Postmodernizam

mnogo lood

Zainteresovan član
Poruka
150
Nisam našao otvorenu temu, pa sam je sam otvorio
Malo je teško definisati postmodernizam kao pravac pošto je skup različitih tendencija koje nastaju posle II svetskog rata i kasnije, a koje su se čvrsto ustoličile tek 1980-ih
Moje je pitanje šta mislite o ovome “pravcu”, koje ste knjige čitali (a da mogu da se smatraju za dela postmodernizma), ima li dela koja biste svrstali u postmodernizam a da se generalno ne smatraju takvima?
Ja generalno nisam oduševljen delima postmodernizma, iako ima puno njih sa neospornim kvalitetom, generalno mi se ne dopada tendencija odbacivanja avangardnosti modernizma, što se može smatrati za populizam na neki način...
 
Sustina postmodernizma je raskid sa svim tradicionalnim vrednostima, grubo receno. Teodor Adorno je govorio da se poezija ne moze pisati posle Ausvica, a nakon 45' doslo se do ideje da je sve prethodno bezveze i da ga treba ismejati odnosno raskinuti sa tim, na neki nacin. Od tada imas izlozbe WC solji tamo gde bi skulptura trebalo da bude, kompozicije tipa Dzon Kejdz 4.33'' (4.33' sekunde tisine, jer i tisina je muzika), brojni drugi performansi koji ruse smisao, i daju mu neki svoj. Danasnji postmodernizm je rezervisan za bogate ljude, koji imaju novca za bacanje, i bacaju ga. U velikoj meri je odgovoran i povezan sa svim drugim podkulturama i tekovinama i doprineo je svetu kakav danas imamo. Ponesto se da iz toga izvuci za obicnog coveka, koji ce najpre proglasiti sve to za ''bolesno i nenormalno, satanisticko itd'', jer nema obrazovanja da prodre u sustinu, ali vecinu stvari obican covek ne razume i proglasava to za pogubljeno ili ludo. Ono sto je jako zanimljivo je da je uporiste postmodernizma, odnosno njegovih produkata, u velikoj meri prisutna na brojnim univerzitetima, koji propagiraju te vrednosti, jer su u takvoj mogucnosti... Takodje je zanimljivo, da je pm imao velike uticaje na razvoj SJW pokreta i svih slicnih organizacija. U Americi i Kanadi se tome posvecuje velika paznja, i mlate se samo tako pristalice jedne i druge frakcije, kao i oni tradicionalni. U Evropi su aktuelni u Engleskoj i Francuskoj, mada beleze i u Nemackoj uticaj. Ono sto je takodje interesantno, da je taj neki tradicionalni postmodernizam danas toliko arhaican, da ga skoro ismevaju, jer se otislo dalje u neki drugi smisao, ili besmisao, kako za koga. Slicno kao i feministicke organizacije. One lezbejke iz 70 godina 20og veka ove danasnje aktivistkinje SJW poreta smatraju prakticno neprijateljima, jer su u zahtevima za slobodu, otisli daleko iznad tih starih. U svakom slucaju, kopleksna je tema jako, i tone stranica bi se mogle napisati.
 
Kvazi umetnost za podilazenje snobovskoj sujeti kako bi imali osećaj da su mnogo prosvetljeni i percipiraju realnost drugacije od obicnog sveta jer su oni odabrani. Niti je to bolesno, niti satanistcko (za to je ipak potreban i neki smisao), jednostavno je apsurdno, dosadno i bezveze.
 
Kvazi umetnost za podilazenje snobovskoj sujeti kako bi imali osećaj da su mnogo prosvetljeni i percipiraju realnost drugacije od obicnog sveta jer su oni odabrani. Niti je to bolesno, niti satanistcko (za to je ipak potreban i neki smisao), jednostavno je apsurdno, dosadno i bezveze.

Da li je Ekov roman "Ime ruže" (ili istoimeni film) apsurdan, dosadan i bezveze? Ako se čita kao krimić (a može, to je samo jedan od načina) zašto je to snobovski?
 
Postmodernizam u literaturi povezujemo s imenima Calvina, Bartha, pa i Nabokova i dosta drugih. Školski, to je književnost iscrpljenosti, igrarije i nečeg artificijeloga.

Modernisti, rani, srednji, kasni...vjerovali su u ono što pišu, da je to neka realnost, kako ju god formulirali i prikazali. Postmodernisti ne.

Ukratko, to je- meni-neozbiljno. Ne znači da se neću ponekada zabaviti uz to, no kad bih navodio prethodnike ,naveo bih Laurencea Sternea i rekao- OK, to je zgodno, no to je zayebancija. To nije "stvarno". Defoe, u "Moll Flanders", iako nezgrapniji pisac je "stvaran".
 
FRAGMENTI O POSTMODERNOJ

1.
O postmoderni je moguće misliti (i pisati) na više načina (sa više stanovišta, iz više uglova). To nije omogućeno samo različitim načinima (filozofskog i drugo) mišljenja i izražavanja — koji su do sada standardizovani — već je uslovljeno (čak i pospešuje se) i samim karakteristikama postmoderne. Njene karakteristike su toliko raznovrsne, dinamične i fluidne, toliko su u nastajanju (i nestajanju), pa i u međusobnom suprostavljanju, sve do isključivanja — da je postmodernu veoma teško (ako ne i nemoguće) okarakterisati (definisati) precizno, jednoznačno ili bar višeznačno; u svakom slučaju: celovito i smisaono.

Zbog svega toga, o postmoderni je uputnije, ustvari celishodnije pisati fragmente a ne celovite rasprave. Fragmentima se može ukazivati na njenu kompleksnost, razvojnost, višeznačnost i slično. A zatim, na osnovu fragmenata (kao građe) može se razmišljati i o nekom celovitijem građenju potpunije i sistematičnije rasprave o postmoderni.

To, uostalom, nalaže i sama postmoderna kao mišljenje, kao pokret, kao zahtev, zalaganje, stanovište i sl. o "dekonstrukciji moderne". Tim pre što se postmoderna do sada nije konstituisala kao celovita, sistemski izvedena fiolozofija koja ima svoj, uslovno rečeno, čvrst konstruktivni karakter. Ali, ona nije ni samo destruktivna, već je, prvenstveno, pokušaj "dekonstrukcije" onog što se u moderni (po mišljenju postmodernista) pokazalo kao destruktivno. A zatim, postmoderna nije samo filozofski fenomen već je nešto što je mnogo raznorodnije od filozofije, shvaćene u njenom bitnom određenju. Ona (postmoderna) je naime — veoma širok, te poprilično obuhvatan duhovni pokret, koji uz filozofsko ima i kulturno, umetničko, estetičko, ideološko — političko, pa i ekonomsko i drugo značenje.

Shodno tome, fragmenti (ili celovitije rasprave) o postmoderni mogu biti ne samo filozofski(e) već i: kulturološki, sociološki, politikološki, te i interdisciplinarni. Tekstovi koji slede imaju ambiciju da budu, prvenstveno, filozofski, što ne znači da neće dodirivati i druga značenja i sadržaje postmoderne.

2.
Prvo što "pada u oči" (kad je u pitanju postmoderna) jeste to da je ta reč složenica, sastavljena od "post" i "moderna". Time se već jasno stavlja do znanja da je postmodernu nemoguće shvatiti, objašnjavati, razumevati bez znanja o tome: šta je moderna? Istovremeno se uočava da predfiks post (posle) — u našem vremenu — nije vezan samo za postmodernu već je veoma upotrebljiv za brojne opšte sintagme o savremenom društvu, i to one koje se prožimaju, ili su u nekoj drugoj vezi, u nekom drukčijem odnosu sa pojmom "postmoderna". Takve su, recimo, sintagme: "postmoderno društvo", "postkapitalističko društvo", "postindustrijsko društvo", "postsocijalističko društvo", "postfeudalno društvo", "postistorijsko društvo". Njima se pridodaju i sintagme iz određene oblasti, naprimer iz filozofije, te se javljaju pojmovi kakvi su: "postmetafizičko mišljenje", "postmarksizam", "poststrukturalizam"...

3.
Da bi se približili pojmu "postmoderna" potrebno je znati šta je obuhvaćeno obimom i sadržajem pojma "moderna". Nema sumnje da je i moderna širok, višeznačajan i razvojan pojam. Jezički gledano, on dolazi od latinske reči m o d e r n u s što znači savremen. Sadržajno shvaćen, pojam savremen više je zavisan od "duhovnog prostora" nego od "hronološkog vremena". U tom slislu, jedna te ista savremenost događa se u raznim "duhovnim prostorima", tj. kod raznih naroda ili istovremeno ili u različito vreme, ustvari: retko kada (možda nikada) baš istovremeno a hronološki raspon može biti veći ili manji. Ako se uzme u obzir čitavo čovečanstvo, onda se terminom savremenost mora obuhvatiti veliki period, više vekova.

Sve to važi i za našu savremenost, označenu (još odavno) pojmovima: modernost, modernizam, moderna i sl. U zavisnosti od jednog ili više kriterija, naša savremenost je počela pre više vekova. Koliko vekova. tj. kada je počela? Odgovora za to ima nekoliko. Evo nekih:

Prema nekim misliocima (recimo Habermasu), začetke moderne treba tražiti već u petom veku naše ere, kada se snažno afirmiše hrišćanstvo kao dimenzija duhovnosti evropskih i drugih naroda, te njihovo odvajanje (svojevrsna emancipacija) od predhodnih oblika duhovnosti, posebno od politeističkih religija, od paganstva i sl. Međutim, od petog veka pa nadalje hrišćšanstvo se — na razne načine — uzdrmava. Istoričari posebno ističu pad Carigrada (1453), otkriće Amerike (1492) i druga značajna zbivanja do kraja osamnaestog veka.

Imajući u vidu osnovne epohe u razvoju čovečanstva, a naročito klasifikaciju na "društveno — ekonomske formacije" (što znači po kriterijumima socijalno — ekonomskog razvoja) najveći broj mislilaca (teoretičara, istoričara i dr.) smatra da je moderno doba (koje traje i danas ) stvarno (kao celovita epoha) započelo ukidanjem feudalizma i nastankom kapitalizma (od četrnaestog do šesnaestog veka). Prelomni (presudni) događaji za to bile su buržoaske revolucije, od kojih su najtipičnije: francuska (politička) i engleska (industrijska). Tako gledano, moderna počinje usponom buržoazije, konstituisanjem građanskog društva, razvojem industrije, dominacijom robno — novčane privrede, razvojem građanske demokratije... Ukratko: modernost se na društvenom planu učvrstila kroz jačanje kapitalizma i građanskog društva.

Na duhovnom planu, što znači u oblasti ideja, tj. razvoja filozofije, nauke, umetnosti slično, moderna se afirmisala najviše kroz razvoj prosvetiteljstva. Od brojnih osobenosti tog (veoma širokog i dubokog) duhovnog pokreta, za modernu su posebno značajne sledeće:

— veliko poverenje u duhovnu (razumsku, saznajnu i dr.) moć čoveka da na osnovu znanja (filozofskog, naučnog, tehničkog) ovlada prirodom i podredi je svojim potrebama, na jednoj strani, kao i ovlada samim sobom, svojim životom na drugoj strani — kao i ovlada samim sobom, svojim životom na drugoj strani — te se tako oslobodi zavisnosti kako od prirode, tako i od drugih (natprirodnih) sila; što je došlo do najvećeg izražaja u francuskom prosvetiteljstvu, materijalizmu, deizmu i dr. kao i u engleskom empirizmu, te socijalno — političkim idejama (teorijama, shvatanjima) u Zapadnoj Evropi;

— uspostavljanje i jačanje autonomije razuma kao osnovne ljudske (saznajne, moralne, estetske, političke i dr.) moći; što je posebno izraženo u nemačkoj klasičnoj filozofiji, pogotovo Kantovoj., da bi u Hegelovoj bilo nadograđeno "filozofijom uma", tj. idealističkim i dijalektičkim sistemom o celini ljudskog znanja, celini istorije čovečanstva itd;

— sekularizacija politike, koja se odvaja razdvajanjem religioznog i političkog života; odvajanjem crkve od države, izjednačavanjem građana pred zakonima države, bez obzira na veru; ukratko: jačanjem autoriteta (moći, značaja) države i slabljenje crkve, kao razlika od drugačije konstalacije tokom feudalizma;

— afirmacija ideja o linearnom i to progresivnom razvoju čovečanstva, za razliku od raznih cikličnih shvatanja istorije, bilo da su ona religiozna (teološka) ili neka druga; što je izraženo najviše kod Hegela u objašnjenjima napredovanja čovečanstva (kroz istoriju raznih naroda) ka sve većoj slobodi, samosvesti, svrhovitosti i sl. i to u skladu sa sveopštim razvojem (ljudskog) duha (subjektivnog, objektivnog, apsolutnog...), a uz kriitku prosvetitelja što su se previše vezali za razum jer je on uži od uma;

— sveopšta vera u čovečanstvo može i treba da stvori "bolji svet", pravedniji Društveni poredak, sa mnogo više slobode, društvene jednakosti, demokratije, sklada zajedničkih i individualnih potreba i interesa...

I pojava, i uspon, i snažna afirmacija moderne odvijala se, dakle, kroz "jačanje subjekta u odnosu na objekat", putem uvećanja ljudske moći i sveopšteg snažnog verovanja čoveka da svojim umom može svoju sudbinu "uzeti u svoje ruke", biti "kovač svoje sreće", a preko toga, uporedo s tim, i vladalac nad (do tada mračnim) silama prirode. Zato se tokom moderne ostvaruje sveopšta upotreba (pa i instrumentalizacija uma), o čemu će u našem (dvadesetom veku) lucidno pisati (Horkhajmer i Adorno u Dijalektici prosvetiteljstva i drugim delima i spisima iz opšteg trenda prosvetiteljstva i srodnih duhovnih orijentacija), neki teoretičari su se izdvajali skepsom ili izričitim protivstavovima. Tipičan je Ruso, sa svojim naturalizmom.

4.
Moderna je našla svoj specifičan izraz u filozofiji (kao, uostalom, i u svim značajnim oblastima: ekonomskoj, političkoj, kulturnoj, naučnoj, tehničkoj). Taj izraz je složen i razvojan. Moderna počinje nastankom novovekovne filozofije, dakle sa Dekartom i Bekonom. Opravdano je reći da su oni — svaki na svoj način — podstakli razvoj prosvetiteljstva i drugih srodnih duhovnih pokreta, orijentacija, filozofija. A "a zajednički imenitelj" Dekartove i Bekonove filozofije (sa stanovišta duhovnosti moderne, tj. modernog društva) je nalaženje glavnog oslonca čoveka u ljudskom umu, u razumu, u iskustvu, u mišljenju. U tom smislu su Dekartov cogito i Bekonova borba protiv predrasuda (aidola) komplementarni. A cilj je, takoreći isti: sticanje istinitog znanja za ovladavanje prirodom i svojim životom.

Pa, ako je kod Dekarta um ili razum, tj. mišljenje imalo značaj za objašnjavanje, prvenstveno, ontoloških i gnoseoloških pitanja, te kod Bekona gnoseoloških i naučnih — kod prosvetitelja kao i kod brojnih racionalista i empirista Novog veka, a pogotovu kod Kanta, razum će dobiti itekako veliki značaj u oblasti politike i etike. A Hegel će moć, ulogu i značaj razuma uvažiti, ali i ograničiti, da bi još potpunije objasnio ne samo um (kao širi od razuma) nego i ljudsku subjektivnost u celini. O tome — svestrano i inspirativno — piše Hebermas, naročito u Filozofskom diskursu moderne.

5.
Moguće je artikulisati ovakav paralelizam: današnje rasprave o moderni i postmoderni liče, bar po nečemu, na predhodne, viševekovne rasprave o bitnim pitanjima: sveta i čoveka; bića i mišljenja; mišljenja i govora... Idući unazad, u istorijsku prošlost, u tom smislu su ilustrativne rasprave u osamnaestom veku, vođene između "starih" i "novih" (Les anciens et les modernes). Pa još dublje u prošlost: rasprave o opštim pojmovima (univezalijama) i suprotstavljanje logosa mitosu, dijalektike (Platonovog tipa) sofistici njenim reprezentativnim stavovima).

Takođe je moguće uspostaviti paralelizam "logike razuma na jednoj strani", i "logike lica", na drugoj. U tom smislu bi naspram Dekarta stajao Paskal: naspram Hegela Kjerkegor.

U svetu ovih paralela, opravdano je tvrditi da se teme postmoderne filozofije nisu javile pri kraju moderne (filozofije ili epohe ), već su postojale i ranije: bile su na relacijama navedenih i srodnih paralela.

Na sve to, i slične fenomene postmoderne, još eksplicitnije ukazuju neki autori. Nenad Daković piše: "Hronološko određenje postmoderne nije moguće, pošto se ona pre oslanja na romantizam nego na modernu". (Ogled o sablasnom, "Svetovi", Novi Sad, 1993. str. 213).

6.
Uputno je razlikovati pojmove moderne i modernizam, na jednoj strani, i postmoderna i postmodernizam, na drugoj strani. Moderna i postmoderna su oznake za epohe, velike periode u razvoju čovečanstva, a modernizam i posmodernizam su osnovni pravci (kulturni, duhovni, idejni, umetnički...). Što se tiče moderne, nema značajnijih sumnji u vezi s tim da je to oznaka za viševekovnu epohu, vreme razvoja kapitalizma i pojave socijalizma, socijalističkih revolucija, a zatim i brojnih društvenih pokreta. Postmoderna, se međutim, nije učvrstila kao nova epoha. To se vidi i po tome što su postmodernizmi mnogo fluidniji nego modernizmi. Ali, nešto im je zajedničko. Kao osnovni pravci (svaki u svojoj epohi ili periodu postojanja) oni izražavaju "duhovnu aromu" svog vremena, ukazuju na preovladavajuće teme, motive, probleme i sl. duhovnog izražavanja (u umetnosti, filozofiji, kulturi uopšte). Još više od toga, oni su "moda" određenih vremena, tj. modeli savlađivanja društvenih problema i načini izražavanja ljudske potrebe i smisla za ljudsko.

Dr Adam Ninković
 
Tamara Jovović

POSTMODERNO SHVATANJE FIKCIJE U STUDIJI POETIKA POSTMODERNIZMA LINDE HAČION

Pitanje fikcionalne prirode književnog djela od davnina je bilo predmet interesovanja teoretičara, kniževnika i filozofa. I Platon i Aristotel su polemisali o istinitosti pjesničkog djela; Platon oštro razdvajajući kategorije istine i izmišljene priče, dok je Aristotel pak poistovjećivao pjesništvo sa istinom – za njega je pjesnička istina svijet nastao u pjesnikovoj mašti. Ova Aristotelova teorija kasnije će naći svoje uporište i sljedbenike u renesansnim i romantičarskim pjesnicima.
Takav specifičan odnos književnosti i života je i veoma kompleksan: književnost ne simulira prosto stvarnost već je oblikuje i rekonstruiše. Rene Velek ističe slučaj velikih romansijera Konrada, Džejmsa, Hardija, koji su: „naduvali velike obuhvatne mjehurove od sapunice koji se prelivaju u duginim bojama i u tom svetu, jedino, opisana ljudska bića – mada, naravno, imaju prepoznatljive sličnosti sa stvarnim ljudima – dostižu svoju punu stvarnost“ ( Velek 1991: 249).

Međutim, za tumačenje književnosti kao mimeze, kategorije istinitosti i laži vremenom su postale nedovoljne te se u teoriji pojavljuje pojam fikcije kao nova kategorija. Pojavom ovog termina, karakter književnosti se definiše kao „odričan“od istine, kao nesaglasan sa stvarnošću. Samim tim „ književno djelo nije ni istinito ni lažno, ono u sebi sadrži odlike fikcije, omogućavajući nam da nestvarno prihvatimo kao stvarno“(Kvas 2011: 25).
Ovakvo shvatanje književnosti posebno se ukorijenilo u postmodernizmu, pravcu koji je označio prekid sa prošlošću i početak novog senzibiliteta po riječima Suzan Zontag. Oslobođena stega istorije i tradicije, brišući granice između visoke i pop kulture, postmoderna je izmijenila i sam način recepcije književnog djela kao i kritičko tumačenje.

Postmoderna (meta)fikcija

U postmodernizmu termini kao što su centar, dubina, cjelina, zamijenjeni su postmodernim surogatima mnoštvo, površina, fragmenti.Svi ovi termini označavaju jedinstven pojam – diskontinuitet; skepsu u postojanje samo jedne istine i istorije.Postmoderni pisci tako počinju da gaje prezriv odnos prema realističkoj naraciji i sklonost ka nonšalantnom miješanju istorije i fikcije.
Jedan od najvatrenijih kritičara humanističke tradicije i pobornik novih promijena u refleksiji o književnosti bio je Rolan Bart: „ Glavna meta njegovih napada postali su statično shvatanje književnog djela, mimetička ideja interpretacije, restriktivno shvatanje kategorije autora kao i kategorija istine razumevana kao jedna od dogmi književne kritike“(Bužinjska 2009: 370).

Ovaj otpor prema mimezisu, mitskoj istini koja dominira u modernizmu, uticaće na pisce da počnu da eksperimentišu, da se poigravaju, i to sa onim domenom kulture koji je najfleksibilniji – jezikom. Ironija, metafikcija, parodija, intertekstualnost, neke su od elemenata i tehnika koje pisci od šezdesetih godina prošlog vijeka koriste da bi opisali svoju viziju stvarnosti i istorije.
Pored opšteprihvaćenog naziva metafikcijaili metaproza, kanadska teoretičarka Linda Hačion ovaj vid proze naziva i narcisoidnim pripovijedanjem, dok Rejmond Federman koristi naziv nadfikcija (surfiction). U svom eseju „ Nadfikcija: pisanje bez granica“ on kaže da se prozna djela postmodernih pisaca ističu po svojoj originalnosti i da su to djela koja „ funkcionišu pod njihovim uslovima, radije nego pod nizom već utvrđenih pravila“ (Federman 2001: 67).

Istoriografska metafikcija Linde Hačion

Linda Hačion, jedna od najznačajnijih teoretičara postmodernizma, svoju studiju Poetika postmodernizmapočinje tvrdnjom da je on fundamentalno kontradiktoran i “ protivrečan fenomen koji upotrebljava i zloupotrebljava, gradi i ruši same pojave koje izaziva – svejedno da li u arhitekturi, književnosti, slikarstvu, vajarstvu, filmu, videu, plesu, televiziji, muzici, filozofiji, estetičkoj teoriji, psihoanalizi ili istoriografiji” (Hačion 1996: 16-17).
Hačionova ipak pravi razliku između pojmova osporiti i poreći u odnosu na uniformizaciju masovne kulture tvrdeći da postmodernizam ustvari samo osporava dominantnu liberalno-humanističku kulturu. Na prvi pogled njena studija izgleda kao konstantna polemika protiv modernizma. Dok neki kritičari shvataju postmodernizam kao produbljeni modernizam, drugi ga pak doživljavaju kao koncept koji odlučno odbacuje sve tradicionalne vrijednosti (istorija, fikcija, mit…). Hačionova međutim, smatra da je jedna od glavnih karakteristika postmodernizma težnja da uspostavi, naglasi razliku:

Postmodernizam, ipak, ne poriče modernizam.On to ne može.On ga slobodno interpretira, ‘kritički razmatra i njegove uspehe i njegove greške’ (Poroghesi).Postmodernizam pokušava da bude istorijski svestan, hibridan i sveobuhvatan. Kako se čini, neiscrpna istorijska i društvena radoznalost, provizoran i paradoksalan stav (nešto ironijski, a ipak sveobuhvatan) zamjenjuje profetski, propisujući stav velikih majstora modernizma (Hačion 1996: 62).

Sledeće pitanje koje Hačionova postavlja i koje dublje određuje postmodernizam je: “Mogu li jezik i književnost ikada biti nemimetički, nereferencijalni, a ipak ostati razumljivi kao književnost? “ (Hačion 1996: 97). Da bi dala odgovor na ovo pitanje, Hačion odbacuje Novi roman i američku nadfikciju kao primjere postmoderne fikcije i za njih određuje termin književnost kasnomodernističkog ekstermizma. Za nju je postmodernizam obilježen epitetima kao što su: istorijski, metafikcionalan, kontekstualan, samorefleksivan i “uvijek svjestan svog statusa kao diskursa, kao ljudske konstrukcije” (Hačion 1996: 98).
Samim tim ona u svojoj studiji ograničava izbor pripovijedanja kao postmodernističkog isključivo na istoriografsku metafikciju. Za postmoderni kanon, prema tome, ključni su romani Žena francuskog poručnika, Djeca ponoći, Klanica pet, Regtajm, Čuvene poslednje riječi. Ono što je zajedničko ovim romanima jeste problematizovanje istorijske reprezentacije kao ljudske tvorevine.Na primjer, čuveni roman Kurta Vonegata Klanica petiz 1969.god. ispituje i transformiše tradicionalne ideje vremena i prostora kao predstave psihološke traume prouzrokovane užasima Drugog svjetskog rata. “Vonegat se okreće rekonstruisanju stvarnosti, ljudskoj mašti, umjetnosti” (Klinkowitz 2001: 101) i na taj način stvara fiktivni, ali bolji svijet za svog junaka koji se u potpunosti razlikuje od stvarnog svijeta u kome vladaju strah i teror.
Tako Hačionova primjećuje da postmoderna fikcija teži da u centar stavi igre realnosti i iluzije:
Istoriografska metafikcija nas samosvjesno podeseća da, iako se događaji odigravaju u realnoj empirijskoj prošlosti, mi imenujemo i ustanovljavamo te događaje kao istorijske činjenice selekcijom i narativnim postavljanjem.I što je još važnije, prošle događaje poznajemo samo putem njihovih diskurzivnih zapisa, putem njihovih tragova u sadašnjosti (Hačion 1996: 170).
U ovim metafikcijskim igrama prošlost onda ne možemo prihvatiti kao istinsku istoričnost, ona to ne dopušta, već usvaja ironiju i parodijsku rekonstrukciju kao instance naracije. Umberto Eko, pisac jedne od najpoznatijih istoriografskih metafikcija, Ime ruže, smatra da se prošlost “ne može uništiti, jer uništenje dovodi do tišine, prošlost mora biti ponovo posjećena, ali sa ironijom, nikako nevino” (Eko 2001: 45-46).
Hačion prihvata ovakvo tumačenje po kome je prošlost neizbrisiva, već „inkorporisana i modifikovana“ i „većina samosvjesnih i parodijskih savremenih djela pokušavaju ne da izbegnu, već zapravo da stave u prvi plan, istorijske, društvene, ideološke kontekste u kojima postoje i nastavljaju da postoje“(Hačion 1996: 52). Prošlost tako nastavlja da egzistira, ali kao tekst, kao ljudska konstrukcija: “Postmoderna fikcija ispituje odnose i istorije prema realnosti i realnosti prema jeziku“(Hačion 1996: 37). Dakle, Hačionova negira tvrdnje da postmodernizam tretira prošlost i istoriju na sentimentalno – nostalgičan način, već se trudi da otvori dijalog sa njima u sadašnjosti. Tako se stiče utisak da prošlost jedino možemo spoznati kroz njenu tekstualnu zaostavštinu.
 
Na sličan način i istoriografska metafikcija tretira mimetičku vezu sa svijetom: “ona neopozivo mijenja svaku jednostranu predstavu o realizmu ili referenci, direktno suprotstavljajući diskurs umetnosti diskursu istorije” (Hačion 1996: 45). Specifično, postmoderna u prvi plan stavlja kontekst i ljudsku sposobnost da iz njega proizvede značenje, dok s druge strane problematizuje cijelu predstavu o istorijskom znanju. Hačionova tako pobija postojanje Džejmisonovog pojma istinske istoričnosti:
Postmoderna djela osporavaju pravo umjetnosti da zahteva upisivanje vanvremenskih, univerzalnih vrednosti, i to pomoću tematizacije i čak formalnog predstavljanja od konteksta zavisne prirode svih vrednosti. Ona takođe izazivaju narativnu pojedinačnost i jedinstvo u ime višestrukosti i različitosti. Putem naracije ona nude fiktivnu opipljivost umesto apstrakcije, ali istovremeno teže da fragmentiraju ili da bar izraze nestabilnost tradicionalnog jedinstvenog identiteta i subjektivnost ličnosti (Hačion 1996: 158-9).
Iz toga proizilazi još jedna težnja postmodernizma – antitotalizacija. Hačionova primjećuje da sam naziv istoriografska metafikcija sugeriše protivrječnost postmodernizma; njegovu sklonost da samo postavlja pitanja, a nikad ne da konačne odgovore na njih. U fikciji, prema tome, dolazi do miješanja argumenta poetike (metafikcija) saargumentom istoricizma (istoriografija) koji se međusobno ispituju unutar samih tekstova.
Sinteza ovih karakteristika postmoderne fikcije neumitno nas dovodi do postavljanja jednog ključnog pitanja: da li fikcija uopšte pokušava da oslika stvarnost i istine o njoj? Da bi dala odgovor na ovo pitanje Hačionova se poziva na romane kao što su Regtajm, Magot, Stari gringo i kaže da ovakav vid fikcije u principu ne poriče već osporava “istine” realnosti i fikcije. Pošto su to sve ljudske konstrukcije, naglašen je kontekst u kome su nastale:
Fikcija ne odražava realnost niti je reprodukuje.Ona to ne može.U istoriografskoj metafikciji ne postoji težnja za pojednostavljenim mimezisom. Umesto toga fikcija je ponuđena kao još jedan od diskursa pomoću kojih konstruišemo našu viziju realnosti. I konstukcije i naša potreba za njima su ono što je u postmodernističkom romanu stavljeno u prvi plan (Hačion1996: 777- 778).

Aristotel je još odvajajući pjesništvo od istorije prvom dao superiornost i nepregledne horizonte. Pjesnikova mašta ovaploćuje i dozvoljava prelaženje granica mogućeg.U Poetici Aristotel naglašava da dok se istorija bavi činjenicama i ukazuje na ono što je pojedinačno, pjesništvo, prikazujući ono što je opšte, upućuje na šire istine o životu i stvarnosti. U postmoderni ovaj rascjep postaje očigledniji samim tim što istoriografska metafikcija ne priznaje prirodne načine razlikovanja istorijske činjenice i stvarnosti. Ona pruža mogućnost fikciji da kao ravnopravan član traga za istinom kao i istorija.Štaviše, romani kao što su Floberov papagaj, Magot,Čuvene poslednje riječi pružaju primjer postojanja ne samo jedne istine već mnoštva istina. Pored toga, istoriografska metafikcija se poigrava sa istinitošću istorijskih činjenica, a sami pisci često i namjerno falsifikuju poznate istorijske detalje.
To Hačionovu dovodi do zaključka das u “fikcija i istorija naracije razdvojene svojim okvirima, okvirima koje je istoriografska metafikcija prva ustanovila, a potom ih prekoračila, postavljajući žanrovske ugovore između fikcije i istorije” (Hačion 1996: 185).
Labilnost istorijske referencijalnosti i neautentičnost kao karakteristike istoriografske metafikcije, kako je pokazano ne dovode u pitanje “ prisustvo prošlosti”, jer kako Hačionova zaključuje: “ Postmoderna fikcija sugeriše da preispitati ili predstaviti prošlost u fikciji ili u istoriji znači, u oba slučaja, otvoriti je prema sadašnjosti, zaštititi je od toga da bude konačna i teološla” (Hačion 1996: 186).

Ironija, parodija i intertekstualnost kao elementi postmoderne fikcije

U poglavlju Ograničavanje postmodrnog Linda Hačion primjećuje da postmoderno nije u potpunosti avangardno ni radikalno, kao što je to možda bio modernizam, ali u postmodernizmu samorefleksivno pripovjedanje, ironija, parodija, intertekstualnost, fragmentarnost, postupci su koji su izmijenili prirodu savremenog književnog iskaza. Međutim, i ironija i parodija kao metalingvističke igre ne označavaju nužno neozbiljnost književnog djela. Umberto Eko u svom eseju „ Ironija kao određujući princip postmodernizma“ kaže da „ uvijek postoji neko ko ozbiljno shvata ironični diskurs“ (Eko 2001: 46), tj. da ako postoji pokušaj razumijevanja ironije postoji i rizik od neuspjeha što je na kraju i jedan od kvaliteta ironije.
Ovakvu proznu tehniku možemo primijetiti kod Tomasa Pinčona u romanu Objava broja 49 u kome se čitalac gubi u dvosmislenim metaigrama i teorijama, možda stvarne, a možda i fiktivne zavjere. Hačion primjećuje da Pinčonovi junaci „ otkrivaju (ili stvaraju) sopstvene istorije u pokušaju da se zaštite od uloge pasivne žrtve u komercijalnim ili političkim zapletima drugih“ (Hačion 1996: 203). Ovaj roman takođe parodira i klasični detektivski žanr; umjesto iskusnog detektiva glavna junakinja je kalifornijska domaćica, a radnja se razvija od izvjesnog ka neizvjesnom.

Način na koji postmoderna fikcija koristi ironiju i parodijuje inovativan u odnosu na njihovu tradicionalnu ulogu. I ironija i parodija bacaju novo svjetlo na prošlost destabilišući stare konvencije i način čitanja teksta. Apsolutno ništa nije pošteđeno parodijske prerade: „ parodiraju se istorijske konvencije i zbivanja, geografske uslovnosti, kodovi psiholoških reakcija ili mentaliteta – ali i mehanizmi popularnih niskih žanrova“(Jovanov 1999: 107).
U istoriografskoj metafikciji bi ovo značilo, kao što je već istaknuto, otvaranje prema istoriji, ali ne neposredno i naivno, već se „ paradoksalne istoriografske metafikcije smještaju unutar istorijskog diskursa, u isti mah odbijajući da se odreknu svoje autonomije kao fikcije“(Hačion 1996: 208).U ovakvoj konfrotaciji istorije i fikcije obe su podložne parodijskoj preradi. Tako istoriografska metafikcija osporava svaki realističan pojam predstavljanja podvrgavajući ga parodiji. Međutim, kako kaže Hačion „ parodirati ne znači uništiti prošlost; u stvari znači učiniti prošlost svetom, ali i osporiti je“(Hačion 1996: 211).
Još jedan način prepoznavanja tekstualnih tragova književno – istorijske prošlosti jeste putem intertekstualnosti.Brišući granice između visoke i niske umjetnosti, u postmodernizmu se čitav svijet tumači kao tekst. Samim tim u književnost se inkorporiraju i neliterarni žanrovi i forme kao što su novinski članci, reklame, grafiti itd. Kako se problematizuje granica između realnosti i fikcije, tako se problematizuje i granica između književnosti i nefikcije. Roman Ime ruže Umberta Eka kombinuje književnost i istoriju, a kako Hačion primjećuje „to je parodijski podvostručen diskurs postmodernističke intertekstualnosti “ (Hačion 1996: 215). Ovaj roman, kao i drugi romani koji pripadaju istoriografskoj metafikciji, podvostručeni su zbog upotrebe i književnih i istorijskih intertekstova. Prema tome Hačion zaključuje da ovakva vrsta fikcije itekako očvršćuje veze između istorijske prošlosti i književnosti kroz njihovu tekstualizaciju:
Istoriografska metafikcija je […] očigledno i odlučno istorijska – iako po opštem mišljenju, na ironijski i problematičan način koji priznaje da istorija nije proziran zapis ma kakve „istine“. Umesto toga, takva fikcija potvrđuje poglede istoričara kao što je Dominik Lakapra koji dokazuje da „prošlost stiže u obliku tekstova i tekstualizovanih ostataka- sećanja, dopisa, objavljenih dela, arhiva, spomenika, i tako dalje“i da ti tekstovi utiču jedni na druge na složene načine (Hačion 1996: 216).

Recepcija postmoderne fikcije

Samom pojavom metafikcije u književnosti demistifikovan je process pisanja i uzdrmana uloga autora.To je označilo prekretnicu u klasičnom shvatanju uloge autora i čitaoca.Čitalac, naime postaje saučesnik u pisanju književnog djela, sam interpretirajući i ponekad završavajući djelo.
Rolan Bart u eseju Smrt autora vidi književno djelo kao kompleksnu mrežu, kontekst, sastavljen od citata i aluzija; a sam naziv eseja sugeriše da je autor izgubio primat nad književnim djelom, jer, kako kaže Bart “autor zalazi u sopstvenu smrt, a pisanje počinje” (Barthes 1968: 2). Do tada je autorska figura bila središte pripovijedanja i garant istine u tekstu. Po Bartu autor je s lingvističke tačke gledišta “ništa više do čovjek koji piše”, a njegovom smrću nestaje i težnja da se tekst dešifruje: “Tako književnost […] odbijajući da pripiše tekstu tajnu: odnosno konačno značenje, oslobađa aktivnost koju mi možemo zvati kontra- teološkom, prikladno revolucionarnom, jer odbiti da se značenje zarobi je konačno odbiti Boga i njegove hipostaze, razum, nauku, zakon“(Barthes 1968: 5). Ovim se u centar značenja stavlja čitalac, koji se zahvaljujući izokrenutom mitu „rađa“ dok sam autor „umire“.
Dok Bart autora zamjenjuje idejom o tekstualnom skriptoru, Hačion pak novu vrstu autora naziva proizvođačem koji postoji samo u vremenu čitanja teksta. Ovo dovodi do “ogoljavanja” teksta, dekodiranja od strane čitaoca što, kako Hačion kaže, upućuje na to da smo “svedoci obnovljenog estetskog i teorijskog interesovanja za interaktivne moći iskazivanja koje su uključene i u proizvodnju i u recepciju tekstova” (Hačion 1996: 138).

Međutim, za čitaoca postmoderni tekstovi mogu djelovati prilično kriptični i nepristupačni. Na primjer Tomas Pinčon u Objavi broja 49 pred čitaoce stavlja težak zadatak: da interpretiraju tekst pomoću znakova i simbola koji su često neshvatljivi. Još veću konfuziju stvara i jezik nauke koji Pinčon koristi opisujući haotičnu svakodnevnicu postkenedijevske Amerike. Ipak, smatram da postmoderni tekstovi nalaze put do šire čitalačke publike. Iako nije lako uhvatiti se u koštac sa neukrotivim haosom Pinčonove proze, ili bilo kojim drugim postmodernim tekstom, čitalac, na kraju, nalazi satisfakciju u rješavanju misterija, jezičkih igara, u alternativnim istorijama i svjetovima.
Hačion se ne slaže sa tvrdnjom da je postmoderna fikcija ograničena samo na akademske čitaoce jer je pokazano da su se istoriografske metafikcije kao Ime ruže, Floberov papagaj, regtajm, Djeca ponoćinašle na listama bestselera širom Evrope i Sjeverne Amerike.Ovu činjenicu po Hačion opravdava sposobnost postmodernizma da popuni prazninu između visokih i niskih umjetničkih formi, i to putem ironizovanja, parodiranja itd. Kao primjer ona navodi miješavina religiozne i detektivske priče u Imenu ružeili kombinovanje ratnog dokumentarca i naučne fantastike u Klanici pet, koji omogućavaju da postmodernizam postane “i akademski i popularan, i elitistički i pristupačan” (Hačion 1996: 84).

Iako je studija Poetika postmodernizma sveobuhvatna i uključuje analizu različitih kulturoloških diskursa, Linda Hačion ipak akcenat stavlja na postmodernu književnost. Savremena fikcija, po njoj, zbog svojih jezičkih, narativnih i istorijskih karakteristika, problematičnija je od ostalih umjetničkih formi.
U ovoj studiji Hačion se hrabro suprotstavlja opšteprihvaćenoj Bodrijarovoj teoriji o simulakrumu.Time pokazuje da njen postmodernizam nije apsolutističan. Iako su granice u postmodernoj fikciji osporene, ipak granice su tu ili nam se bar tako čini. Ona ne odbacuje stvarnost kao Bodrijar, već sugeriše da je predstava o predstavljanju stvarnosti postala kompleksija i problematičnija. Hačion kaže da postmodernizam i dalje „ fukcioniše u carstvu predstavljanja, ne simulacije, i pored toga što neprestano dovodi u pitanje zakone tog carstva“(Hačion 1996: 378).
U intervjuu koji je Hačion dala 2009.godine, naglašava kako je za nju teorija „ nešto što ne bi trebalo da bude odvojeno od kulture i nametnuto pri čitanju književnosti“ . Na taj način njena studija polazi od spoljnih kulturnih formi ka teoriji, odnosno ona teoretiše iz „srca umjetnosti“.
Poetika postmodernizma, kako sama autorka naglašava, ponekad je više problematika nego poetika jer postavlja pitanja o odnosu između fikcije i nefikcije, umjetnosti i života, ali iako uspješno ispituje granice postmodernizma, tjera nas da i sami postavljamo ista pitanja koja do sada nisu bila problematična.

Literatura :
Barthes, R. 1968. The Death of the Author. Dostupno na :http://www.tbook.constantvzw.org/wp-content/death_authorbarthes.pdf. (25.06.2013.)
Bužinjska,A.i Markovski, M.P.2009.Književne teorije XX veka.Beograd:
Službeni glasnik.
Eco, U. 2001. „Irony as the Defining Principle of Postmodernism“(iz Postmodernism, ed. Derek Maus) San Diego: Greenhaven Press, Inc.
Federman, R. 2001. “Surfiction: Writing with no Restraints” (iz Postmodernism, ed. Derek Maus) San Diego: Greenhaven Press, Inc.
Hačion, L. 1996. Poetika postmodernizma: istorija, teorija, fikcija.Prevod Vladimir Gvozden i Ljubica Stanković.Novi Sad: Svetovi.
Jovanov, S.1999. Rečnik postmoderne.Beograd: Geopoetika.
Klikowitz, J. 2001. “Slaugterhouse- Five: Reconstructing Time and Space”. (izPostmodernism, ed. Derek Maus) San Diego: Greenhaven Press, Inc.
Kvas, K. 2011. Istina i poetika. Novi Sad: Akademska knjiga.
Velek, R. i Voren,O. 1991. Teorija književnosti.Prevod Aleksandar I.Spasići i Slobodan Đorđević. Beograd: Nolit.
 
Što je post-postmodernizam?

Postmodernizam dominira kulturnom produkcijom Zapada već dobrih 60 – 70 godina, i naoko mu se ne nazire kraj. Postmodernizam je, barem nas u to pokušavaju uvjeriti postmodernistički teoretičari, zapravo nepremostiv. Iz njega nema izlaza. No je li to doista tako?
U svjetskim kulturnim krugovima već se par desetljeća čuje negodovanje zbog forsiranja zapravo nekonstruktivnog i nekomunikativnog postmodernizma. Taj otpor prema njemu postaje sve glasniji i glasniji. Tu u priču ulazi i nova tendencija u umjetnosti, bizarno i parodijski nazvana post-postmodernizmom.

Da bismo razumjeli što doista znači ova novotarija na području kulturne i književne teorije, najprije ipak moramo definirati što je postmodernizam, jer post-postmodernizam se, očito, direktno poziva na njega i okreće ga naglavačke.

No, definirati što je to točno postmodernizam i koje su njegove karakteristike nešto je teže nego li se obično shvaća. Teoretičari književnosti posljednjih se 70 godina ni sami, izgleda, nisu u stanju dogovoriti o pravoj naravi i poanti umjetničke epohe koju nazivaju postmodernizmom.

Modernizam i postmodernizam – sažetak

Počnimo analizu ovog problema idućom tvrdnjom koja se nameće sama od sebe: kao što je post-postmodernizam odgovor na postmodernizam, tako je i postmodernizam reakcija na modernizam.

Obično se uzima da je modernizam kao umjetnička epoha otpočeo oko 1900. godine. Najkraće rečeno, neke od njegovih osnovnih karakteristika bile su: buna protiv dotad tradicionalne kulture i umjetnosti, eksperimentiranje s novim estetikama i načinima izražavanja, poigravanje s apstrakcijom i apsurdom, usredotočenost na ljudsku psihu, kao i vjera u grandiozne utopijske projekte i suvremenu tehnologiju. Drugim riječima, iako je ovaj stil bio “rušilački” (u smislu antitradicionalnosti i radikalne eksperimentalnosti), zapravo je u svojoj srži bio optimističan, jer je vjerovao da se svijet i ljudsko poimanje svijeta mogu preraditi, unaprijediti, osvježiti i/ili evoluirati.

Za razliku od modernizma, postmodernizam je zapravo veoma pesimističan svjetonazor. Zašto? Zato jer više ne vjeruje u legitimnost, smislenost, pa niti u samu mogućnost bilo kakve promjene.

Postmodernizam se u svijetu uzdigao kao novi i dominantni umjetnički “svjetonazor” krajem 60-ih godina 20. stoljeća (neki teoretičari datiraju ga i ranije, te njegove početke vide već u 40-im i 50-im godinama). Postmodernistički umjetnici zapravo su izgubili vjeru u velike projekte i velike naracije. Za njih, sve što ih okružuje samo je ideološki konstrukt. Posljedica takvog pogleda na svijet i kulturu jest da sve može biti dovedeno u pitanje.

Postmodernisti tako, primjerice, propituju odnos između fikcije i stvarnosti, fikcije i autobiografije, umjetnika i publike (pošiljatelja i recipijenta poruke), publike i umjetničkog djela, različitih stvarnosnih razina, hijerarhijskih odnosa i slično. Postmodernistički stil izražavanja zapravo se zasniva na raznim apstraktnim i intelektualnim teorijama iz teorije umjetnosti.

Nemogućnost “izlaska iz matrice”

Bitno je u ovakvom svjetonazoru navesti dvije stvari. Kao prvo, ako je sve samo ideološki konstrukt, te ako svaki koncept i ideja mogu biti dovedeni u pitanje kao ideologijski produkti, tada doista i ne postoji način izlaska “izvan” ideološki konstruirane stvarnosti. Nema izlaska “iz matrice”. Sami koncept izlaska, samo shvaćanje nečega kao unutar/izvan matrice je pogrešno i ideološki obojeno. Svaki pokušaj otpora ideološkim narativima biva asimiliran u sami narativ i postaje dijelom ideologije protiv koje se navodno buni.

Ovakvo razmišljanje odvelo je postmoderniste u slijepu ulicu jer je ubrzo postalo očito da oni, prema vlastitoj teoriji, nisu u stanju ponuditi izlaz “iz matrice” i sačuvati vlastiti kredibilitet. Tako se postmodernizam usredotočio uglavnom na rastavljanje bilo kakvih općih koncepata i vrijednosti, a pritom je proces “rastavljanja” postao svrha sam po sebi, bez pokušaja sastavljanja nečega novoga i boljega.

Logično, sve je ovo postmodernizam odvelo u nihilizam, u nevjerovanje u mogućnost bilo kakvog konstruktivnog djelovanja, te u pretjerano intelektualiziranje i kritiziranje svega što nas okružuje bez nekog konkretnog cilja ili rješenja. No, najveća posljedica postmodernističke dekonstrukcije i samodostatne teoretičnosti bila je prekid komunikacije s publikom. “Konzumenti” kulture najednom su se počeli osjećati neobjašnjivo isključeni i otuđeni od najnovijih kulturnih trendova. Nije nimalo slučajno da je interes javnosti za umjetnost počeo luđački opadati baš s početkom dominacije postmodernizma u kulturi.

Post-postmodernizam kao nova pozitivnost

No, tu se na umjetničkoj sceni pojavio i nov pogled na svijet. Neki ga zovu post-postmodernizmom, drugi pak trans-postmodernizmom, pseudo-modernizmom, alter-modernizmom i slično. No, u svim se ovim neusuglašenim nazivljima ovog novoga “trenda” u kulturi uočava ista tendencija – ona kretanja izvan skučenih granica postmodernističkog mišljenja.

Ovaj se novi umjetnički svjetonazor počeo formirati još 90-ih godina, i otad konstantno jača te pridobiva, čak i nesvjesno, nove simpatizere – ljude kojima je dosta jalovosti, nekomunikativnosti i paranoidnog skepticizma postmoderne.

Post-postmodernizam je, ukratko, trend pokušaja uspostave ponovne komunikacije s otuđenom kulturnom publikom, te nastojanje premašivanja postmodernističke skepse prema svakom mogućem konceptu. On želi uspostaviti novu vjeru u mogućnosti umjetnosti kao sredstva komunikacije i sredstva konstruktivnog propitivanja svijeta. To je i pokušaj vraćanja umjetnosti običnim ljudima.

Ovaj trend trenutno nije moguće definirati konkretnije od ovoga, jer se ne radi o nikakvom organiziranom pokretu, već o jednostavnoj reakciji ljudi pri dosezanju krajnje točke zasićenosti postmodernizmom. Tako svatko radi na ponovnom uspostavljanju komunikacije i povjerenja na umjetničkom polju isključivo na vlastiti način.

Ovaj je trend posljednjih deset do dvadeset godina moguće uočiti u kulturnoj produkciji svih razvijenih svjetskih zemalja. Umjetnost se, drugim riječima, polako ali sigurno opet počinje stvarati za sve ljude, a ne samo za akademike i teoretičare umjetnosti, te prestaje biti slijepa ulica skepse i besplodne intelektualne masturbacije.

Na žalost, kako to obično biva, mi na Balkanu i opet kasnimo za svjetskim kulturnim trendovima. Na našim prostorima i dalje suvereno caruje sveprožimajući postmodernizam. No, veliko je olakšanje znati da mu se konačno nazire kraj i da smo kao ljudska bića konačno spremni nadići univerzalnu postmodernu skepsu i ironiju, te se uhvatiti nečeg konstruktivnijeg i ponovno početi međusobno komunicirati.

Boris Kvaternik
 

Back
Top