Bravo!!
Još jedan dragulj ovog foruma ali sada već očekivan
Čitajući tvoj text ne mogu a da ne reflektujem, mada sam to isto reflektovao mnogo puta kroz godine koje prolaze, koliko su se putovanja izmenila takoreći samo u zadnjih 10-15 godina. Ja aktivno putujem, htedoh da kažem zadnjih 30 godina, od kako sam se osamostalio od tatka i majke ali ustvari celog života i putovanja i način na koji to radimo su se menjali ali rekao bih da su zadnjih 15-ak godina dostigli neki revolucionarni nivo.
Ali to je neka posebna tema koju ću kao, izgleda senior citizen ove diskusije, i da otvorim neki put(ako već nije bilo) jer ima tu, ovako iz ove perspektive, dosta interesantnog da se kaže.
Ovde je, medjutim tema Vijetnam.
Ja sam tamo bio 2001 godine. Tada sam bio familijarno na Phuketu, u Kamali i bilo mi dosadno tamo pa sam odande solo uhvatio neki direktan let za Saigon, više se ne sećam koje kompanije ali mora da je bio Thai jer nisam siguran da su tada Air Asia ili ostali niskobuddzetni i postojali. Imao sam fore nedelju dana i plan je bio da odletim i onda se kopnom, preko Kambodze, vratim nazad.
E sada ovde sledi nekoliko objašnjenja: prvo, tada Phuket nije bio ono što je sada. Počinjao je da poprima neke oblike ovoga što je danas ali prava eksplozija turizma i uopšte ogromnog globalnog interesovanja za Tajland desila se posle cunamija 2004 godine. Prvo je to bio dogadjaj od ogromnog svetskog interesa, a drugo "zahvaljujuci" toj katastrofi upumpane su internacioanlne pare koje su omogućile izgradnju turističke infrastrukture i svega sto uz to ide. Nije da Tajlandska elita nije imala pare i pre toga ali kao što znamo elite nigde ne vole da podele malo i onima što nisu nego sve grabe za sebe a već ove internacionalne pare nisu mogli baš tako lako...osim toga i politička klima u Tajlandu je tada bila drugačija pa su se stvorili uslovi za tu ekploziju u turizmu koja je od tada počela da se dešava.
Znači Kamala beach je tada bila ubi Bože dosada - plaža i sunčanje, Phi-Phi-je sam već video(a i oni su tada bili priča za sebe), ovo sve što sada ima nije postojalo, kakvi na primer Krabi, tamo pa baš ničega nije bilo, šta da radim tamo....a i moja interesovanja su tada bila drugačija od onih što su danas, na primer nije me toliko interesovala priroda i da idem da se lomatam, moja interesovanja su bili gradovi i urbane sredine.
Vijetnam je odavno bio na mojoj "bucket listi", još negde iz samog početka 80-ih kada sam prvi put gledao i Apokalipsu i Lovca na jelene. Inače sam ja veriki "Amerikofil" iz mladosti da bi se kako se istorija menjala na naše oči, a i kako mi saznajemo više, a i ništa manje zbog "dogadjaja" koji su zadesili našu zemlju, ta ljubav okrenula za jedno, ajde da kažemo 175 stepeni.
2001 je bila posle nemilih dogadjanja kod nas i u Vijetnam sam otišao i iz razloga da još malo nabildujem bes koji je već bio u meni. To je bilo u decembru te godine, odmah posle 9/11-a i tada su se već, samo par meseci kasnije, na Phuketu prodavale majce sa likom Osame Bin Ladina, nesto u stilu kao one sa Che Gevarom, i naravno da sam ja to kupio i nosio na letu za Saigon. Imam i negde sliku sa njom pa ako je nadjem okačiću ovde kasnije. Nije da je Osama Srpski prijatelj ali je u tom trenutku bio veliki neprijatelj mog velikog neprijatelja, tako sam ja to tada gledao.
E sada, reflektovanje na putovanje za Vijetnam 2001 i anno 2018 koje Fortes opisao: znači WorldWideWeb je tada već postojao i ukačio sam se ja na njega od odmah i tada već bio jedno 4-5 godina iskusan nje njemu što se tiče snalaženja i pretraživanja. Imao sam i najmoderniji mogući telefon, nisam siguran koji ali verovatno neka Nokia jer tada su već počele i na tom polju stvari ubrzano da se menjaju pa su svakih 3-6 meseci izlazili novi telefoni sa novim "revolucionarnim" pomacima i sećam se da sam ih menjao u istom taktu. Medjutim i dalje je najrevolucionarnije dostignuće telefona bilo da pošalješ text poruku i eventualno neku animaciju ali to baš ono ako ti je naprava bila babaroga. Fotografisanje telefonom jos nije bilo izmišljeno, barem ne u komercijalne svrhe ali je digitalna fotografija počela već da korača malo krupnijim koracima. Još uvek samo u uglavnom malim "instamatik" kamerama.
Znači Anthony Bourdain nije postojao, barem ne u onom obliku u kakvom ga mi znamo. Foodie sajtovi ili uopste reč "foodie" i uopšte da se neko bavi hranom i priča o njoj, pa još i da je slika ili snima....alo bre, rodjaci.....o čemu pričamo?
Postojali su profesionalni časopisi koji su se bavili time, postojao je i Michelin i njegov sistem ocenjivana restorana ali ko se bre time zanimao? Ja niti sam znao niti čuo, niti ikada video nekog bilo gde.
Najjači domet interneta tada je bio da budeš sretan ako uspeš da kupiš avionsku kartu i izprintaš papir koji su već počeli da uvažavaju kao kartu. Pa i to je bilo samo u najnaprednijim internet zemljama, Švedskoj, Finskoj i Americi naravo.
Pretraživanja o tome šta videti u Saigonu, šta jesti, šta ima u ovoj a šta u onoj ulici, to sve još nije bilo izmišljeno. Niko tada "normalan" nije ni putovao za Vijetnam tako da su eventualne informacije o destinacijama postojale samo za one najveće i najpoznatije "razvijenom" svetu, New York, Paris, London i slične.
E, postojao je Lonely Planet, backpackerska Biblija i tu je bilo dosta detaljnih opisa ali brate to su obično bile knjižurine koje si morao da studiraš i učiš mesecima ranije i spremaš se za put, ja lično sam više impulsivni putnik i odlučujem se "preko noći". Ne kažem da je loše spremiti se, ustvari je odlično ali ja nikada nisam tako išo.
Tako sam ja promašio sendviče o kojima Fortes piše i iskreno nisam video nijedan nigde a bio sam 3 dana u Saigonu i baš tumarao njegovim ulicama. Pa valjda bih pre pojeo sendvič(barem tada u to vreme) nego li noodle supu!
Ja sam ustvari promašio ceo taj foodie doživljaj. Jeo sam na šta naidjem u trenutku kada sam gladan i to su tada tamo bile uglavnom noodle supe. Rolnice punjene povrćem i čime god još, njih se sećam isto ali to bi bilo sve što se toga tiče. Jao sam kasnije Vijetnamsku hranu dosta, uglavnom ovde u Tajlandu ali govorim o mom doživljaju u Saigonu.
Mene je tamo zanimao "filmski" doživljaj Saigona tako da sam obilazio mesta kao Rex hotel, muzej Američkog rata i uopšte pejsaže koji bi me podsetili na doživljaj zamišljen iz onoga što dam video Holivudskim "očima".
Posle toga nisam nikada nisam ponovo bio i nisam se baš, da budem iskren, ni mnogo interesovao za Vijetnam iako mi je realativno blizu. Gledao sam neke Bourdainove epizode ali to je to. Iz ovih slika vidim da se i Saigon rapidno menja kao i cela jugoistočna Azija, što nije da ne znam, "skyline" uopšte ne liči na onaj koji sam ja video jer tada nije ni bilo nekog skyline-a.
Evo i mojih sličica od tada, kažem digitalna fotografija je već bila načinila svoje prve korake: