Kako je UDBA špijunirala Aleksandra Rankovića

Gruban

Buduća legenda
Poruka
40.806
Početna » Novo » Nedelja
Nedelja
Godišnjica Brionskog plenuma: Aleksandar Ranković privatno u dokumentima službi bezbednosti
Kako je UDBA špijunirala Aleksandra Rankovića
Dosije nekadašnjeg potpredsednika SFRJ Aleksandra Rankovića sigurno je najveći policijski i politički dosije iz bivše Jugoslavije.

6Piše: Dragan Bisenić30. juna 2018. 15.01 Izmenjeno: 15.00
Istinomer

Sam predmet ima preko 12 000 stranica koje imala vojna služba bezbednosti. Uz njega, to su dokumenti koji se nalaze u ministarstvima unutrašnjih poslova bivših republika, ministarstvima spoljnih poslova, pravosudnim organima i političkim organizacijama. Sve ovo se višetruko mutiplikuje kada im se dodaju materijali o „grupi X“, što je bilo kodno ime za ljude koji su se viđali sa Aleksandrom Rankovićem i za koje se verovalo da su njegovi sledbenici koji predstavljaju pretnju za tadašnju vlast i samog Tita. Možemo da procenimo da se obim materijala koji se odnosi na Aleksandra Rankovića i ljude koji su mu gravitiali penje do milion stranica.

Takvo sistematsko praćenje i analiziranje nije zabeleženo nigde ne samo u Jugoslaviji, nego u celom u tadašnjem socijalističkom svetu. Od trenutka smenjivanja na Brionskom plenumu 1. jula 1966. do smrti 1983. Aleksandar Ranković, njegova porodica i njegovi prijatelji bili su praćeni svakodnevno, redovno analizirani i observirani, a s vremena na vreme, dolazilo je do političkih obračuna sa ljudfima koji su identifikovani kao pripadnici „etatističko – centralističke linije“ koja je identifikovana kao pravac koji je zastupao Ranković sa svojim istomišljenicima. Pravi jugoslovenski komunistički disident, Milovan Đilas, praćen je s daleko manje intenziteta, pošto se više puta nalazio u zatvoru, van vlasti bio je duže vreme od Rankovića, tako da se s pravom procenjivalo da nema solidnu unutrašnju podršku, ali je u svetu bio mnogo važniji i čuveniji od Rankovića.

Posle smenjivanja, Rabnković nije nikada više javno govorio, tako da je ostalo nerazjašnjeno njegovo mišljenje o brojnim pitanjima na koje je on znao ili trebalo da zna odgovor. Jedan od izvora za rekonstrukciju onoga što je mislio Aleksandar Ranković jesu i svi materijali praćenja i opservacija Aleksandra Rankovića. Jedan od potpunijih i objektivnijih takvih dokumenata jeste informacija koju sada predstavljamo. To je u neku ruku „autorski materijal“ koji je potpisan i već po tome se razlikuje od svih drugih anonimnih dokumenata. Napisao ga je za Službu državne bezbednosti Srbije Miomir Bata Borisavljević a on je 12. decembra 1969. predata Saveznom sekretarijatu unutrašnjih poslova. Miomir Borisavljević bio je brat bliskog saradnika Aleksandra Rankovića, Miroslava Borisavljevića, koji je kasnije bio dugogodišnji zamenik generalnog direktora „Genexa“ i sam predmet praćenja i analiziranja od strane službi bezbednosti.

U „Informaciji o mom poznanstvu i kontaktima sa Aleksandrom Rankovićem“, kako je je nazvana, ima 28 stranica, gde sa autor na svakoj potpisao, prenose se mišljenja i stavovi Aleksandra Rankovića o pojedinim ličnostima i problemima – Kosovu, Hrvatskoj, Sloveniji, budućnosti Jugoslavije. Mora se reći da autor nije bio bez talenta za političke opservacije i analize i da je na relativno objektivan način preneo Rankovićeve stavove, beleži njegove navike, ljude s kojima se viđa, koje voli, a koje ne voli, zbog čega i jeste vredan istorijski materijal. Budući da je bio jedan od onih koji se redovno viđao s Rankovićem, verujemo da ima još njegovih dokumenata, budući da je ovaj nastao dosta rano, krajem 1967. godine.“Po povratku sa Plenuma, doputovao je u Dubrovnik i od tada pa nadalje skoro svakodnevno sam bio u kontaktu sa njim i sa njegovom porodicom i ljudima koji su ga, pored mene, posećivali“, naveo je Borisavljević.

Prvi deo tog dokumenta prenosimo integralno, bez ispravki i uz neznatna skraćivanja nevažnih delova.

Njegovo mišljenje o IV plenumu: Kada je došao na Brione jedan sat pre početka Plenuma uručen mu je materijal. Rekao mi je, kada je pročitao o čemu se radi, da mu se soba okrenula. Znao je da je formirana neka komisija na čelu sa Crvenkovskim, Đurom Pucarom i drugima, koja je trebala da ispita rad organa unutrašnjih poslova. Smatrao je za potrebno i za normalno da će, ukoliko postoji nekih stvari koje toj komisiji nisu jasne, njega konsultovati. Međutim, o radu komisije nije bio obavešten sve dok nije pročitao materijal na IV plenumu, koji je za njega bio zaprepašćujući i neobjektivan. Smatra da se u nenormalnim uslovima nenormalno i radilo, da se puno i grešilo, ali da su stvari, što se tiče samoga prisluškivanja, neobjektivno prikazane pogotovu ako se radilo o prisluškivanju nekoga od članova CK ili sličnih. Da je on o tome lično obaveštavao Tita, pa prema tome, smatra da je sve poteklo od prisluškivanja Stanke Veselinov. Tito mu je pre početka Plenuma rekao: „Marko, ovako dalje ne ide. Ovaj Plenum je sazvan da bi se raščistio rad organa unutrašnjih poslova i o deformacijama koje su nastale“. Tom prilikom Tito mu je rekao, kao primer, žalbu Jovana Veselinova na pisluškivanju njegove žene. Ranković mu je rekao, ako je reč o prisluškivanju, ja sam te o svemu pravovremeno obaveštavao i dobijao tvoju saglasnost. Našto je Tito odgovorio: „Pa dobro, šta onda hoće ovaj Lala“ – misli na Jovana Veselinova, zatim je počela sednica Plenuma i dalji tok je poznat.

Ranković mi je pričao da mu je pre početka IV plenuma sugerirano da se ogradi od rada organa unutrašnjih poslova, što je on odbio. Za vreme trajanja Plenuma on je dva puta izlazio na govornicu. Poznato je šta je rekao. Međutim, i prvi i drugi put, kada je polazio prema govornici, dovikivali su mu „Marko ogradi se, Marko ogradi se“ – Čolaković, Gošnjak i drugi.

Po završenoj sednici vojnim avionom vratio se u Dubrovnik i odmah nakon toga smo se sreli i u prvo vreme nije komentarisao Plenum. U kasnijim kontaktima, koji su bili skoro svakodnevni, pričao mi je da u vezi sa Plenumom ima dubljih korena. Naime, da ti koreni vuku tragove od oslobođenja. Za njega je simptomatično to što ljudi koji su bili uporni i najglasniji protiv rada organa unutrašnjih poslova, da su baš ti ljudi bili na koje je njemu Tito skrenuo pažnju da u svojoj kadrovskoj politici ne treba više da računa na njih. Misli na Đuru, Veselinova, D(obrivoja) Radosavljevića, na Canu Babović, Tempa i druge. Njemu je Tito lično rekao da su to ljudi koji su jako zaslužni za sve što je do sada učinjeno, ali da mora da gleda da se vremenom oslobode odgovornih dužnosti, jer zbog iscrpljenosti, bolesti, a i dali su maksimum od sebe da ih treba zameniti novim ljudima. U razgovorima i kontaktima sa ovim ljudima njima je to Ranković i nagovestio, i od tada je kod njega, po njegovim rečima, svako pojedinačno dolazio i interesovao se gde će biti raspoređen i kakvu će funkciju obavljati. Veruje da je glavni razlog njihovog ponašanja na Plenumu prema radu organa unutrašnjih poslova i njemu lično jedino taj. Doslovce mi je rekao: „Bato, to je brigada ljudi – rukovodioca članoca CK. Svaki od njih smatra da je toliko pametan da može da bude Predsednik Republike, pa ma kakav položaj da dobije, i lično smatraju da su degradirani“. Ilustracije radi navodi da se mnogi ljudi, ako im se zbog zaborava ne čestita Nova godina ili neki praznik, odmah smatraju da se neka nova politika vodi prema njima, neki novi kurs, i da je po dva sata morao da im objašnjava da je omaška, itd. Sve odluke u vezi kadrovske politike koju je on vodio, kaže da je predlagao Titu, sa čime se Tito uvek saglašavao.

Ceo clanak na https://www.danas.rs/nedelja/kako-je-udba-spijunirala-aleksandra-rankovica/
 
Испао је будала и наивчина и 20 година провео у кућном притвору...ВЕРОВАО је хрвату који га је шутнуо кад је обавио све прљаве послове.
Дал'је случајно што су се шиптари већ 1968-е побунили и тражили републику?Само су се њега и бојали...
 

Back
Top