Intuicija

Dragoljub69

Buduća legenda
Poruka
26.825
Kao što sam već napisao:
Slutnja ,tj intuicija je jedini institut misli koji se smatra da ne stiže iz svesti ,već iz "negde iza nje"...
O intuiciji ipak ponešto znamo...
-Pogrešiva je jer ne koristi istu logiku kao um,već sledi prirodne algoritme koji često nisu pravilni i
greške nastaju kad tok naiđe na nepravilnost,
-Ne ukazuje jasno na razrešenja,već najčešće okvirno,uopšteno,
-Nije je lako prizvati,poseduje i svoju samostalnost i čudnu i posebnu volju,
-Metafizićna je po svojoj supstanciji,
-Teško je saznajna ( i ovaj opis to pokazuje) tako da je, pogrešno,idealisti,a i fenomenolozi,svrstavaju u transcedencije...itd
Šta još možemo reči o intuiciji,kakva je i kako deluje?
 
Intuicija je proizvod mehanizma odlucivanja nase podsvesti.
To je potpuno objanjena stvar, samo sto, eto, neko voli da joj pridaje neki poseban znacaj.
Podsvest je skup instikta i iskustava, ali ne svih iskustava, vec samo onih koja su uspela da "prodru" na podsvesni nivo. To su obicno ili jako traumaticna iskustva, ili iskustva koja su se mnogo puta ponavljala (na primer, majstori borilackih vestina upravo zato na svakom treningu ponavljaju najosnovnije pokrete, da bi se urezali u podsvest, i da bi mogli da ih bez razmisljanja, intuitivno i refleksno koriste u borbi).
Mehanizam odlucivanja podsvesti je upravo baziran na iskustvu i instiktu - i kada taj mehanizam donese svoj proizvod - svoju odluku, mi tu odluku dozivljavamo kao intuiciju, kao nesto "iz dubine".
 
Kao što sam već napisao:
Slutnja ,tj intuicija je jedini institut misli koji se smatra da ne stiže iz svesti ,već iz "negde iza nje"...
O intuiciji ipak ponešto znamo...
-Pogrešiva je jer ne koristi istu logiku kao um,već sledi prirodne algoritme koji često nisu pravilni i
greške nastaju kad tok naiđe na nepravilnost,
-Ne ukazuje jasno na razrešenja,već najčešće okvirno,uopšteno,
-Nije je lako prizvati,poseduje i svoju samostalnost i čudnu i posebnu volju,
-Metafizićna je po svojoj supstanciji,
-Teško je saznajna ( i ovaj opis to pokazuje) tako da je, pogrešno,idealisti,a i fenomenolozi,svrstavaju u transcedencije...itd
Šta još možemo reči o intuiciji,kakva je i kako deluje?

Ovo je potpuno pogrešna predstava o intuiciji.
Greška je u tome što ti misliš da intuicija ne dolazi iz svesti, a tako može da misli samo onaj kome nije jasno šta je zaista svest.
A svest je znanje o svemu i samo iz svesti može da nam stigne znanje koje nazivamo intuicija. Onaj koji to znanje prenosi je duh.
Od stanja svesnosti u kojem se nalazi tvoje biće zavisi koliko često će ti duh staviti na raspolaganje znanje intuicije.

Neko je gore u komentaru poistovetio intuiciju sa instinktom, ali ta dva znanja padaju na različite centre, jedan je povezan sa motoričkim centrom, a drugi sa intelektualnim. Razlika je što nam instinkt radi stalno u koordinaciji sa našom motorikom...recimo kada hodamo, instinkt nam određuje brzinu koju želimo. Instinktik radi na nižem nivou svesnosti i koriste ga i ljudi i životinje potpuno automatski, nesvesno. Recimo, često čujemo da je neki teniser opustio ruku i da sve pogađa. Tada instinkt u potpunosti surađuje sa motorikom, Intelekt, odnosno misli bi samo poremetili tu saradnju ukoliko bi se umešali. Instinktivno - motorički centar je najpametniji deo našeg uma jer on upravlja i radom naših organa. Kada nas napadne neki virus, naprimer virus gripa, tada instiktivni centar crpi energiju iz motoričkog da bi spasao imunitet. Zato se od virusa gripa osećamo umorno i malaksalo.

Intuicija, za razliku od instinkta, se javlja retko i to znanje može da koristi samo biće koje je dostiglo određeni nivo svesnosti o sebi. Dakle, Dragoljube, intuicija dobija direktno znanje sa najvišeg mesta - svesti.
 
Ovo je potpuno pogrešna predstava o intuiciji.
Greška je u tome što ti misliš da intuicija ne dolazi iz svesti, a tako može da misli samo onaj kome nije jasno šta je zaista svest.
A svest je znanje o svemu i samo iz svesti može da nam stigne znanje koje nazivamo intuicija. Onaj koji to znanje prenosi je duh.
Od stanja svesnosti u kojem se nalazi tvoje biće zavisi koliko često će ti duh staviti na raspolaganje znanje intuicije.

Neko je gore u komentaru poistovetio intuiciju sa instinktom, ali ta dva znanja padaju na različite centre, jedan je povezan sa motoričkim centrom, a drugi sa intelektualnim. Razlika je što nam instinkt radi stalno u koordinaciji sa našom motorikom...recimo kada hodamo, instinkt nam određuje brzinu koju želimo. Instinktik radi na nižem nivou svesnosti i koriste ga i ljudi i životinje potpuno automatski, nesvesno. Recimo, često čujemo da je neki teniser opustio ruku i da sve pogađa. Tada instinkt u potpunosti surađuje sa motorikom, Intelekt, odnosno misli bi samo poremetili tu saradnju ukoliko bi se umešali. Instinktivno - motorički centar je najpametniji deo našeg uma jer on upravlja i radom naših organa. Kada nas napadne neki virus, naprimer virus gripa, tada instiktivni centar crpi energiju iz motoričkog da bi spasao imunitet. Zato se od virusa gripa osećamo umorno i malaksalo.

Intuicija, za razliku od instinkta, se javlja retko i to znanje može da koristi samo biće koje je dostiglo određeni nivo svesnosti o sebi. Dakle, Dragoljube, intuicija dobija direktno znanje sa najvišeg mesta - svesti.

nisi objasnio šta je tačno po tebi intuicija. i odakle ti da ona ima veza sa znanjem kad je opštepoznato da je to samo nekakva slutnja
 
Ovo je potpuno pogrešna predstava o intuiciji.
Greška je u tome što ti misliš da intuicija ne dolazi iz svesti, a tako može da misli samo onaj kome nije jasno šta je zaista svest.
A svest je znanje o svemu i samo iz svesti može da nam stigne znanje koje nazivamo intuicija. Onaj koji to znanje prenosi je duh.
Od stanja svesnosti u kojem se nalazi tvoje biće zavisi koliko često će ti duh staviti na raspolaganje znanje intuicije.

Neko je gore u komentaru poistovetio intuiciju sa instinktom, ali ta dva znanja padaju na različite centre, jedan je povezan sa motoričkim centrom, a drugi sa intelektualnim. Razlika je što nam instinkt radi stalno u koordinaciji sa našom motorikom...recimo kada hodamo, instinkt nam određuje brzinu koju želimo. Instinktik radi na nižem nivou svesnosti i koriste ga i ljudi i životinje potpuno automatski, nesvesno. Recimo, često čujemo da je neki teniser opustio ruku i da sve pogađa. Tada instinkt u potpunosti surađuje sa motorikom, Intelekt, odnosno misli bi samo poremetili tu saradnju ukoliko bi se umešali. Instinktivno - motorički centar je najpametniji deo našeg uma jer on upravlja i radom naših organa. Kada nas napadne neki virus, naprimer virus gripa, tada instiktivni centar crpi energiju iz motoričkog da bi spasao imunitet. Zato se od virusa gripa osećamo umorno i malaksalo.

Intuicija, za razliku od instinkta, se javlja retko i to znanje može da koristi samo biće koje je dostiglo određeni nivo svesnosti o sebi. Dakle, Dragoljube, intuicija dobija direktno znanje sa najvišeg mesta - svesti.

Mjok!
Slutnja,kao nerazgovetno -nemušto znanje stiže iz dubine mozga-talamusa i hipotalamusa,a na krilima melatonina epifize!
Neurološki rečeno!
Psihološki je ispod racionalne misli,kao njena satisfakcija nas kao duhovnog bića.
Fenomenološki je intuicija jedini misaoni proces kojim možeš vršiti introspekciju sopstvene svesti i u to sam se uverio!
Intuicija je tako produkt pobune naše duše ,čijim pokretom talamus emituje informaciju u svest ili podsvest (ako spavamo ili
ako smo u nesvesti)! To je "plafon" onog šta znam o intuitivnim mislima i njihovom poreklu! Metafizika takorekuć...
Kad se tome pridruži da i ne znamo suštinu-supstancijalnost materije energije,našeg i postojanja uopšte-eto ti izvora metafizike!
Ali ,po svemu sudeći,odgovor je dislociran van nas i van "materije"!
 
ne mora da znači

Ne mora,ali ono što vidiš kao odgovor "Cogito ergo sum" je samo reflekcija te misli koja dolazi izvan nas...
Odbija se od ogledala prema nama kako bi to Beg rekao...
Baš me interesuje da li ima neko mišljenje o toj refleksiji...
Tvoje ,idealističko zapinje o tvoje željene ideale-nije meritorno...
 
Poslednja izmena:
Mislim da ste mašili temu...Zazijavalo ,koga veoma cenim,je racionalan ton dao raspravi ,a to je pogrešno...
Intuicijom je jedino moguće sagledavati svest i njeno delovanje,reagovanje,kao i komponente svesti koje drukčije i nije
moguće ,bar ne u onom što idealisti zovu uvid.
Ne bih se tu baš oslonio na Huserla koji govori isto to,ali iz aposteriornog saznanja.
Ja insistiram da se intuicija shvata kao duhovno okvirno gledanje na stvari i situacije postojanja...
Suzuki buzuki traži dokaz,a ja imam samo duhovno sećanje na prerođenke impresije...

Sećam se barba Ive iz Dubrovnika kad mi je govorija da njegove slike slutim šta govore,šta poručuju i šta izgledaju...
Slikao je plavi period i to impresionistićki...
Dakle,slutio sam njegove slike...
I zavoleo pesmu Plava ptica...
 
Počastvovaću vas jednom pričom:

Podne u decembru krajem osamdesetih, provejava sneg. Sestra i ja doputovale smo u Zagreb.

To nam je već jedanaesti put za poslednje dve godine: ujutru iz Beograda krenemo poslovnim vozom, stignemo malo pre dvanaest sati, i onda presedamo na Hamzin autobus za Minhen. U Minhenu smo sledećeg dana oko četiri ujutru, popijemo kafu na Bahnhof-u, i od trenutka kada se otvore prodavnice, jurcamo od radnje do radnje, sa kratkom pauzom za ručak, da bismo već oko pet popodne bile opet u autobusu za Zagreb. Put je naporan ali mi smo mlade i lude, avanturističkog duha. Za razliku od mnogih devojaka koje su tada i dalje šopingovale po Italiji, nas dve smo se odlučile za Minhen, a pošto živimo samo od majčine mizerne plate, smislile smo i kako da namaknemo pare za naše potrepštine: svaki put kupimo i po jedan kasetofon, ili dva vokmena, pa prodamo u komisionu koji se i dan-danas nalazi u Bulevaru kralja Aleksandra. Od tog novca isplatimo putne troškove i skroman šoping. Takoreći bavimo se, prilično amaterski, šverc-komercom. Ali bitno je da „vidimo sveta“. Minhen nam se mnogo dopada; zato se u njega i vraćamo. Čim pređemo granicu s Austrijom, nebo je plavlje, mirisi lepši a mene ... mene očaravaju krupne krave koje slobodno pasu na pašnjacima pored auto-puta. Očaravaju me i kućice marcipanskih boja, pa mi se, gledajući pastoralni krajolik kroz musavi prozor Hamzinog autobusa, čini da sam uskočila u roman Johane Špiri.

Ovog decembrskog dana, međutim, nema Hamzinog autobusa. Ako ne krene u roku od pola sata, ceo koncept nam pada u vodu, jer ćemo imati manje vremena za obilazak Minhena, nećemo piti kafu na Marianplacu, imaćemo problem da nađemo bus za povratak. A već smo i navikle na Hamzu,iako mu je vozilo krševito, dotrajalo, sa – već pune dve godine – nekoliko razvaljenih sedišta. Stanje autobusa nekako se podudara sa stanjem Hamzinih zuba, ali je čovek ljubazan i pouzdan. Jeste da je autobus uvek pun pripitih gastrarbajtera koji se vraćaju na rad u Nemačku, jeste da još od Bosne trešte narodnjaci, no sestra i ja kapiramo te ljude, očajne što opet odlaze ... pune priča o tome šta su tokom ovih ferija uradili na novouzgrađenim kućama u zavičaju.

Sneg sve jače veje. Na improvizovanu stanicu stižu drugi autobusi, noviji, lepši. Jedan staje na Hamzino uobičajeno mesto. Iz njega izlazi mlad čovek, sav uglađen – kao da je direktor nekog preduzeća a ne vozač – i pita nas hoćemo li s njim. Povratna karta košta četrdeset nemačkih maraka, što je za celih deset maraka manje od cene Hamzinog prevoza. A autobus luksuzan, još miriše na fabriku, unutra ćutljivi putnici, sva sedišta na broju. Poslednji put osvrćemo se ne bismo li ugledale Hamzinu zelenu kršinu, i potom odlučujemo da prihvatimo ponudu.

Ostalo je svega četiri slobodna mesta, odmah iza šofera. Sestra i ja sedamo na prva dva. Vozač i suvozač izlaze da popuše. Sad su u pitanju minuti do polaska a ja, odjednom, imam utisak da tim autobusom nikada nećemo stići u Minhen. Kažem sestri: „Hoću napolje“, i već ustajem, grabim torbu i krećem ka vratima. Ona je zaprepašćena: šta mi je, jesam li poludela, taman smo se razbaškarile na toplom a ja izvodim besne gliste?

I ja sam zaprepašćena sopstvenom reakcijom. Iracionalnom.

Napolju se raspravljamo. „Zašto?“, pita me sestra. „ZAŠTO?!“

Nemam odgovor. Počinjem da plačem.

Prosto – ne želim da budem u tom autobusu. Unutra me nešto guši. Enterijer mi je previše mračan iako su sva svetla uključena. Ljudi mi deluju mračno. Čak i iz ljubaznog vozača izbija mrak. Pokušavam da objasnim .... a sestra besno odmahuje rukom: „LUDAČO!“

Na kraju ipak nema kud, i pristaje da ostanemo na vejavici i čekamo drugi autobus. Šofer nam vraća pare, pomalo ljutit ali ubrzo zaboravlja na nas jer stižu novi putnici koji će dobiti naša mesta.

Tek što nestane iza ugla, nailazi dobro poznata Hamzina šklopocija. „Zavejalo, bona“, pravda se Hamza zbog kašnjenja. Pada mi kamen sa srca. Sestra i ja sedamo pozadi, u deo utonuo u dim cigareta. Neki putnici su već dobrano pijani, neki se izuli i spavaju. Smrdi na neoprane noge, na pikavce i brlju.

Na Filahu (Villach), graničnom prelazu, veliki je zastoj. Kolona vozila je nepregledna. Hamza izlazi iz busa da proceni vreme čekanja. Vraća se posle nekoliko minuta i saopštava: „Saobraćajka. Kolega nam se survao u reku ... Za sada se zna da su poginuli on i još troje.“ „Ma koji kolega?“, pita suvozač. „Onaj mali, novi. A zamisli, otišli su petnaestak minuta pre nego što smo stigli...“

„Fatum“, tužno klima glavom Hamza.

Pulsiraju crvena rotirajuća svetla, odjekuju sirene. Sestra i ja se zgledamo. „Kako si znala?“, pita me.

Nisam znala. Nikada nisam ni saznala. A nisam sanjala...


Dakle: ZAŠTO?
 
Počastvovaću vas jednom pričom:

Podne u decembru krajem osamdesetih, provejava sneg. Sestra i ja doputovale smo u Zagreb.

To nam je već jedanaesti put za poslednje dve godine: ujutru iz Beograda krenemo poslovnim vozom, stignemo malo pre dvanaest sati, i onda presedamo na Hamzin autobus za Minhen. U Minhenu smo sledećeg dana oko četiri ujutru, popijemo kafu na Bahnhof-u, i od trenutka kada se otvore prodavnice, jurcamo od radnje do radnje, sa kratkom pauzom za ručak, da bismo već oko pet popodne bile opet u autobusu za Zagreb. Put je naporan ali mi smo mlade i lude, avanturističkog duha. Za razliku od mnogih devojaka koje su tada i dalje šopingovale po Italiji, nas dve smo se odlučile za Minhen, a pošto živimo samo od majčine mizerne plate, smislile smo i kako da namaknemo pare za naše potrepštine: svaki put kupimo i po jedan kasetofon, ili dva vokmena, pa prodamo u komisionu koji se i dan-danas nalazi u Bulevaru kralja Aleksandra. Od tog novca isplatimo putne troškove i skroman šoping. Takoreći bavimo se, prilično amaterski, šverc-komercom. Ali bitno je da „vidimo sveta“. Minhen nam se mnogo dopada; zato se u njega i vraćamo. Čim pređemo granicu s Austrijom, nebo je plavlje, mirisi lepši a mene ... mene očaravaju krupne krave koje slobodno pasu na pašnjacima pored auto-puta. Očaravaju me i kućice marcipanskih boja, pa mi se, gledajući pastoralni krajolik kroz musavi prozor Hamzinog autobusa, čini da sam uskočila u roman Johane Špiri.

Ovog decembrskog dana, međutim, nema Hamzinog autobusa. Ako ne krene u roku od pola sata, ceo koncept nam pada u vodu, jer ćemo imati manje vremena za obilazak Minhena, nećemo piti kafu na Marianplacu, imaćemo problem da nađemo bus za povratak. A već smo i navikle na Hamzu,iako mu je vozilo krševito, dotrajalo, sa – već pune dve godine – nekoliko razvaljenih sedišta. Stanje autobusa nekako se podudara sa stanjem Hamzinih zuba, ali je čovek ljubazan i pouzdan. Jeste da je autobus uvek pun pripitih gastrarbajtera koji se vraćaju na rad u Nemačku, jeste da još od Bosne trešte narodnjaci, no sestra i ja kapiramo te ljude, očajne što opet odlaze ... pune priča o tome šta su tokom ovih ferija uradili na novouzgrađenim kućama u zavičaju.

Sneg sve jače veje. Na improvizovanu stanicu stižu drugi autobusi, noviji, lepši. Jedan staje na Hamzino uobičajeno mesto. Iz njega izlazi mlad čovek, sav uglađen – kao da je direktor nekog preduzeća a ne vozač – i pita nas hoćemo li s njim. Povratna karta košta četrdeset nemačkih maraka, što je za celih deset maraka manje od cene Hamzinog prevoza. A autobus luksuzan, još miriše na fabriku, unutra ćutljivi putnici, sva sedišta na broju. Poslednji put osvrćemo se ne bismo li ugledale Hamzinu zelenu kršinu, i potom odlučujemo da prihvatimo ponudu.

Ostalo je svega četiri slobodna mesta, odmah iza šofera. Sestra i ja sedamo na prva dva. Vozač i suvozač izlaze da popuše. Sad su u pitanju minuti do polaska a ja, odjednom, imam utisak da tim autobusom nikada nećemo stići u Minhen. Kažem sestri: „Hoću napolje“, i već ustajem, grabim torbu i krećem ka vratima. Ona je zaprepašćena: šta mi je, jesam li poludela, taman smo se razbaškarile na toplom a ja izvodim besne gliste?

I ja sam zaprepašćena sopstvenom reakcijom. Iracionalnom.

Napolju se raspravljamo. „Zašto?“, pita me sestra. „ZAŠTO?!“

Nemam odgovor. Počinjem da plačem.

Prosto – ne želim da budem u tom autobusu. Unutra me nešto guši. Enterijer mi je previše mračan iako su sva svetla uključena. Ljudi mi deluju mračno. Čak i iz ljubaznog vozača izbija mrak. Pokušavam da objasnim .... a sestra besno odmahuje rukom: „LUDAČO!“

Na kraju ipak nema kud, i pristaje da ostanemo na vejavici i čekamo drugi autobus. Šofer nam vraća pare, pomalo ljutit ali ubrzo zaboravlja na nas jer stižu novi putnici koji će dobiti naša mesta.

Tek što nestane iza ugla, nailazi dobro poznata Hamzina šklopocija. „Zavejalo, bona“, pravda se Hamza zbog kašnjenja. Pada mi kamen sa srca. Sestra i ja sedamo pozadi, u deo utonuo u dim cigareta. Neki putnici su već dobrano pijani, neki se izuli i spavaju. Smrdi na neoprane noge, na pikavce i brlju.

Na Filahu (Villach), graničnom prelazu, veliki je zastoj. Kolona vozila je nepregledna. Hamza izlazi iz busa da proceni vreme čekanja. Vraća se posle nekoliko minuta i saopštava: „Saobraćajka. Kolega nam se survao u reku ... Za sada se zna da su poginuli on i još troje.“ „Ma koji kolega?“, pita suvozač. „Onaj mali, novi. A zamisli, otišli su petnaestak minuta pre nego što smo stigli...“

„Fatum“, tužno klima glavom Hamza.

Pulsiraju crvena rotirajuća svetla, odjekuju sirene. Sestra i ja se zgledamo. „Kako si znala?“, pita me.

Nisam znala. Nikada nisam ni saznala. A nisam sanjala...


Dakle: ZAŠTO?

krajnje jednostavan odgovor-slučajnost

i btw jesi sigurna da je to taj autobus bio?
 
Moju ne baš čestu i jasnu slutnju stalno zatrpava proces saznavanja i to mi ponekad liči da sa blještavim znanjima zasenjujem važne slutnje koje su više senovite i ne mnogo izražajne.
Zato bih rekao da one babe vračare iz Negotinske Krajine veoma često pogađaju ljudima sled događaja...Naslute babe jer neće da znaju,hoće da vide!
To i kažu...
A vrađbinama? Mislim da usmere čoveka u strahu jakom sugestijom "šta će da se zbude"...:mrgreen:
 

Back
Top