Idealizam i solipsizam

Ne znam šta da ti kažem, osim da se meni često ispunjavaju. Sinhroniciteti mi se dešavaju konstantno, skoro da se pa oslanjam na njih kao neki vid orijentacije i komunikacije sa nekim višim poretkom stvarnosti.

To i nije baš odgovor na tvoje pitanje zašto ti se želje ne ispunjavaju, jer sinhonicitet nije baš "ispunjavanje želja" na neki direktan, potrošački način.

Приметио сам да се синхроницитет, да тако кажемо, чешће "активира" после размишљања о оваквим и сличним суштинским питањима о природи света и живота. Ето, пошто сам јуче на овој теми написао то што сам написао о времену као оном што припада суштини а не појави, то јест ономе где требамо тражити "ствар по себи". И пошто сам се у мислима бавио тиме, ево данас у роману Михајила Лалића "Хajka" који читам већ пар недеља, наилазим на ово:

Sve se borči, čerupa i grebe jedno sа drugim, gubi snagu, gubi zdravlje i ide u prašinu, u ništa. Sve je malo i privremeno, varka, sjenka, skrama pred očima, šarena laža je cio ovaj svijet i život, sila i vlast ljudska i zemaljska, a veliko je samo vrijeme. Ono, to vrijeme, ne vidi se mojim ili tvojim očima — zato je za nas ništa; ali, pošto je sve u njemu i pošto se ono, kako samo hoće, igra s čovjekom, sa šumama i kamenjem, ono je sve i sudbina svega u njemu je zapisana.

Махајло Лалић овде није претресао Бергсонову филозофију. Ове његове речи у роману имају сасвим другу поенту, али без обзира на то, узете овако издвојене саме за себе оне су очито чиста парафраза онога што сам јуче писао. И ово ми се често дешава после размишања о неком филозофском проблему. Недуго после, као да се цела ставрност констелише да до одговора дођем.

То је оно о чему је писао Шопенхауер:

Догађаји у животу човека стајали би у знаку две у основи различите везе: прво: У објективној, каузалној повезаности природног тока и друго, у субјективној повезаности која је у односу само са оним што је доживео појединац и која је толико субјективна као и снови дотичне индивидуе, и где је њихова сукцесија и садржај исто тако нужно одређен, али на начин одређености сцена једне драме утврђене планом песника. Да истовремено постоје ове две врсте веза и да се у актуелни догађај, обе тачно уклапају као карике два сасвим различита ланца, због чега судбина једног човека увек одговара судбини другог и да је херој своје драме, истовремено статиста у туђој; то је, наравно, нешто што превазилази све наше моћи разумевања и само захваљујући чудесној harmonia praestabilita може се замислити као могуће.
Шопехауер

Херој своје драме бива статиста у мојој, док ја истовремено биван статиста у његовој. При чему обоје једно другом демонстрирамо оно што је за свакога од нас појединачно битно.

И приметио сам да не наилазим само на овакве ситнице попут овог цитата у књизи, него ми често и догађаји на великој скали на сличан начин демонстрирају неки филозофски проблем којим се бавим.

Наравно, све ово нису аргументи који могу задовољити неког сировог матерјалисту, али помињем их јер, као што ти рече, они су ту, прате нас кроз живот као Андрићеви "Знакови на путу". И не могу се тек тако склонити на страну.
 
Razmišljala sam dalje, i došla do, za mene makar, konačne konkluzije: kada bi (solipsista) bio jedino biće koje postoji, onda ne bi imao svest o "ja", jer bi bio sve što postoji, jelte, nema ničega drugog.

Ne bi ni imao potrebu da stvara druge, jer ne bi imao svest o mogućnosti ičega drugog.

"Ja" zahteva referentnu tačku van, nešto što je ne-ja. Samim tim, solipsizam upada u paradoks i sam sebe opovrgava.
 
Razmišljala sam dalje, i došla do, za mene makar, konačne konkluzije: kada bi (solipsista) bio jedino biće koje postoji, onda ne bi imao svest o "ja", jer bi bio sve što postoji, jelte, nema ničega drugog.

Ne bi ni imao potrebu da stvara druge, jer ne bi imao svest o mogućnosti ičega drugog.

"Ja" zahteva referentnu tačku van, nešto što je ne-ja. Samim tim, solipsizam upada u paradoks i sam sebe opovrgava.

Solipsizam se prvi put projavljuje kod grčkog sofiste-predsokratika Gorgia (st.grč. Γοργίας; oko 483-375. pre.n.e) iz Leontine (Λεοντίνους) na Siciliji … Citira ga antički grčki lekar i filozof, skeptik, Sekst Empirik (st.grč. Σέξτος ὁ ἐμπειρικός, * ok. 160 n. št., † 210.)

1. Ništa ne postoji
2. Čak ako bi bivajuće i postojalo - bilo bi nespoznavno..
3. Čak i ako bi bivajuće bilo (za)mislivo - ostalo bi neizrazivo

Dakle, biće da nema druge:


- bivajuće ne postoji, dakle ništa ne postoji;
- dobro je da ga nema, jer ga i tako ne bi razumeli;
- Ako bi ga i razumeli to ne bismo mogli posredovati niti objasniti drugim ...
 
Poslednja izmena:
Херој своје драме бива статиста у мојој, док ја истовремено биван статиста у његовој. При чему обоје једно другом демонстрирамо оно што је за свакога од нас појединачно битно.

To sam ti pričao kad sam davao primjer ubice i žrtve, ismijavao si me tad.
Rekoh ti da ne postoji žrtva bez ubice niti ubica bez žrtve i da jedno bira drugo
kao objekte svoje realnosti kroz koje jedino i mogu doživjeti svoja subjektivna
iskustva. Nisi bio jedino koji me je tad "ismijavao".
 
Mislim da je naivan i neljudski način na koji ti to predstavljaš.

Ja sam se mnogo pitala o upravo toj dinamici mučitelj - žrtva, prvenstveno i kontekstu silovanja žena, zbog popularne retorike da su "žene same to izazvale" i slične anticivilizacijske gadosti.

Sa druge strane, primetila sam da veliki broj žena koje su doživele seksualno uznemiravanje/zlostavljanje, ima istoriju traume, seksualne ili druge, i da je ta nerazrešena trauma ono što ih dovodi u opet istu situaciju. Ne one lično svojim željama i preferencijama (suvišno je i ukazavati na ovo).

Tako da da, mučitelj i žrtva zaista biraju jedno drugo, ali na mnogo kompleksniji način od pukog "sam si to hteo."

I to ni na koji način ne oslobađa nasilnika odgovornosti, niti čini da žrtva zbog te spoznaje ne bude istraumatizovana i nema pravo na svoj grieving proces.
 
Razmišljala sam dalje, i došla do, za mene makar, konačne konkluzije: kada bi (solipsista) bio jedino biće koje postoji, onda ne bi imao svest o "ja", jer bi bio sve što postoji, jelte, nema ničega drugog.

Ne bi ni imao potrebu da stvara druge, jer ne bi imao svest o mogućnosti ičega drugog.

"Ja" zahteva referentnu tačku van, nešto što je ne-ja. Samim tim, solipsizam upada u paradoks i sam sebe opovrgava.

Причу о "ЈА" и "Не ЈА", или уопште причу о егу, у филозофију је увео Фихте и тиме скренуо људско размишљње са правог смера. Наиме, Фихте је начинио једну фундаменталну грешку тиме што је ЈА претворио у субјекат реченице, претворио га у предмет анализе или буквално у ствар. Док ЈА није ништа од тога. ЈА је неспознатљиво, оно није ствар. Оно је доступно само самосвести као интуиција не као предмет који можемо сазнати.

Када направиш ту поделу на ЈА и Не ЈА, товје субјективно биће тиме си претворила у објекат. Ставила си два објекта једно поред другог.
Размишљања на тај начин не негирају силипсизам него му заправо иду у прилог. Јер, изворно ЈА, оно које још увек није претворено у ствар, у објекат, не познаје форме простора, није дељиво, тако да прожима читаву представу.

Па имајући то на уму можемо рећи оно Шопенхаурово:
Pa ipak, za saznanje koje volja nije podmitila nema prirodnijeg pitanja nego što je ovo: beskrajno vreme proteklo je pre moga rođenja, šta sam ja bio za sve to vreme? - Metafizički, možda bi se moglo odgovoriti ovako: „Ja sam uvek bio ja, to jest svi koji su za sve to vreme govorili ja bili su upravo ja."
 
Када направиш ту поделу на ЈА и Не ЈА, товје субјективно биће тиме си претворила у објекат. Ставила си два објекта једно поред другог.
Размишљања на тај начин не негирају силипсизам него му заправо иду у прилог. Јер, изворно ЈА, оно које још увек није претворено у ствар, у објекат, не познаје форме простора, није дељиво, тако да прожима читаву представу.

Ne, to radi solsipsista.

On zamišlja neko lično, samo njegovo "ja" na početku svega, pre početka egzistencije, i onda iz njega izvlači "samo ja postojim". Bukvalno ja, kao osoba, moja individualna svest, i ništa drugo.

Ja samo kažem da ako je to tačno, i ako je njegovo lično ja sve što postoji, ne bi postojala svest o ičemu drugom, jer i to drugo bi bilo ja, nema diferencijacije.


To transcedentno ja je svakako ja", moje i svačije, ali ne samo moje, ili samo tvoje "ja".

Što zapravo govori u prilog transcedentalnom idealizmu, a ne solipsizmu.


Ok, sada se osvrnimo na pojavu. Ako u pojavi postoje individualiteti, onda i "iza" pojave postoji nešto što sve te individualitete sadrži na kvalitativno zbiran način (ne matematički). Kao skup melodija, npr, koje čine simfoniju, koja je jedna nedeljiva celina, osim kad je intelekt iskomada i podeli.

Ipak, kada se raspravlja o ovakvim stvarima, treba uzeti u obzir ograničenja intelekta i jezika.
 
Ok, sada se osvrnimo na pojavu. Ako u pojavi postoje individualiteti, onda i "iza" pojave postoji nešto što sve te individualitete sadrži na kvalitativno zbiran način (ne matematički). Kao skup melodija, npr, koje čine simfoniju, koja je jedna nedeljiva celina, osim kad je intelekt iskomada i podeli.
Ipak, kada se raspravlja o ovakvim stvarima, treba uzeti u obzir ograničenja intelekta i jezika.

Да, индивидуалитет треба посматрати на тај начин. Не као мноштво објеката поређаних у простору, већ као квалитативно мноштво слично мелодији. Уопште, то је још једно питање које је на ивици транцендентног нестајући у њему удаљавајући се од могућности нашег сазнања.

Вероватно сам већ досадан са овим многобројим Шопенхауровим цитатима које износим на овој теми, али морам да споменем још један, јер нису битни цитати, већ оно на шта указују а што је корисно за онога ко ове теме разуме:

Prema tome, čitav empirijski život čoveka, u svim njegovim malim i velikim događajima, nužno je predodređen, kao što je predodređen rad nekog časovnika. U suštini, do ovoga dolazi zato što način na koji saznajemo pomenuti metafizički slobodan čin jeste opažaj čije su forme prostor i vreme, na osnovu kojih se jedinstvo i nedeljivost ovog čina pokazuje kao niz stanja i događaja koji se odvijaju pod vođstvom načela dovoljnog razloga u njegova četiri vida, što znači nužno. Ovo ima moralni rezultat, to jest onaj da preko onoga što činimo saznajemo ko smo, kao što na onome što trpimo saznajemo šta zaslužujemo.

Iz ovoga dalje sledi da individualitet ne počiva samo na principu individuacije, i da zbog toga apsolutno nije puka pojava, već da svoj koren ima u stvari po sebi, u volji pojedinca. Jer njegov karakter je individualan. Međutim, koliko su njegovi koreni duboki, to spada u pitanja na koja ne nastojim da odgovorim.

Парегра и паралипомена 2
 
Ako ovoga trena, ovakav kakav (je)sam, ne postoji JA onda bi bilo iluzorno i razmišljati (čuj - razmišljati ...a ko će da razmišlja ako nema JA), o postojanju, bilo čega, drugoga, čak onog mog onostranog JA ...Sve bi bilo laža i paralaža, pustoš i tama i zlo zla … Zar i sama, biće da je zbog mene i izmišljena, reč inteligencija ne završava sa JA …. ha-ha-haaaaaaa …. :hahaha:

OSMEH - JA.jpg
 
Poslednja izmena:
Mislim da je naivan i neljudski način na koji ti to predstavljaš.



Niti sam naivan niti naivno razmišljam.
Gdje si vidjela da ja dajem objašnjenje sa 'ljudskog' stanovišta? Nigdje to nisam naglasio. Uostalom, čovjek i
nema moć da misli. Čovjek je misao već promišljena, izabrana, percipirana i projektovana. Čovjek je svršen čin
kreacije. O tom potom.


Ja sam se mnogo pitala o upravo toj dinamici mučitelj - žrtva, prvenstveno i kontekstu silovanja žena, zbog popularne retorike da su "žene same to izazvale" i slične anticivilizacijske gadosti.


Gdje vidiš tu retoriku u mom komentaru? Umišljaš. Projektuješ nešto što postoji samo u tvojoj glavi, nigdje drugdje.
Ako već govoriš o silovanoj ženi i silovatelju, onda se o tome može reći sledeće (pri tom se izvuci iz uloge žene):
Silovana žena i silovatelj su izabrali jedno drugo kako bi doživjeli sebe kroz mentalni sklop koji zahtijeva iskustvo, u
slučaju žene iskustvo žrtve, u slučaju silovatelja iskustvo nasilnika. Jedno bez drugog ne može da se desi. Zašto je
i na kojem nivou žena izabrala da bude žrtva nasilja o tome nismo govorili. O tome treba ući u detaljnu analizu mentalnog
sklopa žene u datom trenutku izbora. Nigdje nisam rekao, niti ću, da je žena svjesno odlučila da bude silovana. Naproitiv,
žrtva uvijek to čini nesvjesno, inače ne bi bila žrtva. Onaj koji "svjesno" izabira nasilje nad sobom je mazohista a to ne spada
u domen o kojemu ti želiš da govoriš. Dakle, da bi znala zašto je žena izabrala da bude silovana, morala bi da znaš njen
cjeloviti mentalni sklop iz čijeg se podsvjesnog dijela javio i taj motiv koji je doveo do nužnog izbora. Silovatelj, kao njena
suprotnost, kao protivteža njenog motiva takođe nesvjesno bira nasilje, jer da je svjestan to ne bi mogao činiti, osim ako
se pod 'svjesnim' pretpostavlja biće koje ima sposobnost razmišljanja. Međutim, sposobnost razmišljanja ne čini biće u čovjeku
svjesnim, već ga čini svjesnim misli koje misli. To nije svjesno biće. Svjesno biće je biće svjesno sebe-apsoluta, koje u svakom
trenu zna ko i šta ono (Biće) jeste i kako kao 'čovjek' postaje. Pri tom je u njemu prisutna matrica kojom kontorliše svoje postupke,
kontrolišući njom svoj izbor. Ta matrica jeste Savjest. Dakle, i jedno i drugo stvorenje; i silovana žena i silovatelj, su proporcionalno
u suprotnosti svojih nesvjesnih potreba, potreba iz kojih se stvara motiv tog nesvjesnog mentalnog sklopa. Univerzalni um ih spaja
u specifičnom momentu kada se svi njihovi zahtjevi totalno podudare. Tada se ostvaruje sinhronizacija kroz akt nasilja.

Ko je tad kriv za takav čin?
Niko nije kriv. Krivica je samo u domenu ljudskog razumijevanja ali odgovornost je u domenu bića.
Ko je onda odgovoran za takav izbor? Odgovorno je biće u jednom i u drugom.

...
Gadost ... to je u domenu tvog ljudskog odnosa prema činu. Gadiš se jer ne gledaš situaciju sa metafizičkog nivoa kreacije.
Umjesto da se gadiš, bolje bi ti bilo da izađeš iz začaranog kruga reakcionarstva i da se uzdigneš u poziciju neutralnog
posmatrača. Jedino odatle možeš vidjeti šta je šta i zašto se dešava. Ovako, ne postoji ta mogućnost. I kakve veze ima tvoje
gađenje sa fiolozofskom raspravom? Ovdje nije riječ o moralu već o uzroku odnosa nasilnik-žrtva.

Sa druge strane, primetila sam da veliki broj žena koje su doživele seksualno uznemiravanje/zlostavljanje, ima istoriju traume, seksualne ili druge, i da je ta nerazrešena trauma ono što ih dovodi u opet istu situaciju. Ne one lično svojim željama i preferencijama (suvišno je i ukazavati na ovo).

Tako da da, mučitelj i žrtva zaista biraju jedno drugo, ali na mnogo kompleksniji način od pukog "sam si to hteo."

Gdje si vidjela da ja pričam o 'sam si to hteo'???
Uobražavaš.

I to ni na koji način ne oslobađa nasilnika odgovornosti, niti čini da žrtva zbog te spoznaje ne bude istraumatizovana i nema pravo na svoj grieving proces.

Gdje si vidjela da sam govorio o oslobađanju odgovornosti?

Čini mi se opet, intuicija mi govori, da kada ti kažeš odgovornost, da misliš na kaznu, na otplatu duga, na zadovoljenje suda.
Odgovornost je na sasvim dugom nivou, tebi očito neshvatljivom. I ako smo kod toga, onda ti, kao svjesno biće, nikad ne bi osuđivala nikoga ni za šta.
Osuda je opet proizvod nesvjesnopsti i kao takva sobom povlači odgovornost. A šta je to odgovornost i kako i kada se preuzima?
Odgovornost je savjesno postavljanje prema mogućnostima koje ti se nude, dakle savjesno postavljanje prema mogućem izboru.
Stoga, odgovornost se preuzima u momentu prije činjenja izbora. Kako? Savjesnim posmatranjem ponuđene mogućnosti (misli) uviđajući
posledicu njenog izbora. Ko može birati savjesno? Samo biće u čovjeku koje ima savjest. Šta je savjest? Savjest je matrica načinjena
iz i od apsolutnih znanja čiji je izvor Svijest apsoluta. Da bi se oformila savjest u 'čovjeku' biće iz svijesti apsoluta mora da prikupi (intuitivno unese)
odgovorajuću količinu apsolutnih znanja, principa, u svoju svjesnost, u duh stvorenja. Tada savjest djeluje kao filter kroz koji se filtrira svaka mogućnost,
svaka misao, svaka namjera. Upoređujući namjeru sa posledicama izbora shvatamo šta je u skladu sa našom dušom a šta nije. To je način savjesnog
izbora. Nesavjesno biće nema oformljenu matricu i stoga nema mogućnost preuzimanja odogovornosti za izbor koji još nije načinilo.

Da li se onda takvo nesavjesno biće može smatrati neodgovornim za čin nasilja recimo ili pak za izbor iskustva žrtve? Ne može se od takvog bića
očekivati da će preuzeti odgovornost za svoj izbor. Ono što ostaje jeste da se takvo biće adekvatno kazni, ali to onda dovodi do novog problema, tj, do
nove reflesije stvarnosti; onaj koji sudi i koji svojim sudom donosi presudu o počinjenom nedjelu, nije ništa drugačiji od onog koji je neodgovoran,
nesavjestan. I jedan i drugi su na istom nivou (ne)svjesnosti, na nivou svjesnosti koji sobom iziskuje nužnost.

U drugim riječima, odgovorno biće u čovjeku ne sudi i ne osuđuje, ne presuđuje. Njegov nivo svjesnosti to ne dozvoljava. Ono preuzima odgovornost
za svoj i izbor i svoje postupke. Tu se zaustavlja. Na sadašnjem prosječnom nivou ljudske svjesnosti biće jedino umije da se odnosi prema odgovornosti
kroz zločin i kaznu.
 
Poslednja izmena:
Razmišljala sam dalje, i došla do, za mene makar, konačne konkluzije: kada bi (solipsista) bio jedino biće koje postoji, onda ne bi imao svest o "ja", jer bi bio sve što postoji, jelte, nema ničega drugog.

Ne bi ni imao potrebu da stvara druge, jer ne bi imao svest o mogućnosti ičega drugog.

"Ja" zahteva referentnu tačku van, nešto što je ne-ja. Samim tim, solipsizam upada u paradoks i sam sebe opovrgava.


Tvoje razmišljanje je donekle tačno, ali to ne predstavlja potpunu istinu. Prvo što ne razdvajaš jeste postojanje=biće
od svijesti ili jastva kojim se biće potvrđuje da postoji, da jeste. To dalje vodi u nemogućnost odvajanja bića od
od stvorenja i njegovog ja=subjekta. Odatle i nemogućnost shvatnja. 'Potreba' bića da stvara 'druge' je posledica
individualizacije jastva. Biće nikada ne stvara drugo biće, biće je nestvorivo, ali stvara iluziju 'drugih', stvorenja,
ostvarujući tu iluziju individualizacijom jastva. Individualizacija zahtijeva iluziju odvojenosti i samim tim referentnu
tačku, objekat izvan subjekta. Ne postoje dva bića. Postoji samo jedno biće i mnoštvo stvorenja.

Svako stvorenje potiče iz Svijesti tog jednog bića. Svijest je sačinjena od jastva. Jastvo je neposredni odraz, duh
onoga-što-jeste u pažnji bića (apsoluta). Svijest je dakle duh apsoluta ili znanje-o-sebi-apsolutu. Kao takva svijest je
suština kreacije. Apsolut je izvor svijesti. Sva stvorenja imaju svoju osnovu u svijesti ali nemaju svijest. Jastvo ili svijest,
je stoga suština svih tvorevina, a svako ja jastva je jedan naizgled izolovani centar sopstvene projekcije svijeta kao i
svjesnosti o sebi u tom svijetu. Ipak, da bi se bilo koje ja doživjelo subjektom svoje projekcije (predstave) u njemu mora
da bude centrirana volja i pažnja apsoluta, koji pažnju (odatle) usmjerava ka ostatku izabranog, projektovanog jastva.
Ne postoje stoga dva različlita bića, već postoji jedno biće i mnošto njegovih kreacija u kojima se centriranjem volje u
individualizovanom ja, i iz njega voljom usmjerene pažnje ka ostatku individualizovanog jastva (ka njegovim objektima),
ono doživljava subjektom. Ono stoga stvara odnose jastva i ono projektuje percepciju stvarnosti tih odnosa za sebe iz
različitih pozicija jastva. Pozicije su iluzorne jer i prostor i vrijeme postoje samo u svjesnosti subjekta, tj, u svjesnosti tog
jednog bića koje sebe doživljava subjektom. Postojanje subjekata i stoga i objekata dugujemo umu, tom
individualizovanom-medialnom ja jastva, svijesti. (Svako ja je stoga, logično, i jedno medialno ja svog univerzuma.)
Poistovjećenjem apsoluta (bića) sa subjektom projektovanog odnosa jastva dovodi do zablude u kojoj biće misli da je
subjekat=ono i da drugog bića do njega-subjekta nema, te da je cjelovito postojanje sadržano u svjesnosti tog subjekta.
To je ono (valjda) što se naziva solipsizmom.

...
Nije stoga sporno da li postoje drugi subjekti koji imaju 'samosvijest'... naravno da postoje. U svim subjektima je isto
biće koje ima svjesnost-o-sebi ("samosvest") a svijest-o-sebi-apsolutu uzdiže samo onda kada mu je volja centrirana u
ono-što-jeste a pažnja usmjerena u isto, u sebe. Sve dok je volja centrirana isključivo u jastvu i njegovim manifestacijama
(subjektima), apsolut nema svijest o sebi ali zato ima svjesnost-o-postajućem-(sebi)stvorenju kao i svjesnost o svom
prisustvu u njemu koje potvrđuje sa onim "jesam". Kao subjekat, apsolut ima svjesnost-o-sebi-postojanju, ali ta svjesnost
nije sveobuhvatna i stoga nema cjelovit uvid u istinu o sebi-biću, u svijest. Jedino što je nepobitno u toj svjesnosti-o-
postajućem-sebi jeste ta, kako je nazivate "samosvest", koja nam ukazuje na našu postojanost, prouzrokovana prisustvom
volje i pažnje apsoluta, (postojanja=bića) u poziciji subjeka.
 
Istražujući malo dalje ideju solipsizma, naišla sam da postoji razlikovanje solipsističkog sindroma, koji je psihološki sindrom, i solipsizma kao filozofskog gledišta. Kod ljudi koji imaju solipsistički sindrom takve misli imaju opsesisivni i intruzivni karakter, nisu nužno njihova pozicija; oni mogu biti materijalisti, idealisti, itd.

Takođe, postoji teorija koja se, po mom mišljenju, razvila iz solipsisma, a to je Kolakova teorija individualizma. Prema teoriji, postoje 3 vrste individualizma:

Zatvoreni - vaš identitet nastaje rođenjem, nestaje smrću
Prazni (empty) individualizam - ne postoji nikakav lični identitet, vi ste sekvenca doživljaja, iskustva
Otvoreni - postoji samo jedan lični subjekat i on je svaka osoba koja je ikad bila i koja će ikad biti; u jednom trenutku u vremenu moguće je postoji samo jedan subjekat, a njegove interakcije sa drugim ljudima su njegove interakcije sa njim samim i različitim inkarnacijama, pri čemu i linearno vreme gubi smisao

Ovaj poslednji, otvoreni, je solipsizam, sa elementom reinkarnacije.

Ja se ne slažem ni sa jednim. Smatram da sva 3 propuštaju nešto ključno. Na prvi se nikad nisam pretplatila, jer mi čisto materijalističko objašnjenje nije dovoljno; a drugi mi je kontradiktoran, jer doživljaj zahteva subjekta koji doživljava.

Što se trećeg tiče, njegovi zagovornici se dosta pozivaju na Šopenhauerovu metafiziku i "ja". Tu je gde se ne slažemo. Zagovornici otvorenog individualizma smatraju da je "ja" u osnovi sveta njihovo lično, dok ja smatram da je to jastvo u osnovi svih bića koja za sebe mogu da kažu "ja". Dakle, ničije posebno, već svačije, pa i moje. Na taj način, to ja se zaista "inkarnira" u sve što je ikad bilo, jeste i biće, ali ne na način na koji smatraju zagovornici OI.
 
Poslednja izmena:
I stalno, tako nekako, sukobavljamo se, svakodnevno i neprestano, onako junački – prsa u prsa, ovaj moj BIT-nostni, ovozemaljski, JA i ona moja sena, lepa kao prelepa žena, onaj kroz SAVEST smarajući, UM mi zezajući, Platon bi rekao ONOSTRANI, JA, a taj, očigledno iskusniji, umniji i svakoliko savršeniji, JA me stalno zeze i nikako da pukne ta naša neraskidiva pupčana veza …

Taj moj BIT-nostni, ovozemaljski, dišeći, govoreći i pišeći, JA nikako da dokaže da te SAVEST moreće džukele nema, jer nije deo nikakvih šema, ne pomaže mi kod razobličenja filosofskih tema i ne može da ga oboji nikakva sema … Ima Te, brate, a nema, aporetički da, a praktički si još uvek dilema … Od Tebe mi glava prepuna problema …

A On, taj moj ONOSTRANI JA, mi neprestano čangriza: da je moja soma zatvor moje napaćene DUŠE, zato što previše jurcam crnke, smeđe i plavuše i da sam, samo zato, grešan do guše ... I još mi se u brk smeje to moje drugo JA, biće da zbog mog neznanja, i još mi veli, ništa dobro mi ne želi i mom ovzemaljskom kraju se veseli:

»Na popravnom ispitu DUŠA ti je pala, još dublje propala, zato što se nisi mogao okaniti budala i sve svoje vreme, umesto na žene, posvetiš UMU koji bi ti, samo u tom slučaj, pomog`o, smilovao bi ti se dragi Bogo, da ti DUŠA na Nebesa krene i da tad vidiš pokraj Boga mene…«

P.S.

Platone brate, razjasni mi taj svoj svet ideja i reci mi da li mog ovozemaljskog ja ima, ili nema !

OTIŠAO SAM DA FATAM RIBU....jpg
 
Poslednja izmena:
Осим аналогије, нема других аргумената. Да ли сам ја једино свесно биће, док си ти, или било ко други, само лик из мог сна који нема никакву сопствену егзистенцију осим бити моја представа, питање је без одговора.

Како каже Бергсон:


Дакле, вероватно си ти свесно биће попут мене. Вероватно налазиш несазнатљив субјекат наспрам кога су представе. Вероватно у себи налазиш и интуицију, недељиво трајање, вољу. Али само вероватно.

Нико у то не може бити апсолутно сигуран.

То питање је попут оне тврђаве, како каже Шопенхауер,



Дакле, то питање се у филозофији склања на страну као нерешиво.

Сада, у патологију западају они који тврде да су то питање решили.
Код психотичара нема "можда". Он је убеђен да је он једино свесно биће и то је оно што разликује патолошко од "нормалног".

Узгред, можемо на овај начин сврстати у патолошко и све оне "нормалне" који су потпуно убеђени да нису једино свесно биће. think:

Оцена вредности субјекта, осећај вредности субјекта, неки инструмент осећаја у субјекту , или нешто пето...

Тотални солипсизам = тотални дијаболицизам

Интересује ме како се мери вредновање дијаболицизма ?
 
Što se trećeg tiče, njegovi zagovornici se dosta pozivaju na Šopenhauerovu metafiziku i "ja". Tu je gde se ne slažemo. Zagovornici otvorenog individualizma smatraju da je "ja" u osnovi sveta njihovo lično, dok ja smatram da je to jastvo u osnovi svih bića koja za sebe mogu da kažu "ja". Dakle, ničije posebno, već svačije, pa i moje. Na taj način, to ja se zaista "inkarnira" u sve što je ikad bilo, jeste i biće, ali ne na način na koji smatraju zagovornici OI.


Čim pomeneš 'bića', već si u zabludi. Biće je sinonim za postojanje, te stoga,
ne postoje dva bića već samo jedno biće-apsolut. Da si pročitala moj prethodni
post uvidjela bi takođe da govorim o jastvu kao Svijesti apsoluta. Svijest apsoluta
je suština cjelovite kreaciije. Biće se ne može kreirati, ono je nestvorivo, nerodivo,
nepromjnejivo...ono jeste. Ono što se is iz jastva stvara, jeste (iz korijena glagola
se izvodi imenica): stvorenje. Stvorenje nije ono koje ima svjesnost-o-sebi. Biće-
apsolut u stvorenju je ima. Biće se poistovjećuje sa subjektom stvorenja te odatle
i subjektivna stvarnost tog bića. U zabludi prouzrokovanoj poistovjećenjem sa
subjektom stvorenja biće doživljava stvorenje '(sobom'). Kroz tijelo stvorenja se
ostvaruju dalji odnosi jastva, sa tijelima drugih stvorenja (sa njihovim riječima,
vibracijama, djelima).

Dakle, to što ti smatraš da je jastvo u osnovi svakoga je tačno, ali samo ako misliš
na činjenicu da se iz jastav stvara cjelovita kreacija. Međutim, svako stvorenje ima
svoj centar u subjektu koji je individualizovani dio jastva, samo jedno-njegovo JA.
Sva ostala individualizovana JA Jastva mu služe kako bi kao subjekat stvorio svoju
subjektivnu stvarnost. Jedino kad subjekat i objekat nestanu iz pažnje apsoluta, kad
volju i pažnju iz subjekata apsolut vrati u sebe, u ono-što-jeste, tada se apsolut, biće-
koje jesmo potvrđuje Jastvom, Sviješću apsoluta.
 
Većina argumenata protiv solipsizma je bazirana na realizmu i empiricizmu, nekolicina na nihilizmu (što i nije argument protiv, već na neki način potrvđuje solipsizam)

Stvar je u tome što ti trenutno ne stvaraš realnost, jer nemaš taj trenutak kada ga stvaraš, nemaš kompletan osećaj stvaranja, kao što ima neko ko pravi sto npr, već kako kažeš imaš
Ne znam šta da ti kažem, osim da se meni često ispunjavaju. Sinhroniciteti mi se dešavaju konstantno, skoro da se pa oslanjam na njih kao neki vid orijentacije i komunikacije sa nekim višim poretkom stvarnosti.

To i nije baš odgovor na tvoje pitanje zašto ti se želje ne ispunjavaju, jer sinhonicitet nije baš "ispunjavanje želja" na neki direktan, potrošački način.
Gledaj tebi treba pomoć, ja znam o čemu pričaš, ja sam verovao u Solipsizam koji mi je oduzimao život, zatvarao me, bio sam paranoičan upravo zbog toga što ti pričaš, imao sam osećaj da stvaram realnost, i to me je dovodilo do paranoje jer se često i ispunjavalo ono što sam zamislio ili što mi je prošlo kroz glavu, i na kraju nisam mogao da se nosim sa tim bilo je ili da prihvatim što sam učinio, ali zapravo ništa nisam uspeo da promenim, sve je isto bilo, i ako nisam bio anksiozan i paranoičan, moraš da shvatiš da je Solipziam prevara, i jedna vrsta paranoje, prvenstveno zbog toga što ti nemaš osećaj ili samo vreme stvaranja te komplikovane realnosti, jer reci mi, kada nastaje stvaranje te subjektivne realnosti? U sadašnjem trenutku? Zašto onda ne osećaš vidiš, ili pak sudeluješ u istom tom stvaranju, razumeš, ti dakle sudeluješ u objektivnoj realnosti koja već postoji, koju nisi ti stvorila, već je stvorena, već sam objasnio zašto je nisi ti stvorila već neko drugi, predlažem ti prijateljski, jer sam i ja isti problem imao, da kreneš da čitaš Bibliju, jer sama vera u Boga je suprotnost Solipsizmu, i uz to uverenje dobijaš sreću i smisao života, što u Solipsizmu fali, ne obraćaj dakle pažnju kada ti se ispune neke ideje ili misli, ili kada trenutno osetiš kao da si stvorila nešto, smatraj to za Sataninu obmanu, jedino tako ćeš se izvući iz tog pakla, dobićeš nov život, istinsku ljubav i sreću, kroz to shvatićeš samu grešku egoizma. Ovo ti pišem sada, ako već nisi promenila stav, odnosno pobedila anksioznost i paranoju, kad smo kod njih, zašto je imaš ako si (ne)savršeni kreator? Zašto nisi srećna? Nadam se da razumeš, pišem ti ovo iz najbolje namere, jer sam i ja tri godine života izgubio na ta sranja, i hvala Bogu da me je izvukao iz svega toga. Nadam se da sam pomogao, lep pozdrav 👋
 
Malo i veliko telo
"Neumorno se ponavlja da je čovek trunčica na Zemlji, a Zemlja trunčica u svemiru. Međutim, čovek nikako ne zauzima samo ono vrlo malo mesto koje mu se obično dodeljuje. Jer ako je naše telo materija kojom se naša svest bavi, ono se svojim obimom podudara sa našom svešću, obuhvata sve što opažamo, doseže čak do zvezda. Ali to ogromno telo menja se svakog časa, a ponekad i iz osnova, i pri najneznatnijem pomeranju jednog dela njega samog koji se nalazi u njegovom središtu i zauzima beskrajno malo mesto. To unutrašnje i središnje, srazmerno nepromenljivo telo uvek je prisutno. Ono nije samo prisutno, nego je i aktivno: jedino pomoću njega možemo da pokrećemo druge delove onog velikog tela. A kako je delanje ono što je važno, kako se podrazumeva da smo onde gde delamo, uobičajilo se da se svest zatvara u to majušno telo, a da se prenebregava ono ogromno telo.
Ako je površina našeg organizovanog (organizovanog upravo radi neposrednog delanja), veoma malog tela mesto gde se vrše naši sadašnji pokreti, naše veoma veliko neorgansko telo jeste mesto naših eventualnih i teorijski mogućnih delanja: pošto moždani centri za opažanje obavljaju „izviđanja” koja su neophodna za ta eventualna delanja i pripremaju ih, sve se zbiva tako kao da naš mozak konstruiše naša opažanja svega što je izvan nas i projicira ih u prostor. Ali stvari potpuno drugačije stoje i mi smo doista, iako uvek preko različitih delova nas samih koji su izvori samo potencijalnih delanja, u svemu onome što opažamo. Ako stvari budemo posmatrali sa ovog stanovišta, nećemo više čak govoriti da je naše telo izgubljeno u beskrajnom svemiru".

citat Bergson

Ми смо у свему што опажамо. Објективна стварност је наша сопствена представа састављена из наших осета боје, мириса, укуса, чврстоће, као и наше сопствене форме сазнања зване простор. Значи идеалитет секундарних и примарних квалитета, то је идеализам.
Он несумњиво ставља ткз. "објективну стварност" тамо где јој је место, у унутрашњу област сопствене свести.

Међутим, шта је са субјективном стварношћу?

Одговор на то питање може бити овај мој пост са теме о Елан Виталу:

Та сила која "пролази" кроз обличја, није нити једно нити мноштво. Ради се о нечему метафизичком.

Холограм је идеална метафора.

фффф.jpg



Наиме, сваки део холограма садржи у себи целину. Ако "исечемо" један део, добићемо цео холограм у том делу.

Управо се нешто слично дешава и са животном силом, са тим јадником који се пробија кроз материју. Ма шта то биће било, (ма шта ми сами били, јер је свако то биће) оно има то својство попут холограма, да свако његово дељење садржи целину. Па тако свака индивидуа, свака животиња, свако обличје овога света јесте ЦЕЛО то биће, ма како разуму тако нешто непојмљиво било.

Када се као индивидуе загледамо у себе и нађемо оно што зовемо ЈА, нашли смо тог јадника. То биће заробљено у нашем телесном облику у свој својој целини.

А шокантно је на неки начин, да је свака особа, апсолутно свака то БИЋЕ.

Оно је несумњиво нешто нуминозно, божанско, али и јадно. Осуђено да се дели, и да буде у сваком свом делу. И да једе само себе.

Међутим, ту интелект стаје. https://forum.krstarica.com/threads/elan-vital.287444/post-38494408
 
Malo i veliko telo


Ми смо у свему што опажамо. Објективна стварност је наша сопствена представа састављена из наших осета боје, мириса, укуса, чврстоће, као и наше сопствене форме сазнања зване простор. Значи идеалитет секундарних и примарних квалитета, то је идеализам.
Он несумњиво ставља ткз. "објективну стварност" тамо где јој је место, у унутрашњу област сопствене свести.

Међутим, шта је са субјективном стварношћу?

Одговор на то питање може бити овај мој пост са теме о Елан Виталу:
Da li se ovo odnosi na teoriju četvrte dimenzije koju nismo u mogućnosti da sagledamo, jer i ovu treću koje smo svjesni gledamo kroz drugu?
 
Da li se ovo odnosi na teoriju četvrte dimenzije koju nismo u mogućnosti da sagledamo, jer i ovu treću koje smo svjesni gledamo kroz drugu?
Ма каква теорија четврте димензије. Овде се ради о идеализму, о филозофији. И то филозофији заснованој, веровали или не, на апсолутним, аподиктичним, чињеницама. Јер:

"To da je objektivno postojanje stvari uslovljeno jednim predstavljajucim subjektom, i da, prema tome, objektivni svet postoji samo kao predstava, nije nikakva hipoteza, a još manje odluka bez opoziva, ili čak nekakav paradokson uzet radi diskusije, već je to najsigurnija i najjednostavnija istina, čije je saznanje otežano samo time što je ona čak i suviše jednostavna, a svi ljudi nisu dovoljno razboriti da bi pošli od prvih elemenata svoje svesti o stvarima."
Шопенхауер
Научни метод не додирује ова питања. Да ли је свет идеалан или реалан није у домену научног метода.
 
Da li se ovo odnosi na teoriju četvrte dimenzije koju nismo u mogućnosti da sagledamo, jer i ovu treću koje smo svjesni gledamo kroz drugu?
Ne odnosi se tacno na nista sto je deo opazajnog sveta.
Ali kad razgranas pricu o objektivnoj stvarnosti koja nije deo, dakle, opazajnog sveta, dolazi do preispitivanja,
trazenja odgovora unutar svesti pa tako mozemo misaono da stignemo i do dimenzionog sveta ali i do teorije
recimo ravna zemlja itd...:lol:
Jer ako kazemo (znamo) da je objektivna stvarnost iluzija (a jeste) ko nam garantuje da su sve naucne cinjenice
apodikticki tj. neoborivo tacne...
 
Poslednja izmena:

Back
Top