Dučić...

  • Začetnik teme iluzionista
  • Datum pokretanja
I

iluzionista

Gost
Krila


Leteti, leteti, leteti visoko,
Neznanom prostoru kao starom drugu,
Vitlati se kao omađijan soko,
I umreti, sjajan, u sunčanom krugu.

Čuti samo zamah svoj u prostorima-
Muziku svog krila! I na samom kraju,
Svoj trag izgubiti i cilj među svima,
Iščeznuvši tako u nebu i sjaju.

Da mi žeđ osete kobnu i sve višu
Oči što su tude dugo svetlost pile,
Kao vir dve ovce sa runom od svile,
Kao krv dve noćne sablasti što sišu.

Da ne pamtim nisko rođenje pod mrakom;
Da kao gnev svetlost sva ispuni mene;
Da sam kao kopljem prožet svakim zrakom,
Tu gde gore večne podnevi bez sene.

I strasna raskršća sunaca, i puti
Kud oluj svetlost neprekidno ide,
Kroz nemi predeo gde vlada i ćuti
Bog koji ubija oči kad ga vide.

Da samo s visina za ponore znadnem
Bacivši u prostor konce svojih žila;
I letim večito, i letim dok padnem
Samo pod teretom ozarenih krila.
 
Ko je bio Jovan Dučić?

http://www.znanje.org/i/i21/01iv11/01iv1118/biografija.htm:
Biografija

Smatra se da je rođen 15.7.1872.god. u Trebinju. Pjesnikov otac Andrija bio je trgovac i poginuo je ustanku 1875.god. a majka Jovanka pored Jovana i Milene imala je dvoje djece iz prvog braka. Osnovnu školu Dučić završava u Trebinju i kad se porodica preselila u Mostar. Jovan upisuje trgovačku školu kod svog polubrata pošto u Mostaru nije bilo gimnazije.Školovanje nastavlja u Sarajevu 1890.-1891.u učiteljskoj školi, a zatim u Somboru, gdje završava 1893. Jedno vrijeme je bio učitelj u Bijeljini, odakle su ga protjerale vlasti zbog patriotskih pjesama, pa je bio prinuđen da radi u manastirskoj školi u Žitomisliću. Diplomatsku karijeru Dučić započinje 1907. U Ministarstvu inostranih djela Srbije. Radio je u Carigradu, Sofiji, Rimu i Madridu. U Kairu je bio 1926-1927.god. a potom je privremeno penzionisan. 1937. God. je postavljen za prvog jugoslovenskog diplomatu u rangu ambasadora u Bukureštu.

Jovan Dučić je umro u Americi 7.4.1943.god.
 
Iz engleskog izdanja Wikipedie ( http://en.wikipedia.org/ )

Jovan Dučić
From Wikipedia, the free encyclopedia.


Jovan Dučić (Serbian Cyrillic: Јован Дучић) (1874?-1943) was a famous Serbian poet, writer and diplomat. The exact date of Dučić's date of birth is still undetermined; it is variously said to have been on February 17 (or February 5 according to the Julian calendar) of 1871, 1872, or 1874, with the latter date most often given. He died on April 7, 1943.

He was born in Trebinje in Herzegovina, where he attended primary school. He moved on to a high school in Mostar and trained to become a teacher in Sombor. He worked as a teacher in several towns before returning to Mostar, where he founded (with Aleksa Šantić) a literary magazine Zora ("Dawn").

Dučić's openly expressed Serbian patriotism caused difficulties with the authorities - at that time Bosnia-Herzegovina was de facto incorporated into the Austro-Hungarian Empire - and he moved abroad to pursue higher studies, mostly in Geneva and Paris. He was awarded a law degree by the University of Geneva and, following his return from abroad, entered the Serbian diplomatic service in 1907. Although he had previously expressed opposition to the idea of creating Yugoslavia, he became the new country's first ambassador to Romania (in 1937). He had a distinguished diplomatic career in this capacity, serving in Istanbul, Sofia, Rome, Athens, Cairo, Madrid and Lisbon. Dučić spoke several foreign languages and he is remembered as a distinguished diplomat. His Acta Diplomatica (Diplomatic Letters) was published posthumously in the United States (in 1952) and in former Yugoslavia (in 1991).

It was, however, as a poet that Dučić gained his greatest distinctions. He published his first book of poetry in Mostar in 1901 and his second in Belgrade, 1912. He wrote prose as well: several essays and studies about writers, Blago cara Radovana (Tsar Radovan's treasure) and poetry letters from Switzerland, Greece, Spain and other countries.

Like Šantić, Dučić's work was initially heavily influenced by that of Vojislav Ilić, the leading Serbian poet of the late 19th century. His travels abroad helped him to develop his own individual stylle, in which the Symbolist movement was perhaps the greatest single influence. In his poetry he explored quite new territory that was previously unknown in Serbian poetry. He restricted himself to only two verse styles, the symmetrical dodecasyllable (the Alexandrine) and hendecasyllable - both French in origin - in order to focus on the symbolic meaning of his work. He expressed a double fear, of vulgarity of thought, and vulgarity of expression. He saw the poet as an "office worker and educated craftsman in the hard work of rhyme and rhythm".

Dučić went into exile in the United States in 1941 following the German invasion and occupation of Yugoslavia, where he joined his relative Mihajlo (Michael) in Gary, Indiana. From then until his death two years later, he led the Serbian National Defense Council of America, an Illinois-based organisation (founded by Mihailo Pupin in 1914) which represented the Serbian diaspora in the US. During these two years, he wrote many poems, historical books and newspaper articles espousing Serbian nationalist causes and protesting the mass murder of Serbs by the pro-Nazi Ustaše regime of Croatia. During this time he attracted some criticism from other Yugoslav exiles for his espousal of Greater Serbian ideas, a position which also attracted the attention of the US Government's Office of Strategic Services (the forerunner of the CIA).

He died on April 7, 1943 and was buried in the Serbian Orthodox monastery of Saint Sava in Libertyville, Illinois. He expressed a wish in his will to be buried in his home town of Trebinje, a goal which was finally realised when he was reburied there on October 22, 2000 in the newly built Gracanica church.
 
Uskoro: uputsvo za čitanje Dučića

Pesma ženi


Ti si moj trenutak i moj sen
i sjajna moja reč u šumu
moj korak i bludnja
i samo si lepota koliko si tajna
i samo istina koliko si žudnja.
Ostaj nedostižna, nema i daleka
jer je san o sreći više nego sreća.
Budi bespovratna, kao mladost.
Neka tvoja sen i eho budu sve što seća.
Srce ima povest u suzi što leva,
u velikom bolu ljubav svoju metu.
Istina je samo što duša prosneva.
Poljubac je susret najlepši na svetu.
Od mog priviđenja ti si cela tkana,
tvoj plašt sunčani od mog sna ispreden.
Ti beše misao moja očarana,
simbol svih taština, porazan i leden.
A ti ne postojiš, nit' si postojala.
Rođena u mojoj tišini i čami,
na Suncu mog srca ti si samo sjala
jer sve što ljubimo - stvorili smo sami.
 
Srešcemo se opet, ko zna gde i kada,
Nenadno i naglo javice se meni -
Možda kad u duši bolno zastudeni,
I u srcu pocne prvi sneg da pada.

Na usnama našim poniknuti nece
Ni prekor, ni hvala; niti tuga nova
Što ne osta više od negdanjih snova
Ni kaplja gorcine, ni trenutak srece.

Ali starom strašcu pogledam li u te:
To nove ljubavi javlja se glas smeo!
Jer to srce hoce, to je njegov deo -
Uvek novi deo od nove minute.
 
...Govoriti o ljubavi, to je već pomalo voleti... iz knjige 'O ljubavi'.

Takav ženomrzac, a toliko prelepih pesama u slavu žene! :lol:

...Žene misle: gde je mnogo poštovanja, tu je malo ljubavi. Žene imaju stalnu potrebu da budu voljene, i kad one same ne vole, i zato se često predaju i ljudima koji su im inače fizički nemili... Sve žene vole bogataše, jer je žena uvek siromah. Pametnih se boje... Žene počnu da ljube samo onda kad su voljene, ili bar kad misle da su već voljene.
...Ona uvek podlegne jačem, a ne lepšem i umnijem, ni boljem i milijem. Retko koja žena visi o ruci čoveka koji je bio odista čovek njenog ukusa... Padajući pred jakim, a ne pred dobrim i lepim, žena ne razume duh nego volju, i ne lepotu nego nameru...
Iz iste knjige.
 
:mrgreen: Reko', da ti pomognem malo u tumačenju Dučića, vidim, najavio si uputstvo...
Žene počinju bivati duboko milosrdne tek kad su i same duboko
nesrećne, u sreći su bezdušne i pustoglave, sasvim obratno od čoveka
koji je dobar samo kad je srećan...
...Brak se najčešće sastoji od jednog lažova i jednog nasilnika.

Da nastavim? :P
 
mnogo lepih stihova iza kojih se , nazalost, nazire narcis i zenomrzac.
on nije bio sposoban da voli ono sto nije stvorio sam...na suncu svog srca...
... budi odvec lepa da se svidjas svakom, odvec gorda da bi zivela za druge...
sve je to njegova poezija, pardon, dusa.
a vec filozofiranje u blagu cara radovana i da ne pominjem. tu vec pocinjem da mislim prilicno lose o ducicu.
 
Nad ostrvom punim čempresa i bora,
Mlado, krupno sunce prži, puno plama;
I trepti nad šumom i nad obalama
Slan i modar miris proletnjega mora.

Ljubičaste gore, granitne, do svoda,
Zrcale se u dnu; mirno i bez pene,
Površina šušti i celiva stene;
Svod se svetli topal, staklen, iznad voda.

Prah sunčani trepti nad ispranim peskom,
I srebrni galeb ponekad se vidi,
Svetluca nad vodom. I mirišu hridi
Mirisom od riba i modrijem vreskom.

Sve je tako tiho. I u mojoj duši
Produženo vidim ovo mirno more:
Šume oleandra, ljubičaste gore,
I bled obzor što se proteže i puši.

Nemo stoje u njoj srebrnaste, rodne
Obale i vrti; i svetli i pali
Mlado, krupno sunce; i ne šušte vali,-
Galeb još svetluca. Mir. Svuda je podne.

A u ovoj pesmi uživam. :mrgreen:
;)
 

Back
Top