dulesrbenda
Legenda
- Poruka
- 50.362
Двоумио сам се где да поставим тему, па сам се ипак решио за овај пдф. Чудно ми је да се на овом форуму, и на овом пдф-у, није расправљало о једном од познатих и доста популарних мислилаца, Џордану Питерсону. Лик је психолог, али се бави многим аспектима људског друштва, бави се и религијом, митологијом, идеологијама, итд, итд. Многа питања данашњице обухвата и покушава да их реши на неуобичајан начин. Има доста својих присталица и оних који га слушају. Ево једног његовог предавања (где говори о теми своје књиге ,,Мапе значења", доступна је у пдф формату, додуше на енглеском језику):
Ево и транмскрипта тог предавања, додуше није потпун:
Predavanje 1 ( kontekst i pozadina predavanja )
Razlog za Hladni rat je činjenica da postoji nejednakost. Postojale su različite ideološke ideje o porijeklu nejednakosti i njenom tretmanu. Sovjetski savez bio je sazdan na pretpostavci da je nejednakost nastala krađom, da su oni koji su imali više to oteli od onih koji imaju manje. Ideja je bila da se nivo bogatstva izjednači, no za ostvarenje tog cilja ubijeni su milioni ljudi, što ubistvom, što izgladnjivanjem. Postoji jedna slika iz tog vremena u SSSR-u seljačkog para kako tokom gladnog perioda prodaje ljudske dijelove tijela kao hranu. U takvim situacijama pokušavam zamisliti šta bi mene natjeralo da uradim neku takvu stvar. To je veoma bitno pitanje. Kada pročitamo vijest o nekom zlodjelu, zamislimo samo, koliko god to nevjerovatno za nas lično to zvučalo, šta bi nas moglo natjerati da uradimo takvo nešto? To nam samo govori nešto bitno o svijetu, ali je jako teško progutati i svariti otkrivenu istinu. Takvo maštanje drži nas uvijek opreznim i svjesnim naših lagodnih okolnosti u našem savremenom, uređenom društvu. Mi smo zbrinuti, toplo nam je, siti smo, nemam potrebe činiti zlo i lako nam je reći da smo dobri.
U ranijim vremenima, kao tokom industrijske revolucije, uslovi siromašnih ljudi bili su brutalni i bilo je dosta opravdanih razloga za brigu o nejednakosti siromašnih i bogatih. Rusi su tako uzeli ideje zasnovane na mislima Marksa i Lenjina, dok je Zapad prihvatio filozofiju napravljenu na mislima Džona Stjuarta Mila, Adama Smita, demokratije... I onda su se ta dva bloka takmičila da bi na kraju stvari ispale bolje na Zapadu. No sama konkurencija je bilavelika, jaka i u njenim osnovama stajale su velike razlike u razmišljanju. Na kraju se sovjetski sistem raspao, više nema neprijateljstva sa Rusijom na ideološkim osnovama, veći broj ljudi je dignut iz siromaštva u zadnjem dobu nego tokom čitave ljudske istorije... Tako da su stvari mnogo bolje nego ikad ranije i postaju sve bolje. No, u tom vremenu imao sam jedno veliko pitanje. Zašto bi se ljudi grupisali u dva kampa, proizveli masovne količine hidrogenskih bombi i staviti čitav svijet u rizik? Zašto?
Tada sam počeo razmišljati o sistemima vjerovanja. Na Zapadu smo imali vjerovanja zasnovana na staroj Grčkoj, Rimu i svemu što je došlo poslije toga, dok je Sovjetski Savez bio zasnovan na jednoj racionalnoj filozofiji koja je bila suprotstavljena osnovnim načelima, aksiomima stvorenim na Zapadu. Svaka grupa je organizovala svoje društvo oko svoje filozofije. Na političkim naukama, dok sam ih pohađao, preovlađujući stav je bio da su se ljudi jednostavno takmičili oko resursa. Ekonomisti uvijek pretpostavljaju da postoje resursi koje cijenimo i oko kojih se takmičimo. Ali, znate, ljudi mogu cijeniti razne stvari. Nema tu ničega predodređenog. Postoje stvari koje cijenimo, a da to naše cijenjenje izgleda veoma arbitrerno, samovoljno. Zato sam se zainteresovao za pitanje zašto ljudi vrijednuju i cijene stvari koje cijene i šta zapravo znači cijeniti neku stvar, te onda šta znači i vjerovati u nešto? Kako je moguće da neko vjeruje u nešto tako duboko da je spreman rizikovati i svoju smrt da to zaštiti, ili makar rizikovati smrt drugih ljudi. I to čak na masovnoj skali, kao kada su ljudi privrženi svom društvenom sistemu.
No, sistem vjerovanja nije samo sazdan iz vjerovanja. Greška je ovaj problem označiti samo kao psihološki. Na primjer, mi ovdje u učionici dijelimo ista uvjerenja, iako se nikako skoro ne poznajemo. Mi smo samo grupa primata u istoj sobi i niko nije nervozan, niko nije uplašen, svi imamo slična shvatanja sopstvenih uloga ovdje. I svako od nas vrši svoju ulogu, tako da se naše ideje, očekivanja poklapaju sa onime što radimo. I to je veoma bitno. Nije samo u pitanju sistem vjerovanja niti integritet tog sistema, već ovo poklapanje sistema u teoriji i našeg ponašanja u stvarnosti. To želimo da održimo. Tako ako bih ja sada uzeo Vaš laptop tek tako i razbio ga o sto, Vi ne biste znali gdje se nalazite i šta se dešava, jer Vaša očekivanja za našu interakciju nisu ispunjenja. I to je osnovna razlika - znati gdje se nalazite i ne znati gdje se nalazite. To je razlikovanje "doma" i "inostranog". I za nas najčešća poznata teritorija jesu drugi ljudi, jer smo društvena bića. Malo je čudno razmišljati o teritoriji na taj način, jer nije više striktno geografski pojam, nego pojam koji označava hijerarhijsku strukturu dominacije. I svako od nas generalno zna gdje se nalazi u toj strukturi. I stoga kada nešto uradite u poznatoj okolini, okruženi poznatim ljudima i dobijete šta želite, uzbuđeni ste i zadovoljni zbog toga, jer ne želite da se neko ponaša nenormalno. Zato ćete zaobići i izbjegaviti nekog mentalno oboljelog na ulici, jer on se ne nalazi unutar te hijerarhije dominacije i ne znate šta bi on mogao uraditi. To je "inostrano", neistražena teritorija. Kada se nađete u njoj, kada se vaša očekivanja i realnost ne poklope, ne znate gdje se nalazite. I šta onda radite kada ste u takvoj situaciji? Zamrznete se prvo, i onda možda pažljivo stupite u kontakt sa nepoznatim ili samo pasivno stojite i nadate se da vas niko ne primjeti. Možete čak i odlučiti da intervenišete, ali bili biste izuzetak, a ne pravilo u tom slučaju.
Ono što sam shvatio je da sistemi vjerovanja regulišu emocije, ali ne psihološki u smislu da imate jednu teoriju koja objašnjava svijet ispravno, pa zato se pridržavate te teorije. Slično je tome, ali u ovom slučaju teorija je ispravna samo zato što drugi ljudi imaju istu tu teoriju, te kada vi i drugi čovjek ispunite tu istu teoriju dobijete šta želite i očekujete. I taj susret teorije i ishoda čini da se osjećate sigurnim. To vas štiti, a to je ujedno i osnova funkcionišućeg društva. Ljudi upravo zato imaju tendenciju da brane tu svoju "teritoriju", jer ako se raspadne to onda može imati smrtne posljedice. Tada nastaje haos i nije čudo zašto to ljudi brane.
Onda sam razmišljao o tome šta je zapravo sistem vjerovanja. Shvatio sam da je to zapravo jedan set moralnih uputstava. A ta moralna uputstva govore kako se trebamo ponašati i kako trebamo shvatati . Ona su nam potrebna kako bismo mogli djelovati, jer mi ne možemo uraditi nešto ako prema tome, djelu ili stvari, nemamo osjećaj da to ima neku moralnu vrijednost. Zato neće niko od vas gledati do kraja života u pločice na zidu. Kladim se da mnogi od vas ne bi znali reći ni koje boje su te pločice čim izađete iz učionice. A to je zato što nikoga nije briga za to. Zidovi nemaju nikakvog značaja, emotivne vrijednosti, nikakvog uticaja na vas i mogu biti bilo kakve boje. Umjesto toga vi slušate moje predavanje, kako biste završili fakultet, imali bolji posao, bili pametniji, pismeniji, funkcionalniji u svijetu, jer vjerujete da su to ishodi ovakvog ponašanja. I ta očekivanja definišu na koje stvari trebati obraćati pažnju. Zbog toga vi obraćate pažnju na mene, jer ja predstavljam vrata do tog seta dostignuća. A to je stoga što vi vrijednujete sve to. Ne možete na svijet gledati bez vrijednovanja. Takvo stanje je haos, i to ne samo u metafizičkom smislu haos.
Наставиће се....
Predavanje 1 ( kontekst i pozadina predavanja )
Razlog za Hladni rat je činjenica da postoji nejednakost. Postojale su različite ideološke ideje o porijeklu nejednakosti i njenom tretmanu. Sovjetski savez bio je sazdan na pretpostavci da je nejednakost nastala krađom, da su oni koji su imali više to oteli od onih koji imaju manje. Ideja je bila da se nivo bogatstva izjednači, no za ostvarenje tog cilja ubijeni su milioni ljudi, što ubistvom, što izgladnjivanjem. Postoji jedna slika iz tog vremena u SSSR-u seljačkog para kako tokom gladnog perioda prodaje ljudske dijelove tijela kao hranu. U takvim situacijama pokušavam zamisliti šta bi mene natjeralo da uradim neku takvu stvar. To je veoma bitno pitanje. Kada pročitamo vijest o nekom zlodjelu, zamislimo samo, koliko god to nevjerovatno za nas lično to zvučalo, šta bi nas moglo natjerati da uradimo takvo nešto? To nam samo govori nešto bitno o svijetu, ali je jako teško progutati i svariti otkrivenu istinu. Takvo maštanje drži nas uvijek opreznim i svjesnim naših lagodnih okolnosti u našem savremenom, uređenom društvu. Mi smo zbrinuti, toplo nam je, siti smo, nemam potrebe činiti zlo i lako nam je reći da smo dobri.
U ranijim vremenima, kao tokom industrijske revolucije, uslovi siromašnih ljudi bili su brutalni i bilo je dosta opravdanih razloga za brigu o nejednakosti siromašnih i bogatih. Rusi su tako uzeli ideje zasnovane na mislima Marksa i Lenjina, dok je Zapad prihvatio filozofiju napravljenu na mislima Džona Stjuarta Mila, Adama Smita, demokratije... I onda su se ta dva bloka takmičila da bi na kraju stvari ispale bolje na Zapadu. No sama konkurencija je bilavelika, jaka i u njenim osnovama stajale su velike razlike u razmišljanju. Na kraju se sovjetski sistem raspao, više nema neprijateljstva sa Rusijom na ideološkim osnovama, veći broj ljudi je dignut iz siromaštva u zadnjem dobu nego tokom čitave ljudske istorije... Tako da su stvari mnogo bolje nego ikad ranije i postaju sve bolje. No, u tom vremenu imao sam jedno veliko pitanje. Zašto bi se ljudi grupisali u dva kampa, proizveli masovne količine hidrogenskih bombi i staviti čitav svijet u rizik? Zašto?
Tada sam počeo razmišljati o sistemima vjerovanja. Na Zapadu smo imali vjerovanja zasnovana na staroj Grčkoj, Rimu i svemu što je došlo poslije toga, dok je Sovjetski Savez bio zasnovan na jednoj racionalnoj filozofiji koja je bila suprotstavljena osnovnim načelima, aksiomima stvorenim na Zapadu. Svaka grupa je organizovala svoje društvo oko svoje filozofije. Na političkim naukama, dok sam ih pohađao, preovlađujući stav je bio da su se ljudi jednostavno takmičili oko resursa. Ekonomisti uvijek pretpostavljaju da postoje resursi koje cijenimo i oko kojih se takmičimo. Ali, znate, ljudi mogu cijeniti razne stvari. Nema tu ničega predodređenog. Postoje stvari koje cijenimo, a da to naše cijenjenje izgleda veoma arbitrerno, samovoljno. Zato sam se zainteresovao za pitanje zašto ljudi vrijednuju i cijene stvari koje cijene i šta zapravo znači cijeniti neku stvar, te onda šta znači i vjerovati u nešto? Kako je moguće da neko vjeruje u nešto tako duboko da je spreman rizikovati i svoju smrt da to zaštiti, ili makar rizikovati smrt drugih ljudi. I to čak na masovnoj skali, kao kada su ljudi privrženi svom društvenom sistemu.
No, sistem vjerovanja nije samo sazdan iz vjerovanja. Greška je ovaj problem označiti samo kao psihološki. Na primjer, mi ovdje u učionici dijelimo ista uvjerenja, iako se nikako skoro ne poznajemo. Mi smo samo grupa primata u istoj sobi i niko nije nervozan, niko nije uplašen, svi imamo slična shvatanja sopstvenih uloga ovdje. I svako od nas vrši svoju ulogu, tako da se naše ideje, očekivanja poklapaju sa onime što radimo. I to je veoma bitno. Nije samo u pitanju sistem vjerovanja niti integritet tog sistema, već ovo poklapanje sistema u teoriji i našeg ponašanja u stvarnosti. To želimo da održimo. Tako ako bih ja sada uzeo Vaš laptop tek tako i razbio ga o sto, Vi ne biste znali gdje se nalazite i šta se dešava, jer Vaša očekivanja za našu interakciju nisu ispunjenja. I to je osnovna razlika - znati gdje se nalazite i ne znati gdje se nalazite. To je razlikovanje "doma" i "inostranog". I za nas najčešća poznata teritorija jesu drugi ljudi, jer smo društvena bića. Malo je čudno razmišljati o teritoriji na taj način, jer nije više striktno geografski pojam, nego pojam koji označava hijerarhijsku strukturu dominacije. I svako od nas generalno zna gdje se nalazi u toj strukturi. I stoga kada nešto uradite u poznatoj okolini, okruženi poznatim ljudima i dobijete šta želite, uzbuđeni ste i zadovoljni zbog toga, jer ne želite da se neko ponaša nenormalno. Zato ćete zaobići i izbjegaviti nekog mentalno oboljelog na ulici, jer on se ne nalazi unutar te hijerarhije dominacije i ne znate šta bi on mogao uraditi. To je "inostrano", neistražena teritorija. Kada se nađete u njoj, kada se vaša očekivanja i realnost ne poklope, ne znate gdje se nalazite. I šta onda radite kada ste u takvoj situaciji? Zamrznete se prvo, i onda možda pažljivo stupite u kontakt sa nepoznatim ili samo pasivno stojite i nadate se da vas niko ne primjeti. Možete čak i odlučiti da intervenišete, ali bili biste izuzetak, a ne pravilo u tom slučaju.
Ono što sam shvatio je da sistemi vjerovanja regulišu emocije, ali ne psihološki u smislu da imate jednu teoriju koja objašnjava svijet ispravno, pa zato se pridržavate te teorije. Slično je tome, ali u ovom slučaju teorija je ispravna samo zato što drugi ljudi imaju istu tu teoriju, te kada vi i drugi čovjek ispunite tu istu teoriju dobijete šta želite i očekujete. I taj susret teorije i ishoda čini da se osjećate sigurnim. To vas štiti, a to je ujedno i osnova funkcionišućeg društva. Ljudi upravo zato imaju tendenciju da brane tu svoju "teritoriju", jer ako se raspadne to onda može imati smrtne posljedice. Tada nastaje haos i nije čudo zašto to ljudi brane.
Onda sam razmišljao o tome šta je zapravo sistem vjerovanja. Shvatio sam da je to zapravo jedan set moralnih uputstava. A ta moralna uputstva govore kako se trebamo ponašati i kako trebamo shvatati . Ona su nam potrebna kako bismo mogli djelovati, jer mi ne možemo uraditi nešto ako prema tome, djelu ili stvari, nemamo osjećaj da to ima neku moralnu vrijednost. Zato neće niko od vas gledati do kraja života u pločice na zidu. Kladim se da mnogi od vas ne bi znali reći ni koje boje su te pločice čim izađete iz učionice. A to je zato što nikoga nije briga za to. Zidovi nemaju nikakvog značaja, emotivne vrijednosti, nikakvog uticaja na vas i mogu biti bilo kakve boje. Umjesto toga vi slušate moje predavanje, kako biste završili fakultet, imali bolji posao, bili pametniji, pismeniji, funkcionalniji u svijetu, jer vjerujete da su to ishodi ovakvog ponašanja. I ta očekivanja definišu na koje stvari trebati obraćati pažnju. Zbog toga vi obraćate pažnju na mene, jer ja predstavljam vrata do tog seta dostignuća. A to je stoga što vi vrijednujete sve to. Ne možete na svijet gledati bez vrijednovanja. Takvo stanje je haos, i to ne samo u metafizičkom smislu haos.
Наставиће се....
