Pročitali, ocenili, preporučili

Ž. Andrijašević, Istorija Crne Gore, Beograd 2016.

ISTORIJA-CRNE-GORE_009.jpg


Dobro je što se ovakva knjiga pojavila jer postoji značajni manjak sintetičkih istorija na ovim područjima, pa i svakako posebno crnogorske. Malog formata, sažeto i jasno pisana, prepričava sa određenom uspešnosti celolupnu istoriju Crne Gore od najstarijih vremena do razdruženja Srbije i Crne Gore 2006. godine. Za svakoga ko ne poznaje storiju a želi da stekne određene okvire o crnogorskoj prošlosti, ili da se upozna sa nekim njenim delom, knjiga je nezaobilazno štivo.

Tretiranjem problema crnogorskog nacionalnog pitanja, ili možda bolje rečeno i ne tretiranjem, knjiga pati od izvesnih problema na tom polju. To je autor sam nagovestio još i u predgovoru:

Živko Andrijašević:
Поред неких нових становишта и тумачења, ова књига почива на концепцији која Црну Гору третира као простор који има своје културолошке и политичке границе, које су ријетко и кратко биле блиске или истовјетне, а тек у XX вијеку приближно уједначене. Укратко, историју Црне Горе чине прошлост њеног друштва и државе. Овакав приступ представља отклон од доминантне концепције у српској научној јавности, која цјелокупну прошлост Црне Горе, односно, црногорске државе и друштва, треитра у оквиру историје српског народа. Таква концепција је, према мојем мишљењу, научно неодржива, јер историја државе и друштва није исто што и историја народа или нације.

Autorova opaska je besmislena jer predstavlja kontradikciju samoj sebi - ne polemiše o istoriji Srbije tj. srpske države, već naroda, a u isto vreme pridikuje što je crnogorska prošlost uobičajeno uključivana u nacionalni korpus, ne razdvajajući Srbe od Srbije. Kao da se stiče utisak da je autor insinuirao da bi trebalo pisati Istorije Srbije isključivo, odnosno teritorija koje su bile zacrtane razgraničenjem u SFRJ 1945. godine.

Strana o srednjovekovnoj prošlosti ima izuzetno malo; u manje od 40 stranica Andrijašević provodi čitaoca od najranijih početaka do pada Crne Gore pod tursku vlast 1496. godine. U knjizi nacionalna pitanja nisu posebno tretirana, tako da se može iz tog stanovišta razumeti zašto u ranosrednjovekovnom pripovedanju uopšte nigde i ni u kakvom kontekstu nema Srba, a zaostavštinom starije literature u kojoj su ti zaključci ukotvljeni može se razumeti zašto autor piše da kralj Konstantin Bodin iz dinastije Vojislavljevića zautima Rašku oko 1083. godine, pored niza stvari koje su bile najnovijim istraživanjima dovedene u pitanje. Autor poslednje bugarske careve zove makedonskim carevima i docniji pokret restauracije bugarske države pokretom makedonskih Slovena. Govori o proterivanju stare dukljanske dinastije posle Nemanjinog osvajanja, iako izvori svedoče da je u to vreme postojala samo Mihailova udovica. Andrijašević uglavnom u redu prelazi preko bitnijih istorijskih događaja, mada Dušanov carski sistem opisuje da se koristio represivnim aparatom koji će nakon njegove smrti nestati i utemeljiti 1355. godine put ka obnovi zetske samostalnosti.

Autor smatra da je RImokatolička crkva u značajnoj meri kontrolisala zbivanja na području Crne Gore, što će se promeniti tek početkom XIV stoleća kada bude snažnije bilo došlo do širenja pravoslavlja na račun katolika. Taj period, utvrđivanja pravoslavnog identiteta, za šta autor insinuira da je temelj srpske svesti u Crnoj Gori. U početku u državi Balšića državna religija će biti katolička, a kada ostanu bez velikog dela poseda na kojima žive katolici, Balšići uvode u XV stoleću pravoslavlje kao državnu religiju i time se definitivno utemeljuje pravoslavno hrišćanstvo kao dominantna religija u Crnoj Gori. Autor se priklanja interpretaciji po kojoj je Miroslavljevo jevanđelje nastalo u Kotoru, pa i njega uključuje u okviru kulturno-istorijske baštine Crne Gore.

Narativ koji se izlaže ne bavi se nacionalnim pitanjem, ali se ne propušta prilika da se ukaže da postoje srpski programi čiji je cilj anektiranje Crne Gore, počev od Načertanija 1844. godine, kao i da se navede poneki citat u kojem se Crnogorci i Srbi navode jedni pored drugih, kao recimo iz pera vladike Petra I. Dok je deklarativna namera pisca bila da se održava određena neutralnost po pitanju Crnogorstva (koje u praksi itekako ima, upravo kroz kontekst izbegavanja nacionalnog pitanja, na čemu bi trebalo da je autor u izvesnoj meri i specijalizovan), navedeni primeri i određena naklonjenost pravaško-zelenaškoj političkoj opciji koja se kroz tekst može osetiti u izvesnj meri narušava sliku. Na kraju knjige ostaje jasna poruka; dobra strana knjige jeste što se ljudi koje zanima crnogorska istorija u elementarnim granicama mogu zainteresovati i upoznati sa njom u određenim okvirima, a poruka koju je knjiga pokušala poslati jeste da je Crna Gora u današnjim granicama određena zaokružena kulturno-istorijska i politička celina i kako bi narod u Srbiji trebalo to lakše malo da razume i sa manje negativnih pogleda promatra majski referendum iz 2006. godine.
 
klio_se_stidi_vv.jpg


page_1.jpg

Završio sam sa čitanjem najnovijeg Radićevog slova protiv novoromantičara.

Originalna namera autora bila je izađe novo, izmenjeno i dopunjeno izdanje knjige Srbi pre i posle Adama, međutim kako je tekst bio izuzetno glomazan u poređenju sa sadržajem knjige, odlučeno je da se odštampa kao sasvim zasebno delo. No, vidi se da je bila prvobitna namera da ovo bude dopuna, jer je knjiga i dosta manja od one koja joj prethodi.

Sveobuhvatno, knjiga nije toliko intrigantna koliko Srbi pre i posle Adama, što bi se s obzirom na okolnosti oko njenog nastanka moglo i očekivati. Delo je štampano kao publicistika, zbog čega mu se može delomice oprostiti nedostatak ikakve sistematičnosti - knjiga ne deluje kao monografija jednog autora, već više kao određena hrestomatija pojedinačnih tekstova, čime je zapravo i ispunjeno očekivanje jer je kao takva bila i najavljena (a to deli dobrim delom i sa Srbi pre i posle Adama).

Knjiga sadrži nove informacije i odgovore na pitanja o Jovanu I. Deretiću, Dragoljubu Antiću, Slobodanu Jarčeviću, Miodragu Milanoviću, Božidaru Mitroviću, Radovanu Damjanoviću i Radomiru Đorđeviću, uz neizbežne povremene povratke na Olgu Luković Pjanović, ali i ponešto o autorima o kojima nije ranije bilo reči, kao što je Milenko Nikolić ili čuveni popularizator trojanski teza, Milutin Jaćimović - tako je takođe npr. obrađen je dosta Slaviša Miljković, jedan od novijih naraštaja autora klike iz društve Serbona, najveće organizacije koja okuplja srpske autohtoniste.


Moje jedino žaljenje jeste što je Radićeva knjiga izašla zajedno sa Miljkovićevim Krivim Kur Jakom, zbog čega nije moglo biti uvid i u nju samu prilikom pisanja, dok bi s druge strane sama njena sadržina, uz očiglednu opsesiju muškim polnim organom, možda prouzrokovala potpuno izbacivanje Miljkovića iz teksta.

Jedno značajn mesto u knjizi zauzimaju i heliocentrične postavke meteorologa Milana Stevančevića, u kojoj se pojašnjavaju pitanje računanja vremena i kalendara. Po mom mišljenju to je možda i najbolje napisani deo knjige, gde je Radić pokazao potpunu neutemeljenost Stevančevićevih hipoteza i bezuspešnih pokušaja da se, uz samo deklarativno oslanjanje na prirodne nauke, tim hipotezama da neki tobožnji naučni prizvuk.

U knjizi su svoje mesto našli i Petar Aškraba - čovek koji ne citira izvore jer strahuje da bi bili uništeni - kolega-istoričar Ilija Petrović, ali i nekadašnji kolega-nastavnik na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Beogradu.

Iako su domaći pripadnici autohtonističkih teza zauzeli najveći deo sadržine teksta, Radić se osvrnuo na nekoliko mesta i na nenanučni pristup stranaca u vezi naših prostora, a razgovara čak i o pitanju savezničkog iskrcavanja na Balkansko poluostrvo u Drugom svetskom ratu. Tako ima par reči o nescijentističkoj pojavi kod Makedonaca, kao i u vezi pitanja jesu li Albanci učestvovali na Kosovskom boju 1389. godine.

Ton većeg dela teksta je vrlo oštar i odaje dosta emocija uloženog u njegovo pistanje. Ovlaš poređenje ovog dela sa onim koje ga je prethodilo odaje određeno povećanje frustracija; slobodnijim rečnikom izraženo, autoru knjige je do"$%&elo za vreme pisanja ove. Postoji izuzetno mnogo rečenica koje se završavaju sa uskličnicima, pa čak i sa nekoliko znakova redom. Očigledno je da je i motiv izdavanja ove knjige bio što autor više nije mogao da sluša neke od gluposti na koje pokušava dati odgovor i određeno naučno obrazloženje.

Po snazi kritičkog odgovora, deluje da knjiga pokušava da podražava isti stil kojim su pisali Ilarion Ruvarac i njegovi nastavljači, ali u jeku političke korektnosti i smanjene bogate izražaja, zaostaje za delima ovakvog tipa koji su prethodili. Kako je knjiga posprdne sadržine, ne iznenađuje domišljatost i visoka doza humorističnosti pojedinih delova (kao što je recimo improvizovani Radićev maleni etimološki rečnik u centru knjige, koji je napravio po uzoru na Miljkovićevu metodologiju), ali kako to nije osnovna svrha cele knjige u potpunosti, tako i ne ostavlja čitaoca u vrlo nasmejanom stanju na kraju, jednim delom možda i zbog toga što će čitaoca sigurno mnoge stvari i više šokirati nego nesmejati, jer pojedini primeri koje Radić donosi ukazuju vrlo slikovito na to da ima neke realnosti u izjavi da je ljudska glupost bezgranična.

Knjiga ima više delova koje bi bilo prigodno citirati. Odabrao sam da ne predstavim nijedan od smešnijih delova, već deo u kojem se izražava jedna od kvalitetnijih opaski - začuđujuće je koliko srpski novoromantičari često pokušavaju panonske teze o poerklu Starih Slovena (koje se možda nalaze na margini naučne zajednice, ali jesu sasvim legitimne i imaju više ozbiljnih zastupnika) na neki način dovesti u vezu sa autohtonistima, strpavajući zagovornike o panonskom poreklu srpskog naroda i slovenske rase uopšteno, zajedno sa Milojevićem, Luković Pjanović, Deretićem i drugima:

Уколико је та теза и тачна, што је у најмању руку веома проблематично, она никако не може истовремено да значи да су Словени староседеоци на Балканском полуострву, а управо то настоје да повежу српски псеудоисторичари. Моју примедбу спустићу на најнижу географску раван. Панонија није на Балканском полуострву или, да будем још јаснији и недвосмисленији, док се Обреновац, Раковица или Железник налазе на Балканском полуострву, Панчево и Борча му не припадају.

Dvoumio sam se malo oko ocene, zbog toga što bi verovatno neko ko nije imao lično sučeljavanje sa istorijskom naukom koliko ja dao višu ocenu, te da je ona toliko niska verovatno zbog toga. No, bilo kako bilo, knjiga svakako ne ide u privatnu kolekciju.

Pročitati jednom. Ne kupiti za policu.
 
Poslednja izmena:
Deadly Dozen/Smrtonosno tuce.
http://gen.lib.rus.ec/book/index.php?md5=4A8D2C0F6E7FA55ED401BCAE50252CA5

Lagano i čitko djelo poznatog povjesnika staroga zapada, Roberta Dearmenta, o 12 zaboravljenih revolveraša.

Dobar dio sada poznatih je to jer su krajem stoljeća o njima pisani petparački romani, ili su dulje poživjeli, ili su imali poznanike koji su dulje živjeli, do
doba ranoga Hollywooda i tamo naklapali bajke. Npr. Wyatt Earp je legenda, dok je u odnosu na Dallasa Stoudenmirea samo neki lokalni tip, no koji je imao sreće da poživi do Hollywooda. Ovi zaboravljeni (Stoudenmire nije taj, on je polu-poznat) imali su više obračuna i puškaranja od Earpa, Hollidaya, Billyja Kida...no za njih sada nitko ne zna.

Uglavnom su, uz jednu iznimku, to bili neobrazovani likovi koji su šetali amo-tamo po crti zakona, nekad bili maršali, a nekad razbojnici.Nisu bili pljačkaši, nego- ako su se bavili kriminalom- krađa goveda. Srednji zapad i jug, puno stoke, a na sjevernijem dijelu česti gradovi rudnih groznica, najčešće srebro.

Većinom oženjeni ljudi- nasuprot stereotipovima- no skoro svi nasilni alkoholičari, i to nemali dio vrlo nasilan kad popiju.I stalno su tražili kavgu, što se većini na kraju obilo o glavu. Ne čudi onda kasnija navala na prohibiciju, jer ova je ekipa pila kao smukovi.Taj američki Stari zapad, teško je reći koliko je tu bilo kriminala. Kad vidiš brojke- malo, te iako su često ubojice puštane pod sumnjivim okolnostima, vidi se da postoji pravna tradicija koju je nemoguće zamisliti u Rusiji, pa i u Europi.

Inače- žilavo. Ne bi vjerovao koliko je teško ubiti čovjeka. Jedino ako ga metak izravno ne pogodi u glavu- a i onda, ponekad, umire nekoliko sati. A to su metci mornaričkih koltova, to nije neka šala. Ljudi su znali preživjeti i 7 komada u tijelu. U prosjeku, ako nisi napucao protivnika skraćenom duplonkom u torzo, morao si u njega isprazniti ne jedan, nego ponekad i dva revolvera. Nekog "brzog potezanja" nije bilo, oni s udaljenosti od 5 metara isprazne cijeli revolver i ne pogode nijedanput.

Sve neke financijske muke. Također- svi kockari, kocka je za sve zakon. Dio se davao unajmiti kao čuvari vlakova i sl. Vidi se - obrazovanje puno znači, kad pišeš za novine, ti si faca. A stil u novinama je viktorijanski, neobičan za današnje pojmove.

Iako stilizirano, serija "Deadwood" daje nešto od okusa epohe ...
 
Ne znam koliko ovo spada u ovaj pdf, jer iako je povijest- više se radio arheologiji ideja i filozofije, nego o materijalnoj povijesti. No, budući da je utjecaj Hegela velik, može proći.

Prođoh i knjigu Glena Mageea "Hegel and the Hermetic Tradition":
http://gen.lib.rus.ec/book/index.php?md5=591B1A054DE573AE0F76EC20882B8BAD

591b1a054de573ae0f76ec20882b8bad-d.jpg


Autor je dokazao, izvan svake sumnje, da su bili u pravu ljudi pred 150-200 godina koji su tvrdili da je Hegel vrač i opskurantski mag, a ne filozof. To je potonulo s lijevim i desnim hegelovcima koji su bili uglavnom ateisti i racionalisti, pa im je rodoslovlje u alkemiji, rašljarenju i vračanju bilo u najmanju ruku- neugodno.

Da ne pišem cijelu ćitabu, poznavatelji su i prije napisali da je "Fenomenologija Duha" magijski grimoire, a Hegel žrec.

Također, jasno je dokazano da se ne može govoriti samo o utjecajima, o ranom Hegelu i slično (Hegel, kao i većina značajnih mislilaca, nema skoro nikakav intelektualni razvoj- rani radovi definiraju cijeli sustav). On je odrastao u švabskoj pijetističkoj sredini u kojoj je bio jak utjecaj Boehmea i njemačke teozofije, sam se petljao u alkemiju, crtao magijske trokute i mnogokute, bio u masonima (njemački masoni su, za razliku od škotskih i engleskih, bili potpuno uronjeni u okultizam i razne vradžbine).

I prije sam znao za Hegelovu heterodoksiju i neoplatonizam, no ovdje je novo to što je pokazano da je on bio magus, a ne mistik, da se osvrće stalno na Corpus Hermeticum (1.-2. st. n.e.), a manje na Plotina (3. st. n.e.). Hermetička je zamisao, posve u neskladu s kršćanstvom i normativnim religijama, no
i s metafizikom Plotina, da se Bog manifestira da bi se obogatio kroz kontemplaciju i aktivnost stvorenja, dakle ideja "drugorazrednog" ili dinamičkog Apsoluta (kod Plotina i ostalih Apsolut ništa ne "dobija" kroz stvorenja, dok kod hermetika i Hegela Bitak "raste" kroz samosvijest ljudi i postaje sam svjestan kroz stvorenja, tj. ljude- inače, bez ljudi, Bog ne samo da nije Bog, nego je, da skratimo, "nesvjestan").

Uz to ide i Hegelovo stalno referenciranje na Paracelsusa, Giordana Bruna, Boehmea, Saint Martina, Eckharta,...koji svaki dobija više prostora u spisima nego pravi filozofi kao Hume ili Kant.

Hegel drži, kao pravi magus, da je svrha ne znanje, nego moć- a u njegovu je sustavu njegov profil znanja isto što i moć. Nema tu sokratovske potrage za istinom, nego nečeg sličnog Proklu (5. st. n.e.) kod kojeg nalazimo i neoplatonizam, ali i teurgiju i razvijenu magiju.

Najbolji prikaz Hegela je u "Glavnim tokovima marksizma" od Leszeka Kolakowskog. Tu iznosi sve o dinamičkom Apsolutu (čeg ima i kod Erigene), te o
neoplatoničkim korijenima, što je preobraženo kroz njemačku tradiciju Eckhart- Nikola Kuzanski- Boehme.

No, tu nema hermetizma, Paracelsusa, Bruna, i Hegel ostaje panenteistički "filozof", što nije isto kad ga se vidi u masonskom miljeu, kao inicijanta, kao
čitatelja i pisca posve okultnih likova zapadne ezoterije, a napose kao nesigurnoga prijatelja Franza von Baadera, koji je bio čudna mješavina zatucanog katolika i njemačkog ezoterijskoga mislioca, s težištem na Boehmeu. Nije bilo podataka o rašljarenju, simpatičkoj magiji i korespondencijama, alkemijskim tekstovima, crtanjima okultnih dijagrama (magija par excellence, od Albertusa Magnusa nadalje)

Tu treba napraviti dvije-tri opaske:

* Hegel se nešto malo petljao u magijsku praksu, no to nije bilo njegovo središte

* i sama njegova historiozofija ukazuje da je on osjećao da je, recimo tako, "prorok" philosophiae perennis, kao što pjesnici doslovno imaju muzu (Dante- Beatrice), tako je Hegel sigurno imao izmijenjena stanja svijesti i bez nekakvih "duhovnih vježbi", kroz koncentraciju
i snažno umovanje- iako Magee spominje prave okultne vježbe treninga memorije- razglobljene ovdje: http://www.mvinfo.hr/knjiga/7297/umijece-pamcenja i slično, ne baš yoga, ali miriši na vježbe uma u skladu s okultnom ideologijom "postaješ ono što misliš" (što je naivno ako se doslovno gleda, no nije na mentalnoj razini)

On dakle nije- a neki su to htjeli - spekulativni mistik, a ni mistični filozof. On je izrastao iz hermetičke, zapadne inicijatorske i magijske tradicije (korespondencije, mržnja prema pravoj empirijskoj znanosti i prijezir prema Newtonu, Galileju,..; organički pogled na kozmos, slično Goetheu, s poetizacijom sila i protusila, te kao u Upanišadama ("Sve je Jedno"). Ergo, on nije samo jedan od likova perenijalne filozofije, nego ju je i nadrastao- no formiran je u njezinim glavnim idejama (npr. Hegelova izvorna misao, koje nema u tim teozofijama, je da se Bitak očituje kroz Povijest, i tu je već Marx blizu, samo bez Boga).

I tako je marksizam, u konačnici, ispao postaja u dugoj tradiciji magije i vračanja..
 
Poslednja izmena:
Tu je dosta i drugih stvari,no ne da mi se više od c-p...neki sažetak o temi judaizma


1. preporučio bih knjigu Wernera Kellera: Povijest Židova od biblijskih vremena do Izraela, i mislim da pokriva, vrlo dobro, tematiku
(ne bavi se SZ, koji je ionako upitan). Pokrio je više polja. Autor je njemački Židov pa je više pronjemački, no ima i dobro obrađene i sefarde.

Njemačko-izraelsko-američki povjesnik Walter Laquuer napisao je najbolju povijest antisemitizma, vrlo uravnoteženu, i preporučio bih ju svakom koha tanima ta pojava.
Rusi ju imaju besplatno ovdje: http://gen.lib.rus.ec/book/index.php?md5=E194C4F4F44E1146ACC4881034E0CDDC

e194c4f4f44e1146acc4881034e0cddc-d.jpg


Što se Izraela tiče, odlična je političko povijesna knjiga Mearsheimera i Walta: Izraelski lobi (mislim da je prevedena i na srpski): http://www.ljevak.hr/knjige/knjiga-4196
Prva enciklopedija petljanja i muljanja.

tn-546329ea5c2195b8450007c7-200x297xboxw.jpg
 
Poslednja izmena:
Stavit ću još ovo, pa se malo odmaknuti. Radi se o monumentalnom Vinceovu djelu o putovima hrvatskoga knjiž. jezika, tri izdanja (prvo 1978.)

vince_putovima_hrv_knjizevnog_jezika.jpg


Vrlo dobra ocjena, iz pera Ive Pranjkovića je ovdje: https://hrcak.srce.hr/183879

Da ne ponavljam Pranjkovića, naveo bih samo svoje opaske, koje nisam vidio da ih je itko drugi negdje napisao.

Vince piše, u najvećem dijelu, o hrvatskom književnom jeziku u kulturnom ozračju od, odprilike, 1810-1880. No, upravo zbog obilja podataka i nedostataka drugih podataka, knjiga ostavlja dijelom i kaotičan dojam. Istina je da autor u jugoslavenskim vremenima nije mogao mnogo toga napisati, no glavne manjkavosti nemaju veze s ideologijom.

Npr., uvriježeno mišljenje o borbama hrvv. filoloških škola je povijesni promašaj- dvije tzv. škole, Kuzmanićeva (štokavsko-ikavska i pučka) i Kurelčeva riječka (arhaična) su ništa više do nekoliko knjiga (iako neke od njih interesantne), dakle posve marginalno.

Na hrvatskom kulturnom prostoru od 1830ih posve dominiraju prvo Ilirci, pa onda njihovi nasljednici Zagrebačka škola. To se može vidjeti po jezičnom tipu knjiga (ne samo književnih), novina, saborskih izvješća,..svega. Neki drugi oblik štokavštine, a kamoli kajkavštine, praktički oko 1840-1850 ni ne postoji u pisanoj riječi, osim u vrlo malom broju marginalnih djela (koja su zanimljiva upravo zbog marginalnosti).

Vince nije naveo broj pismenih u hrvatskim krajevima, broj predplatnika, naklade novina, knjiga,...nije naveo važne stvari o školskom sustavu, nije naveo ni statistički obradio vid jezičnih tipova koji dominiraju u državi, vojsci, redarstvu, beletristici,..

Dakle, uza svo priznanje da se radi o monumentalnom djelu, prigovor bi bio:

a) nema empirijskih podataka o pismenosti, nakladama, novinstvu, kulturnim institucijama, školstvu,..

b) tzv. filološkim školama je posvećeno neprimjereno mnogo prostora, dok je to u zbilji bilo nešto posve postranično. U hrvatskoj kulturi do afirmacije vukovaca oko 1880ih postoji jedino Zagrebačka škola kao nasljednik Iliraca.

c) autor nije ulazio- to valjda nije ni smio- u ideološko političku dimenziju jezikoslovnih škola (panslavističku, pankroatističku, serbokroatističku, regionalno-identifikacijsku), a koje su, u nekim primjerima, bile presudne za profilaciju jezičnih predloženih tipova
 
9780521243308.jpg


The Cambridge History of China
Volume 7, The Ming Dynasty, 1368–1644, Part 1


★★★★☆

Најдетаљнији преглед двовековне владавине династије Минг који је доступан на неком од европских језика. Ово је седми том серије од 15 књига која покрива историју Кине од 221. п. Х. до 1982. н. Х.

9781107423671.jpg


The Cambridge History of Christianity
Volume 5, Eastern Christianity


★★☆☆☆

За прегледе хришћанске историје из пера западних аутора је типично да источном хришћанству, у оквирима кога су ударени темељи хришћанског богословља, придају мало до нимало пажње. Ова књига, иначе део серије од укупно 9, представља неуспео покушај да се то исправи. Под 'источним хришћанством' се овде подразумева све што није под контролом папе, од Великог раскола надаље. Колико једна таква категоризација има смисла, верујем да је јасно свима који су иоле упућени у ову тематику.

Али, проблем ове кљиге није само у том евро(=западо)центричном приступу, кога се аутори нису успели отарасити, већ чињеници да она обилује низом грешака, и то до те мере да оставља утисак прилично аматерског рада.
 
Poslednja izmena:
Wladimir Fischer, Dositej Obradovic als bürgerlicher Kulturheld, Dositej Obradovic als bürgerlicher Kulturheld (Frankfurt am Main u.a 2007).

Jako interesantno delo o zivotu Dositeja Obradovica iz vida jednog Austrijanca, koji ima jake simpatije prema Dositeju. Problem je da neke politicke stvari 20. veka preslikava u 19. vek. Naprimer na jednom mestu hoce da dokaze kako Dositej nije Velikosrbin, sta to znacilo u vremenu kad Srbije i nema.

Holm Sundhaussen, Geschichte Serbiens: 19-20 Jahrhundert (Wien 2007)

Za ljubitelja srpske istorije nema mnogo novog da cita. Fokus je na ideje srpskog nacionalizma. I tu jos gore nego kod Fischera se vidi da koncepte iz 20. veka premesta u 19. vek. Prvi srpski ustanak je dobar, ali iz jednog iracionalnog razloga je Hercegovacki Ustanak agresija na Bosnu. Dositej Obradovic je dobar, ali kad Garasanin isto zastupa onda je to projekt zla. Na kraju kaze kako Srbi su sve mogli da dostigne mirnim putem jer svi ostali nisu imali oruzije.

Gluposti kako je Turbofolk izmisljotina Slobodana Milosevica, kako nema orijentalni uticaj u traditionalnoj muzici Srbije, mogu da dovedu ponekad do pitanja dal je Sundhausen stvarno toliki ekspert za nas prostor kako tvrdi.
 
Ovo je sažetak,iz nekoliko e-pisama,ocjene memoarske knjige jugoslavenskog i hrvatskoga povjesnika Dušana Bilandžića, od pred 1-2 godinu dana.

dusan-bilandzic-povijest-izbliza-slika-89154737.jpg


Čini mi se da je on ljudski pošten, no ograničena osoba. On ima hrvatski nacionalni osjećaj, no emocionalno mu je, mislim, najbolje bilo kad je Tito bio na vlasti- tu je bilo nešto ni ovo ni ono (plus komunistička ideologija)- a s Tuđmanom, s kim je bio u starom poznanstvu, stalno podmeće klipove, daje promašene dijagnoze i prognoze- sve krivo.
Npr. telali o "podjeli BH" dok osobno BiH ne pozna, a ni tamošnje ljude. Piše o potištenosti Hrvata 1996 i 1997- čudno, dok ništa slično nije bio napisao za bilo koju godinu u FNRJ/SFRJ.

Relativno dobro detektira zatucanost srpskog nacionalizma i njihovu neoperabilnost, no čini mi se da se idolatorski odnosi prema EU. Cijeli je ton zapisa od 1990 nadalje neki sluganski i zanovjetalački, kad govori o situacijama kad se Tuđman sukobio s raznim Kinkelima i sličnima.

Bilandžića bih opisao: tračevi oko Tita, nacionalne petljavine (zanimljivo- no što je istina) uz vrlo blagu kritiku sistema; zatim, nelagoda oko Tuđmana koji je smijenio Tita kao veliki vođa, a za kojega bi Bilandžić da je bio ovca koju Milošević voza- kad se ustanovi suprotno, Bilandžić djeluje kiselo. Poklanjanje težine naklapanjima Boljkovca, Jergovića, Špegelja...govori dosta o njegovoj političkoj pameti. Svu hrvatsku zbilju slika mračnim bojama, a Oluju je doživio zbunjen, skoro da mu je bilo krivo- nije, naravno, no očito o tom nije imao pojma.

Zaključak- osoba koja je bila u politici dugo, sretala se sa svim i svakim, no nije se opametila. Možda i s godinama dolazi kukavičluk, jer minorni sukobi Tuđmana s EU su za njega katastrofa, dok pravi sukob Tita sa SSSR-om ili nizom europskih zemalja oko ovoga ili onoga je kao OK ili to nije primijetio. Sve mi to izgleda kao idolatrija Tita i pizma na Tuđmana, a onda se nalaze argumenti, ovakvi ili onakvi, da bi se to podkrijepilo.

Tuđman je, vidljivo je, bio antitalent za kadrovsku politiku. Uz Bilandžića, savjetnik mu je bio Zvonko Lerotić.

I umre Tuđman, a B. se nađe na kavi s Lerotićem. I onda Lerotić priča kako je Tuđmanu bilo samo do toga da ostane na vlasti, da nije mario ni za Hrvatsku, a kamoli za BH...Neobično je da je ovca kao B. ipak realniji od svoga bivšega kolege.

O Mesiću sve najbolje, toliko da je gadljivo. Isto o Boljkovcu.

Kad je bio u Bg, 1994, kao pomoćnik veleposlanika bizarnosti- B. pristane na nastup na srbijanskoj TV o nekoj obljetnici Krleže. Dobra emisija, gosti bili i Đilas, ugledni povjesnik književnosti Nikola Milošević i sl.

Gotova emisija, a dolazi urednik pa im kaže da je neki lik došao pred kuću PTCP s deset Krležinih knjiga i demonstrativno ih- spalio.

O Titu kako ga je Jovanka često preusmjeravala, iako nije imala loše ideje (vrag će ga znati).

Srbe u doba SFRJ prikazuje sve kao centraliste i hegemoniste, a Kardelj je neki amo-tamo, no Slovenci su Hrvatima neprijatelji (što i nije krivo...).

Bilandžić je bio SKOJevac, prvoborac, službeni autor povijesti Jugoslavije bar 30 godina, .... to je njegova mladost i zrelost. On nije mogao prelomiti kao Tomac jer Tomac je došao
na karijerno gotovo i nikad nije bio komunistički vjernik. Bilandžić ima nešto mačekovsko, kunktatatorski kukavički kad se donose velike odluke, sve kao ne možemo protiv svijeta.

Iz ispisanoga, on nije razumio Tuđmanovu državničke poteze, veće od B. ikone Tita, jer nije ni prismrdio teškim zavijutcima borbe za samostalnost Hrvatske. U početku je bio u Tuđmanovim komisijama, a onda je radio komotni posao kao pomoćnik veleposlanika u Srbiji, gdje je znao sve- živio je tamo 15 godina- a bavio se tračevima što mu je najdraže.

Njemu je u mladosti ideal bila svjetska revolucija, a pod starost nepogrješivi EU i SAD.

U konačnici, kao mladac i srednje dobi, mogao je ići za jednim velikim vođom, no kao starac- ne za drugim (iako je drugi napravio veći i teži posao od 1., a i nije bio u situaciji totalnoga poraza, kao voljeni Broz, da mu Englezi spašavaju rit nakon Drvara).

On je generalno pozitivac, no Aralica ga je, mislim točno, dijagnosticirao 2003. kad mu je rekao da nikad nije bio "po praf" nacionalan, nego je uvijek tražio neke svjetske nadnacionalne ideologije, prvo komunizam, a onda globalizam s EU i sl.

Općenito, Bilandžić je zanimljiv i rekao bih u pravu u prikazu muvanja u Jugoslaviji, napose od 1965. do 1975. No, u borbi za samostalnu Hrvatsku njemu pod nosom prolaze povijesne stvari, a on ništa ne razumije.Nije zlonamjeran, nego truba (bizarno pozitivne ocjene Manolića, Jergovića, Kasapovićeve,...djeluju apsurdno).

Dva podatka vrijedna spomena:

1. da je Genex osnovan u Zagrebu i da je 1952. okrenuo 20 milijuna, te odmah prebačen u Beograd.

2. da je Tito smjenu Rankovića "platio" time što je u periodu do 1974. 80% investicija išlo u Srbiju.

Tito je političar nenadmašna instinkta (Kardelj), no iz svega se vidi da je doista imao njuh za vlast, ali da ni o čem drugom nije imao pojma (ekonomija,kultura,..).

B. piše stalno o prijetnji srpskoga hegemonizma, a samu činjenicu da je Tuđman porazio taj hegemonizam u iznimno nepovoljnim okolnostima, s minimumom žrtava- to je Bilandžić nekako "zaboravio" primijetiti. S druge strane, neke minorne poteze Tita i Bakarića kojima su srezali makismalističke srpske zahtjeve proglašava za nešto epohalno-što je zapravo, u odnosu na Tuđmanov podhvat, dječja igra.

Sindikati, samoupravljanje, centralizam, republike ....sve je to problematika jedne krparije od zemlje koja nije znala što će i kako će.

Slovenci su imali uspjeha u Jugoslaviji, no njihovo se jedinstvo precjenjuje. Oni jesu prebacili normu s nizom političara, na čelu s Kardeljem, no ne bi imali ni pola toga da nisu često - ne uvijek- šurovali sa Srbima.

Bakarić je bio najsposobniji političar, no bez karizme, a uspio je dosta ostvariti. Recimo, konfederalizacija Jugoslavije je uglavnom njegovo djelo, dok je Kardelj bio čelni ovan. No, i Bakarić ostaje mentalno u okviru socijalizma i tih trica. On jest, itekako, razumio nacionalno pitanje, no nije - kao ni Krleža-imao vjere u hrvatski narod.

Tuđman je imao i vjere i sposobnosti, pa ih je kao čovjek sudbine ostavio u prašini.
 
istorija_republike_srpske_vv-2.jpg


Vrlo je teško izreći stav o ovoj knjizi. S jedne strane, pohvalno je da se pojavila prva istorija Republike Srpske ikada napisana, tako da se u kritici mora zauzimati nešto blaži pristup, ali sa druge, ostaje potpuna nepoznanica zbog čega se autori nisu opredelili da napišu prosto istoriju RS od njenog osnivanja 1991. i da objasni korene izbijanja rata, sa eventualno nekim istorijskim uvodom. Ovako, istorija pre druge polovine XX stoleća je u tolikoj meri zapostavljena da se vrlo teško može reći da se tu radi o iole ikakvom adekvatnom prikazu. Efekat koji je ostvaren je i suprotan od namere autora, jer je ispalo kao da RS nema bogatu, već vrlo kratku, malenu povest. Tekst o tom delu ljudske prošlosti sadrži i nekoliko podataka za koje je vrlo zapanjujuće kako su se mogli naći; bilo da govorimo o falsifikovanoj povelji cara Dušana koja uključuje Bosnu u njegovu titulu, ili o nekorektnom citiranju Benedikta Kuripešiča.

Ovu knjigu je vrlo teško preporučiti za upoznavanje sa prošlošću bosanskih Srba pre rata. Što se tiče najnovijeg vremena, ona sadrži pregršt informacija i može biti vrlo korisna svakom srpskom čitaocu koji želi da se upozna sa okolnostima nastanka i pozadine jednog od dva entiteta Bosne i Hercegovine.
 
Hajde da otvorimo korektnu temu o ovom kontroverznom crnogorskom publicisti i njegovom ništa manje spornom delu.

AJLlDp1svEl0r-BVV1voxLQxOFCs1X6w6-72XvUL-A=s900-mo-c-c0xffffffff-rj-k-no

1081971_nikola-tesla-miroslav-cosovic-crnogorac-prisvajanje_po-s.jpg


Prva stvar koja se uočava jeste da je naslov knjige jedna varka, postavljena sa izričitom namerom da obmane potencijalnog čitaoca i ubedi ga da knjigu kupi. Sam uvid u sadržaj knjige je razotkriva vrlo direktno.



Ona uopšte nije posvećena Nikoli Tesli, već predstavlja jednu hrestomatiju dosadašnjih pamfleta i razmišljanja Miroslava Ćosovića, bez ikakve pregledne povezanosti jedne sa drugim, izuzev jedne konture - novoromantičarske interpretacije po kojoj su Crnogorci odvajkada svoji na svome i samo jezik preuzeli od slovenskih došljaka, a sa Srbima (uglavnom) nikakve veze navodno nisu imali, uz plejadu primitivne prepiske kakvoj je autor vičan. Svaka druga stranica je prepuna znakova interpunkcije koji se nižu jedan za drugim, masnih slova i kurziva, odajući utisak žestoke emotivne uznemirenosti autora dok je pisao ovu knjigu, odajući utisak krajnjeg očaja na više mesta, dok pokušava objasniti da je kralj Milutin bio pedofil ili Gavrilo Princip terorista, dok se sve to vreme dotični gospodin svađa sa drugim ljudima, koristeći i prilično nepristojni vid izražavanja. Dok se čovek prosto zapita hoće li se u nekom trenutku pojaviti nekakva veza barem sa jednim od najvećih svetskih fizičara i naučnika, u knjizi se, između plejade srbofobnog šovinizma, može pronaći i koji interesantan podatak u nekolicini poglavlja u kojima Ćosović raspravlja o fenomenu zida ili kapitalizmu, objašnjavajući kako vanzemaljci mogu videti iz svemira Kinesti zid ili pripovedajući o satanizmu Karla Marksa. No, da ne dužim previše mnogo o drugim tekstovima, evo jednog primera kakva se građa može pronaći u ovoj knjizi, koja se pokušava predstaviti kao nekakvo naučno delo, pozivajući se na Kurir (autor u jednom poglavlju opisuje svoje stanje isfrustriranosti iz razloga što sportski komentatori u Crnoj Gori ne crnogorče dovoljno):

IMG_20180314_173501.jpg


Poslednja glava knjige, odnosno svega 18 stranica od ukupno 242 koliko ona ima, nosi naslov čitavog dela i objašnjava o čemu se tu radi. Preskačući ekskurse koji se tiču Emira Kusturice i uopšteno nesrpskog etničkog porekla Ličana, Ćosović navodi desetak američkih listova, objavljenih u Teslinoj mladosti, u vreme prvih godina života u Americi, između 1891. i 1899. godine, u kojima se precizira da je Tesla bio Crnogorac. Nigde nema primera izjašnjavanja Teslinog lično, već samo od strane izvestilaca, koji pokazuju koliko razumeju stvari kada u Boston Post-u od 6. septembra 1893. godine u članku Boyhood Days of Tesla autor opisuje da je Lika provincija koja se nalazi u Crnoj Gori.

Šta se, zapravo, krije tu? Majka Nikole Tesle, Đuka Mandić, bila je Crnogorka. Ona mu je i Gorski vijenac, upamćen skoro ceo napamet (jer je bila nepismena) recitovala. Emotivne veze između Tesle i svojih nacionalnih država, Srbije i Crne Gore, kao što je dobro poznato bile su vrlo značajne. Kako svedoči njegov biograf Milovan Matić, Tesla bi se ponekad našalio da je Crnogorac, upravo u čast tog svog porekla (koje po predanju ide do kneza Drakule Mandića). Iz tog razloga, a i usled potpune konfuzije o istočnoj Evropi vrlo nepismenih američkih medija, u nekoliko časopisa on se javlja kao Crnogorac. Kao što se može videti, to se nakon poslednje decenije XIX stoleća (posle čega ima i dosta više očuvane pisane građe o Tesli) to više nikada nije ponovilo.

Konačni zaključci autora iz eponimnog poglavlja dela o tome da bi Teslu trebalo posmatrati kroz nekakav nacionalni dualizam, slično Ivi Andriću kao Hrvatu i Srbinu, potpuno su neutemeljeni i ravni tvrdnji da bismo mogli govoriti o kralju Aleksandru Karađorđeviću kao osobi dvojnog (srpsko-crnogorskog) nacionalnog identiteta. Knjiga ne sadrži niti jednim jedinim svojim segmentom ikakve elemente nekakvog naučnog rada i predstavlja zbirku brojnih frustracija autora, sastavljenu rečnikom žute štampe.
 
Zgodno bi bilo da ovo ide ovde:

Hajde da otvorimo korektnu temu o ovom kontroverznom crnogorskom publicisti i njegovom ništa manje spornom delu.

AJLlDp1svEl0r-BVV1voxLQxOFCs1X6w6-72XvUL-A=s900-mo-c-c0xffffffff-rj-k-no

1081971_nikola-tesla-miroslav-cosovic-crnogorac-prisvajanje_po-s.jpg


Prva stvar koja se uočava jeste da je naslov knjige jedna varka, postavljena sa izričitom namerom da obmane potencijalnog čitaoca i ubedi ga da knjigu kupi. Sam uvid u sadržaj knjige je razotkriva vrlo direktno.



Ona uopšte nije posvećena Nikoli Tesli, već predstavlja jednu hrestomatiju dosadašnjih pamfleta i razmišljanja Miroslava Ćosovića, bez ikakve pregledne povezanosti jedne sa drugim, izuzev jedne konture - novoromantičarske interpretacije po kojoj su Crnogorci odvajkada svoji na svome i samo jezik preuzeli od slovenskih došljaka, a sa Srbima (uglavnom) nikakve veze navodno nisu imali, uz plejadu primitivne prepiske kakvoj je autor vičan. Svaka druga stranica je prepuna znakova interpunkcije koji se nižu jedan za drugim, masnih slova i kurziva, odajući utisak žestoke emotivne uznemirenosti autora dok je pisao ovu knjigu, odajući utisak krajnjeg očaja na više mesta, dok pokušava objasniti da je kralj Milutin bio pedofil ili Gavrilo Princip terorista, dok se sve to vreme dotični gospodin svađa sa drugim ljudima, koristeći i prilično nepristojni vid izražavanja. Dok se čovek prosto zapita hoće li se u nekom trenutku pojaviti nekakva veza barem sa jednim od najvećih svetskih fizičara i naučnika, u knjizi se, između plejade srbofobnog šovinizma, može pronaći i koji interesantan podatak u nekolicini poglavlja u kojima Ćosović raspravlja o fenomenu zida ili kapitalizmu, objašnjavajući kako vanzemaljci mogu videti iz svemira Kinesti zid ili pripovedajući o satanizmu Karla Marksa. No, da ne dužim previše mnogo o drugim tekstovima, evo jednog primera kakva se građa može pronaći u ovoj knjizi, koja se pokušava predstaviti kao nekakvo naučno delo, pozivajući se na Kurir (autor u jednom poglavlju opisuje svoje stanje isfrustriranosti iz razloga što sportski komentatori u Crnoj Gori ne crnogorče dovoljno):

IMG_20180314_173501.jpg


Poslednja glava knjige, odnosno svega 18 stranica od ukupno 242 koliko ona ima, nosi naslov čitavog dela i objašnjava o čemu se tu radi. Preskačući ekskurse koji se tiču Emira Kusturice i uopšteno nesrpskog etničkog porekla Ličana, Ćosović navodi desetak američkih listova, objavljenih u Teslinoj mladosti, u vreme prvih godina života u Americi, između 1891. i 1899. godine, u kojima se precizira da je Tesla bio Crnogorac. Nigde nema primera izjašnjavanja Teslinog lično, već samo od strane izvestilaca, koji pokazuju koliko razumeju stvari kada u Boston Post-u od 6. septembra 1893. godine u članku Boyhood Days of Tesla autor opisuje da je Lika provincija koja se nalazi u Crnoj Gori.

Šta se, zapravo, krije tu? Majka Nikole Tesle, Đuka Mandić, bila je Crnogorka. Ona mu je i Gorski vijenac, upamćen skoro ceo napamet (jer je bila nepismena) recitovala. Emotivne veze između Tesle i svojih nacionalnih država, Srbije i Crne Gore, kao što je dobro poznato bile su vrlo značajne. Kako svedoči njegov biograf Milovan Matić, Tesla bi se ponekad našalio da je Crnogorac, upravo u čast tog svog porekla (koje po predanju ide do kneza Drakule Mandića). Iz tog razloga, a i usled potpune konfuzije o istočnoj Evropi vrlo nepismenih američkih medija, u nekoliko časopisa on se javlja kao Crnogorac. Kao što se može videti, to se nakon poslednje decenije XIX stoleća (posle čega ima i dosta više očuvane pisane građe o Tesli) to više nikada nije ponovilo.

Konačni zaključci autora iz eponimnog poglavlja dela o tome da bi Teslu trebalo posmatrati kroz nekakav nacionalni dualizam, slično Ivi Andriću kao Hrvatu i Srbinu, potpuno su neutemeljeni i ravni tvrdnji da bismo mogli govoriti o kralju Aleksandru Karađorđeviću kao osobi dvojnog (srpsko-crnogorskog) nacionalnog identiteta. Knjiga ne sadrži niti jednim jedinim svojim segmentom ikakve elemente nekakvog naučnog rada i predstavlja zbirku brojnih frustracija autora, sastavljenu rečnikom žute štampe.

Preskočiti, osim ako nekome nije toliko dosadno u životu (knjiga jeste delomice zabavna). No, čak i tada ne bih preporučio čitaocima srpske narodnosti koji smatraju da im je isuviše lako ispritiskati dugmiće, iz razloga što knjiga u mnogim svojim delovima odiše mržnjom na nacionalnoj osnovi, pored jedne fascinacije Crnogorstvom koja gotovo da zadobija erotske obrise.
 
Ovaj Lik stvarno ne zaslužuje temu . Čovek je dvorska luda I tu se sve zavrsava.
Ne razume se u istoriju, nema pojma o genetici I pritom gresi gotovo u svemu .
Eto ja stvarno ne kapiram zašto ovaj nesretnik može da se uopšte pominje u bilo kakvom ozbiljnom razgovoru.
Ono što on piše ne samo da je totalno netačno nego je i prožeto fašizmom i Srbofobijom, ako tome dodamo apsolutno neznanje oblasti o kojima govori dobijemo dvorsku ludu.

Od svih njuški koji se danas bave istorijom retko može da se sretne ovakav. Ovo je antinauka.
 
Ovaj Lik stvarno ne zaslužuje temu . Čovek je dvorska luda I tu se sve zavrsava.
Ne razume se u istoriju, nema pojma o genetici I pritom gresi gotovo u svemu .
Eto ja stvarno ne kapiram zašto ovaj nesretnik može da se uopšte pominje u bilo kakvom ozbiljnom razgovoru.
Ono što on piše ne samo da je totalno netačno nego je i prožeto fašizmom i Srbofobijom, ako tome dodamo apsolutno neznanje oblasti o kojima govori dobijemo dvorsku ludu.

Od svih njuški koji se danas bave istorijom retko može da se sretne ovakav. Ovo je antinauka.

Dok se nominalno slažem sa tobom, kako je na jedno vreme dotični gospodin zbog ove knjige bio postao internetska senzacija, mislim da je značajno prozboriti koju reč i dati uvid u to šta se nalazi u samoj knjizi, da svako može transparentno saznati o čemu se tu radi.
 
bugarski_zajednicki.jpg


Malčice razočaravajuća knjiga. Po naslovu naslućuje se malčice publicistički pristup, ali verujem da sam ja potpuno promašio očekujući u njoj sasvim drugo. Nisam pročitao naslov tj. nisam znao da je Deklaracija o zajedničkom jeziku u suštini tema knjige, odnosno da se opisuje kako je nastala, zašto i kakve su posledice.

Prolog koji je uključen naručen od strane REKOM-a; cela knjiga se svodi na prikaz dešavanja čija je suština zapravo Snježana Kordić i njene ideje i razmišljanja (vidim da je u celoj priči imala i nemalu ulogu).
 
jedini_put_vv.jpg
Milos Kovic Jedini Put Sile Antante i odbrana Srbije 1915. godine.

Knjiga preporucujem ljudima koji mogu da se utope u fakte, imena i dogadjaja. Ima po neka anekdota koja olaksava citanje, ali vecina su fakti i imena o ljudima koji su odlucivali o sudbini Srbije.

Ko hoce medjunarodni faktor da zazna oko velikog rata u Srbiji je dobra knjiga.
 
Poslednja izmena:
61-wcv7REyL._SX332_BO1,204,203,200_.jpg


Istorija Austrije/Geschichte Österrechs/History of Austria Karl Vocelka.

Ko se intesuje za istoriju Austrije ili ko studira istoriju u Austriji nece moci bez te knjige. Lako se nadje na nemackom jeziku, teze na engleskim ali ima prevod.

Karl Vocelka daje lep pregled austriske istorije, iako i sam Vocelka ne zna da daje jasnu defenicije sta je Austrija. Sve poteskoce austriskog nation buidlings se pokazuju. I pitanje dal je istorija Salcburga, austriska, dal je istorija Austrje samo istorija dansnje Austrije i njene teritorije ili samo istorija nemackog dela Dunavske Imperije. Na kraju sam Vocelka ne daje nijednu definiciju.

Kao citalac koji se malo vise bavi istorijom, drago bi bilo da Vocelka ide u detaile i daje anektote zivota. Iako knjiga ima 391 to je samo pregled istorije. Za Srbe ima relativno malo, jednom se spominje Vuk Karadzic, jednom Vojna Krajina, malo Bosna i Hercegovina i Sarajevski atentat. Karl Vocelka nije veliki ljubitelj Austro-Ugarske pa cini da u Beogradu ima vise ljubitelja te imperije nego medju istoricarima Beca. Sve probleme imperije i njene zaostalosti prema zapadu se kazu. Franc Josif se opisuje kao nesposoban vladar, ali mozda dobar drzavni sluzbenik.

Ko o Austriji nista ne zna treba da kupi knjigu, ali ima problem da mnoga imena se spominju samo jedan put pa uz knjigu treba i vikipediju. Za eksperta austriske istorije nema mnogo novih stvari.
 
Nemanjici-prepress-ol-1.jpg


Vrlo interesantna knjižica koja sažeto predstavlja prednemanjićku srpsku istoriju. Kako je izašla kao prva knjiga biblioteke o Nemanjićima (Nemanjići — ljudi svog vremena), ne bi trebalo da se od nje očekuju mnogo detaljni podaci, jer sažima period od preko pola milenija srpske prošlosti. Pisana je publicističkim stilom, vrlo jasnm i razumljivim za čitanje, bez ikakve potrebe predznanja. No, za svakog entuzijastu koga interesuje srpska ranosrednjovekovna povest va knjiga nevelikog formata je nezaobilazna jer prenosi i neka najnovija naučna saznanja, koja su ovim putem prvi put dostupna laicima, bez kompleksnih eskursa, kritičkog aparata ili upotrebe terminologije koja nije šire poznata izvan opsega naučne zajednice.

Čak će se i poznavalac srpske prošlosti ranog srednjeg veka povremeno zainteresovati, da li zbog carigradske porodice Servlijas krajem X i početkom XI st., za koje autor insinuira da se radi o preživelim potomcima vladarske dinastije ili o Sv. Jovanu Vladimiru, koji je vladao i Srpskom zemljom, pored Duklje. Komatina je uneo u knjigu svoja otkrića, koja su izmenila u značajnoj meri percepcije o Vojislavljevićima (odnosno o njihovom poreklu iz Srbije, gde je bio i pokrenut ustanak protiv Romeja), ali ubacio i poneko interesantno razmišljanje kao što je tvrdnja da je došlo do odumiranja starih srpskih i dukljanskih dinastija, što je otvorilo prostor Stefanu Vojislavu u prvoj polovini XI stoleća da se istakne. Po njegovom mišljenju, Vojislav je potomak župana Krajine, odnosno, samim tim, Vlastimira Višeslavovog iz prve srpske poznate vladarske porodice (po ženskoj liniji). Događaji koji su usledili predstavljeni su kroz interesantni kontekst borbe za prevlast između Travunije i Zahumlja, čije su stare linije rodovske aristokratije navodno bile opstale.
 

Back
Top