NE PRIZNAJEM RASTANKE
Ne priznajem rastanke
i nikad necu.
Suvise boli kada se grubo
otkine cvet
koji tek nice;
kada na samom pocetku price
vreme zatreperi i stane,
bas kada bleda,
jos prazna zora
mesecevo srebro ucuti;
i kada zamre let povetarca
sto dahom sluti
uzdahe nove, nasmejane...
Ja zelim da jos s tobom gledam
kako se bude zlatasta mora,
da s tobom disem i da te volim
i vatrom noci i zore sjajem.
I zato ne dam, i zato necu,
i zato rastanke ne priznajem.
Zelim da zivim tvojim dahom
i da se smejem osmehom tvojim,
zelim da bolujem tvoje boli
i da strahujem tvojim strahom
dokle me ima,
dok postojim.
Zelim da sanjam tvoje snove
i da kroz virove tvoje reke
ponovo osetim prste u kosi;
da razvejano seme maslacka
tvoj vetar nosi
i sipa u sarene misli neke,
u zute duge na modrom tlu.
Zato ne dam i zato necu.
Zato moj odraz jos vesto krije
istih osmeha tajne daleke.
Zato cu uvek biti sa tobom,
u dasku misli ili u snu.
Jos uvek nas cvet negde nice,
jos uvek nase tajne snije
i ustreptalom lepotom traje
dok mu na lati leptiri slecu.
Svi su rastanci tuzne price,
zato ja rastanke ne priznajem
i nikad necu.
Dragana Konstantinovic