Novi poetski konkurs na temu PROLEĆE

Prolećna pesma

Proleće je, proleće je,
raduje se ceo svet,
kud pogledaš sunce sjaji,
a pod rosom blista cvet.

Naše grudi, naše duše
zatalas'o ovaj sjaj,
slavuj mali sunce hvali
što je zemlja pravi raj.

(Jovan Jovanović - Zmaj)

- - - - - - - - - -

Ništa živ čovek ne može izgubiti što mu jedno proleće ne bi moglo povratiti, niti može čovek biti trajno nesrećan dok Bog daje da se duša leči zaboravom i zemlja obnavlja prolećem.
– Ivo Andrić

- - - - - - - - - -

Ljubav ima svoje zakone razvitka, svoje životne dobi, kao cvijeće, kao ljudski život. Ona ima svoje raskošno proljeće, svoje vrelo ljeto i, napokon, jesen, koja je za jedne topla, svijetla i plodonosna, a za druge – hladna, gnjila i jalova.

(Vissarion Belinsky)
 
prole%C4%87e-1-1.jpg


Chinese-forget-me-nots.jpg


Visibabe-%C5%BDiveti-sa-prirodom-prole%C4%87e-cve%C4%87e.jpg


266cefd8aa9b2b5f792455444ab14b16.jpg


How-Long-Does-Grass-Seed-Take-To-Grow-1.jpg


spring-sunshine-southern-plantation-scenic-landscape-mark-vandyke.jpg


za JJ:heart:
 
Lijepa tema

PROLEĆNA NADA (Ivo Andrić)

Da si zdravo, proleće - tajno, lekovito; tvoji vetrići miluju moju ranu.

Ja ne znam da li ću te preživeti i na koliko, ali slava onom koji mi te dao doživeti!

Gle, ja, bolestan samac, otvaram široko svoj prozor da blješti na suncu, kao mala zastava jedne duše koja se raduje. Šta znači crna misao čoveka na sunčevu traku?

Hoj! Hoj! Vetre, nado moja martovska.

Ništa živ čovek ne može izgubiti što mu jedno proleće ne bi moglo povratiti, niti može biti čovek trajno nesrećan dok Bog daje da se duša leči zaboravom i zemlja obnavlja prolećem.


..i nešto od mene...drznuh se s malo ironije oponirati nobelovcu bez namjere sporenja njegove veličine, prosto trenutak inspiracije :D

Jedno od onih bezbroj možda
IV

Proljeće je, kažu, na putu već
da Andrićevski, lako i glatko
sve izgubljeno dolaskom svojim obnovi.

Možda, ne kažem da nije tako
evo, čekam, možda iz zemlje
s prvim ljubicama iznikne
sve ono što je sebi, ista ta zemlja, uzela.

Možda, ako mudri ljudi kažu
mora da tako i biva
šta znam ja, malo zrno ničega.

Čekaću, ko zna, možda s proljećem
i moji Anđeli na put su se spremili
ruke šire da me zagrle
i sve boli namire i rane zaliječe.

Čekaću, eto, mudrim ljudima vjerovaću
možda, šta znam ja
običan trun, zrnce ničega.

N. :kpozdrav:
 

Back
Top