Ovo je sažetak,iz nekoliko e-pisama,ocjene memoarske knjige jugoslavenskog i hrvatskoga povjesnika Dušana Bilandžića, od pred 1-2 godinu dana.
Čini mi se da je on ljudski pošten, no ograničena osoba. On ima hrvatski nacionalni osjećaj, no emocionalno mu je, mislim, najbolje bilo kad je Tito bio na vlasti- tu je bilo nešto ni ovo ni ono (plus komunistička ideologija)- a s Tuđmanom, s kim je bio u starom poznanstvu, stalno podmeće klipove, daje promašene dijagnoze i prognoze- sve krivo.
Npr. telali o "podjeli BH" dok osobno BiH ne pozna, a ni tamošnje ljude. Piše o potištenosti Hrvata 1996 i 1997- čudno, dok ništa slično nije bio napisao za bilo koju godinu u FNRJ/SFRJ.
Relativno dobro detektira zatucanost srpskog nacionalizma i njihovu neoperabilnost, no čini mi se da se idolatorski odnosi prema EU. Cijeli je ton zapisa od 1990 nadalje neki sluganski i zanovjetalački, kad govori o situacijama kad se Tuđman sukobio s raznim Kinkelima i sličnima.
Bilandžića bih opisao: tračevi oko Tita, nacionalne petljavine (zanimljivo- no što je istina) uz vrlo blagu kritiku sistema; zatim, nelagoda oko Tuđmana koji je smijenio Tita kao veliki vođa, a za kojega bi Bilandžić da je bio ovca koju Milošević voza- kad se ustanovi suprotno, Bilandžić djeluje kiselo. Poklanjanje težine naklapanjima Boljkovca, Jergovića, Špegelja...govori dosta o njegovoj političkoj pameti. Svu hrvatsku zbilju slika mračnim bojama, a Oluju je doživio zbunjen, skoro da mu je bilo krivo- nije, naravno, no očito o tom nije imao pojma.
Zaključak- osoba koja je bila u politici dugo, sretala se sa svim i svakim, no nije se opametila. Možda i s godinama dolazi kukavičluk, jer minorni sukobi Tuđmana s EU su za njega katastrofa, dok pravi sukob Tita sa SSSR-om ili nizom europskih zemalja oko ovoga ili onoga je kao OK ili to nije primijetio. Sve mi to izgleda kao idolatrija Tita i pizma na Tuđmana, a onda se nalaze argumenti, ovakvi ili onakvi, da bi se to podkrijepilo.
Tuđman je, vidljivo je, bio antitalent za kadrovsku politiku. Uz Bilandžića, savjetnik mu je bio Zvonko Lerotić.
I umre Tuđman, a B. se nađe na kavi s Lerotićem. I onda Lerotić priča kako je Tuđmanu bilo samo do toga da ostane na vlasti, da nije mario ni za Hrvatsku, a kamoli za BH...Neobično je da je ovca kao B. ipak realniji od svoga bivšega kolege.
O Mesiću sve najbolje, toliko da je gadljivo. Isto o Boljkovcu.
Kad je bio u Bg, 1994, kao pomoćnik veleposlanika bizarnosti- B. pristane na nastup na srbijanskoj TV o nekoj obljetnici Krleže. Dobra emisija, gosti bili i Đilas, ugledni povjesnik književnosti Nikola Milošević i sl.
Gotova emisija, a dolazi urednik pa im kaže da je neki lik došao pred kuću PTCP s deset Krležinih knjiga i demonstrativno ih-
spalio.
O Titu kako ga je Jovanka često preusmjeravala, iako nije imala loše ideje (vrag će ga znati).
Srbe u doba SFRJ prikazuje sve kao centraliste i hegemoniste, a Kardelj je neki amo-tamo, no Slovenci su Hrvatima neprijatelji (što i nije krivo...).
Bilandžić je bio SKOJevac, prvoborac, službeni autor povijesti Jugoslavije bar 30 godina, .... to je njegova mladost i zrelost. On nije mogao prelomiti kao Tomac jer Tomac je došao
na karijerno gotovo i nikad nije bio komunistički vjernik. Bilandžić ima nešto mačekovsko, kunktatatorski kukavički kad se donose velike odluke, sve kao ne možemo protiv svijeta.
Iz ispisanoga, on nije razumio Tuđmanovu državničke poteze, veće od B. ikone Tita, jer nije ni prismrdio teškim zavijutcima borbe za samostalnost Hrvatske. U početku je bio u Tuđmanovim komisijama, a onda je radio komotni posao kao pomoćnik veleposlanika u Srbiji, gdje je znao sve- živio je tamo 15 godina-
a bavio se tračevima što mu je najdraže.
Njemu je u mladosti ideal bila svjetska revolucija, a pod starost nepogrješivi EU i SAD.
U konačnici, kao mladac i srednje dobi, mogao je ići za jednim velikim vođom, no kao starac- ne za drugim (iako je drugi napravio veći i teži posao od 1., a i nije bio u situaciji totalnoga poraza, kao voljeni Broz, da mu Englezi spašavaju rit nakon Drvara).
On je generalno pozitivac, no Aralica ga je, mislim točno, dijagnosticirao 2003. kad mu je rekao da nikad nije bio "po praf" nacionalan, nego je uvijek tražio neke svjetske nadnacionalne ideologije, prvo komunizam, a onda globalizam s EU i sl.
Općenito, Bilandžić je zanimljiv i rekao bih u pravu u prikazu muvanja u Jugoslaviji, napose od 1965. do 1975. No, u borbi za samostalnu Hrvatsku njemu pod nosom prolaze povijesne stvari, a on ništa ne razumije.Nije zlonamjeran, nego truba (bizarno pozitivne ocjene Manolića, Jergovića, Kasapovićeve,...djeluju apsurdno).
Dva podatka vrijedna spomena:
1. da je Genex osnovan u Zagrebu i da je 1952. okrenuo 20 milijuna, te odmah prebačen u Beograd.
2. da je Tito smjenu Rankovića "platio" time što je u periodu do 1974. 80% investicija išlo u Srbiju.
Tito je političar nenadmašna instinkta (Kardelj), no iz svega se vidi da je doista imao njuh za vlast, ali da ni o čem drugom nije imao pojma (ekonomija,kultura,..).
B. piše stalno o prijetnji srpskoga hegemonizma, a samu činjenicu da je Tuđman porazio taj hegemonizam u iznimno nepovoljnim okolnostima, s minimumom žrtava- to je Bilandžić nekako "zaboravio" primijetiti. S druge strane, neke minorne poteze Tita i Bakarića kojima su srezali makismalističke srpske zahtjeve proglašava za nešto epohalno-što je zapravo, u odnosu na Tuđmanov podhvat, dječja igra.
Sindikati, samoupravljanje, centralizam, republike ....sve je to problematika jedne krparije od zemlje koja nije znala što će i kako će.
Slovenci su imali uspjeha u Jugoslaviji, no njihovo se jedinstvo precjenjuje. Oni jesu prebacili normu s nizom političara, na čelu s Kardeljem, no ne bi imali ni pola toga da nisu često - ne uvijek- šurovali sa Srbima.
Bakarić je bio najsposobniji političar, no bez karizme, a uspio je dosta ostvariti. Recimo, konfederalizacija Jugoslavije je uglavnom njegovo djelo, dok je Kardelj bio čelni ovan. No, i Bakarić ostaje mentalno u okviru socijalizma i tih trica. On jest, itekako, razumio nacionalno pitanje, no nije - kao ni Krleža-imao vjere u hrvatski narod.
Tuđman je imao i vjere i sposobnosti, pa ih je kao čovjek sudbine ostavio u prašini.
