oni se stvarno pozdrave kad odlaze
Sad se setih mog Arčibalda
Lino nije otišao na taj način, samo nije želeo da bude u stanu, viđala sam ga povremeno neko vreme, mislim da je našao neku drugu porodicu.
Imao je običaj da ode i da ga ne bude po dva meseca i bude sa nama nekih mesec dana i opet ode.
Marko je jednom otišao i nije ga bilo skoro dva meseca i onda se jednog dana pojavio sa jednom belom macom, Bela, tad sam prisustvovala neverovatnoj sceni, taj izliv ljubavi je nešto neopisivo.
Tata je uzeo Belu u krilo i sad čekamo da vidimo šta će Marko da uradi, samo je prišao i počeo da mazi i ljubi Belu i ona njega.
Mačići su im bili preslatki.
Jeste da smo imali muke da ih podelimo ali smo uspeli, a oni su svako mače ispratili.
Bez obzira gde bili u tom momentu kad bi znali da će neko doći došli bi u dvorišti i čekali da vide ko dolazi i ko će uzeti njihovo mače, i tad je bilo mjaukanja.
Kad je ostalo jedno mače došla jedna devojčica sa roditeljima i htela ona da uzme mače, mače se povuklo a Marko i Bela stali između njih, dete viče hoću, hoću a Marko krenuo da frkće, odustali istog momenta, posle je došao jedan dečak oko 3 godine, u kolicima, mače je samo skočilo u krilo tog dečaka.
Ni danas nisam sigurna zašto nije htelo kod devojčici da li zato što je osetilo da devojčica ne bi bila dobra za njega ili zato što je čekao tog dečaka, jer oni su došli nekih pola sata posle njih.
Fascinira me to kod mačaka, ta njihova intuicija, njihova ljubav koju daju, koliko je samo puta Marko umeo da mi sedne u krilo i prede kad sam bila tužna..............