Zašto niko više ne čita poeziju

čitamo ponekad

GITARA

A šta ćemo, kažu oni,
Kada ćun taj brzo tone
I kada nas pandur goni?
– Vi veslajte, kažu one.

Ali kako, kažu oni,
Da se suze sad ne rone,
Kako mržnji da odzvoni?
– Vi spavajte, kažu one.

Kako da nam, kažu oni,
Bez napitka budu sklone
Lepe žene? – Glas im zvoni:
– Vi volite, kažu one.

Viktor Igo
 
Zabluda je da se poezija ne čita.
Nje danas, zahvaljujući internetu i sajtovima sa književim podforumima, ima više nego u bilo kom razdoblju istorije.
Pa, pesme Miroslava Antića ukoričene u knjige pročitalo je bar deset puta manje ljudi, nego one postavljene na internetu, a "Mostarske kiše" Pere Zupca, na primer, imaju u štampanim izdanjima oko sto hiljada čitalaca, a na internetu čak više od dva miliona.
Svako vreme donosi nove pristupe svemu, pa i literaturi.
 
Miroslav Mika Antić.
"O meni se najlepše brinu oni koji me ostavljaju na miru."

In Memoriam

Postoji jedan neverovatan gad koji se zove
Miroslav Antić
Ždere moj hleb pravi moju decu nosi moja
Odela
Sa mojom ženom leže u krevet na moje
Rođene oči
Jer zna da sam tog trenutka sigurno negde
Daleko u Lenjingradu

I taj Antić što me je upropastio I kao
Pisca I kao čoveka
Dakle taj koji će na kraju leći u moju
Sopstvenu grobnicu
Pita me jedno jutro šta vam je boga mu
Čoveče
Izgledate mi nekako bolesni
A šta se izvinite za izraz baš njega tiče
Kako je meni
I dokle mi je

O meni se najlepše brinu oni koji me
Ostavljaju na miru
A on pere ruke mojom rakijom ima ključ od
Mog ateljea

Ljudi taj me tera da čitam knjige petlja sa
Mojim plavušama
Dere se u mojoj kući ogovara me svašta
Laže
Deca mi liče na njega a on nosi kravatu
Brije se poznaje neke ljude radi
Svako jutro se tušira pravi se da zna sve
O zenbudizmu
Prevodi knjige čini mu se da ima prijatelje
Mom sinu zamislite svinjariju mome jedinom
Sinu kupuje sladoled

Bio sam mornar bežao sam ili odem na primer
U Pariz
Pokrijem se ćebetom preko glave pustim brkove
A on me i tu pronađe u nekoj ulici Žolive
U nekom bednom hotelu
I vrati kući i rasplače me

Mati moja Melanija koja ne zna da je rodila mene
A ne njega
Više ga voli više mu veruje I on to još kako
Koristi
A on je uveravam vas on je ta upeglana stoka kojoj
Ja dižem spomenik

On je ta uvažena životinja kojoj ja pišem
Biografiju
Ovako popljuvan I sam I do krajnosti zgađen
Sto moram da mu javno pozajmim oči I dušu
I ono malo para koje sam jedva pozajmio

Kad sam ja na primer skočio sa Petrovaradinske
Tvrđave
On je uskakao u đačke čitanke
Kad me je doktor Savić lečio od alkohola
On se pravio kao da ima neke veze sa filmom

Gde god se pojavim gurao me je da ga ne obrukam
Pristajao je na kompromise cerekao se na
Prijemima
Primao je moje nagrade mešao se u moje snove
Jedan licemer

Jedan stvarni licemer
Jedan provincijalac
Jedan koji je trpeo sve ono što ja nikada neću
Trpeti
I koji sada tako fino žuri da crkne umesto mene
Da bi umesto mene,
svinja jedna,
Da bi umesto mene sto pre jedini ziveo.
 
Svedoci smo toga da se najviše čitaju romani, tu i tamo i kratke priče. Medjutim, poeziju više niko ne čita, iako ima dosta onih koji je štampaju. Niko ne izdaje poeziju, nikog to ne zanima. Poznajem lično ljude koji je pišu i svi su samizdati, odštampaju svoje delo u odredjen broj primeraka i razdele to rodbini i prijateljima (mada ni oni ne čitaju poeziju). Šta se to dogodilo i ko su ljudi koji će sutra ući u lektiru sa svojom poezijom? Nekada smo imali Radičevića, Miljkovića, Disa, Pandurovića, Malarmea, Bodlera, Remboa, Verlena... danas toga nema, jedini lik čija se poezija dosta čita je Bukovski. Šta se to desilo?

Meni nekako ne leži. Uglavnom. Ne ide mi uz duh, možda je ne razumem.

Mada i sam povremeno pišem i rekoše mi ljudi da imam dara, ali to radim samo iz satiričnih ili depresivnih razloga.
 
Svedoci smo toga da se najviše čitaju romani, tu i tamo i kratke priče. Medjutim, poeziju više niko ne čita, iako ima dosta onih koji je štampaju. Niko ne izdaje poeziju, nikog to ne zanima. Poznajem lično ljude koji je pišu i svi su samizdati, odštampaju svoje delo u odredjen broj primeraka i razdele to rodbini i prijateljima (mada ni oni ne čitaju poeziju). Šta se to dogodilo i ko su ljudi koji će sutra ući u lektiru sa svojom poezijom? Nekada smo imali Radičevića, Miljkovića, Disa, Pandurovića, Malarmea, Bodlera, Remboa, Verlena... danas toga nema, jedini lik čija se poezija dosta čita je Bukovski. Šta se to desilo?

Један великан је дао коментар на ту ситуацију, још сада давне 1982. године.

Укључи интервју од 54:45, ту почиње полемика на ту тему. Ако хоћеш, а ја ти препоручујем, погледај читав интервју :)

 
Све над чиме се треба замислити, мало употребити сиве мождане ћелије је на ИГНОРАЖ, ал
авај, то су модерна времена, која захтевају инстант
Песме су нешто лично, дубоко и скоро па увек имају сасвим пето значење од написаног,
што би се над нечим размишљало, када су речи изгубиле смисао у тежини а и одјеку!
 

Back
Top