drave. Dan kasnije 30.12.1991. njegovo telo je pronađeno u Dravi zajedno sa još jednim telom. Obdukcijom je utvrđeno da je pogođen sa 5 metaka kalibra 5.6mm, a njegovo telo je bilo vezano i usta zalepljena selotepom.

Svedoci takođe navode da je istog dana 29. decembra 1991. ubijen i radnik osječke grafičke firme “Štampa” Bogdan Počuča, inače šahovski velemajstor, koji je odveden iz kuće svog brata Janka u ulici Vilsonova br. 19. A pre toga 25. novembra 1991. direktor osječkog PTT-a Branko Lovrić biva odveden iz kuće, ulica Sisačka br. 11. Njegovo telo nikada nije pronađeno.

Duško Bekić i njegov otac Dragan, izvučeni su iz podruma u Vukovarskoj ulici u Osijeku, u blizini osječke ljevaonice, gdje su se, zajedno sa grupom drugih građana, sklonili od minobacačkog napada. Odvela ih je grupa vojnika u maskirnim uniformama i likvidirala na obližnjoj železničkoj pruzi. Postoje svedoci koji tvrde kako je jedan od vojnika u maskirnoj uniformi, pre nego što su pobili Bekiće, motorolom nazvao nekoga u krizni štab i pitao: “Kojeg od dvojice?”. Odgovor je verovatno bio “obojicu”, jer su se nakon toga začuli rafali i obojica Bekića su ubijena. Rođakinja Bekićevih tvrdi kako su im nakon ubistva Duška i Dragana, stigla upozorenja da ne odlaze na njihovu sahranu jer bi i sami mogli biti likvidirani.



Posmrtni ostaci Dragana Stojića, vozača u osječke firme IPK-u, koji je iz svog stana u ulici Petra Svačića 2B, odveden 20. oktobra 1991. nikada nisu pronađeni. Osobe koje su ga odvele, prvo su kod Stojićevih suseda popile kafu, a potom odvele tada 39-godišnjeg Stojića, kojemu se otad gubi svaki trag. Stojićev brat tvrdi kako je Dragan odveden u Vojnu policiju u zgradu osječke Obnove, gdje je ispitivan i posle toga likvidiran. Kaže kako ga je, neko vreme nakon bratova nestanka, posetio nepoznati muškarac i rekao mu da ne istražuje bratov nestanak jer bi i sam mogao nestati.


Žrtva: Živko Peulić
Sudski dostavljač Mile Stanar, Srbin, zvani Toro ubijen je u jesen 1991. u osječkom Bosutskom naselju i s rukama zavezanim žicom bačen u obližnje veštačko jezerce.

Jedno od nikad razjašnjenih osječkih ubistava je i ono Ante Abičića, koji je bio poznat u osječkom Donjem gradu, s večitim tranzistorom na uhu, na kojem se uvek orio “Radio Šabac”. Ante je preživljavao od skupljanja starog papira, bio je mentalno oboleo. Za njegovo ubistvo se sumnjiče pripadnici BOB-a.

U Osijeku je, nekoliko dana nakon oslobođenja Vukovara, na ulici, s leđa, ubijen iz automatske puške tzv. “lojalni” Srbin Duško Bošnjak, bio je to praktično treći čovek tadašnje osječke policije, zadužen za logistiku i pomoć policijskih jedinica. Njegovi ubice nikada nisu pronađeni, a istraga je vođena traljavo i bez želje da se otkriju zločinici. Pored njega, isto su ubijena još dva osiječka Srbina, radnici MUP-a Hrvatske, Đekić i Pokrajac, kod Sarvaša na obalama Drave.

Živko Peulić (43), po nacionalnosti Srbin rođen u Virovitici. Kao mladić se doselio u Osijek gde je živeo i radio. Stanovao je u naselju “Stadon”. Živko Peulić je ubijen u svojoj kući 11. jula 1991. godine, dok je njegova supruga Ljubica teško ranjena, a potom i zarobljena od strane hrvatske policije i paravojske ZNG. U decembru 1991. Ljubica Peulić je razmenjena i otišla u Srbiju. Napad na kuću Peulića je trajao punih 12 sati. Kuća je potpuno razrušena, a osiječka televizija je pratila “akciju hvatanja srpskog ćetnika”.

 
Синоћ, на РТС1, после редовног програма, тек негде око 01:30, документарни филм о убиству амбасадора Роловића у Штокхолму и усташкој емиграцији.
Све јасно.
Али, зашто тако касно, у недоба?:roll:

Zato jer to nikoga ne zanima... :kafa:
 

Back
Top