Ајде да, тек разговора ради, претпоставим да је питање из наслова теме поставио неки Јапанац који се баш не сналази у овим нашим мозгомрсјима и коме би имало смисла озбиљно одговарати на такво питање.

Упутио бих га на: http://www.dlib.me/petarpetrovic2njegos/sken_prikaz_1_f.php?id_jedinice=1025# (Ђетићи дигитализирали свог Његоша, но што!)
и замолио да прочита наслов пјесме на страни 17 у дигитализираној Његошевој књизи „Пустињак цетињски” (а онда и цијелу пјесму).

7Q1s0xG.jpg






Онда бих му свакако напоменуо да погледа и почетак тога што поносити соколови дигитализираше:

PqzFA87.jpg


Јбг, појели им мољци аветиње неколико првих страна књиге, ал шта да се ради, дешава се, фала им ће чули и ђе не чули те спасише бар нешто!





Почетак књиге, непоједен од мољаца, иначе има и посвету аутора, владике црногорског, и то какву! Ђе нађоше проклетиње баш њу да поједу, ’бем им оца у вр’ гузицe! :D

MTuGd1O.jpg



(Дигитализирана књига се у цијелости може прелистати на: http://digital.bms.rs/ebiblioteka/p...type=publications&id=2118&m=2#page/1/mode/2up)
 
Kad čoveka obuzme nacionalizam on sam sebe uteruje u laž , pa smo svedoci toga po pitanju novih nacija tipa Crnogorci i Bošnjaci koji brišu,okreću,izokreću,...ne bi li maknuli iz prošlosti ono što se ne slaže sa novim nacionalmnim stremljenjima , ali takođe i onih starijih tipa Srbi i Hrvati idu klasičnom pričom uzdizanja svoje nacije sa pretenzijama na ove druge koji neće da budu kao oni.

Čitao priče bošnjačkih nacionalista koji Njegoša zovu genocidnim a GV genocidnim delom , pa ako je tako onda se moraju sve knjige iz prošlosti gledati na isti način kiao da su aktuelne danas jednako i onda.
I shodno sa time Kuran se mora proglasiti za fašistički priručnik , a da ne govorim da je u ime Kurana i islama upravo osvojeni i okupirani ovi naši prostori.
 
Pričao sam s nekim malim crnogorcima, oni Njegoša ne uzimaju kao crnogorskog čoveka. Za njih je on Srbin, a to je sve politička manipulacija koja pokušava da odvoji Crnogorce od Srba.
Монтенегрини, колега. Не може неко бити Црногорац а не бити Србин. Ако желе да граде нову нацију, нека је граде на вакууму који им остаје кад се одстрани све српско.
 
Njegoš se smatrao Srbinom ali kasnije za vreme vladavine kneza i kralja Nikole pojavljuje se crnogorski separatizam što je tema koja se zaobilazi u našoj laičkoj pa donekle i stručnoj javnosti.
Они који ишта знају, били стручњаци или лаици, свакако неће говорити о било каквом 'црногорском сепаратизму' у време владавине књаза и краља Николе, када је Црна Гора била независна. А потоњи 'сепаратизам' није имао никакве везе са националним идентитетом, и погрешно га је уопште окарактерисати као 'сепаратизам'.
 
Они који ишта знају, били стручњаци или лаици, свакако неће говорити о било каквом 'црногорском сепаратизму' у време владавине књаза и краља Николе, када је Црна Гора била независна. А потоњи 'сепаратизам' није имао никакве везе са националним идентитетом, и погрешно га је уопште окарактерисати као 'сепаратизам'.
Važi :lol:
 
Ove godine se navršava 100 godina od završetka Prvog svetskog rata i oslobođenja/okupacije Crne Gore od strane vojske Srbije. Možda upravo vođeni tim jubilejem vlada Crne Gore i neke crnogorske organizacije su sprovele i sprovode razne akcije kojim iskazuju svoje mišljenje o tom (ne)slavnom događaju, pokušavajući što više da osude taj događaj.
I kao rezultat svega toga dobili smo postere po gradovima Crne Gore gde su srpski vojnici prikazani kao okupatori, palikuće i teroristi i na kojima se navodi kako je srpska vojska pobila na hiljade ljudi i zapalila na hiljade kuća, kako su žene silovane i šta sve ne.
S druge strane dobili smo i najavu da skupština Crne Gore planira da poništi odluke Podgoričke skupštine (nisam znao da istorija može da se poništi i izbriše), da će država uzeti pod svoje sve crkve i manastire SPC-e (što CPC svakako pozdravlja), da će se novčano kažnjavati svako ko ne ustane na intoniranje himne koju je napisao poznati srbofob, fašista i antisemita Sekula Drljević.
Da ne spominjem i sve glasniju priču oko dobijanja (ili kako bi neki rekli povratka) autokefalnog statusa Crnogorske Pravoslavne Crkve čime bi Srpska Pravoslavna Crkva (Mitropolija crnogorsko-primorska) postala višak, pa čak i uljez u Crnoj Gori.

E sad otkud odjednom tolika promena raspoloženja i identiteta među Crnogorcima? Da li su Crnogorci oduvek bili poseban narod ili se potreba za tom posebnošću javila upravo nakon preuzimanja kontrole nad Crnom Gorom od strane Karađorđevića i pojavom zelenaša i bjelaša?
Ili je bilo kako crnogorski istoričar Živko Andrijašević kaže - da su crnogorski vladari, a posebno kralj Nikola, bili samo politički Srbi, odnosno da su iščekivali povratak srpskog Carstva kojeg bi i oni bili deo, iako su bili svesni svoje posebnosti. Ali to je valjda bio neki viši cilj, pogotovo ako je postojala mogućnost da crnogorska dinastija preuzme vlast nad tom velikom srpskom državom.

I još jedno pitanje malo van ovog koloseka - zašto Porfirogenit ne ubraja Duklju među srpske zemlje?
 
Teror i veleizdaja se ne mogu tolerisati. Divljanje puskama i prelazak u NATO je nedopustiv. Kriminal, kao sto je otimanje tudje imovine, se ne moze tolerisati. Divljastvo, kao sto je drzavno propagarianje piratske crkve koja krade identitet apostolske crkve, se ne moze tolerisati.
Crno Gora kao drzave je teroristicka, veleizdajnicka, i kriminalna. To je sve sto je potrebno reci. Kako se crnogorci osjecaju je totalno nebitno.
 
Ove godine se navršava 100 godina od završetka Prvog svetskog rata i oslobođenja/okupacije Crne Gore od strane vojske Srbije. Možda upravo vođeni tim jubilejem vlada Crne Gore i neke crnogorske organizacije su sprovele i sprovode razne akcije kojim iskazuju svoje mišljenje o tom (ne)slavnom događaju, pokušavajući što više da osude taj događaj.
I kao rezultat svega toga dobili smo postere po gradovima Crne Gore gde su srpski vojnici prikazani kao okupatori, palikuće i teroristi i na kojima se navodi kako je srpska vojska pobila na hiljade ljudi i zapalila na hiljade kuća, kako su žene silovane i šta sve ne.
S druge strane dobili smo i najavu da skupština Crne Gore planira da poništi odluke Podgoričke skupštine (nisam znao da istorija može da se poništi i izbriše), da će država uzeti pod svoje sve crkve i manastire SPC-e (što CPC svakako pozdravlja), da će se novčano kažnjavati svako ko ne ustane na intoniranje himne koju je napisao poznati srbofob, fašista i antisemita Sekula Drljević.
Da ne spominjem i sve glasniju priču oko dobijanja (ili kako bi neki rekli povratka) autokefalnog statusa Crnogorske Pravoslavne Crkve čime bi Srpska Pravoslavna Crkva (Mitropolija crnogorsko-primorska) postala višak, pa čak i uljez u Crnoj Gori.

E sad otkud odjednom tolika promena raspoloženja i identiteta među Crnogorcima? Da li su Crnogorci oduvek bili poseban narod ili se potreba za tom posebnošću javila upravo nakon preuzimanja kontrole nad Crnom Gorom od strane Karađorđevića i pojavom zelenaša i bjelaša?
Ili je bilo kako crnogorski istoričar Živko Andrijašević kaže - da su crnogorski vladari, a posebno kralj Nikola, bili samo politički Srbi, odnosno da su iščekivali povratak srpskog Carstva kojeg bi i oni bili deo, iako su bili svesni svoje posebnosti. Ali to je valjda bio neki viši cilj, pogotovo ako je postojala mogućnost da crnogorska dinastija preuzme vlast nad tom velikom srpskom državom.

I još jedno pitanje malo van ovog koloseka - zašto Porfirogenit ne ubraja Duklju među srpske zemlje?

Pitanje ti je izuzetno kompleksno i na njeg nije moguće dati kratak i jednostavan odgovor. Crnogorska nacija splet je jedne cele mreže okolnosti koje su se izdešavale, a ovo što se danas dešava u Crnoj Gori na planu podele između dve grupacije direktno je produžetak stare podele. Pre podele na Crnogorce i Srbe, a i pre one na četnike i partizane, imao si zelenaše i belaše, te klubaše i pravaše. U procesu nastanka i razvoju crnogorske nacije, postoji veliki broj dođaja i procesa, pored pobede komunista posle Drugog svetskog rata. Nije to samo stvar razpčaranja u 1918. godinu, koja predstavlja kičmu-temeljac za obe današnje glavne nacionalne zajednice u Crnoj Gori (jednoj kao presrećno prisećanje, a drugoj turobna tragedija), već i u najnovijim ratovima, 1990-ih, u vreme kojih je srpsko nac. ime zadobilo bad guy asocijaciju.

Što se tiče Duklje, odgovor se na pitanje se nalazi u Porfieogenitovom izvoru. Tamo nema doslovno ničeg o Duklji, koja je pripadala i drugoj rimsko provinciji (Prevalitani, a ne Dalmaciji) za razliku od zapadnih suseda. Jednostavno, vizantijski car ništa nije pronašao o Dioklitiji, koja je za njega ostala jedna ogromna misterija. Kada imaš to na umu, odnosno tu administrativnu podelu nasleđenu iz vremena Rimskog carstva, sve postaje jasno. Konstantin VII je upisao samo mrvice koje je pronašao u arhivima o toj državici, a koje ne bi ni postojale da ona nije bila pod čvrstom romejskom upravom.
 
Poslednja izmena:
Ja mislim da je najviše na ovu podelu i na otuđenje Crnogoraca najviše uticalo raspoloženje Nikole Petrovića kojem je toliko teško pao gubitak prestola da je od velikog Srbina postao veliki Crnogorac koji je gledao što više da ste distancira od Srpstva ili barem od Srbijanaca.
I naravno mnogi su ga sledili u tome, jer ipak je on bio značajna ličnost među Crnogorcima. Dugovečan vladar koji je vladao duže nego što su mnogi živeli.

Od tada ta neka ideja o crnogorskoj nacionalnoj posebnosti se održavala u manjoj ili većoj meri do današnjeg dana.

Zanimljivo je to da Porfirogenit o Duklji i njenim stanovnicima ne zna gotovo ništa, dok Skilica i Kedrin otvoreno dukljanske vladare nazivaju srpskim vladarima i to dok je Duklja još uvek bila nezavisna država.
 
Ja mislim da je najviše na ovu podelu i na otuđenje Crnogoraca najviše uticalo raspoloženje Nikole Petrovića kojem je toliko teško pao gubitak prestola da je od velikog Srbina postao veliki Crnogorac koji je gledao što više da ste distancira od Srpstva ili barem od Srbijanaca.
I naravno mnogi su ga sledili u tome, jer ipak je on bio značajna ličnost među Crnogorcima. Dugovečan vladar koji je vladao duže nego što su mnogi živeli.

Od tada ta neka ideja o crnogorskoj nacionalnoj posebnosti se održavala u manjoj ili većoj meri do današnjeg dana.

Postojalo je i pre jugoslovenskog ujedinjenja, za vreme Kraljevine Crne Gore, određeno uverenje o crnogorskoj posebnosti (samo što doslovno niko nije negirao da su Crnogorci Srbi).

Zanimljivo je to da Porfirogenit o Duklji i njenim stanovnicima ne zna gotovo ništa, dok Skilica i Kedrin otvoreno dukljanske vladare nazivaju srpskim vladarima i to dok je Duklja još uvek bila nezavisna država.

Zapravo, taj tradicionalni zaključak nedavno je bio doveden u pitanje, u izvesnoj meri...postoje novi pogledi kompetni na vojislavljevićevsku revoluciju.

https://www.academia.edu/3510017/Sr...ia_and_Dioclea_in_the_work_of_John_Skylitzes_

Istoričari su u prošlosti nekritički pristupali Skiličinom delu, redovno preskačići Tribale. Postoji dobar razlog za sve to...čitav protuvizantijski pokret uopšte nije ni počeo u Dioklitiji, već kod Srba (u unutrašnjosti).

No, treba imati na umu, diskusija o vizantijskim izvorima i etnografiji ovih prostora u srednjem veku, nikakve veze nema sa ovom prvom temom koju si postavio. Brkanjem i tako preskakanjem čitavih vekova postiže se samo anahronizam i tu leže koreni ne objektivnog razumevanja kako crnogorskog nacionalnog pitanja, tako i neke šire problematike (uže ili regionalno gledano). Da li se neko tukao i gde je tačno taj famozni Tuđemil kako kaže legenda nema preterane veze sa istorijskim procesima XVII, XVIII, XIX i XX stoleća. Mogla je u pradavna vremena u ranom srednjovekovlju postojati i ona famozna tzv. „Crvena Hrvatska“ kao nekakva istorijska tvorevina, pa to opet samo po sebi apsolutno ništa ni u kakvom smislu ne bi promenilo po pitanju društvenih procesa u Kraljevini Crnoj Gori, docnije Jugoslaviji i dalje. Mogli su teritoriju današnje države Crne Gore naseliti u vreme doseljavanja Slovena na Balkansko poluostrvo sve listom najčišći Hrvati, mogla je stara Duklja biti nastanjena najčišćim Ilirima koji su samo preuzeli jezik od Južnih Slovena, mogli su to biti nekakvi etnički Albanci ili potpuni Vlasi tj. Rimljani (kako ono Kapidžić reče, nasljeđe Rimskog carstva) i šta god pada na pamet zastupnicima dukljanomontenegrinističkih interpretacija povesti, no ništa od toga po pitanja koja kruže oko 1918. godine i ovome što je suština teme.

U toliko udaljenu prošlost, kada govorimo o ovim stvarima, vraćaju se samo propagandisti koji žele iz nacional-romantičarskih razloga sada istrgnuti neke stvari u na taj način pružiti podršku nekom njihovom narativu. A tome u istoriji nema mesta (ili bi barem trebalo da nema). Ili, kako bi kolega Scott Isle rekao, to samo teroristi rade. :)
 
Poslednja izmena:
Mene zanima cela ta evolucija nastanka crnogorstva u nacionalnom smislu, a vraćam se i na sam početak jer je upravo jedan od glavnih, ako ne i glavni argument zastupnika crnogorstva upravo ta dukljanska državnost i posebnost u odnosu na ostale srpske zemlje.

Ali upravo se radi o tome da je to jedna besmislica, jerbo početak ni nije negde tamo u srednjem veku. Ovde ne pričamo o istorijskom razvoju, već o jednom mitu. a pošto se radi o nacionalnom mitu, tako mu treba i pristupiti (dekonstrukcijom i kritičkom analizom). Današnji nacionalno svesni Crnogorci se često pozivaju na drevnu dukljansku državu, istina, baš kao što je istina da se Holanđani i Belgijanci pozivaju na drevnu germansku Bataviju.

Duklja je u srži današnjeg crnogorskog nacionalnog bića kao jedan nacionalni mit, nedavno iskonstruisan (tkanje je počinjalo polako, od kada su Crnogorci otkrili Vojislavljeviće početkom XX stoleća i knjaz Nikola se pozvao na krunu Mihajla od pre 1078. godine prilikom svog krunisanja 1910.godine) kako bi poslužio kao podloga. Ono se nalazi u srcima crnogorskih nacionalista i kao određeni idejni koncept u etosu crnogorske nacije u 21. veku, ali to nije stvarna povest. Pitanja 1918. godine, da li Crnogorci imaju pravo na svoju državu i u kakvom formatu bi trebalo da uđu u zajedncu sa ostalim Srbima i dr. Jugoslovenima, apsolutno nikakve veze nema sa Vladimirovom ženidbom Kosare ili pljačkanjem vizantijskih lađa zarad finansiranja ustanaka. Nijedna vlasteoska porodica, ni Crnojevići, niti Balšići, niko od njih nije znao za drevnu dukljansku državu niti je baštinio. Poštovali su se Sveti Sava, kralj Uroš i car Dušan; mletački izveštaji zi XVII veka o Cetinju tako govore. Tako je bilo i za (većine) dominacije dinastije Petrović-Njegoš. Junaci, idejne ličnosti kao uzor ljudima, bili su Kraljević Marko i Miloš Obilić.

Pošto je crnogorska nacija jedna vrlo mlada, ono čega smo mi svedok sada jeste nečega što je za druge, starije evropske nacije, bio fenomen u XIX veku. To su stručnjaci koji su otkrivali sakrivenu prošlost, čitali strane izvore i informisali se i onda pokušavali je romantizovano rekonstruisati. To je Miloš S. Milojević koji konstruiše jednu celu fantazmogoričnu mrežu u kojoj je malo šta istinito. To je Ivan Kukuljević Sakcinski koji kopa hrvatske narodne vladare. To je borba da se istraži istorija pre Nemanjića i ugradi u nacionalnu svest opismenjenih Srba. Sve se to događa kod (suverenističkih) Crnogoraca mnogo kasnije, zbog čega to prima i toliko degutantne forme danas (kao što se može videti na ulicama crnogorskih gradova, jer se najjednostranija zelenaška propaganda predstavlja kao navodna istorijska činjenica). Srbi i dr. su prošli kroz taj period, ali Crnogorci nisu i zato se sada, u 21. veku javljaju ljudi koji ispredaju čitave mreže šarenih laži, kao što je bio često slučaj u stara vremena u vreme formiranja i moderne srpske nacije, pre više od stotinu leta.

Možda bi se mogla u izvesnom smislu povući neka paralela sa bošnjačkom nacijom, takođe jednom od mlađih na ovom delu Evrope. Bošnjacima su danas nacionalni heroji Kulin ban i kralj Tvrtko (iako to nije baš toliko uspelo, jer jed kod njih ta turkofilna struja izuzetno jaka), iako pre samog kraja XIX stoleća praktično nijedan bosanski musliman nikada uopšte nije za njih ni čuo. Srednjovekovna Bosna nije opevana ni u narodu, niti u njihovoj predmodernoj književnosti (tzv. alhamijado). No, u vreme konstruisanja moderne nacije, sve je to stavljeno po strani i „otkrivena“ je drevna bosanska država. U sličnom maniru Crnogorci danas „iskopavaju“ Vojislava, Mihaila, Bodina, itd...uz bitnu distinkciju između ova dva primera, naravno, što su Crnogorci ovaj put krenuli na modernoj istorijskoj pozornici kao nesporno deo srpske nacije, dok sa „domaćim Turcima“ to slučaj nije bio.

Da se vratim na poentu, ukoliko nisam bio dovoljno jasan: nije postojao identitet Duklje niti nekakvo dukljansko nasleđe. O tome pojma nisu imali seljaci, književnici, niti pismeni ni nepismeni ljudi u Crnoj Gori. Znalo se tamo oko Bara da je bio tamo neki Sv. Jovan Vladimir i to su čak baštinili muslimani i rimokatolici iz tog kraja praktično više od pravoslavaca. Kada se pojavila politička potreba, u vreme zapetljavanja odnosa između Srbije i Crne Gore, dolaskom XX veka, e tako je odjednom ona bitna. Kralju Nikoli je ključno da podseti da je Mihailo Vojislavljević, dakle njihov, na jugu, vladar, bio kralj dosta pre Stefana Prvovenčanog. I onda tako imaš posle toga decenije i decenije evolucije tih percepcija, te dukljanizacije crnogorske istorije, kroz Savića Markovića „Štedimliju“ koji pokušava i pomenutu Crvenu Hrvatsku ubaciti u celu tu priču nekako (zarad oponiranja srpstvu), do propagande nacifašističkog bloka u Drugom svetskom ratu i na kraju komunističkog kompromisa, kada je za svaku od svih šest jugoslovenskih republika bio izgrađivan neki pojedinačni mit (kao npr. makedonski mit o Samuilu, vladaocu tzv. „makedonskih Slovena“ iako se radi o bugarskom caru, baš kao što je i čuveni Karpoš iz XVII stoleća bio zapravo bio jedan srpski ustanik), te je tako i Crnoj Gori bila „dodeljena“ zemlja Vojislavljevića (iako je dominantni diskurs tada bio, naravno, da su se Crnogorci izborili za samostalnu nacionalnost kroz antifašističku NOB partizana).
 
Poslednja izmena:
E baš mi je drago što si spomenuo Obilića, jer jedan od argumenata nacionalnih Crnogoraca je upravo to da Kosovski mit nije postojao među Crnogorcima sve dok nije došao čuveni Sima Sarajlija i počeo da ''truje'' mladog Rada i njegov narod.

Ma to pričaju ljudi koji nemaju pojma pa tako izmišljaju stvari. Vladika Danilo spominje stranje Miloša Kobilića 1714. godine glavarima:

content


U Istoriji o Crnoj Gori iz 1754. godine Vasilije Petrović piše o podvigu Miloša Obiljevića.

Na kraju krajeva imamo i zbirku pesama, jednu od najstarijih, iz prve polovine XVIII stoleća (Erlagenski rukopis). U narodnoj pesmi o ženidbi Crnojević Iva (jedna od najstarijih poznatih), Miloš Коbilić je njegov stari svat:

stari svat.jpg


Ne bih stao kako stati ako bih krenuo sada opisivati koliko je to jedna budalaština, da je Njegoš otkrio Obilića navodno Crnogorcima. Pa ne samo da su pravoslavni znali za njega, već i rimokatolici, itekako. Evo šta piše barski nadbiskup Andrija Zmajević u Ljetopisu crkovnom još u XVII stoleću:

content


Obilića pominje negde i Sv. Petar Cetinjski...ne mogu sad napamet da se setim, koja je poslanica u pitanju ili gde ono beše...u svakom slučaju, kosovski kult je vrlo jak kod vladike Petra I. Motiv izdaje Vuka Brankovića javlja se svuda...u poslanicama Gluhodoljanima 1789. i Rišnjanima 1806. godine vladika Petar upozorava da će kosovska kletva stići one koji se ogluše. To on piše i u Crnogorskoj pesmi iz 1813. godine (Ко Бранковић таста на Косову) i još mnogim drugima...kao što pominje i u Stegi (čl. 3) ili svojoj istoriji Crne Gore. Zapravo, kosovski kult i motiv izdaje, koji se toliko često javljaju kod Svetog Petra, imaju strašno jaku ulogu jer je upravo tako gradio Crnogorcima i drugima pod njegovom nadležnošću osećaj združenog identiteta, zajedništva; plemenski partikularizam, četovanje i krvna osveta pokušavani su biti suzbijeni pretnjom od Boga koju poseduje vladika, te uz konstantno prisećanje sramote šta čojstvu i junaštvu čini izdaja (u čijoj je srži motiv Kosovske bitke iz 1389. godine).
 
Poslednja izmena:
Ja mislim da je najviše na ovu podelu i na otuđenje Crnogoraca najviše uticalo raspoloženje Nikole Petrovića kojem je toliko teško pao gubitak prestola da je od velikog Srbina postao veliki Crnogorac koji je gledao što više da ste distancira od Srpstva ili barem od Srbijanaca.

Па зар нису и Карађорђевићи црногорска династија?
 
Pitanje ti je izuzetno kompleksno i na njeg nije moguće dati kratak i jednostavan odgovor. Crnogorska nacija splet je jedne cele mreže okolnosti koje su se izdešavale, a ovo što se danas dešava u Crnoj Gori na planu podele između dve grupacije direktno je produžetak stare podele. Pre podele na Crnogorce i Srbe, a i pre one na četnike i partizane, imao si zelenaše i belaše, te klubaše i pravaše. U procesu nastanka i razvoju crnogorske nacije, postoji veliki broj dođaja i procesa, pored pobede komunista posle Drugog svetskog rata. Nije to samo stvar razpčaranja u 1918. godinu, koja predstavlja kičmu-temeljac za obe današnje glavne nacionalne zajednice u Crnoj Gori (jednoj kao presrećno prisećanje, a drugoj turobna tragedija), već i u najnovijim ratovima, 1990-ih, u vreme kojih je srpsko nac. ime zadobilo bad guy asocijaciju.

Što se tiče Duklje, odgovor se na pitanje se nalazi u Porfieogenitovom izvoru. Tamo nema doslovno ničeg o Duklji, koja je pripadala i drugoj rimsko provinciji (Prevalitani, a ne Dalmaciji) za razliku od zapadnih suseda. Jednostavno, vizantijski car ništa nije pronašao o Dioklitiji, koja je za njega ostala jedna ogromna misterija. Kada imaš to na umu, odnosno tu administrativnu podelu nasleđenu iz vremena Rimskog carstva, sve postaje jasno. Konstantin VII je upisao samo mrvice koje je pronašao u arhivima o toj državici, a koje ne bi ni postojale da ona nije bila pod čvrstom romejskom upravom.

Portfiregenit je iskorijski beskorisan i nepouzdan hroničar. Potraži šta su pokojni Tibor Živković i Đorđe Janković imali reći o njegovom delu "O upravljanju carstvom".
 
Ja mislim da je najviše na ovu podelu i na otuđenje Crnogoraca najviše uticalo raspoloženje Nikole Petrovića kojem je toliko teško pao gubitak prestola da je od velikog Srbina postao veliki Crnogorac koji je gledao što više da ste distancira od Srpstva ili barem od Srbijanaca.
I naravno mnogi su ga sledili u tome, jer ipak je on bio značajna ličnost među Crnogorcima. Dugovečan vladar koji je vladao duže nego što su mnogi živeli.

Od tada ta neka ideja o crnogorskoj nacionalnoj posebnosti se održavala u manjoj ili većoj meri do današnjeg dana.

Zanimljivo je to da Porfirogenit o Duklji i njenim stanovnicima ne zna gotovo ništa, dok Skilica i Kedrin otvoreno dukljanske vladare nazivaju srpskim vladarima i to dok je Duklja još uvek bila nezavisna država.

Konačnu podelu je napravio potpuni fijasko pokušaja stvaranja Velike Srbije (valjda je i budali danas jasno da od toga nema ništa), zatim očekivanje Beograda od Crne Gore da na sebe preuzme deo tereta oko rešavanja kosmetskog problema. Što nije bio crnogorski problem, striktno administrativno gledano. Izvesna podrška jedne od dve savezne republike je bila poželjna, ali ni nje na kraju nije bilo. Crnogorsko nezadovoljstvo je tinjalo i u ratnim godinama ali nije imalo podršku kakvu je dobilo na referendumu, 2006 godine.

 
Nije beskorisan ali kao i svaki izvor treba biti uporedjen sa nekim drugim izvorima da vidimo jesu li informacije dosljedne, a upravo to je obavio Orbini.

Ne samo da nije beskorisan, već se radi o ubedljivo najznačajnijem istorijskom izvoru za proučavanje najranije srpske prošlosti. Reći da je beskorisan ravno tvrdnji da je, recimo, Dušanov Zakonik potpuno beskoristan za proučavanje istorije srpskog prava.
 
Poslednja izmena:
Ne samo da nije beskorisan, već se radi o ubedljivo najznačajnijem istorijskom izvoru za proučavanje najranije srpske prošlosti. Reći da je beskorisan ravno tvrdnji da je, recimo, Dušanov Zakonik potpuno beskorisno za proučavanje istorije srpskog prava.
Pa da, on je ocevidac, i govori o krunskim glasinama. To je direktan izvor, i nije to studija, kao Orbini recimo.
 

Back
Top