Umetnost starih civilizacija

9G4VQB2.jpg


Unutrašnjost sarkofaga
 
Zaharija Sičin: Lingvista koji je otkrio nebesko porijeklo čovjek

Bilo mi je devet ili deset godina, i došli smo do šestog poglavlja Postanka. To poglavlje opisuje početak Velike poplave, u kojoj se priča o Nojevoj barci. Ne započinje sa pričom o Noju i onome što se dogodilo, već sa uvodom od nekih osam strofa, koji su očito ostatak mnogo starijeg i drugačijeg teksta od priče o Noju i barci koja je uslijedila.
Tih osam strofa su omiljeni vjeroučiteljima zbog toga jer oni govore o uzroku poplave, i zašto se Bog srdio na čovjeka. Ono kaže da je neposredno prije Velike poplave bilo vrijeme kada su na Zemlji bili divovi koji su oženili kćeri ljudi i imali djecu sa njima.

Podigao sam ruku i upitao, “Oprostite, učitelju. Zašto kažete divovi kada je riječ na hebrejskom ‘nefilim’, što znači oni koji su došli dolje ili se spustili, i u kontekstu se govori kao da su oni sinovi bogova, ni koji su sa Neba došli na Zemlju.”

Očekivao sam da ću dobiti pohvalu zbog moje lingvističke oštroumnosti, ali umjesto toga dobio sam strogi ukor. Učitelj mi je rekao da sjednem i da ne ispitujem Bibliju. Ali ja nisam ispitivao tačnost Biblije. Baš suprotno, pokušao sam istaknuti potrebu da se shvati što tačno u Bibliji piše.

crw_8010.jpg


Tako se Zaharija Sičin u jednom razgovoru prisjeća iskustva koje ga je obilježilo za cijeli život i usmjerilo oštricu njegovog intelekta prema decenijama upornog istraživanja ljudskog postanka. Ovaj autor cijelog niza intrigantnih knjiga - Dvanaesta planeta, Ratovi bogova i ljudi, Kada je počelo vrijeme, Stepenište do neba i Izgubljena kraljevstva – bavi se Zemljinom i ljudskom istorijom i praistorijom, a temelje se na informacijama koje su na glinene pločice zapisale drevne civilizacije Bliskog istoka.

Zagonetka postanka

Sičin se svojim sistematskim djelovanjem promovisao u upornog istražitelja drevne prošlosti čovječanstva, istorije i arheologije Bliskog istoka, vrsnog znalca savremenog hebrejskog, te 11 drevnih jezika i pisama, ali i plodnog autora. Akademik Sičin smatra se ocem alternativne arheologije.

Sve do svoje smrti 2010. godine prikupljao je ogromno znanje savremenog i drevnog hebrejskog jezika i mnogih drugih semitskih i evropskih jezika. To znanje mu je omogućilo istraživanje drevnih kultura poput Sumera, Egipta i Srednje Amerike. Bio je jedan od 200-tinjak ljudi i koji mogu čitati i koji razumiju drevni sumerski jezik.

Rođen je u Rusiji, odrastao u Palestini a obrazovao se u Engleskoj, i mnogo godina je bio novinar i urednik u Izraelu. Potom se preselio u SAD. Njegov istraživački put ga je doveo “do vrlo dobro istraženog i dokumentiranog otkrića da su naši preci došli sa zvijezda.”

(Foto: commons.wikimedia.org)

Iščitavanjem sumerskih, vavilonskih, asirskih, akadskih, hetitskih spisa uspostavlja argumentovano viđenje stvarog stanja stvari oko praistorijskih korijena čovjeka. Pitajući se je li Knjiga Postanka zbirka mitova ili je to sublimiran izvještaj o stvarnim događanjima gotovo s one strane pojmljivog ljudskog vremena.

A kada to kažemo, onda mislimo na 450 hiljada unazad godina i više. U 50 godina rada Sičin je zaključio da se biblijska Knjiga Postanka temelji na mnogo starijem sumersko-akadskom epu o stvaranju Enuma Eliš.

"Za mene je to postala opsesija. Što je Biblija mislila pod “nefilim”. Kasnije, kada sam započeo biblijska i arheološka istraživanja drevnog Bliskog istoka, shvatio sam da je još jedna strofa uz onih osam strofi još eksplozivnija zato jer govori o njima kao o sinovima (u množini) bogova (u množini), što je jako čudno kako je Biblija posvećena monoteizmu. Potraga koja je započela kada sam bio još školarac trajala je oko trideset godina, prožeta raznim mitologijama i drevnim narodima, povela me do prvog mjesta i civilizacije koja je ostavila pisane zapise. Svi ti takozvani kasniji mitovi su bili zapisani na glinenim pločicama. To su bili ljudi nazvani Sumerani, čija je civilizacija cvala oko šest hiljada godina na mjestu gdje se sada nalazi Irak, a bilo je poznato kao Južna Mesopotamija. Sumerani su, između ostalog, imali pojam “oni koji su sa Neba sišli na Zemlju”, “Anunaki”. To je termin koji na Sumerskom doslovno znači oni koji su došli sa Neba na Zemlju, Dok sam počeo kao školarac prikupljati podatke o tačnom značenju riječi “nefilim” u Bibliji, završio sam sa Anunakijima, proučavajući i izvještavajući svoje čitaoce, sve zbog moje sposobnosti da čitam Sumerske glinene pločice," navodi Sičin u jednom obraćanju.
2c90c571273a4648e01b79b6a5e34ae6.jpg


"Pločice kažu da su Anunaki došli sa druge planete u naš sunčev sistem. To je planeta u našem sunčevom sistemu koja dolazi u našu blizinu svakih 3600 godina kao osnovni matematički broj; ponekad malo manje, ponekad malo više. Oni su počeli dolaziti i odlaziti između njihove i naše planete prije oko 450.000 godina. Anunaki su ovdje došli zbog svojih potreba i razloga, u potrazi za zlatom, koje im je bilo potrebno ne bi li zaštitili atmosferu svoje planete. Ovo postavlja pitanje zašto gube svoju atmosferu i je li to pitanje okoline. Upravo sada, mi smo suočeni sa istim problemom na našoj planeti. Još im je bila potrebna i radna snaga, pa su ubrzali evoluciju, kombinujući njihove gene sa genima humanoida. Kombinovali su svoje gene sa ženkama koje su bile na zemlji, a kao rezultat evolucije, nastali smo mi. Zato ne začuđuje što sva ta potraga za karikom koja nedostaje između Homo erectusa i Homo sapiensa nije urodila plodom. Ta karika nedostaje jer je preskočena zbog genetskog inženjeringa," objašnjavao je u jednom od razgovora Sičin.Taj otac paleokontakata temelji sve svoje spoznaje temelji na kombinaciji tekovina savremene nauke s izvornim tekstovima i slikovnim zapisima iz drevne prošlosti. Na osnovu toga Sičin izuzetnom upornošću i analitičnošću gradi naučnu rekonstrukciju zbivanja na Zemlji do prije 120 sara. Inače, sar je drevni vavilonski vremenski ciklus. Sičin misli da jedan sar iznosi 3600 godina. To bi značilo da je naša prošlost započela prije približno 435 hiljada godina jer drevne vavilonske liste obuhvataju raspon od 120 sara.

Proizvod svemirske veze

Iako prema Sičinovim teorijama službena nauka još uvijek drži svoju uobičajnu "zicerašku" distancu, njegov rad ne može nikoga ostavljati ravnodušnim. Mogućnost da je ljudski rod posljedica genetskih manipulacija superirorne vrste koja je došla s planete Nibiru intrigantna je do te mjere da naglavačke okreće cjelokupnu ljudsku istoriju i uvjerenje da smo vrhunac i savršenstvo prirodne evolucije. No, prema Sičinu sve je počelo na 12. planeti.

"Svaka planeta je svijet za sebe. Pa u neku ruku, mi smo proizvod svemirske veze. Mi smo genetska kombinacija evolucije humanoida na Zemlji, i onih koji su došli u naš sunčev sistem iz drugog sunčevog sistem. To je vječna karika. Oni su nam je donijeli nama, a mi ćemo je donijeti drugdje. Nalazimo se tačno na granici. Stvarno je zanimljivo, ako malo bolje razmislite o tome, svi ti naučni napredak u genetici i svemirskim putovanjima odvijaju se skoro paralelno. To je kao da se vraćamo u našu prošlost, a sad se nalazimo na granici odlaska na drugu planetu, tačno kako je to nama učinjeno. Na Sumerskom cilindričnom pečatu, starom više od 4000 godina, nacrtan je astronaut na Marsu, šestoj planeti (brojeći izvan prema unutar Sunčevog sistema), i astronaut na Zemlji sa svemirskim brodom između," navodi lingvista.

"Datum na tome je razdoblje ribe. Taj događaj dogodio se tokom razdoblja ribe. Zodijački ciklus se vraća na isto mjesto svakih 25.920 godina, a mi sada izlazimo iz razdoblja ribe. Enki je bio bog zodijačkog znaka vodenjaka. Bilo da ovo znači da će se sve dogoditi ispočetka, da se Enki vraća, ne znam. Mnogo znakova nam pokazuje u tom smjeru. Recimo, postoji crtež dva orla-čovjeka kako salutiraju raketi. Da me netko prije stotinu godina pitao što pokazuje ta pločica, rekao bih dva čovjeka koji salutiraju olovci zato jer još tada ne bih čuo za raketu. Neke Sumerske pločice su tako složene da izgledaju poput računarskog ispisa. Vrlo je moguće da će se neko vratiti tim tekstovima i reći kako Sičin nije shvatio da su pričali o tome ili tome. Drugi je razlog taj što prihvatiti Sumerske i Biblijske podatke znači priznati postojanje vanzemaljaca," poručuje Sičin iz prošlosti na svome putu u vječnost.
 
713d4010.jpg


Enhaton Luxor Egypt

Ehnaton je bio egipatski faraon iz osamnaeste dinastije koji je vladao 17 godina od 1353. p. n. e. pa do svoje smrti 1335. p. n. e. Bio je poznat i po imenima Akenaten, Akenaton, Ihnaton i Kuenaten (znači "djelotvoran za Atona"). On sam je izabrao ova imena za sebe nakon njegovog prelaska na kult boga Atona. Prije ovog prelaska sa stare egipatske religije bio je poznat pod imenom Amenhotep IV (grčki oblik ovog imena je Amenofis IV). Bio je sin faraona Amenhotepa III i njegove supruge Tije, te muž prelijepe kraljice Nefertiti. U prve četiri godine svoje vladavine nastavio je politiku svog oca i vjersku tradiciju Starog Egipta. Međutim, u petoj godini svoje vladavine Ehnaton je doživio dramatičan vjerski preobražaj napuštajuċi kult Amona iz Tebe i uvodeċi novi kult Atona, boga sunca. U narednih dvanaest godina svoje vladavine postao je poznat kao "heretik faraon" koji je ukinuo tradicionalne vjerske obrede Starog Egipta i pokrenuo prvu poznatu monoteističku državnu religiju u svijetu, a prema nekim historičarima i sam monoteizam. Sagradio je novi glavni grad pod nazivom Ahetaten kod Amarne premiještajuċi središte carstva iz Tebe. Ovaj period vladavine iz novog glavnog grada poznatiji u historiji kao Amarna period je najprotivrječniji u cjelokupnoj historiji Starog Egipta o kojem je najviše bilo pisano, izučavano i raspravljano u naučnim krugovima nego o bilo kojem drugom periodu trajanje ove civilizacije

Ehnatonove vjerske reforme su bile nepopularne i poništili su ih Amonovi svećenici odmah na početku Tutankamonove vladavine
 
Poslednja izmena:
Majanska umetnost..Inke i Asteci

0d9e677410885f7adcf53fc84f9d7772.jpg


Majanska Maska

Уметност Маја представља одраз њиховог начина живота и богате културе. Она обухвата многобројне цртеже и слике, плитки и дубоки рељеф у дрвету, камену, глини, жаду, као и фигурице од глине. Иако су знали како да обрађују метале, ретко су их налазили, па су их користили само за украшавање. На престолима и муралима, као и на полихромној керамици, могу се видети угравиране сцене из свакодневног живота Маја, а на стелама уклесани натписи о њиховим подвизима у биткама. Осим тога, музика је била врло цењена, па су се на крају сваке јавне церемоније изводили позоришни комади.

Скулптура

a30459a368f5c7ab26ed8ba47af8f6ce.jpg


Kralj Pakal od Palenke

Мајанска скулптура обухвата олтаре, стеле, споменике, греде од дрвета и камена, различите фигурице... Најпознатија врста скулптуре су стеле, односно огромне камене плоче које приказују владаре или богове. Надгробне стеле су величанствена дела, а најпознатије су оне из Тикала, Копана, Киригуе и Кобана. Највећа стела мајанске уметности свакако је стела из Киригуе, која је тешка 65 тона и висока 10,5m.

Керамика

6eb5d6245bd6a64d682f921e7c526c57.jpg


За разлику од споменика, који су били намењени свима, керамика је била живописнија и допуштала је уметницима да се у потпуности препусте машти. Грчка керамичка уметност била је одличног квалитета, али је њихов стил, у поређењу са мајанским, био монотон. Баш као и Кинези и Грци, и Маје су потписивале своја дела јер она нису припадала једној култури и народу, већ су била њихово лично достигнуће. Пронађене су различите врсте керамике доброг квалитета, као што су ћупови за чување есенције и лекова, кадионице, урне... Најлепша керамика назива се кодекс. На њој се могу видети најразличитији мотиви, од овоземаљских до митолошких, док су фигурице прављене ручно или уз помоћ калупа. Обичну керамику Маје су користиле током дана, а посебну на церемонијама. Посебна врста керамике која се назива шп. Pobellon Moldeado Tallado појавила се на територијама Петена и Белизеа током посткласичног периода. Мотиви Маја, али и других народа којима је била осликана, представљају наговештај пропасти ове цивилизације.

Мурали
Иако су Маје биле изузетни сликари, важно место у њиховом животу заузимали су мурали, које су обично сликале на утврђењима или пећинама. Користиле су природне боје и минерале, а називане су „aj tz'ibob“ („они који сликају“). Биле су не само вешти сликари већ и одлични познаваоци калиграфије.

2afcd389539d666e6e3bbde4246b6467.jpg


Mural iz 790 godine pokazuje gospodstvo i raskoš Maya
 
2c341010.jpg


Minojska freska 1613 bc.

Минојска уметност почиње да се развија око 3000. године п. н. е., а свој врхунац доживљава око 1500. године п. н. е. на грчком острву Криту. Најпознатији локалитети су Кносос, Фестос и Агиа Триада. Минојска цивилизација је најбогатија, али и најнеобичнија у егејском свету, а оно што је издваја је непостојање континуитета. Религиозни живот минојског Крита је тешко одредити, а седишта овог живота била су посвећена места, пећине и гајеви, а главно божанство било је женског рода блиско мајци или богињи плодности.

Минојски становници нису градили храмове, нити имали велике култне статуе, а чак и дела мањих димензија са религиозним темама су ретка. Ликови бујају од живота, фигуре су обојене, великих очију, а карактеристичне су и купасте сукње.

Крићани су у трећем миленијуму п. н. е. били у контаткту са Египћанима, под чијим утицајем су после 2000. п. н. е. развили писмо и градску културу. Име су добили према легентарном краљу Миносу. Минојска уметност је декоративна уметност, чије снажно осећање за живот и љубав према природи и лепоти представља супротност строгој озбиљности и постојаности египатске уметности.
Од свих видова уметности најзначајније је зидно сликарство. Велики број ових слика приказује сцене из природе које приказују животиње или птице, које представљају присуство божанске силе и морске животиње. Присутан је ритмичан таласаст покрет, облици су лишени тежине, а тела су витка.

Боји се континуално, цртеж је мек, без сенки.

У периоду 2000. – 1700. п. н. е. на Криту је рађена чувена грнчарија по свом техничком савршенству и динамичном спиралном орнаменту са апстрактном шаром. Касније слике су биљног и животињског света: рибе, шкољке, хоботнице.

Knossos_Bull-Leaping_Fresco.jpg
 

Back
Top