Etika otpora

Dobro za većinu postalo je predmet napada gotovo svega što predstavlja današnju realnost, a to znači borbu protiv pravičnosti.

hakim bej:

Ne postoji konačna istina, istina je dijalektika. Ono što je sada istina, u sledećem trenutku ne mora biti. Ne može se istina zapisati, uramiti i čuvati kao vrednost.

Kliknite za proširenje...

To kaže hakim bej a JA KOJI JESAM kažem da je istina konačna, apsolutna.
Ono što hakim bej tvrdi jeste relativna istina koja se mijenja iz trena u tren,
onako kako se mijenja i projekcija i 'pozicija' hakima beja u toj projekciji.

Primjer:

Recimo da je Biće kompjuter a da se njegov sadržaj reflektuje, ogleda, manifestuje
u njegovom ekranu. Recimo još da su sve riječi na ekranu na srpskom jeziku, te da
ne postoje riječi već postoje slova, 28 slova srbske azbuke (Jastvo), iz kojih su sve
srbske riječi sačinjene.

Svaki put kad otkucaš jedno slovo, slika na ekranu se pomjeri, projektuje se malo drugačija
za toliko. Svaki put kad se načini promjena novi duh se javi, novo znanje, nova 'istina'.
Dakle sadržaj na ekranu je ono što hakim bej naziva dijalektičkoim istinom i odatle smjelo
tvrdi kako druge istine nema. No, nije li to posledica zaslijepljenosti i udubljenosti svim svojim
bićem u sadržaj ekrana, radije nego li konačna istina?

Ono što je u ovom primjeru apsolutna ili konačna istina jeste da postoji kompjuter (biće) koje
ima svoj um (ekran) na kojemu se sadržaj njegovih aktivnosti oslikava, reflektuje, manifestuje
u formi slike (svjesnosti) u kojoj se pojavljuju sadržaji njegovih projekcija. Apsolutna istina je
stoga, da je koimpjuter nešto nepromjenjivo. Iako se u njemu odvijaju nekakvi procesi ti procesi ne
utiču na njegovo postojanje, na njegovu nepromjenjivost. Međutim, ti procesi utiču na postojanje
slike na komjuterskom ekranu. Sve promjene koje se dešavaju dešavaju se procesom koji je
podržan i omogućen upravo onim što je u tom svemu nepromjenjivo, kompjuterskom mašinom.

Zamisli sada da je taj komjuter naše biće, nestvorivio, nerodivo, nepromjenjivo... šta dobiješ
kad ga postneš svjestan? Dobiješ istinu, nepromjenjivu istinu. Kad god se sjetiš kompjutera,
dakle kad god izađeš iz realnosti unutar ekrana, uvijek, uvijek i uvijek pronađeš isti kompjuter
koji o sebi emituje i isto znanje, ISTINU, koja je kao i sam kompjuter, apsolutna.

Slike koje se mijenjaju na ekranu su istine o trenutno emitovanom sadržaju.
To je relativna istina, relativna procesima unutar kompjutera, unutar nepokretnog pokretača...
svih tih slika.

Ako sam ja tebe razumeo, ti predlažeš da su samo pravila i zakoni funkcionisanja (kompjutera) - istina?
A da rezultati koje dobijemo nisu.
Ako je tako, slažem se.

hakim bej:

Ne postoji konačna istina, istina je dijalektika.

Kliknite za proširenje...

Ne vidiš li da si upravo ispisao jednu konačnu istinu???

Tako isto kažu oni koji ne čuju šta pričaju:
“Sve je relativno”, ne čujuću pri tom da su
izrekli konačan sud koji sam po sebi od tad biva apsolutan.

hakim bej:

Ako sam ja tebe razumeo, ti predlažeš da su samo pravila i zakoni funkcionisanja (kompjutera) - istina?
A da rezultati koje dobijemo nisu.
Ako je tako, slažem se.

Kliknite za proširenje...

Istina je samo jedna, samo ono znanje koje se pojavljuje povratkom naše pažnje na nešto,
dobijajući uvijek iste rezultate... identične. Pravila i zakoni funkcionisanja nisu apsolutna istina.
Prije njih postoji “kompjuter”, dakle ono što stvara pravila i zakone funkcionisanja. Ono je
apsolutno, stoga i istina o njemu jeste apsolutna, uvijek ista, nepromijenjeana, nepromjenjiva.

‘Kompjuter’, tačnije to biće, je nepromjenjivo, nestvorivo, te kad god da mu se vratimo ono
nam uvijek daje isto znanje. U njemu, u biću je sve, svi kvaliteti i sve pojave... pojave postaju i
nestaju iz njegove pažnje dok ono ostaje netaknuto, nepromojenjeno, nepomjereno.

Pravila i zakoni kompjutera su u Umu, dok sam kompjuter, biće, i dalje postoji neuslovljeno,
bez zakonitosti i bez pravila. Ono JESTE i stvara Um, kai pravila i zakonitosti u zavisnosti na
svjesnost koju o projektovanim uslovima posjeduje u datom nivou Uma.

I vrline jednog čovjeka mi primamo i cijenimo potpuno samo ako nam se ukazuju u obliku koji odgovara našim shvaćanjima i sklonostima.

Ima u nekim ljudima bezrazložnih mržnji i zavisti, koje su veće i jače od svega što drugi ljudi mogu stvoriti i iizmisliti.

Imati veliku snagu, fizičku ili moralnu, a ne zloupotrijebiti je bar ponekad, teško je, gotovo nemoguće.

Ljudi vole razgovore o padu i poniženju onih koji se suviše visoko uzdignu i polete.

Mir i spokojstvo, jedina su dobra i najveće dostojanstvo skromnih i bezimenih ljudi.

Rat, i najduži, samo protrese pitanja zbog kojih se zaratilo, a njihovo rješenje ostavlja vremenima koja nastupaju poslije sklapanja mira.

Život nam vraća samo ono što mi drugima dajemo.


/ I. Andrić /

Čak i kada govorimo o podjeli na apsolutnu i relativnu istinu, ni tada ne govorimo o istini.
No, takva podjela opet služi da se približimo nesavitljivom egu koji ne dozvoljava da mu
kontrola klizne iz ruku.

Istina je istina, dakle druge nema, dok sve ono što je promjenjivo, iz trena u tren, jeste
odraz trenutnog stanja projekcije. Nikad ga ne možemo ponoviti, stoga iz njega nestaje
ono što Istinu čini; istost znanja.

Mogao je da bude stvoren svet u kome nema zla, ali bi u tom slučaju morala da bude ukinuta sloboda volje.
Odabrali smo da se rodimo u svetu u kome postoji sloboda volje, ali i sloboda i volja se moraju koristiti za borbu protiv zla.
Determinizam i slobodna volja su međusobno suprotstavljeni i međusobno se isključuju. Ne možemo istovremeno živeti i u determinisanom svetu, i u svetu koji tek svojom voljom stvaramo.
Da li je moguće da nam se samo čini da smo slobodni, da imamo i koristimo slobodnu volju, a da je, u stvari, svet unapred determinisan?
Ili slobodnom voljom stvaramo, a imamo tek osećaj i nejasnu iluziju da postoje nepromenljive istine na kojima svet postoji?

Fjodorov "Mališan kod Hrista na božićnoj jelci" i Andersenova "Devojčica sa šibicama" - dva lika iz književnosti koji odražavaju našu stvarnost,
hladan svet ljudi, surovo ophođenje prema bližnjima (bližnji su svi ljudi) koje se rađa iz sebičnog i nemilosrdnog srca.

Ljubi bližnjeg svog.
Hristos se rodi!

hakim bej:

Mogao je da bude stvoren svet u kome nema zla

Kliknite za proširenje...

Šta je svijet? Iz čega 'Svijet' nastaje?

Kada pričamo o 'Svijetu' onda ne možemo reći kako je Svijet mogao da bude stvoren bez zla. Svijet je
subjektivna projekcija bazirana na percepciji onoga-što-(svijet)-jeste, što percepciji prethodi.

...
Svaki subjekat kreira svoju verziju Svijeta. Svako ponaosob za sebe stvara verziju Svijeta iz Duha koji
nas snabdijeva informacijama. Stvaranje 'Svijeta' se dešava u razumu jedinke, pospješeno svjesnosnim
nivoom te jedinke.
...
Razum raspolaže sa određenim karakteristikama i sposobnostima koje mu daju njegov karakter.
Karakter razuma određuje dimenziju i vrstu iskustva unutar te dimenzije. 3D karakter dimeziji daju čula.
Čula projektuju dešifrovane formule našeg uma. Dešifrovane formule našeg uma su percepcije našeg
razuma. Šifre se stvaraju u Umu. Šifre su jednačine sačinjene sintezom prvobitnih 'stvari'.
...
Prvobitne 'stvari' su individualna znanja koja vibriraju u zajednici sa zajedničkim-univerzalnim Umom.
Individualna znanja su klonirani sadržaj Svijesti, Jastva, projekrovan kroz singularitet. Singularitet jeste
Jedno Ja koje ima funkciju Uma. Prva funkcija Uma (jednog apsolutnog Ja) je da se kroz njega omogući
projektcija ostatka Jastva (Svijesti). Ostatak Jastva se kroz UM projektuje kao klonirana individualna
znanja-o-sebi koja u projekciji jedino mogu postojati zahvaljujuću Umu (Ja) kroz koji/e i u kojemu su
sadržani. Um ih dakle drži uz sebe i u toj zajednici univerzalnog Uma sa svakim individualnim Ja, nastaju
prve 'stvari'.
...
Prva 'stvar' može nastati jedino iz znanja-o-sebi kojim daje karakter toj prvoj sintezi sa Umom (Ja + Um).
Odatle i naziv 'stvar po sebi', dakle stvorena po znanju o tom Ja, o sebi.

Sintezom dvije stvari nastaju sekundarne jednačine, tj, secundarne tvorevine, stvorenja i tako
dalje... do čovjeka, do planeta, zvijezda, galaksija, Svemira.

...
Na svakom nivou stvaranja, dakle poslije inicijalnog razdvajanja i projekcije Jastva na individualna Ja, prvo
se dešava sinteza u Umu. Podjelom fokusa na policentričnu prirodu Uma, svaki subjekat stvorenog odnosa
u tim jednačinama postaje centar percepcije. Volja apsoluta se dakle centrira u svim subjektima i iz njih biće
sad za sebe percipira jednačine-šifre koje su u njegovom domenu opažanja, u njegovom razumu, u njegovoj
dimenziji. Te percipirane šifre potom dešifruje svojim čulima i stvara projekciju tih jednačina, dakle percepcije,
koju svojim indoividualnim duhom-Sjesnošću reflektuje ka sebi kao Svijet u kojemu postaje i živi.


...

Dakle Svijet nije mogao biti stvoren drugačije od onoga kako ga ti percipiraš. Ono što se moglo desiti
da bi ti mogao stvoriti drugačiji Svijet, Svijet bez zla, jeste da si Ti mogao promijeniti nivo svoje svjesnosti o
izvoru i mehanizmu kroz koji i kojim stvaraš percepciju i konsekventno projekciju svoje vizije Svijeta. Moglo se
dakle desiti da TI promijeniš nivo svjesnosti o sebi. Tada bi i u tvoj razum mogao unijeti drugačije informacije
od kojih bi mogao stvoriti drugačiju percepciju, iz koje mi mopgao projektovati taj Svijet bez zla.

Čak i tada ne bi mogao promijeniti činjenicu da drugi ljudi, druge jedinke imaju svoj nivo Svjesnosti te da one
u Etar emituju informacije o sebi. Tad bi opet mogao vidjeti da u Svijetu postoji 'zlo' koje nije determinisano
ničim drugim do percepcijom i nivoom svjesnosti subjekata koji ga za sebe i po sebi stvaraju.

Primjećivati da u svijetu postoji zlo nije istina o porijeklu zla. Porijeklo zla nije determinisano univerzumom,
niti Bogom, čak niti dimenzijom. Porijeklo zla je u razumu subjekta. Ono se javlja kao posledica polarizacije
subjekta i njegovih objekata i subjektivnog SUDA o tim odnosima. Polarizacija ne postoji izvan razuma jedinke.
Čak i činjenica da u kolektivnoj Svjesnosti postoji zapis o zlu nije zlo po sebi. To je činjenično stanje
subjkektivnih shvatanja koje se emituju u kolektivnoj Svjesnosti a koje (informacije) ti onda iz
kolektivne Svjesnosti možeš uzeti kao osnovu od koje ćeš stvoriti svoj odnos prema tom stanju i
stoga svoju predstavu Svijeta.

hakim bej:

Odabrali smo da se rodimo u svetu u kome postoji sloboda volje, ali i sloboda i volja se moraju koristiti za borbu protiv zla.
Determinizam i slobodna volja su međusobno suprotstavljeni i međusobno se isključuju. Ne možemo istovremeno živeti i u determinisanom svetu, i u svetu koji tek svojom voljom stvaramo.

Kliknite za proširenje...

Miješaš determinizam dimenzionalnih zakonitosti sa kreacijom zla. Zlo nije determinisano. Stvaraš ga sam.
Ono što je determinisano jeste naš pre-dimenzionalni izbor. Ono što prije ulaska u dimeziju izaberemo to za nas
u dimenziji ostaje nepromjenjivo. To su zakonitosti dimenzije recimo. To je polaritet našeg tijela. Međutim, dobro
i zlo samim tim nisu determinisani, već su posledica nivoa svjesnosti kojim biće kao jedinka, subjekat u datim/
determinisanim uslovima dimezije operiše.

Ne možemo miješati babe i žabe.

Dobro i zlo zavise isključivo od našeg shvatanja, od našeg postavljanja prema nečemu. Predeterminisani
polariteti dimenzije (muško-žensko) recimo, nisu niti dobri niti zli po sebi. Ali ako si homoseksulac onda ti iskustvo
dodira žene za tebe može biti zlo da većeg nema. Tako je i za mene recimo 'zlo' i sama ideja da muškarca dirnem
onako kako bih dirao ženu koju vidim kao moju polnu suprotnost.

Međutim, kada pri pozdravu i muškarca ili ženu zagrlim kao prijatelj, to smatram 'dobrim'. To nema nikakve veze
sa determinizmom, ima svu vezu sa mojom svjesnošću o tom subjektivnom odnosu sa nekim i prema nekome.

hakim bej:

Ne možemo istovremeno živeti i u determinisanom svetu, i u svetu koji tek svojom voljom stvaramo.

Kliknite za proširenje...

Ko to kaže? Hakim-subjekat ili biće koje hakima stvara?
Ja gore objasnih da je moguće i zašto je to moguće.

hakim bej:

Da li je moguće da nam se samo čini da smo slobodni, da imamo i koristimo slobodnu volju, a da je, u stvari, svet unapred determinisan?

Kliknite za proširenje...

Slobodni smo, ali nismo svjesni kako koristiti slobodnu volju. To je sasvim druga priča. Postaneš svjestan svega
što jesi i bivaš slobodan, slobodan da prihvatiš svoj predeterminisani izbor kao i da percipiraš stvari onakvim
kakve jesu. Tada i subjekat postaje oslobođen od SUDA o dobru i zlu. Svijet nije determinisan. Ti ga stvaraš na
bazi svoje percepcije... vrati se na ono što sam gore ispisao i postat' će ti jasno ili bar jasnije (?).

hakim bej:

Ili slobodnom voljom stvaramo, a imamo tek osećaj i nejasnu iluziju da postoje nepromenljive istine na kojima svet postoji?

Kliknite za proširenje...

...

Za one koji ne vole čitati duge postove:

Svijet nije determinisan, niti je stoga zlo determonisano Svijetom. Ono što je determimisano jeste dimenzija,
njene zakonitosti, polaritet izraza (muško-žensko), sam izraz (čovjek ili kamen) dakle ono što je determinisano,
determinisano je našim izborom prije rođenja, prije projekcije u tijelo. 'Dobro i zlo' su posledica našeg viđenja-
percepcije kreiranih i izabranih odnosa koje našim razumom percipiramo a onda iz tih percepcija projektujemo
svoje subjektivne predstave 'Svijeta'. U tim projekcijama, predstavama, jedino i postoji 'dobro i zlo', kao SUD
koji donosimo gledajući u projektiovano a ne u izvor percipiranom, a to je onako kako nam naš nivo Svjesnosti
nalaže i dozvoljava.

Slobodna volja je prisutna na svakom nivou kreacije, nismo je svjesni.

hakim bej:

Mogao je da bude stvoren svet u kome nema zla, ali bi u tom slučaju morala da bude ukinuta sloboda volje.
Odabrali smo da se rodimo u svetu u kome postoji sloboda volje, ali i sloboda i volja se moraju koristiti za borbu protiv zla.
Determinizam i slobodna volja su međusobno suprotstavljeni i međusobno se isključuju. Ne možemo istovremeno živeti i u determinisanom svetu, i u svetu koji tek svojom voljom stvaramo.
Da li je moguće da nam se samo čini da smo slobodni, da imamo i koristimo slobodnu volju, a da je, u stvari, svet unapred determinisan?
Ili slobodnom voljom stvaramo, a imamo tek osećaj i nejasnu iluziju da postoje nepromenljive istine na kojima svet postoji?

Kliknite za proširenje...

Niko ne može da bira od koga, kada i gde će biti rođen, ali mu je data slobodna volja
da bira između dobra i zla, trpljenja, otpora i borbe i da kroz to izgrađuje svoj put,
sebe i svet oko sebe.
Svet je postojao mnogo pre nas, ali smo ga mi oblikovali činjenjem ili nečinjenjem,
delima i zlodelima.
Ovaj naš svet je naša slika.
Odgovornost, nagrada ili kazna pripada svakom od nas prema zasluzi.
Sudbina je izgovor za neodgovorne, a bog je digao ruke od čoveka onog trenutka.
kada je Adam zagrizao jabuku.
Svakom pripada onoliko slobode koliko je zaslužio svojom voljom,
prema sopstvenom izboru.

Nepromenjive istine su zakoni prirode, kao što je Mendeljejeva tablica istinita,
a čovek je nepredvidljiv jer ima slobodu volje da izabere.
Rezultat može biti dostojan božanskog divljenja, ali i paklena katastrofa.

Podržavam kao grublju sublimaciju tvoje priče na Filozofiji. Uz primedbu u vezi Boga i Adama da čovek može dignuti ruke od Boga, a ne obrnuto.

Onog dana kada prestanes da putujes, tada si stigao.

Gde ste, drugari?



Nema sveta ni planete
gde ne može stići dete
jer sve dečje staze vode
od igre do slobode

Sreća je u slobodi

a sloboda je u hrabrosti.

- - -
Krenite od kraja šta sadrži šta, pa tako i delujte !

Onog dana kad prestanes da lutas, tad si stigao i ako putovanje ima svrhu, sve dok putujes, siris poglede i rastes. U tom slucaju pruzas odpor iz uporista, efikasno.
Konkretno i logicno rjesavanje problema pred kojom se nalazis je osnova, velika ili mala problematika pristup je isti.
Problem naseg naroda je u tome sto smo idealisti, prakticno i logicno rjesavanje nam je stran pojam.

Da.

Idealisti smisle praktičnu ideju, a praktičari je logično idealizuju!

tamna noc:

Onog dana kad prestanes da lutas, tad si stigao i ako putovanje ima svrhu, sve dok putujes, siris poglede i rastes. U tom slucaju pruzas odpor iz uporista, efikasno.
Konkretno i logicno rjesavanje problema pred kojom se nalazis je osnova, velika ili mala problematika pristup je isti.
Problem naseg naroda je u tome sto smo idealisti, prakticno i logicno rjesavanje nam je stran pojam.

Kliknite za proširenje...

Ovo je netačno !

Naši umovi rešavaju probleme po celom svetu.

Tačno!

Ali kod nas zakažu u kritičnom momentu.

Ne zakažu umovi nego oni koji su, delovanjem negativne selekcije, zauzeli njihova mesta.
Ako ukineš negativnu selekciju, pojaviće se umovi u svom punom sjaju.

I večni Leonida je onomad rekao: Ako...

Tek kada budemo priznavali bolje od sebe tada ćemo stvoriti uslove i da propuštamo bolje od sebe.

Dakle, prvo je moral i hrabrost uslov svih uslova

Danas se gori propuštaju od gorih.

Hakim

Netačno!

Kome je rešenje uvek u drugima taj nije u pravu.


Kad vidiš rešenje u sebi tad ćeš biti u pravu!

Ja sam ponekad bolji od drugih. I svako drugi je ponekad bolji od mene.
"Bolji" nije zarobljeno u jednom čoveku, svako je nekada ili u nečemu bolji.
Ne postoji čovek koji je uvek u pravu, i ne postoji onaj koji uvek nije u pravu.
Zato je podela ljudi na "bolje i gore" neistinita i tragična.

Negativna selekcija čini da se loši postupci vrednuju, a dobri brišu.
Negativna selekcija ne pravi razliku između postupaka i čoveka.

Negativnu selekciju treba prepoznati, osuditi, zaustaviti, sprečiti. Pružiti otpor.

Ja ljude tako i ne dijelim. Ne znam otkud ti to.

Kažem da je čovek u pravu kad problem vidi u sebi a ne u drugima.