gost 94137
zmajka
- Poruka
- 43.846
Posmatram kapljice vode kako se slivaju niz njegov vrat. Usnama uzimam kap vode sa njegovog ramena. Dodir golih i mokrih tela stvara novo uzbuđenje. Vidim nas u poluzamagljenom ogledalu, u toj slici vidi se glad. Kao da se nikada nismo imali, kao da se dodirujemo po prvi put.
Ljubi mi bradavice. Mirišem mu kosu. Topla voda sliva se po nama i stvara dodatnu vrelinu od koje treperi svaki atom mog tela. Njegove ruke klize po meni, ostavljajući svuda tragove pene čiji balončići pucketaju i golicaju mi telo. Na prozoru se ocrtava sumrak, a zvuci sa ulice su još uvek suviše bučni. Podsećaju me na neki tamo svet u kojem nema nas...
Stojim na pragu spavaće sobe. Belina izgužvane posteljine je jedino što vidim na slabom svetlu koje dopire iz hodnika. Na vratu osećam njegov dah i njegove ruke na svojim ramenima. Privlači me ka sebi. Peškir sa mog tela pada na pod i opet je njegovo golo telo uz moje. "Srećice" čujem njegov šapat i zvuci sa ulice se gase. Sve izvan njegove sobe opet prestaje da postoji. Znam samo da ga želim, opet, tu na već izgužvanoj i mokroj posteljini, na tragovima mirisa koje smo ostavili za sobom...
Njegovo telo opet je nada mnom. Moje noge na njegovim ramenima. Zvuk naših uzdaha širi se po celom stanu. Kapljice znoja obasjavaju nam tela. I opet deja vu, opet ista slika, isto savršenstvo, isti osećaj ispunjenosti tela i duše... Njegovo ime prolama se sa mojih usana u trenutku kada se svaki pokret pretvara u slatku bol koja me dovodi do vrhunca. Pitam se da li je svet stvarno stao ili će ipak doći jutro u kojem više neće biti ni nas, ni izgužvane posteljine, ni belih peškira i zamagljenog kupatila, ni umirujućeg ritma njegovog srca koji slušam dok ležim na njegovim grudima...
Ljubi mi bradavice. Mirišem mu kosu. Topla voda sliva se po nama i stvara dodatnu vrelinu od koje treperi svaki atom mog tela. Njegove ruke klize po meni, ostavljajući svuda tragove pene čiji balončići pucketaju i golicaju mi telo. Na prozoru se ocrtava sumrak, a zvuci sa ulice su još uvek suviše bučni. Podsećaju me na neki tamo svet u kojem nema nas...
Stojim na pragu spavaće sobe. Belina izgužvane posteljine je jedino što vidim na slabom svetlu koje dopire iz hodnika. Na vratu osećam njegov dah i njegove ruke na svojim ramenima. Privlači me ka sebi. Peškir sa mog tela pada na pod i opet je njegovo golo telo uz moje. "Srećice" čujem njegov šapat i zvuci sa ulice se gase. Sve izvan njegove sobe opet prestaje da postoji. Znam samo da ga želim, opet, tu na već izgužvanoj i mokroj posteljini, na tragovima mirisa koje smo ostavili za sobom...
Njegovo telo opet je nada mnom. Moje noge na njegovim ramenima. Zvuk naših uzdaha širi se po celom stanu. Kapljice znoja obasjavaju nam tela. I opet deja vu, opet ista slika, isto savršenstvo, isti osećaj ispunjenosti tela i duše... Njegovo ime prolama se sa mojih usana u trenutku kada se svaki pokret pretvara u slatku bol koja me dovodi do vrhunca. Pitam se da li je svet stvarno stao ili će ipak doći jutro u kojem više neće biti ni nas, ni izgužvane posteljine, ni belih peškira i zamagljenog kupatila, ni umirujućeg ritma njegovog srca koji slušam dok ležim na njegovim grudima...