https://tkojejohngalt.wordpress.com/2016/08/04/kineski-bijeg-od-komunisticke-gladi/
KINESKI BIJEG OD KOMUNISTIČKE GLADI
Ili o kineskom čudu koje nije nikakvo čudo
Unatoč učestalim napisima po uglavnom ljevičarski orijentiranim medijima o očekivanom ekonomskom ‘propadanju’ najmnogoljudnije zemlje svijeta, kineska će ekonomija i ove godine narasti za gotovo 7%, a kineske dionice, iako od vrhunca iz ljeta prošle godine slabije za nekih 40%, i nakon novog “kraha” prošlog tjedna su i dalje nekih 20% jače nego u odnosu na prije dvije godine, tako da i nije nešto strašno.
Visoke stope gospodarskog rasta nisu više iznenađujuće (kao što se vidi iz grafikona), a niti bi trebale biti posebno impresionirajuće, s obzirom na to s koliko su niske razine razvoja Kinezi krenuli u odnosu na zapadni svijet. Što neka zemlja postaje bogatija, to joj teže svake iduće godine rasti istom stopom, zato i lagano “usporavanje” gospodarskog rasta u Kini zadnjih nekoliko godina.
Jasno, za vrlo nisku početnu točku iz koje je krenuo kineski ekonomski uzlet krivi su isključivo komunisti, čije su ideje koštale života bar tridesetak milijuna Kineza (po nekim izvorima i znatno više) u vrijeme kada je u Kini živjelo otprilike upola manje stanovnika nego danas. Radi se, dakle, o brojci koja pojedinačno bitno premašuje procijenjeni broj žrtava Holokausta, te Holodomora i drugih epizoda masovne gladi u SSSR-u, kao i marksističkog terora u Demokratskoj Kampućiji.
Međutim, nakon postepenog napuštanja socijalističkih dogmi, od početka osamdesetih do danas kineski se realni BDP po stanovniku povećao za oko 1,500%, dnevni unos kalorija po stanovniku povećao se za oko 50% (a životinjskih bjelančevina za preko 400%), očekivani životni vijek duži je za oko 8 godina, a samo u zadnjih 15 godina broj automobila se uvećao za gotovo 10 puta.
Vezano uz samu tranziciju kineskog gospodarstva i temelje tamošnjeg ekonomskog “čuda”, Dan Mitchell prenosi par zanimljivih grafikona:
Dakle, otvaranje trgovine i liberalizacija tržišta spasili su narod od umiranja od gladi i drastično poboljšali životni standard do razina nezamislivih samo generaciju ranije. Ništa čudno, ništa novo, ništa iznenađujuće, ništa neočekivano, ništa što socijalisti mogu razumjeti. Istina je da u kineskom “čudu” nema ništa čudesno. Nekoć su imali rigidni komunistički režim, pa su bili kronično siromašni i skapavali od gladi, dok su od tada poradili na prihvaćanju nekih elemenata kapitalizma i žive donekle pristojno.
Naravno, Kina ima još puno prostora za popravak i daleko je od nekog primjera slobodnotržišne ekonomije. Država je i dalje prevelika, a državna poduzeća su im užasno neefikasna. Međutim, uočljiv je jasan trend. Ako Kinezi nastave s protržišnim reformama i smanjivanjem državnog aparata, njihov će se standard još više približiti europskom i američkom. Ako se pak okrenu u suprotnom smjeru, opet će se približiti afričkom.
Događanja u Kini osobito su važna ne samo zbog toga što tamo živi svaki peti stanovnik Zemlje, već i zato što bi kinesko društvo trebalo imati vrlo dobre predispozicije za fantastičan uspjeh u kapitalističkom okruženju. Kinezi slove kao radišni i marljivi ljudi, općenito su prilično štedljivi i skloni poduzetništvu, te su u prosjeku među najinteligentnijim etničkim grupama na svijetu. Iz tih razloga, u zadnjih pola stoljeća Kinezi su u Hong Kongu, Singapuru i na Tajvanu, kao i kineski emigranti po drugim dijelovima svijeta (SAD, Australija, Kanada, Malezija, pa i zapadna Europa) postali među najbogatijim ljudima na svijetu. Ispada da su Kinezi uspjeli svugdje, osim u svojoj domovini.