Mene zanima cela ta evolucija nastanka crnogorstva u nacionalnom smislu, a vraćam se i na sam početak jer je upravo jedan od glavnih, ako ne i glavni argument zastupnika crnogorstva upravo ta dukljanska državnost i posebnost u odnosu na ostale srpske zemlje.
Ali upravo se radi o tome da je to jedna besmislica, jerbo
početak ni nije negde tamo u srednjem veku. Ovde ne pričamo o istorijskom razvoju,
već o jednom mitu. a pošto se radi o nacionalnom mitu, tako mu treba i pristupiti (dekonstrukcijom i kritičkom analizom). Današnji nacionalno svesni Crnogorci se često pozivaju na drevnu dukljansku državu, istina, baš kao što je istina da se Holanđani i Belgijanci pozivaju na drevnu germansku Bataviju.
Duklja je u srži današnjeg crnogorskog nacionalnog bića kao jedan nacionalni mit, nedavno iskonstruisan (
tkanje je počinjalo polako, od kada su Crnogorci otkrili Vojislavljeviće početkom XX stoleća i knjaz Nikola se pozvao na krunu Mihajla od pre 1078. godine prilikom svog krunisanja 1910.godine) kako bi poslužio kao podloga. Ono se nalazi u srcima crnogorskih nacionalista i kao određeni idejni koncept u
etosu crnogorske nacije u 21. veku, ali to nije stvarna povest. Pitanja 1918. godine, da li Crnogorci imaju pravo na svoju državu i u kakvom formatu bi trebalo da uđu u zajedncu sa ostalim Srbima i dr. Jugoslovenima,
apsolutno nikakve veze nema sa Vladimirovom ženidbom Kosare ili pljačkanjem vizantijskih lađa zarad finansiranja ustanaka. Nijedna vlasteoska porodica, ni Crnojevići, niti Balšići, niko od njih nije znao za drevnu dukljansku državu niti je baštinio. Poštovali su se Sveti Sava, kralj Uroš i car Dušan; mletački izveštaji zi XVII veka o Cetinju tako govore. Tako je bilo i za (većine) dominacije dinastije Petrović-Njegoš. Junaci, idejne ličnosti kao uzor ljudima, bili su Kraljević Marko i Miloš Obilić.
Pošto je crnogorska nacija jedna vrlo mlada, ono čega smo mi svedok sada jeste nečega što je za druge, starije evropske nacije, bio fenomen u XIX veku. To su stručnjaci koji su
otkrivali sakrivenu prošlost, čitali strane izvore i informisali se i onda pokušavali je romantizovano rekonstruisati. To je Miloš S. Milojević koji konstruiše jednu celu fantazmogoričnu mrežu u kojoj je malo šta istinito. To je Ivan Kukuljević Sakcinski koji kopa hrvatske
narodne vladare. To je borba da se istraži istorija pre Nemanjića i ugradi u nacionalnu svest opismenjenih Srba. Sve se to događa kod (suverenističkih) Crnogoraca
mnogo kasnije, zbog čega to prima i toliko degutantne forme danas (kao što se može videti na ulicama crnogorskih gradova, jer se najjednostranija zelenaška propaganda predstavlja kao navodna istorijska činjenica). Srbi i dr. su prošli kroz taj period, ali Crnogorci nisu i zato se sada,
u 21. veku javljaju ljudi koji ispredaju čitave mreže šarenih laži, kao što je bio često slučaj u stara vremena u vreme formiranja i moderne srpske nacije, pre više od stotinu leta.
Možda bi se mogla u izvesnom smislu povući neka paralela sa bošnjačkom nacijom, takođe jednom od mlađih na ovom delu Evrope. Bošnjacima su danas nacionalni
heroji Kulin ban i kralj Tvrtko (iako to nije baš toliko uspelo, jer jed kod njih ta
turkofilna struja izuzetno jaka), iako pre samog kraja XIX stoleća praktično nijedan bosanski musliman nikada uopšte nije za njih ni čuo. Srednjovekovna Bosna nije opevana ni u narodu, niti u njihovoj predmodernoj književnosti (tzv.
alhamijado). No, u vreme konstruisanja moderne nacije, sve je to stavljeno po strani i „otkrivena“ je drevna bosanska država. U sličnom maniru Crnogorci danas „iskopavaju“ Vojislava, Mihaila, Bodina, itd...uz bitnu distinkciju između ova dva primera, naravno, što su Crnogorci ovaj put krenuli na modernoj istorijskoj pozornici kao nesporno deo srpske nacije, dok sa „domaćim Turcima“ to slučaj nije bio.
Da se vratim na poentu, ukoliko nisam bio dovoljno jasan: nije postojao
identitet Duklje niti nekakvo
dukljansko nasleđe. O tome pojma nisu imali seljaci, književnici, niti pismeni ni nepismeni ljudi u Crnoj Gori. Znalo se tamo oko Bara da je bio tamo neki
Sv. Jovan Vladimir i to su čak baštinili muslimani i rimokatolici iz tog kraja praktično više od pravoslavaca.
Kada se pojavila politička potreba, u vreme zapetljavanja odnosa između Srbije i Crne Gore, dolaskom XX veka, e tako je
odjednom ona bitna. Kralju Nikoli je ključno da podseti da je Mihailo Vojislavljević, dakle njihov, na jugu, vladar, bio kralj dosta pre Stefana Prvovenčanog. I onda tako imaš posle toga decenije i decenije evolucije tih percepcija, te
dukljanizacije crnogorske istorije, kroz Savića Markovića „Štedimliju“ koji pokušava i pomenutu Crvenu Hrvatsku ubaciti u celu tu priču nekako (zarad oponiranja srpstvu), do propagande nacifašističkog bloka u Drugom svetskom ratu i na kraju komunističkog kompromisa, kada je za svaku od svih šest jugoslovenskih republika bio izgrađivan neki pojedinačni mit (kao npr. makedonski mit o
Samuilu, vladaocu tzv. „makedonskih Slovena“ iako se radi o
bugarskom caru, baš kao što je i čuveni
Karpoš iz XVII stoleća bio zapravo bio jedan
srpski ustanik), te je tako i Crnoj Gori bila „dodeljena“ zemlja Vojislavljevića (iako je dominantni diskurs tada bio, naravno, da su se Crnogorci izborili za samostalnu nacionalnost kroz antifašističku NOB partizana).