Praksa pokazuje rezultat, a kod nas je rezultat praktično loš.
Možda je u nekoj zemlji pozitivan, možda u Japanu, poznavao sam neke japance oni imaju totalno drugačije živote i tamo nacionalizam vjerovatno ima neku funkciju jer imaju dosta poštovanja među sobom i pošteni su ljudi uglavnom, imam utisak da se svi drže skupa i idu ka istom cilju, takođe im je korupcija na veoma niskom nivou, dakle tamo bi nacionalna stvar mogla da ima dobar smisao koja bi opravdala postupak jednog kamikaze.
Japanac među srbima bi izgledao kao naivni maloumnik koji se ne čuva da ga neko ne zaebe i koji ne gradi uspijeh na tome koga će zaebati. Zbog tih naših zaeb osobina nacionalizam nema šta da traži ovde! Kao što video igrice i operativni sistemi traže određene osobine i preformanse da bi se instalirali, tako ih i nacionalizam traži, a to je solidarnost, poštenje, poržtvovanost, jedinstvo, sloga itd. masa da bi bila u zdravoj funkciji mora da posjeduje ove osobine!
Zanimljivo je da su komunjarski lisci isticali ove osobine što sam ih nabrojao preko fudbalskih klubova, "jedinstvo", "sloga", cijenio se "rudar", "željezničar","radnik", cijenili su svoga "borca", "partizana" itd. pa se pitam možda je to jugoslovenstvo imalo neki smisao. Baklja je možda trebala biti jedan plamen, a ne šest plamenova koji su posle raspršili krvavi nacionalizam... sve je to bilo ustvari iznutra kvarno pa je posle izašlo na površinu upravo zbog nacionalističkog sjemena.
U srpskom narodu nacionalizam nema smisla, jer je ovo pokvaren, nezreo narod koji nije spreman na samokritiku i na uviđanje svojih mana.
Kao bijesni psi se ujedamo među sobom, iskorišćavamo jedni druge, zao i nečist narod to smo mi.
Arčibald Rajs je lijepu knjigu napisao o nama, pametan čoek nam pred nos dao da pomirišemo smrad naših mana.
Branislav Nušić je takođe jasno pisao o pokvarenosti, manama i boljkama našeg naroda, i drugi... džaba sve to, ostali smo retardi jer ništa nismo promijenili na bolje, uvijek nam je kriv neko, dakle kolektivno i većniski, narod srpski je još u pubertetu.
Film "Hajduk" iz 1980. oslikava istinitu priču kako u našem društvu prolazi pošten čovijek borac, patriota, nacionalista...
Posle Prvog svetskog rata, dvojica drugova oficira nosioci najviših odlikovanja za hrabrost, vraćaju se mirnodopskom životu. Prvi postaje komandant žandarmerije a drugi nalazi razoreno ognjište koje pokušava da oživi, ubrzo dolazi u sukob s vlastima i hapse ga. Uspeva da pobegne iz zatvora i postaje odmetnik progonjen od vlasti.