VOJISLAV LUKAČEVIĆ, potpukovnik, četnik

proka

Legenda
Poruka
57.100
prelistavajući neka dokumenta ponovo se susretoh sa potpukovnikom Vojislavom Lukačevićem, koje je bio čak i adjutant kralja Petra drugog pri njegovom venčanju u Londonu, školovan oficir /završio vojnu gimnaziju i vojnu akademiju/, pred rat imao čin kapetana u rezervi, bio je iz imućne beogradske bankarske porodice i zahvaljući svemu gore navedenom od samog početka rata je bio uvek na visokim položajima....

Ali, uvek ima neko ali.....

to je četnički oficir koji je promenuo sve strane u ratu, pardon, nije bio samo u partizanima

od poslušnog dražinog oficira do njegovog protivnika

prvi je od svih visokih oficira javno rekao da dražina politika vodi u poraz i zbog toga je opet prvi napao nemce i pokušao da za svoju grupu nacionalnog otpora dogovori primirje sa NOVJ....

takodje bio je prvi kome se od četnika sudilo 1945 godine u Beogradu

i on je u očekivanju savezničkog iskrcavanja krenuo put mora, ali slomioje zube na nacističkom garnizonu u Trebinju

slikao se sa nacistima i saveznicima, imao diplomatski pasoš izdat od engleza sa kojim je proputovao evropu sve do Londona 1943 godine

evo ga sa nacistima u Foči 1943 god

13419148_619208578242680_4650379213643041521_n.jpg
par meseci kasnije,


evo ga, par meseci kasnije, na slici sa pukovnikom Bejlijem iste 1943 god

13332831_619245751572296_2929163011619920425_n.jpg



kad je sve propalo, u pokušaju da spase glavu, predao se englezima, koji su se iskrcali sa više artiljerijskih diviziona 1943 godine i priključili partizanima u borbi protiv fašista i nacista, ali englezi su ga predali partizanima koji su mu sudili i presudili

- - - - - - - - - -

čak i meni zanimljiv lik, pa ajde da probamo da ispričamo priču

da vidimo kakav je ratni put bio ovog potpukovnika četničke vojske Vojislava Lukičevića
 
Subota, 11. III 44.

Činovnici Spoljnih poslova koji su govorili sa ovima iz Kaira (Vučkovićem I majorom Lukačevićem (sin St. Lukačevića) držao je jedan Dražin sektor u Sandžaku, kod N. Pazara. Izašao je skoro - 15. februara – sa Bejlijem.

Šta je on mogao videti iz tog budžaka? I s kojim poznavanjem stvari o celom prostranstvu terena, i kojom svojom ličnom širinom i kritičnošću suđenja on procenjuje?

Kad je juče Jevtić pokazao tu istu sklonost za optimizmom, pozivajući se na Dražu, ja sam ga pitao:

- Zar vi zaboravljate s kakvim se teškoćama računalo u Beogradu, kad su traženi i dobijani izveštaji, i oni što ih je dobijao ministar unutrašnjih dela, ili Generalštab, i oni što ih je dobijao i koji šef opozicije? Pravo stanje stvari ja sad vidim u konfrontiranju – suočavanju izveštaja Tita, Draže, Zagreba, Beograda i nemačkih izveštaja. A ta prosečna stvarnost više je nego ozbiljna. Samo, na žalost, desno i levo ne računa se više ni s čim prosečnim, nego se tera na krajnost.

Utorak, 14. III 44.

U 4 došli mi sekretar Min. spoljnih poslova Vučković i major Lukačević.

Nisam ga pitao da li je rezervni… (rezervni je: inženjer u „Batinjolu“). Za oficira koji je prošao 15 godina kroz kasarnu – umovanje mu je odveć normalno. Pravi opšti dobar utisak, i vedrinom fizionomije i prostotom suđenja. Brani tezu koju sam ja pred njim napadao, ali odmereno. Ja mu kažem da je bilo vremena kad smo mi mogli, s pametnijom politikom, i u zemlji i ovde, smanjiti rđave šanse s kojima smo danas… Danas još uvek nešto zavisi i od nas samih, ali vrlo malo.

Ja sve svodim na otklanjanje građanskog rata, ili čak samo na smanjenje njegovih strahota. Da primimo da je Draža s širokom podlogom i da se Srbije hoće da bori do kraja za tu tezu nepomirljivu, koja je svrha, ako se ne bori sa izgledima da pobedi?

Englezi neće na Balkan, a kad sovjetske snage dođu na ušće Dunava, slom Bugarske i Rumunije načiniće situaciju kakvu Draža, i sva Srbija da je s njim, ne može promeniti.

- Znači vi ste za sporazum…

- Ako ga hoće i oni koji su jači od nas…

Vučković odmah postavlja brutalno pitanje:

- Znači da se baci Draža?

- Kad bi to rešavalo stvar, da se baci i Draža. Ali to ne rešava… Draža može prestati biti ministar, to nije važno, ako se postavi u svemu ravnoteža, i Srbi je osete kao takvu… Žrtve moralo bi biti, samo ona ne može biti jednostrana, ni unižavajuća…

Sreda, 15. III 44.

Ponovo mi došla u glavu jedna dvaput rečena stvar od majora Lukačevića, o „disciplini“, „odveć strogoj, terorističkoj disciplini“, kod partizana, na koju se svet žali.

Vezujem to s prepričavanjem onih izbeglica iz Norveške, o prvim borbama u užičkom okrugu. I oni su, prosto ali upečatljivo, opisali razliku dva manira, raspojasanog i starinskog kod četnika, i puritanski strogog u svemu kod partizana.

To je nesumnjiv znak vere, i verujućih u jednu dogmu kao spasonosnu, i to je veliko objašnjenje snage i uspeha partizana.
Naš svet nije na to naučio, i ne podnosi to lako. I očevidno, podnosi samo onaj koji to ne prima kao naredbu, nego sam spontano hoće to, i vidi u tome potvrdu vrlina svog ubeđenja.

Moralni defetizam, ili tačnije, razmaženost, javašluk, i sklonost za dobar san, dobar zalogaj, i slobodu snalaženja, u radu sa što manje napora i samopožrtvovanja – to su crte prosečne „buržoazije“, kako to komunisti kažu… Taj oportunizam, u danima kada se ruše svetovi, slabi teze raznih ideologija koje se podvode pod demokratiju, a koje ne raspolažu dinamizmom situacije.

Milan Grol, Londonski dnevnik, 1990, str.532-535.
 
Poslednja izmena:
major Vojislav Lukačević se sa načelnikom Obaveštajnog odeljenja Vrhovne komande, potpukovnikom Pavlom Novakovićem, i članom "Odbora stručnjaka", novinarom Velimirom Krivošićem, odvojio od Mihailovića i formirao "Nezavisnu grupu nacionalnog otpora" (NGNO).
O tome šta je prethodilo odluci da se odvoji od Mihailovića i da formira "Nezavisnu grupu nacionalnog otpora", Vojislav Lukačević je prilikom suđenja 1945. godine u Beogradu, u dijalogu sa predsednikom suda, pored ostalog, izjavio:
"Optuženi Lukačević: Došao sam u Kairo. Izvesno vreme bio sam zadržan od strane saveznika radi ispitivanja. Proverili su moj rad od 1941. godine. Upoznao sam predsednika vlade Purića. Saopšteno mi je da su Purić, kralj i ostali članovi vlade pozvani u London, pa sam i ja otišao sa njima. U toku moga boravka u inostranstvu došao sam u dodir sa većim brojem naših političara, ljudi i oficira, koji su se interesovali za prilike u zemlji. Moram da kažem da sam naišao na potpuno nepoznavanje događaja koji su se odigravali u našoj zemlji. Pokazalo se opšte neshvatanje i duboke promene koje su se odigrale u narodu. Još se uvek merilo predratnim merilom ...
Ja sam baš u inostranstvu, kao protivnik Narodnooslobodilačke vojske i komandant jedinica koje se bore protiv partizana, uvek govorio ono što jeste. Bio sam protivnik, ali nikada nisam kazao da se Narodna vojska nije borila herojski i da je njeno i niže i više rukovodstvo bilo iznad nas. Nekoliko naših oficira, sa kojima sam ja razgovarao, rekli su mi da nisu do tada čuli da neko govori tako objektivno. Tačno je da sam ja govorio da se sa Nemcima i ustašama bore i četnici. Tačno je, i odbio sam najžustrije, jer se to u meni bunilo, da su svi ljudi u našoj organizaciji izdajnici i da ne žele borbu protiv okupatora. Tako je osećao narod i tako su osećali moji vojnici. Znao sam da su vojnici jedva čekali naređenje da krenu u borbu protivu Nemaca. A naša je krivica što smo ih doveli u taj položaj. Naša je krivica što nismo mogli i što nismo umeli da nađemo puta, naša je krivica što smo verovali da se na starim i na gnjilim temeljirna može da sazida nešto jako i čvrsto...
Za vreme moga boravka u vrhovnoj komandi i u dodiru sa članovima savezničkih misija, ja sam upoznao donekle njihovo stanovište. Oni su tvrdili da treba da se drži jedna stalna linija i da treba upregnuti sve snage za borbu protiv okupatora, i da oni ne odobravaju borbu protiv partizana, jer će to, kako su oni govorili, izazvati građanski rat. Na isto shvatanje naišao sam kod zvaničnih vojnih krugova i političara, ukoliko sam sa njima došao u dodir u inostranstvu. Pošto nisam uspeo, što priznajem, da se snađem, za mnom je iz vrhovne komande upućen telegram u kome se Purić obaveštava da sam ja u inostranstvu mimo volje generala Mihailovića. Docnije sam saznao od potpukovnika Novakovića da je trebalo da budem lišen čina kao dezerter. Eto, takav sam ja izaslanik Draže Mihailovića. To sam ja opazio i iz držanja Purića, pa sam se i ja sam držao rezervisano. Najzad, ja sam tražio da se vratim u zemlju, videći da u inostranstvu ne mogu uspeti ili naići na bilo kakvo razumevanje. Smatrao sam za svoju dužnost da kao vojnik i komandant moram da se vratim medu svoje vojnike i da podelim njihovu sudbinu, ma kakva ona bila. Prilikom razgovora sa engleskim vojnim krugovima ja sam ovo izjavio i rekao da sam spreman da prekinem bratoubilačku borbu i da se borim protiv okupatora, bez obzira na žrtve, u stanju sam da izvršim sve zadatke koje rrii postavi engleska vrhovna komanda. To sam učinio zbog toga da se ne smatra da članovi pokreta Draže Mihailovića neće da se bore. Ja sam o tome i pisao. Međutini, nisam dobio nikakav odgovor ili ma kakvu pomoć. Tražio sam onda, kao što rekoh, da se vratim u otadžbinu. Radi toga svršio sam padobranski kurs u Haifi, a duže vremena sam u Kairu očekivao naređenje i odobrenje da budem vraćen. Podvlačim da sam zahtevao da budem spušten na teren Sandžaka ili Istočne Bosne, a nikako u vrhovnu komandu Draže Mihailovića. Najzad je došlo odobrenje i ja sam otišao na aerodrom. Tu su mi oduzeli oružje i sve stvari lične koje sam imao kod sebe. Ubačen sam u jedan avion, s kojim sam se spustio u blizini štaba Draže Mihailovića...
Optuženi Lukačević: Srećom, onaj koji je bio na terenu oficir i pripremao transporte kojima je trebalo da bude evakuisana engleska vojna misija, bio je potpukovnik Novaković, koji me je odmah prihvatio, sklonio u jednu obližnju kuću i dao mi prva obaveštenja o situaciji u vrhovnoj komandi. On mi je saopštio o depešama koje je general Mihailović za mene slao. Od njega sam saznao da je general Mihailović postavio kao uslov engleskoj komandi da mene vrati po svaku cenu, inače on neće dozvoliti odlazak generalu Armstrongu i ostalim članovima misije, koji je trebalo da budu vraćeni, posto je Engleska prekinula u to vreme odnose sa generalom Mihailovićem. Kazao mi je da treba da se čuvam, ali momentano, može biti, nema opasnosti, jer sam potreban u propagandne svrhe. Saopštio mi je da je nezadovoljstvo među oficirima sve veće i veće, da se već prešla svaka mera u pogledu saradnje, ali ja sam tada ...
Pretsedavajući: Kakve saradnje?
Optitženi Lukacević: Saradnje sa Nemcima!
Pretsedavajući: Između koga?
Optuženi Lukačević: Između vrhovne komande i jugoslovenske vojske...
Pretsedavajući: Jugoslovenske vojske u otadžbim?
Optuženi Lukacević: Da, jugoslovenske vojske u otadžbini!
Pretsedavajući: Izvolite nastaviti!
Optuženi Lukačević: Tada mi je saopštio, on, kao šef obaveštajnog otseka, verovatno je imao i podatke, da su general Trifunović, Živko Topalović i još ne znam ko bili na sastanku sa Nemcima po naređenju generala Mihailovića.
Pretsedavajući: Kada vam je to pričao Novaković?
Optuženi Lukačević: To mi je pričao u junu mesecu!
Pretsedavajući: Novaković vam je pričao da je vrhovna komanda prevršila svaku meru u saradnji sa Nemcima. Je li to tačno?
Optuženi Lukačević: Tačno je!
Pretsedavajući: Možete nastaviti.
Optuženi Lukačević: Generalu Mihailoviću, kako stoji u optužnici, nikakvu poruku nisam doneo, niti je za to bilo potrebe, jer je Mihailović sa Purićevom vladom imao direktnu radio-vezu i bio svakodnevno u radio-vezi i, prema tome, bilo je nepotrebno da po meni šalje neku poruku, a sigurno ta poruka ne bi bila onakva kakva bi trebalo da bude u stvari, jer su imali šifru. U stvari, general Mihailović bio je taj koji je davao uputstva vladi, a ne koji je primao uputstva od vlade. Znam da su pred njegovim autoritetom svi drhtali i svi, koji su bili tada na vladi, gledali su da se njemu udobre. Odmah sam počeo ostvarenje svoje namere, to jest, da radim na ostvarenju svoje namere, da prikupim one koji hoće, i povedem u borbu sa Nemcima, i potražim način za prekid bratoubilačke borbe. Smatrao sam da treba to da uradim, bez obzira na lične posledice, i da je potrebno, bez obzira da li će biti tu sa mnom hiljada, dve hiljade, pet ili deset hiljada ljudi ili ću biti sam. Smatrao sam da čast onih ljudi koji su izginuli pod mojom komandom zahteva da ne budu strpani u istu vreću sa onima koji su nas bacili u onaj šljam i blato u kome smo se utopili. Bolelo me da majke, sestre, roditelji onih koji su umirali, hrabro umirali, misleći da se bore za jedan pravedan cilj, misleći da se bore za svoju otadžbinu, bili su igračka u rukama jednog čoveka, ili jedne sredine, i bili iskorišćavani kao što niko nije bio iskorišćavan.
Pretsedavajući: Za čiji račun?
Optuženi Lukačević: Za račun Draže Mihailovića i svih onih koji su hteli da se vrati stara Jugoslavija.
Pretsedava)ući: I za račun Nemaca?
Optuženi Lukacević: I za račun okupatora.
 
To je tačno, jer da smo prekinuli bratoubilačku borbu, Jugoslavija bi bila slobodna, to je moje subjektivno ubeđenje, godinu dana ranije.
Pretsedavajući: Prilikom vašeg bavljenja u inostranstvu, u Kairu. s kojim ste se visokim ličnostima iz Jugoslavije sastajali, kakve ste razgovore imali, kakvo su imali mišljenje o narodnooslobodilačkoj borbi?
Optuženi Lukačević: Sastao sam se sa Milanom Grolom. S njim sam razgovarao. Interesovao se za prilike u Jugoslaviji. Razgovori, koje smo vodili, bili su tako sa predmeta na predmet, da ja nisam ništa upamtio već jedino to da je on shvatio da je pokret Draže Mihailovića velikosrpski pokret i da mi nismo za Jugoslaviju. Ja sam ga u tome svesrdno razuveravao i on, mislim, da je time bio veoma zadovoljan. Zatim, razgovarao sam sa Mišom Trifunovićem. On se takođe interesovao o prilikama u Jugoslaviji. Naročito se interesovao za kraj oko Užica i Zlatibora. Pitao me je za pojedine ljude. Međutim, ja nisam umeo da kažem, nisam poznavao te ljude. Pitao me je kako se vrši ishrana, je li narod mnogo stradao, da li je mnogo popaljeno, kako je došlo do prekida i do borbe između partizana i četnika. Ja sam o svim tim pitanjima odgovarao ono što sam znao.
Pretsedavajući: Da li ste mu rekli da vodite borbu protiv partizana?
Optuženi Lukačević: Rekao sam mu da sam vodio borbu protiv partizana.
Pretsedavajući: A drugo?
Optuženi Lukačević: Nisam!
Pretsedavajući: Sa kim ste još razgovarali?
Optuženi Lukačević: Razgovarao sam sa Milanom Gavrilovićem. On se interesovao za prilike u Jugoslaviji. Svaki od tih bitnih političara interesovao se uglavnom za imena mnogih ljudi istaknutih u pokretu Draže i Narodnooslobodilačke vojske. Svi su se interesovali kako je došlo do početka borbe sa partizanima. Ja sam tu govorio kako sam znao. A to je da je došlo do prekida na pitanju osnivanja narodnooslobodilačkih odbora i da je po tome pitanju Dragiša Vasić zauzimao takav stav.
Pretsedavajući: Jeste li razgovarali sa Krstom Miletićem?
Optuženi Luka6ević: Jesam!
Pretsedavajući: Milošem Bobićem?
Optuženi Lukačević: Jesam!
Pretsedavajući: Banjaninom?
Optuženi Lukačević: Jesam!
Pretsedavajući: Bogoljubom Jeftićem, Petrom Živkovićem, Milošem Tupanjaninom?
Optuženi Lukačević: Jesam!
Pretsedavajući: Pa kako ste vi utvrdili da je njihovo mišljenje o prilikama u Jugoslaviji?
Optuženi Lukačević: To su stari političari, koji još gledaju starlm očima na prilike u Jugoslaviji, oni ne mogu da razumeju i shvate borbu koja se vodi.
Pretsedavajući: Jeste li se izjašnjavali protiv Draže i njegove saradnje sa okupatorom?
Optuženi Lukačević: Da, ja ću da vam kažem, i tu me je začudilo da je jedini koji se izjasnio i koji je rekao da je to velika Dražina greška bio Petar Živković.

Pretsedavajući: A ostali?
Optuženi Lukačević: Nisu. Nijedan. Ni Gavrilović, ni Grol, ni Miletić, ni Jeftić. Bilo da ih to nije interesovalo, ili iz drugih razloga. Ja vam govorim onako kako je stvarno bilo.
Pretsedavajući: Jeste li videli još koga pred vaš put u Jugoslaviju? Jeste li imali kakav razgovor gde se pominjao Draža?
Optuženi Lukačević: Sa Purićem sam imao svega jedan razgovor pre odlaska u Jugoslaviju. Onda mi je on rekao: 'Draža neka vodi borbu ovde-onde. To je potrebno radi javnog mnjenja!' Međutim, ja tu poruku nisam predao. Prema tome, moje prenošenje nije imalo značaja.
Pretsedavajući: Jeste li vi prisustvovali nekom sastanku po dolasku iz Italije?
Optuženi Lukačević: Jesam!
Pretsedavajući: A koja su sve lica iz nacionalnog komiteta bila prisutna?
Optuženi Lukačević: Ja nacionalni komitet nisam poznavao, i ne poznajem, ali nekih imena se sećam.
Pretsedavajući: Koga?
Optuženi Lukačević: Sećam se da je bio Adam Pribićević, da je bio Đura Đurović, i da je bio, mislim, Vukčević, inženjer iz Crne Gore Gligorije Vukčević. Ostalih imena se ne sećam.
Pretsedavajući: Znači, Đurović je bio?
Optuženi Lukačević: Bio je!
Pretsedavajući: Jeste li na tome sastanku podnosili referat da pokret Draže Mihailovića gubi pozicije kod saveznika?
Optuženi Lukačević: Jesam ...
Pretsedavajući: U kakvom ste svojstvu prisustvovali venčanju kralja Petra II?
Optuženi Lukačević: Uoči dana venčanja kralja Petra pozvan sam od strane Purića. Imali smo ovaj razgovor: 'Imaš li ti neku drugu uniformu?' Imao sam vojničku uniformu, običnu vojničku. Odgovorio sam: 'Imam!' 'Sutra u četiri sata budi u ambasadi! Imaš li dekoracije? Potrebno je, a zašto je to potrebno, kazaću ti posle!' Pretpostavljao sam da će biti neka konferencija radi koje sam i došao, radi pomoći zemlji. Kad sam došao u ambasadu, nešto ranije, zatekao sam tamo kralja Petra i Purića. Purić mi je saopštio da ću biti pretstavljen engleskom kralju i da ću prisustvovati venčanju kao izaslanik jugoslovenske vojske u Jugoslaviji. I kao takav sam prisustvovao.
Pretsedavajući: Od koga i kada ste dobili titulu 'ađutanta njegovog veličanstva kralja'?
Optuženi Lukačević: Kad sam odlazio iz Kaira za London, dva dana pre moga dolaska za London, dobio sam na aerodromu diplomatski pasoš. Putovaću kao delegat, odnosno kao vojni poznavalac prilika u Jugoslaviji. Dobio sam diplomatski pasoš na kome je bilo: 'Vojislav Lukačević, pešadijski major, ađutant njegovog veličanstva kralja'. Kao takav ja sam putovao i vratio se iz Londona. To mi je bila jedina isprava koju sam pri sebi imao."[SUP]3[/SUP]

Mada je ova Lukačevićeva izjava, kao i one date u istražnom postupku, bila sračunata na odbranu izdaje i zločina koje je počinio u toku rata na Sandžaku, Crnoj Gori i Hercegovini, ipak u njoj ima i izvesne istine.
Za vreme njegovog boravka u Kairu on je zaista vodio razgovore sa pukovnikom Bejlijem i pojedinim funkcionerima britanske komande na Srednjem istoku, o kojima je Mihailovićev delegat u Kairu dr Mladen Žujović 1. aprila 1944. godine obavestio predsednika vlade Purića:
"Lukačević kaže, upoznao vas s predlogom koji je usvojio Bejli i koji se sad želi diskutovati između ovdašnjih vojnih stručnjaka i Lukačevića. Kaže da ste dali saglasnost.
Razumeo da je to leteći odred koji bl Englezi snabdeli i čiji bi komandarit bio Lukačević, ali pod komandom Engleza u pogledu nekih zadataka.
Primedba: ideja dobra, ali potčinjenost Draži prvi uslov. Nedovoljna garantija ličnost komandanta. Odred ne sme biti sredstvo pritiska ni poslužiti za dizanje ustanka nezavisno od Draže. Ne raspravljati stvar nezavisno od Čiče i Jugoslovenske vojske.
Molim odgovor. Dalje pazim."[SUP]4[/SUP]
Na poleđini ovog dokumenta Purić je svojom rukom napisao odgovor i 7. aprila uputio Žujoviću. Odgovor je glasio:
"Veza Vaš br. 23. Ideju usvojio kao odličnu i pretpostavljam puno poverenje u ličnost. Čiči će objasniti lično on kad stigne, a samo onda i mi. Pred polazak neka nam kaže sve šta je postigao, da bi mi javili.
Molim vas držite ovo sve samo i isključivo za sebe i nikom drugom."[SUP]6[/SUP]
Tri dana kasnije, 10. aprila, Žujović preko Puriića upućuje Lukačevićevu poruku Bejliju, koji se tada nalazio u Londonu:
"Molim dostavite pukovniku Bejliju od Lukačevića: 'Posetio Dikina. U vezi sa mojim predlogom nikakav konkretan odgovor, Podneo sam pismeni predlog. Molim pomozite moja nastojanja. Lukačević.'"[SUP]8[/SUP]
Odgovor Purića za Lukačevića Žujović je primio 17. aprila i on je glasio:
"Za Lukačevića. U vezi sa telegramom 40. Bejli obećao učiniti sve što je u njegovoj moći."[SUP]7[/SUP]
Mada nisu poznati detalji razgovora Lukačevića sa Bejlijem i britanskim funkcionerima na Srednjem istoku, sigurno je da su ga oni savetovali da prekine vezu sa Dražom Mihailovićem i osnuje "Nezavisnu grupu nacionalnog otpora", da svim snagama i sredstvima povede borbu protiv okupatora i da s NOP postigne sporazum o nenapadanju i koordinaciji snaga u ovim borbama.
Zajedno sa Lukačevićem, u zemlju se vratio i Petar Baćović. Mihailović je obojicu petnaest dana zadržao u svome štabu, koristeći ih u propagandne svrhe. A 12. juna je radiogramom obavestio svoje potčinjene komandante o njihovom povratku, naglašavajući da su oni uspeli u svojoj misiji kod kralja, vlade i najistaknutijih britanskih i američkih vojnih i političkih predstavnika.
Dan pre Lukačevićevog i Baćovićevog odlaska iz Vrhovne komande. 15. juna, Mihailović je obavestio majora Zaharija Ostojića:
"Sutra polaze na taren i na sastanak sa vama Baćović i Lukačević. Ja sam ih zadržao izvesno vreme ovde kod mene da bismo se dogovorili šta i kako i kada treba da radimo. Došli smo do zaključka da treba da radimo vrlo brzo te da nas događaji ne bi predupredili. U vezi sa tim stvoren je plan za širu akciju...
Plan koji smo stvorili povezan je u prvoj etapi sa akcijom koju treba što pre povesti protiv komunista u Sandžaku i Crnoj Gori. Kada se završi ova akcija, produžiće se sa formiranjem 2. grupe jurišnih korpusa. Za prvu etapu Vi treba da komandujete snagama iz Drinskog, Romanijskog i Ozrenskog korpusa i snagama iz Sandžaka. Posle toga Vi ćete produžiti akciju u Bosni, a mi ćemo Vas ojačati, odnosno staviti pod Vašu komandu potrebne snage ..."
Bio je to Mihailovićev skroz nerealan i neostvaren plan pre prodora jedinica NOV u Srbiju.
 
Međutim, dok se još nalazio u Vrhovnoj komandi, Lukačević je upoznao Novakovića, Krivošića i još nekolicinu pripadnika Mihailovićevog štaba sa instrukcijama koje je dobio u inostranstvu i odlukom da formira "Nezavisnu grupu nacionalnog otpora". Novaković i Krivošić su ovu Lukačevićevu odluku odmah prihvatili, dok su ostali bili neodlučni.
Po odlasku na teren, Lukačević se u Rudom sastao sa Zaharijem Ostojićem i upoznao ga sa rezultatima razgovora koje je vodio sa pojedinim ličnostima za vreme boravka u inostranstvu, a zatim mu je izložio svoj plan i odluku koju je doneo. Ostojić se složio sa Lukačevićem, ali uz napomenu da sa ovim treba da upozna i svoje potčinjene komandante i dobije njihovu saglasnost. Pošto je Ostojić, u načelu, prihvatio ponuđeni predlog, Lukačević je o svemu obavestio i Baćovića.
Kratko vreme posle toga, Lukačević je organizovao širi sastanak u Rudom, kome su prisustvovali, pored Lukačevića, Baćovića, Ostojića, Novakovića, Krivošića, i nekolicina njihovih potčinjenih komandanata. Lukačević je insistirao da se što pre uspostavi kontakt sa NOP i da se sa proglasom izađe u javnost. Za uspostavljanje kontakta sa NOP prisutni su bili prilično rezervisani, dok su se sa objavljivanjem proglasa svi složili.[SUP]9[/SUP] Odmah posle ovog sastanka, Lukačević je sastavio i objavio proglas u kome, pored ostalog, kaže:
"Građani Jugoslavije ...
Svi oni koji su stajali do sada iz bilo kakvih razloga po strani dužni su da se bez ikakvog odugovlačenja jave sa oružjem u ruci, ili bez oružja, najbližim jedinicama Nezavisne grupe otpora koje se bore za kralja i novu, srećnu Jugoslaviju.
U našim jedinicama ima mesta za sve sinove Jugoslavije, bez obzira na versku ili političku pripadnost...
Mi moramo sopstvenim snagama da isteramo drske uljeze iz naše zemlje i da povratimo slobodu.
Građani! Svi bez razlike na oružje protiv okupatora i dželata našeg naroda.
Svi oni koji danas ostanu u službi okupatora, neprijatelji su sopstvenog naroda i sa njima će se kao takvim i postupati..."
Prema dogovoru, na proglasu su, pored Lukačevićevog, bili i potpisi Baćovića, Ostojića, Novakovića i Krivošića.

Saznavši da je Mihailović obavešten o ovoj akciji, Ostojić i Baćović nisu obnarodovali ovaj proglas i odrekli su se svojih potpisa." Neposredno posle ovoga, formirano je rukovodstvo "Nezavisne grupe nacionalnog otpora", u kome su pored Lukačevića imenovani potpukovnik Pavle Novaković i rezervni kapetan i publicista Velimir Krivošić. Kada je saznao za ovo, Mihailović je svu trojicu razrešio dužnosti i pozvao sve svoje potčinjene komandante da im spreče rad, a prema Ostojiću i Baćoviću je zauzeo prilično rezervisan stav.[SUP]12[/SUP]
Glasovi o "predstojećem" iskrcavanju savezničkih trupa u oblasti Dubrovnika bili su neposredan povod da Lukačević početkom septembra definitivno krene u akciju u pravcu južne Hercegovine i morske obale na sektor Trebinje — Cavtat — Dubrovnik.
Prema Lukačevićevoj proceni, ovaj sektor mu je pružao najveće garantije za postizanje postavljenih ciljeva, koji su, prema njegovom kazivanju pred istražnim organima, bili sledeći:
1. — Borba s Nemcima i ustašama i prekid saradnje četničkih jedinica sa njima.
2. — Uspostavljanje veze sa NOV i POJ, bilo neposredno ili preko saveznika, radi prekida bratoubilačke borbe.
3. — Uspostavljanje veze s emigrantskom vladom Ivana Šubašića, a preko ove sa saveznicima, radi dobijanja pomoći kao i koordiniranja dalje borbe.
A vojnički razlozi kojima se Lukačević rukovodio prilikom izbora ovoga sektora za početak borbe protiv okupatora, koju je on po svaku cenu želeo da reši u svoju korist radi daljeg uspešnog vođenja operacija, bili su:
1. — Raspored nemačke 369. legionarske ("Vražje") divizije (po jedan bataljon se nalazio u Mrcinama, Cavtatu, Dubrovniku i Trebinju) omogućavao je počesno tučenje po bataljonima.
2. — Slabo moralno stanje ove divizije (usled opšte vojno-političke situacije), koju su pretežno sačinjavali "Hrvati i Muslimani".
3. — Povoljni uslovi za odbranu u slučaju protivudara nemačkih jedinica koje su u to vreme bile jače angažovane u Crnoj Gori i na Pelješcu, a osigurani blokovi s naslonom na more davale su mu mogućnost za uspešan razvoj daljih operacija prema severoistoku, u pravcu Nevesinja.
Pored ostalog, ovaj sektor je Lukačeviću pružao i mogućnost da ostvari veze sa saveznicima, a eventualno i s Vrhovnim štabom NOV i POJ, koji se tada nalazio na Visu.[SUP]13[/SUP]
Uoči polaska iz Sandžaka, Lukačević je u ime komande "Nezavisnog nacionalnog otpora Jugoslovenske vojske u otadžbini" 3. septembra 1944. godine uputio pismo "svim starešinama i organizacijama partizanskih odreda i Narodnooslobodilačke vojske", u kome piše:
"Posle političke i vojničke izmene stava Narodnooslobodilačke vojske u pogledu priznanja kralja i monarhije, odricanja nasilne izmene društvenog poretka u zemlji i obećanja narodu slobodne volje u izboru svog socijalnog poretka i oblika vladavine, a u duhu člana A) sporazuma Tito — Šubašić i poziva kralja Petra II i vlade dr Šubašića za borbu protivu okupatora i njegovih plaćenika, ostavljajući politici da reši unutrašnje sukobe — smatramo da je svaka dalja žrtva u građanskom ratu beskorisna i da služi samo neprijateljima našeg naroda.
Uviđajući ovo i prihvatajući poruku Nj. V. kralja Petra II i vlade dr Šubašića za borbu protiv okupatora i obustavljanje građanskog rata u zemlji, poveli smo sve naše snage u borbu protiv Nemaca i ustaša i svih onih koji ih pomažu i naredili svima trupama Nezavisnog nacionalnog otpora Jugoslovenske vojske u otadžbini da obustave borbu protlv jedinica Narodnooslobodilačke vojske i njihovih organizaeija.
Umoljavaju se sve starešine Narodnooslobodilačke vojske i partizanskih odreda da na osnovu citiranih političkih dokumenata izdaju potrebne instrukcije, sa svoje strane, svojim trupama da ne vrše napade na jedinice i organe trupa Nezavisnog nacionalnog otpora koje su u borbi protiv Nemaca, ustaša i izdajnika.
Da bi se ovo praktično izvelo na terenu, naredili smo da naše trupe u susretu sa trupama NOV i POJ uvek šalju parlamentare sa legitimacijom ovog raspisa.
Apelujemo na sve ljude i borce oba otpora da u interesu našega naroda obustave bratoubilačku borbu i da se sve naoružane snage okrenu protiv Nemaca, ustaša i ostalih plaćenika."[SUP]14[/SUP]
Pored Lukačevića, pismo su potpisali i Novaković i Krivošić. Preko Kalinovika, u kome se sastao sa Baćovićem, koji mu je stavio na raspolaganje i svoj Nevesinjski i Trebinjski korpus, Lukačević se uputio u južnu Hercegovinu. Preko Nevesinjskog Pqlja, Stoca i Ljubinja stigao je do Trebinja. U tome trenutku pod Lukačevicevom komandom bilo je oko 4.500 vojnika. Odmah po dolasku u oblast Trebinja, Lukačević je uputio 11. septembra 1944. pismo komandantu 29. divizije NOV u kome piše:
"Posle izmene stava NOV u pogledu priznanja kralja i Monarhije, odustajanja od izmene društvenog i političkog poretka u zemlji i punog obećanja narodima Jugoslavije slobodne volje u izboru oblika vladavine i svog socijalnog poretka, a u vezi tač. A) Sporazuma Šubašić — Tito, smatramo da je svaka dalja žrtva u međusobnoj borbi beskorisna i da ta borba služi samo neprijateljima našeg naroda.
Nj. V. Kralj Petar II i naši moćni saveznici: V. Britanija, Sovjetska Rusija i Amerika tako isto čine krajnje napore da se u iznetom smislu prekine građanski rat u našoj zemlji i svi otpori naroda Jugoslavije povežu isključivo u borbi protiv Nemaca, ustaša i njihovih plaćenika.


Izvršavajući najviše političke i vojničke odluke našeg kralja, kraljevske vlade i naših velikih saveznika, naredili smo svim snagama Jugoslovenske vojske u otadžbini na području Bosne, Hercegovine, Crne Gore i Sandžaka da preduzmu opšti napad na okupatorske snage i da obustave svaku borbu sa jedinicama NOV.
Verujući da ćete i Vi sledovati u svom radu izloženim istorijskim odlukama kralja, kraljevske vlade i naših saveznika, molimo vas za sledeće:
1) Da naredite svojim jedinicama obustavu napada na trupe Jugoslovenske vojske u otadžbini na teritoriji Hercegovine.
2) Da odredite ovlašćene predstavnike, mesto i vreme sastanka sa mojim predstavnicima za likvidaciju međusobne borbe i koordinaciju operacija protiv Nemaca, ustaša i njihovih slugu.
3) Da izvolite potvrditi prijem ovog predloga.
Preduzeli smo mere da o ovom predlogu obavestimo kralja, kraljevsku vladu i savezničke komandante armija za operacije na Balkanu.
Ako po ovom predlogu izostane sa vaše strane dobra volja da se spreči uzaludno međusobno prolivanje krvi i povede opšta akcija protiv okupatora, posle ovoga, mi nećemo moći za to da primimo odgovornost ni pred narodom ni pred našim saveznicima za dalje posledice dosadašnje borbe."[SUP]15[/SUP]
Da bi proširio svoju grupu i dao joj neku vrstu političke podrške, Lukačević je po dolasku u rejon Trebinja preduzeo mere da sa svojim planovima i ciljevima upozna i ogranak Mihailovićevog Nacionalnog komiteta za Hercegovinu, kao i ostale komandante sa toga područja.
Tako je 20. septembra 1944. godine došlo do sastanka, nedaleko od Trebinja, kome su prisustvovali predstavnici Nacionalnog komiteta za južnu Hercegovinu Lazar Trklja, profesor Bratić, dr Todor Perović, Vlado Zečević, a od četničkih komandanata iz Hercegovine Danilo Salatić, Milorad Popović, Milorad Vidačić, Miloš Kureš i drugi. Na sastanku je Lukačević istakao da je politika Draže Mihailovića doživela slom, a zatim ih je upoznao sa odlukom Nezavisne grupe nacionalnog otpora da se otpočne borba protiv okupatora. Prisutni su se složili sa ovom odlukom i zaključili da se o ovoj akciji zvanično obaveste kralj, kraljevska vlada, Vrhovni štab NOV i POJ i saveznici, kako bi se obezbedilo i međunarodno priznanje ovom pokretu. Trklja i Perović su zaduženi da uspostave vezu sa Vrhovnim štabom NOV i POJ, a Velimir Krivošić da se prebaci u Italiju i prenese posebne memorandume Nezavisne grupe nacionalnog otpora za kralja, Šubašića i komandanta savezničkih snaga u Italiji u kojima se traži podrška i pomoć.
 
U memorandumu upućenom 20. septembra komandantu savezničkih trupa u Italiji piše da su trupe pod Lukačevićevom komandom učinile sve što su Lukačeviću savetovala "merodavna britanska mesta", prekinule su vezu s Dražom Mihailovićem i osnovale nezavisnu grupu otpora, ponudile jedinicama NOV sporazum o nenapadanju i koordiniranju akcija protiv okupatora i protiv njega povele borbu. A zatim se u memorandumu apeluje i objašnjava:
"Da se posredstvom savezničke britanske komande obustavi — na bazi izjave njegovog Veličanstva kralja od juna meseca ove godine, kao i deklaracije predsednika vlade g. Šubašića — građanski rat u Jugoslaviji.
2. Pošto je naša borbena grupa ispunila sve uslove koji su postavljeni od strane merodavnih savezničkih britanskih mesta, da se naša borbena grupa od Saveznika prizna i da joj se ukaže bar moralna pomoć.
3. Naša borbena grupa iskreno je spremna za svaku saradnju sa Narodno-oslobodilačkom vojskom, ali ona ni u kom slučaju ne može da se stavi pod komandu maršala Tita, iz pojmljivih razloga. Mi smo spremni da se stavimo pod komandu jednog savezničkog britanskog oficira.
4. Kao borbena grupa koja se bori protiv okupatora, mi smatramo da bi najbolje bilo kada bi saveznička Britanska komanda na Sredozemlju uputila kod nas svoju vojnu misiju — stalnu ili privremenu — sa zadatkom da na licu mesta prouči naše namere, sadašnje snage i naše mogućnosti.
Razumljivo je da smo spremni da izvršimo svaki zadatak koji nam poveri saveznička Britanska komanda ..."

A u pismu kralju Petru II od 20. septembra piše:
"Ostajući verni svome kralju i datoj vojničkoj zakletvi, izvršili smo naređenje Vašeg Veličanstva i otvorili borbu protiv okupatora...
Na ovome putu bili smo prinuđeni da se odvojimo od generala Mihailovića i da osnujemo Nezavisnu grupu nacionalnog otpora Jugoslovenske vojske u otadžbini. O ovome smo obavestili Vrhovnu komandu u Sredozemlju i kraljevsku Jugoslovensku vladu.
Molim Vaše Veličanstvo da izvolite primiti i saslušati našeg izaslanika i člana Nezavisne grupe nacionalnog otpora g. Velimira Krivošića, rezervnog kapetana i novinara, koji će Vas upoznati sa stvarnom situacijom u zemlji..."[SUP]18[/SUP]
Snabdeven ovim memorandumima i usmenim instrukcijama, Krivošić se krajem septembra preko Kotora prebacio u Italiju.
U međuvremenu, 22. i 23. septembra 1944. jedinice Nezavisne grupe nacionalnog otpora izvršile su napad na železničke stanice Poljice, Diklići, Jasenica, Hum, Uskoplje (na komunikaciji Trebinje — Dubrovnik). O ovoj akciji Lukačević je obavestio 23. septembra komandanta brigade, potporučnika Uroša Srdanovića. U obaveštenju, pored ostalog, piše:
Situacija je sledeća: Naše jedinice u toku akcije protiv Nemaca zarobile su 350 nemačkih oficira i vojnika. Zaplenjeno je i to: 3 kamiona, tenkova, 62 puškomitraljeza, 6 teških bacača, 2 topa, vagon benzina, vagon opreme, 4 radio-stanice i mnogo drugog ratnog materijala i mimicije...
Naše jedinice drže železničku prugu od Trebinja do Ravnog i od Huma do Uskoplja. Naše trupe juče u podne ovladale su Uskopljem i produžile da gone neprijatelja ka morskoj obali.
Situacija je u našim rukama, samo je na nama da se održimo do dolaska saveznika. Cela južna Hercegovina čista je od komunista. Od Vas tražim da sprečite prodor komunista iz Crne Gore. Preduzmite sve potrebno da se obezbedi istočna granica sreza Trebinjskog i održi veza sa Vučedolskom brigadom. Sve što je sposobno za pušku mobilišite i postavite na položaj..."
Pošto na pisma upućena komandantima jedinica NOV, a posebno komandantu 29. hercegovačke udarne divizije, nije dobio odgovor, Lukačević se posle ove akcije protiv 369. legionarske (Vražje) divizije, 23. septembra, ponovo obraća štabu 29. udarne divizije, tražeći kontakt sa njom i odgovor na ranije upućeno pismo.
Međutim, Štab 29. hercegovačke udarne divizije, na čijem je terenu operisala Lukačevićeva grupa, nije verovao da četnici misle na ozbiljnu borbu protiv okupatora. Smatrao je da je Lukačeviću osnovno da se na ovom terenu zadrži po svaku cenu do dolaska saveznika i da je njegov stav prema narodnooslobodilačkom pokretu, kao i ranije, neprijateljski i da on uopšte ne misli na istinsku saradnju. Štab je ocenio da je Lukačeviću i njegovoj grupi jedino stalo da se na neki način spasu i da se i u ovom slučaju radi o prevari, kako bi kasnije, ukoliko im se ukaže prilika, ponovo udarili nož u leđa NOP.[SUP]20[/SUP]
Do ovakvog zaključka Štab je došao i na osnovu nekih zaplenjenih četničkih dokumenata, iz kojih se jasno videla Lukačevićeva namera.[SUP]21 [/SUP]Zbog toga je dvodnevna borba Lukačevićeve grupe protiv okupatora izgledala inscenirana, utoliko pre što 369. legionarska divizija nije ni pružala ozbiljniji otpor. Zbog svega toga, na obaveštenje da Lukačevićeva grupa traži pregovore, Štab 29. udarne divizije naredio je svojim jedinicama: "Napadnite ih svim snagama i gonite u stopu. Sa izdajnicima pregovarati nećemo."[SUP]22[/SUP]
Da bi u svoj plan uvukao i četničke snage pod komandom Pavla Đurišića, koje su se u to vreme koncentrisale u rejonu Podgorice i priznavale potčinjenost okupatoru i Mihailoviću, Lukačević je 28. septembra uputio duži radiogram Đurišićevim komandantima, potpukovniku Blaži Gojniću i kapetanu Dušanu Arsoviću, u kome kaže:
"Već šest dana neprekidno vršim opsadu Trebinja i napadam na Nemce sve do Dubrovnika. Do sada zarobili oko 600 Nemaca. Mrtvih i ranjenih oko 200. Zaplenili smo jedan oklopni voz, jednu brdsku bateriju, 2 tenka, 1 voz ratnog materijala, 70 šaraca, 20 bacača, 5 kamiona i preko 100.000 metaka i razne druge opreme. Komunisti nas napali jednim bataljonom sa pravca Bileća i delovima sa pravca Lastve. U rejonu Grahovo — Lastva nalazi se Dalmattnska brigada, jačine oko 500 boraca. Njeni delovi izbijaju na visove kod Graba sa tendencijom probijanja za Konavlje. Jutros rano uputio sam jednu brigadu jačine oko 600 boraca da se probije kroz njihov zastor i dejstvom iz pozadine ka Grabu spreči njihov rad na obali.
Sa 2 000 boraca sutra ću napasti komunističku grupu između Bileća i Trebinja. Kad se oslobodim njihovog uznemiravanja, krenuću sa svim snagama na obalu sa težištem na pravcu Grab — Mrcine — Gruda. U vezi sa mojim levim kriloni treba da uložite sve napore da sa Bokeljskom i Vučedolskom brigadom stvorite jako bočno obezbeđenje mojih snaga. Ne računajući naše snage u rejonu Trebinja, imam oko 4 500 boraca. Baćović i Ostojić sa svojim snagama u pokretu su preko Kalinovika za sjedinjenje sa mnom.
Pavlu sam dostavio predlog da sa svojim snagama odmah napadne Nemce i zauzme Cetinje i Lovćen i preko Vučedolske brigade i Bokeljskih anaga poveže akciju na obalnom frontu sa našim snagama. Ako ovo ne učinite odmah, sutra može biti kasno. Prisustvo komunista u ovom trenutku ne sme da nas spreči u borbi protiv okupatora. Za momentalni rat na dva fronta ja uspešno odolevam i postižem uspeh, vođenjem snaga u masi. Prenesite ovo Pavlu i ne čekajte više ni trenutka. Poslali smo pre nekoliko dana jednog istaknutog političkog funkcionera i publicistu kao našeg delegata kod saveznika u Italiju.
Očekujemo vezu i povoljne vesti. Naš bilten o operacijama prenosimo svim u zemlji i inostranstvu. Slušajte glas i vi preko stanice G. M. K. na talasu 71 metar svakog dana u 15,15 časova po nemačkom vremenu. Prenos se vrši radio-telegrafskim putem otvorenim tekstom. Zvanično smo obavestili saveznike, Vladu i Kralja, narod i Glavni štab NOV o borbi protiv okupatora i zahtevu prekida međusobne borbe po želji i naređenju višeg Vrhovnog komandanta. Odbili smo svaku mogućnost potčinjavanja Titu. Mislim da posle svega ne čekate na sastanak, no požurite na posao, pozdrav Lukačević."[SUP]2[/SUP]'
Obavešten o ovoj Lukačevićevoj poruci, Pavle Đurišić je kao svoje delegate za razgovor sa Lukačevićem i upoznavanje situacije kod njega odredio potpukovnika Pavića i kapetana Arsovića. Pošto ova dvojica nisu uspela da se probiju do Lukačevića, oni ga depešom obaveštavaju:
"Kao delegati Đurišića imali smo se sastati s tobom. Kuriri su već otišli bili, pratnje nemamo... Prema nama i Janičiću velike snage crvenih, te br. 11 (Nemci — nap. autora) ostaju nedirnuti. Br. 11 je rešen da se odupre svakom pošto sumnja u našu borbenu vrednost i snagu, pa se plaši crvenih ...
Komunisti svakodnevno vrše napade. Usled toga nemoguće je na ovome frontu preduzeti ma šta protiv 11... Komunisti u Boki vrlo aktivni... Iz Boke svakodnevno u većim grupama beže komunistima. Pod ovim okolnostima bez trupa sa strane ne može se ovo sprečiti... S obzirom na situaciju, trebalo bi hitno uputiti trupe da posednu front prema komunistima.
Komunisti u jačini oko 800 boraca napadaju... Crknice ozbiljno ugrožene. Molim imati u vidu da su Crknice ključ za Boku. Iz cele Boke masovno begstvo u komuniste. Situacija veoma kritična..."
Očigledno, Pavle Đurišić niti je želeo niti je mogao da prekine svoju saradnju sa nemačkim okupatorima.
 
U duhu naređenja Vrhovnog štaba, Štab 2. udarnog korpusa je naredio Primorskoj operativnoj zoni i 29. Hercegovačkoj udarnoj diviziji da težište borbe prenesu na Crnogorsko primorje i južnu Hercegovinu, prema Dubrovniku, a zatim 29. diviziji da onemogući prikupljanje i aktivnost četničkih snaga u severnoj Hercegovini i istočnoj Bosni;[SUP]25[/SUP] 29. udarna divizija je jedan deo svojih snaga rasporedila na sektoru Gacko — Kalinovik — Nevesinje, a veće snage usmerila ka jugu. Napadom na Bileću, 25 — 26. septembra, gde se nalazilo jako četničko uporište, 29. udarna divizija, uz sadejstvo delova Primorske operativne grupe, počela je energičan napad na Lukačevićevu grupu. Posle teških, upornih borbi, Bileća je 2. oktobra oslobođena, a 6. oktobra oslobodeno je i Trebinje. Ovim je jedinicama 2. udarnog korpusa put prema Dubrovniku i ostaloj jadranskoj obali bio otvoren. Već 18. oktobra bio je oslobođen i Dubrovnik, a 28. istog meseca i Herceg-Novi. Do kraja novembra oslobođena je cela crnogorska obala do reke Bojane, sa širim zaleđem.
Uskoro posle pretrpljenih poraza i gubitka Bileće, Lukačević je bio prinuđen da se sa svojim jedinicama, koje su bile demoralisane i u rasulu, povuče iz rejona Trebinja, preko Popovog polja, Ljubinja i Stoca na sever prema Foči.
Krajem oktobra kod Dubrovnika se, po odobrenju Vrhovnog štaba, iskrcao jedan britanski artiljerijski divizion, o čemu major Ivan Ružić tek 22. novembra obaveštava Lukačevića:
"Prekjuče sam ti poslao pismo sa stvarnim podacima da su Englezi bili stigli u Gacko. Njihova je komanda u Bileću. Tražili su oficire da im se jave...
Narod Hercegovine dobro se održao do sada. Četnici se čude što se ništa ne preduzima od merodavnih da se organizovano javimo tim prvim engleskim delovima.
Napomena: Ni najmanje ne sumnjaj u to da su Englezi stvarno stigli u Gacko. Veruj meni, ja odgovaram za tačnost."[SUP]28[/SUP]
Šest dana kasnije, 28. novembra 1944, Lukačević obaveštava Pavla Đurišića:
"Radio-London izveštava večeras o iskrcavanju engleskih i američkih trupa u Dalmaciji, Hercegovini i Crnoj Gori. Ovo u zvaničnim izveštajima. Englezi se sada nalaze južno od Mostara. Zbog ove situacije Vrhovna komanda naređuje koncentraciju svih snaga na području Goražde, Foča i Kalinovnik. Ja sam morao da odustanem od svoje namere za pokret preko tvoga terena ka Grčkoj. Zato sam naredio prikupljanje svojih snaga blizu Foče da bi mogao krenuti ka Sarajevu i Hercegovini...""
Sa svojom pratnjom Lukačević je oko 1. decembra krenuo u pravcu Bileće, gde su se nalazili delovi britanskog diviziona, u nameri da se poveže sa njima. Stigavši u Bileću, Lukačević je bio zarobljen, a zatim, zbog izdaje i mnogobrojnih zločina izvršenih u Sandžaku, Crnoj Gori, Bosni i Hercegovini, uhapšen.

Time je definitivno propao i ovaj pokušaj da se pod vidom stvaranja Nezavisne grupe nacionalnog otpora sačuvaju pozicije kralja, monarhije i jugoslovenske buržoazije.

Nikola Milovanovic - DRAZA MIHAILOVIC

- - - - - - - - - -

etošta sam ja pronašao, niti sam dodava niti sam sekao

- - - - - - - - - -

ako se nekome i ne svidja, neka ne komentariše, nego da prenese šta o lukićeviću pronadje, pa da vidimo put jednog veoma informisanog, pametnog kraljevog oficira
 
Наравно, корисник прока неће ни да спомене да је исти нпр. ослободио Пријепоље септембра 1943. или да су га комунисти напали у леђа у нападу на Требиње септембра 1944. због чега је и доживео пораз...
 
naprotiv, piše o tom napadu pri borbi za trebinje, samo ga je opisao kao nebitan.....

pre će biti da je zube polomio na nacistima, ali nema veze

na njegovu žalost, ta ideja je došla prekasno da bi imala vojnog efekta jer četnici maltene više nisu postojali

ja čak verujem da je on osnovao taj pokret u dogovoru sa kraljem, koji se tih dana javno odrekao draže i njegove klike, pa je hteo da napravi jedan antifašistički pokret koji neće imati izdajničku prošlost

- - - - - - - - - -

e da je draža imao njegovu pamet ranije, istorija bi zasigurno bila drugačije pisana
 
Заборављаш, свакако не случајно, Проко да се није Краљ одрекао ни ђенерала Михаиловића, ни ЈВуО, ни своје круне ни државе, него Черчил.
То су показали документи који су доступни истражевичаима који нису сам наши и о томе потоје писани документи.Чији је Лукачевић био човек је отворено питање.
 
DA, KRAL GA JE SAMO SMENIO sa mesta glavno komandujućeg, ministra vojnog i njegovj vojsci naredio da se stave pod titovu komandu, šta ćeš više..........

- - - - - - - - - -

a čije je bio čovek, ja mislim da je bio kraljev i da je sve što je u radio bio pokušaj da se kralju vrati kredibilitet kod domaćina

- - - - - - - - - -

mislim kod saveznika, kako ne bi kral završio u prvom komšiluku kneza pavla u keniji

- - - - - - - - - -

ili ex predsednika stojadinovića na mauricijusu
 
naprotiv, piše o tom napadu pri borbi za trebinje, samo ga je opisao kao nebitan.....

pre će biti da je zube polomio na nacistima, ali nema veze

na njegovu žalost, ta ideja je došla prekasno da bi imala vojnog efekta jer četnici maltene više nisu postojali

ja čak verujem da je on osnovao taj pokret u dogovoru sa kraljem, koji se tih dana javno odrekao draže i njegove klike, pa je hteo da napravi jedan antifašistički pokret koji neće imati izdajničku prošlost

- - - - - - - - - -

e da je draža imao njegovu pamet ranije, istorija bi zasigurno bila drugačije pisana

па сад...да видимо шта кажу Немци, а шта савезници

Јутарњи извештај Обавештајног одељења команде 21. брдског армијског корпуса од 12. септембра 1943:

„У простору око 6 км северозападно од Сјенице, јаче четничке банде Драже Михаиловића мобилишу српско становништво. Вођа наводно Лукачевић.“

NARA, T313, roll 483, frame 585.

Јутарњи извештај Обавештајног одељења команде 21. брдског армијског корпуса од 14. септембра 1943. у 05,00h:

„По извештају капетана Бургера из Сјенице: област Златибора и Златара у рукама четника. Пријепоље заузето од четника. У току мобилизација муслимана у простору Сјенице од стране капетана Бургера.“

NARA, T313, roll 483, frame 569.

Вечерњи извештај 2. оклопне армије од 14. септембра 1943: „Црна Гора:

Пријепоље заузето од стране четника.“

NARA, T313, roll 483, frame 82.

Дневни извештај команде Југоистока од 16. септембра 1943:

„Железничка пруга Ужице – Вишеград дизањем у ваздух моста код Добруна прекинута.
Пријепоље напуштено 11. септембра, после борбе муслимана и једне немачке чете против надмоћнијег непријатеља. На планини Златар општа мобилизација.“

NARA, T313, roll 483, frame 163.

Дневни извештај Обавештајног одељења 21. брдског армијског корпуса од 20. септембра 1943:

„У Црној Гори наводно општа четничка мобилизација. Наводно су четници затворили италијанску дивизију у Беранама. Дивизија „Ферара“ је испоручила тешко наоружање (118. лов. див.)…

Код Андријевице, нестала пратећа група 118. лов. див. (1 официр, 1 подофицир и 12 војника). Наводно су сви Немци побијени од четника.

У нападу на Пријепоље, од 2000 четника само четвртина продрла у град. Остали (претежно принудно мобилисани) избегли борбу. Град је опљачкан. Банде Радета Корде (око 300 четника) запретиле муслиманима у Бијелом Пољу (према извештају капетана Бургера)…

У нападу четника на Пријепоље 80 мртвих непријатеља.“


NARA, T313, roll 483, frame 536.

__________________

prijepolje.png


Avgust-decembar 1943 - Izvestaji iz britanskih i americkih izvora koji se odnose na akcije i sabotaze Mihailovicevih snaga i na represalije protiv Mihailovicevih Srba
Dejvid Martin, Mreza dezinformacija - Cercilova jugoslovenska greska
 
Poslednja izmena:
Лукачевић је и на овој фотографији са припадницима савезничке војне мисије од које је направљен најпознатији комунистички фалсификат...срамотна, комична комунистичка историја

Ово је оригинал фотографије која је фалсификована на насловној страни књиге „Колаборација четника…“ Настала је у залеђу Дубровника, фебруара 1944, уочи одласка савезничке војне мисије за Бари. С лева на десно: Јован Бабовић, пратилац мајора Лукачевића, мајор Војислав Лукачевић, командант Старог Раса, енглески пуковник Вилијем Бејли и пуковник Петар Баћовић, командант Оперативних јединица Источне Босне и Херцеговине. Клече: амерички капетан Валтер Менсфилд и мајор Борислав Тодоровић, официр за везу са страним војним мисијама

sl_11.jpg


За почетак, на једном конкретном примеру погледајмо како су комунисти правили заједничке фотографије четника и Немаца. Ово је насловна страна књиге Николе П. Илића „Колаборација четника са окупаторима и квислинзима у Србији 1941-1944“, издање Института за савремену историју у Београду и Народног музеја у Лесковцу, 1996. године. У жељи да наслов књиге илуструје одговарајућом фотографијом, аутор се латио прибора за фотомонтажу. Али, испоставило се да то није баш тако лак посао. На фотографијама које је имао, а од којих је начинио ову фотомонтажу, он је препознао једино четника (брада) и Немца (униформа). За особу између четника и Немца вероватно је помислио да је Италијан или усташа. Такође, он је нешто слично претпостављао и за особе у доњем реду. А заправо, горе је један енглески, а доле један амерички официр… Ова фотографија је лошег квалитета јер је намерно оштећена ради скривања фалсификата. И све друге фотографије које су комунисти фалсификовали су нејасне


Kolaboracija.jpg
 
иначе, свака част Проко за тему...па ево нешто и да научиш када те већ занима z;):ok:

ОФАНЗИВА ЧЕТНИКА У ДОЛИНИ ЛИМА

Офанзивом у долини Лима командовао је капетан Војислав Лукачевић, командант Старог Раса. Од најбољег људства 1. и 2. милешевског корпуса он је образовао Летећи корпус, који је имао задатак да савлада Немце, разоружа Италијане и у садејству са јединицама Команде Црне Горе продужи према приморју, у сусрет очекиваним савезничким снагама. Дражино наређење гласило је да се поред наоружаног поведе и ненаоружано људство, које би успут добијало оружје. Према капетану Бориславу Тодоровићу из Врховне команде, који се налазио на лицу места, Лукачевић је имао близу 4.000 четника под оружјем и још 6.000 без оружја.

Први на мети нашао се италијански гарнизон у Прибоју. Међутим, он је био бројан (1.800 војника) и одлично утврђен, а сем тога састављен од фашиста, управо оних који су минулог лета предњачили у акцијама против четника. Како су фашисти одбили да положе оружје, што су четници и очекивали, гарнизон је остављен у блокади, а Лукачевић је продужио према југу. У Пријепољу, следећем месту уз Лим, налазио се гарнизон од 300 Немаца из 118. ловачке дивизије, као и одред муслиманске милиције. Немци су управо разоружали италијанску посаду, о чему је Лукачевић известио Дражу 11. септембра. “Наредио сам рушење путева од Пријепоља ка Сјеници, Плевљима, Прибоју и Новој Вароши“, пише затим Лукачевић, додајући да ће по извршеном извиђању напасти Немце. Касније истог дана он је упутио још једну депешу:

“Припремамо напад на Пријепоље. Напад ће бити ове ноћи.“

Радиограм сличне садржине Лукачевић шаље и мајору Захарију Остојићу, команданту Босне, и капетану Јовану Јеловцу, команданту своје најбоље јединице – Пљеваљске бригаде. Њих још обавештава да овим операцијама присуствује шеф британске војне мисије пуковник Вилијем Бејли, као и да се код Прибоја води “борба између наших и Немаца“.5 То је један одред 118. ловачке дивизије покушавао да разоружа Италијане, али четници су га стално узнемиравали.

У верзији пуковника Бејлија, коју је записао амерички капетан Валтер Менсфилд, бој за Пријепоље, вођен у ноћи између 11. и 12. септембра 1943. године, изгледао је овако:

“11. септембар: Британски пук. В. Бејли са групом од 1.000 четника које му је ђенерал Михаиловић ставио на расположење водио је крваву битку против немачког гарнизона у Пријепољу којом приликом је убијено преко 200 Немаца.“

Бејли је пред Менсфилдом пренагласио своју улогу, јер он свакако није командовао операцијама. Четнички капетан Борислав Тодоровић забележио је нешто другачију Бејлијеву изјаву:

“Чак сам и ја, – говорио ми је доцније пуковник Бејли, – узео пушку и учествовао у нападу. Можете да мислите како сам се осећао, када три дана већ нисам био ока склопио, а возио сам кола сваке ноћи. Ипак, било је право уживање посматрати ваше људе како, видећи мене са пушком, јуре одушевљено на куће из којих је немачки митраљез или бацач дејствовао свом снагом.

А сам Бејли је касније писао:

“Један одред снага ђенерала Михаиловића стављен на расположење британским официрима за помоћ приликом спровођења уговора о примирју са Италијанима, односећи се у овом случају на италијанске снаге у долини Лима, напао је и заузео варош Пријепоље, коју је 9. септембра био посео јак одред немачких снага. Немцима су нанети тешки губици а заплењено је много материјала и моторних возила.“

У ноћи између 11. и 12. септембра 1943. године Немци су претрпели највеће губитке на нашем тлу у једном дану још од Априлског рата 1941. године. Када су месец и по дана касније ступили у преговоре са црногорским четницима, немачки официри су се најпре распитивали за Лукачевића. О овоме је поднет извештај Дражином делегату за Црну Гору мајору Рудолфу Перхинеку, а он је 28. октобра поред осталог јављао: “Њемци кажу да им је Лукачевић тежи од свих партизана. Значи да успева.“

Изјава немачких официра била је логична, јер су се партизани пред њима само повлачили; било је незамисливо да они савладају неки немачки гарнизон.

Према једном распису Врховне команде од 23. новембра, четнички губици у боју за Пријепоље били су 150 мртвих и рањених.

О ослобађању Пријепоља и ратном плену Врховна команда Југословенске војске (четници) је 15. септембра послала распис свим јединицама:

“Дванаестог овог месеца наши делови напали су Пријепоље и уништили немачки гарнизон, запленили 1.500 пушака, један тенк, много муниције и велики број камиона, од којих је образован моторизовани одред одмах, који је продужио пут преко Бијелог Поља за Беране, где је стигао 14. овог месеца. Вођа ове славне акције је Воја Лукачевић, капетан.“

Ни у овом ни у другим изворима не помињу се губици муслиманских усташа, који су у Пријепољу били знатно бројнији од Немаца.

Два дана по ослобађању, 14. септембра, Пријепоље је бомбардовала немачка авијација, што је Врховна команда саопштила у распису свим јединицама од 18. септембра.

Према поменутом распису Врховне команде од 23. новембра, Бијело Поље је било заузето од стране локалних четника пре него што је тамо стигао Лукачевић са својим корпусом. У документу се не наводи од кога је Бијело Поље заузето. Капетан Тодоровић пише да су се у граду налазили Немци, а свакако и муслиманска милиција.

У Беране, главни циљ марша, јер се ту налазила главнина италијанске дивизије “Венеција“, од 8.000 људи, Лукачевић је стигао у зору 14. септембра, заједно са мајором Рудолфом Перхинеком и пуковником Вилијемом Бејлијем. Командант “Венеције“, генерал Антонио Оксилиа, био је спреман да положи оружје. Међутим, пуковник Бејли је затражио да са њим разговара у четири ока. После састанка од свега пет минута, Бејли се запрепашћеним четницима обратио следећим речима:

“Господо, врло ми је мило што могу да вам саопштим да је генерал Оксилиа пристао да своју дивизију стави под савезничку команду.“

“Савезничка команда“ над италијанском дивизијом била је само фиктивна; у стварности, био је то начин да се четници не домогну њеног оружја. Извођење оваквог маневра Бејлију је управо наређено из Каира, а он је то крио од четника, да не би био осујећен.

Дивизија “Венеција“ је неко време сарађивала са четницима, потом са партизанима, да би је ускоро Немци разбили и разоружали. У међувремену, четници су савладали Немце код Прибоја и дошли до највећих магацина “Венеције“, који су се налазили у обом граду.

Чланови британске војне мисије послали су следећу депешу својој команди у Каиру:

“12. септембар: Сведок, са британским потпуковником Дјуен Хадсоном, по Михаиловићевом наређењу, отишао је са 300 четника под командом поручника Новаковића у Прибој где је, после битке која је трајала целу ноћ, успео да му се преда италијански гарнизон од 1.800 људи под командом пук. Грацианиа.“

Канадски истраживач Дејвид Мартин, који је пронашао и објавио ову депешу, погрешио је у датуму, вероватно због нечиткости докумената, на коју се иначе жали. Британци нису прецизирали против кога су се четници борили, а наиме, борили су се против одреда Немаца из 118. ловачке дивизије, који се ту налазио, а не против Италијана, као што из извештаја произилази. Италијани су током борбе остали пасивни, док су се Немци, после пораза, повукли у Пљевља.

“Из Прибоја извлачим храну и муницију и делим јединицама“, писао је 24. октобра мајор Војислав Лукачевић потпуковнику Захарију Остојићу.

Ово бележи и један комунистички документ. У операцијском дневнику 2. ударног корпуса за 29. октобар поред осталог стоји: “Четници су пребацили италијанске снаге из Прибоја у Добрун, а намирнице и ратни материјал евакуишу за своје потребе“.

Због политике Западних савезника, од похода на Јадранско море, и уопште, од скорог ослобађања земље, није било ништа. Међутим, са војничке тачке гледишта, операције четника у долини Лима биле су успешне због огромног ратног плена узетог од Немаца, муслиманске милиције (коју су Немци управо додатно наоружали) и Италијана у Прибоју, Пријепољу, Бијелом Пољу и Новој Вароши.

извори:

3 Б. Тодоровић, Последњи рапорт, 266.

4 и 5 АВИИ, ЧА, К-279, рег. бр. 1/1.

6 и 8 Родољуб или издајник: случај ђенерала Драже Михаиловића, 71.

7 Б. Тодоровић, Последњи рапорт, 265-266. Тодоровић је ову изјаву везао за Бијело Поље, очигледно погрешно.

9 АВИИ, ЧА, К-279, рег. бр. 3/1.

10 АВИИ, ЧА, К-278, рег. бр. 18/1.

11 и 12 АВИИ, ЧА, К-279, рег. бр. 6/1.

13 Б. Тодоровић, Последњи рапорт, 266.

14 Родољуб или издајник: случај ђенерала Драже Михаиловића, 149.

15 Родољуб или издајник: случај ђенерала Драже Михаиловића, 71-72.

16 АВИИ, ЧА, К-279, рег. бр. 11/1.

17 Зборник докумената, том 3, књига 9, 713.
 
Poslednja izmena od moderatora:
naprotiv, piše o tom napadu pri borbi za trebinje, samo ga je opisao kao nebitan.....

pre će biti da je zube polomio na nacistima, ali nema veze
nacisti...uz malu pomoc svojih prijatelja....

"Posle upada partizanskih snaga s jeseni u Srbiju, Vojislav Lukačević septembra 1944. sa
svojom grupom sandžačkih jedinica i kombinovanim hercegovačkim četnicima je
opkolio Nemce u Trebinju. U toku napada na Trebinje, 29 hercegovačka NO divizija je
napala njegove snage
u gradu, što su iskoristili Nemci i povukli se. "
 
nacisti...uz malu pomoc svojih prijatelja....

"Posle upada partizanskih snaga s jeseni u Srbiju, Vojislav Lukačević septembra 1944. sa
svojom grupom sandžačkih jedinica i kombinovanim hercegovačkim četnicima je
opkolio Nemce u Trebinju. U toku napada na Trebinje, 29 hercegovačka NO divizija je
napala njegove snage
u gradu, što su iskoristili Nemci i povukli se. "

Много је таквих примера где четници нападају Немце и усташе са добрим шансама за успех, а онда их партизани нападну са леђа...има и у овим извештајима савезничких мисија бар један такав пример, пронаћи ћу
 
pa valjda ti kad stavis fotku treba da das sve podatke ako ih znas, ko je slikao, kad, ko je na fotki i kojim povodom?
mi mozemo da nagadjamo,
da je fotka falsifikat,
da su sedeli , jeli , pili, druzili se jer tako vole da se opuste,
da su se nasli u vezi potpisivanja saradnje,
da su se nasli u vezi razmene zarobljenika,
da su se nasli u vezi potpisivanja kapitulacije ,
da su se nasli u vezi potpisivanja stalnog primirja ,
da su se nasli u vezi potpisivanja privremenog primirja radi raznih aktivnosti , prenosa ranjenih, mrtvih...
a s obzirom da na fotki jedino lukacevic ima oruzje a da su svabe sa rukama nazad ...pada mi na pamet da su mozda svabe i zarobljene...
ima mnoogo realnih mogucnosti koje spadaju u normalne aktivnosti tokom ratnih dejstava.
to sto postoji neka ili necija fotografija o kojoj ne postoji kompletna informacija , sto bi arheolozi rekli "kontekst" stvara mogucnosti za svakojaka tumacenja ,
tj svako ko je komentarise moze da unese svoj licni sud i stavove sa punim pravom , pa kome se kako svidja, moze te komenatare da podrzi ili ospori .
 
Poslednja izmena:

Back
Top