Počastvovaću vas jednom pričom:
Podne u decembru krajem osamdesetih, provejava sneg. Sestra i ja doputovale smo u Zagreb.
To nam je već jedanaesti put za poslednje dve godine: ujutru iz Beograda krenemo poslovnim vozom, stignemo malo pre dvanaest sati, i onda presedamo na Hamzin autobus za Minhen. U Minhenu smo sledećeg dana oko četiri ujutru, popijemo kafu na Bahnhof-u, i od trenutka kada se otvore prodavnice, jurcamo od radnje do radnje, sa kratkom pauzom za ručak, da bismo već oko pet popodne bile opet u autobusu za Zagreb. Put je naporan ali mi smo mlade i lude, avanturističkog duha. Za razliku od mnogih devojaka koje su tada i dalje šopingovale po Italiji, nas dve smo se odlučile za Minhen, a pošto živimo samo od majčine mizerne plate, smislile smo i kako da namaknemo pare za naše potrepštine: svaki put kupimo i po jedan kasetofon, ili dva vokmena, pa prodamo u komisionu koji se i dan-danas nalazi u Bulevaru kralja Aleksandra. Od tog novca isplatimo putne troškove i skroman šoping. Takoreći bavimo se, prilično amaterski, šverc-komercom. Ali bitno je da „vidimo sveta“. Minhen nam se mnogo dopada; zato se u njega i vraćamo. Čim pređemo granicu s Austrijom, nebo je plavlje, mirisi lepši a mene ... mene očaravaju krupne krave koje slobodno pasu na pašnjacima pored auto-puta. Očaravaju me i kućice marcipanskih boja, pa mi se, gledajući pastoralni krajolik kroz musavi prozor Hamzinog autobusa, čini da sam uskočila u roman Johane Špiri.
Ovog decembrskog dana, međutim, nema Hamzinog autobusa. Ako ne krene u roku od pola sata, ceo koncept nam pada u vodu, jer ćemo imati manje vremena za obilazak Minhena, nećemo piti kafu na Marianplacu, imaćemo problem da nađemo bus za povratak. A već smo i navikle na Hamzu,iako mu je vozilo krševito, dotrajalo, sa – već pune dve godine – nekoliko razvaljenih sedišta. Stanje autobusa nekako se podudara sa stanjem Hamzinih zuba, ali je čovek ljubazan i pouzdan. Jeste da je autobus uvek pun pripitih gastrarbajtera koji se vraćaju na rad u Nemačku, jeste da još od Bosne trešte narodnjaci, no sestra i ja kapiramo te ljude, očajne što opet odlaze ... pune priča o tome šta su tokom ovih ferija uradili na novouzgrađenim kućama u zavičaju.
Sneg sve jače veje. Na improvizovanu stanicu stižu drugi autobusi, noviji, lepši. Jedan staje na Hamzino uobičajeno mesto. Iz njega izlazi mlad čovek, sav uglađen – kao da je direktor nekog preduzeća a ne vozač – i pita nas hoćemo li s njim. Povratna karta košta četrdeset nemačkih maraka, što je za celih deset maraka manje od cene Hamzinog prevoza. A autobus luksuzan, još miriše na fabriku, unutra ćutljivi putnici, sva sedišta na broju. Poslednji put osvrćemo se ne bismo li ugledale Hamzinu zelenu kršinu, i potom odlučujemo da prihvatimo ponudu.
Ostalo je svega četiri slobodna mesta, odmah iza šofera. Sestra i ja sedamo na prva dva. Vozač i suvozač izlaze da popuše. Sad su u pitanju minuti do polaska a ja, odjednom, imam utisak da tim autobusom nikada nećemo stići u Minhen. Kažem sestri: „Hoću napolje“, i već ustajem, grabim torbu i krećem ka vratima. Ona je zaprepašćena: šta mi je, jesam li poludela, taman smo se razbaškarile na toplom a ja izvodim besne gliste?
I ja sam zaprepašćena sopstvenom reakcijom. Iracionalnom.
Napolju se raspravljamo. „Zašto?“, pita me sestra. „ZAŠTO?!“
Nemam odgovor. Počinjem da plačem.
Prosto – ne želim da budem u tom autobusu. Unutra me nešto guši. Enterijer mi je previše mračan iako su sva svetla uključena. Ljudi mi deluju mračno. Čak i iz ljubaznog vozača izbija mrak. Pokušavam da objasnim .... a sestra besno odmahuje rukom: „LUDAČO!“
Na kraju ipak nema kud, i pristaje da ostanemo na vejavici i čekamo drugi autobus. Šofer nam vraća pare, pomalo ljutit ali ubrzo zaboravlja na nas jer stižu novi putnici koji će dobiti naša mesta.
Tek što nestane iza ugla, nailazi dobro poznata Hamzina šklopocija. „Zavejalo, bona“, pravda se Hamza zbog kašnjenja. Pada mi kamen sa srca. Sestra i ja sedamo pozadi, u deo utonuo u dim cigareta. Neki putnici su već dobrano pijani, neki se izuli i spavaju. Smrdi na neoprane noge, na pikavce i brlju.
Na Filahu (Villach), graničnom prelazu, veliki je zastoj. Kolona vozila je nepregledna. Hamza izlazi iz busa da proceni vreme čekanja. Vraća se posle nekoliko minuta i saopštava: „Saobraćajka. Kolega nam se survao u reku ... Za sada se zna da su poginuli on i još troje.“ „Ma koji kolega?“, pita suvozač. „Onaj mali, novi. A zamisli, otišli su petnaestak minuta pre nego što smo stigli...“
„Fatum“, tužno klima glavom Hamza.
Pulsiraju crvena rotirajuća svetla, odjekuju sirene. Sestra i ja se zgledamo. „Kako si znala?“, pita me.
Nisam znala. Nikada nisam ni saznala. A nisam sanjala...
Dakle: ZAŠTO?