Potrebno je da gledaš širu sliku - umetnost više nije hermetični high-profile prostor izražavanja, već je demokratizovana i najbitnije, u kapitalizmu umetnički proizvod postaje roba (komodifikacija kao modus operandi umetnosti), dakle umesto da tražiš velike pesnike (koji su mogli postojati samo dok postoji velika umetnost), pesnici prelaze u sferu naroda (tipa hip hop muzika), samim tim se menjaju i formalna obeležja stiha.
Ne znači da narodna umetnost ranije nije postojala, samo da je ranije postojao paralelni tok visoke umetnosti koja se izučava danas u školi kao jedina umetnost, a danas je ta visoka umetnost nestala ili je potpuno marginalna zato što umetnost danas mora da se proda masi, jer više nema aristokratije koja će da sponzoriše pisce, pesnike i slikare, dakle umetnički proizvod mora biti dostupan i lako svarljiv
Ovo je nešto što su marksisti predvideli da će se desiti, Adorno izuzetno negativno piše o ovoj pojavi i njenim implikacijama, dok Benjamin piše pozitivno, i vidi u tome revolucionarni potencijal (ispalo da je Adorno u pravu).
Burdije ako se sećam dobro u Pravilima umetnosti detaljno analizira književnost kao praksu i šta se sa njom dešava kada dolazi do promene dominantnog diskursa (on to radi na primeru Flobera), izuzetno dobra knjiga za razumevanje načina na koji se formalna dinamika umetnosti upravlja prema ideološkoj i materijalnoj društvenoj dinamici.