Pismo tajanstvenom

Donna & Frank

Zainteresovan član
Poruka
237
28.septembra, popodne, stajala sam pred ogledalom. Na licu mi je bio osmeh, blaženi i iskren, razvučen kao odraz tvog pogleda...oči mi sijale...kroz šake sam provukla kosu, podigla je šnalom i na vratu tražila tragove...oni su u meni i sada.

Pitaš li se šta se u meni desi kad priđeš?

Treperim. Čekam.

Ja sam " otkinula " malkic?

Ti to možeš da prepoznaš. I sigurno znaš da se razlikujem od onih "fikcija"...i drugih žena (srećnih ili nesrećnih)...

Trebaš mi, nedokučivi, čarobnog osmeha...

Trebaš mi.
 
Kad se sklupčam, ovde, u tišini, poželim da se pojaviš...ponovo te želim. Ovde sam te čekala, januar, noć...ali te nisam dočekala. Sa nestrpljenjem, željom i vapajem za ljubav, očekivala tvoj dolazak. U polutami prividjam tvoju siluetu, ne vidim boje i ne vidim nas, samo tebe i tvoj hod, šake... Ludim li? Ili volim? Ludim koliko te volim...?
A nisi, mili, ni slutio da ću te zavoleti ovako... Ja zapravo ne znam, dozvoljavaš li da te volim...? Kad se sklupčam, ovako, ovde, sama, privijam sopstvene šake preko struka, tebe zamišljam...
 
Moja ljubav je lepa. Pre svega je čista i posebna. Dok te milujem, prstima dodirujem tvoju kožu, upijam svaki atom tvog života. Ne želim da stanem, želim da zaustavim vreme, da u tebe gledam. Gledam u tvoje oči, sjajne i lepe, upečatljive, tamne. Dok mi pričaš sa usana ti kradem blagost. Prilaziš lagano i u meni budiš želju, želju da ti pripadam, da me pokidaš emocijama, da mi podariš najbolje. Ne želim da znam gde smo, ni kakvo je vreme, ni koji je sat u ovom danu istekao. Želim da te imam, da me imaš, jer ti me najlepše imaš, ti najslađe strasti pokreneš. Ne želim da prekineš igru tela i toplinu koju si stvorio dodirom, ponosom... Bar malo ljubavi? "Ja umem da volim", govoriš. Ja ti verujem. Ja u tebi vidim svoj spokoj. Ljubav, lepa je moja ljubav, najlepša. Naučio si me da pustim srce da me vodi. I kad se strasti primire, sokovi skupe, dlanovima skupim tvoj znoj i na grudima osetim tvoje lice, molim se u sebi, samo da me ne pustiš nikad. Koliko si sreće prosuo pod moje noge, koračam odvažno...podrhtava svaki mišić, slatki grč po dnu stomaka, pulsira nešto u meni... Odlazim i nosim u sebi otisak tvoje želje i drhtaja tvog ega. Hladna februarska noć, korak mi kratak, vratila bih se, ponovo bih i iznova u buru strasti i mnoštvo neostvarenih želja, dok noć postaje sve crnja. Pogled iz ogledala kaže da sam srećna, tvoja i nova. Tvoja. Tvoja. Pusti me da te volim, ako ti značim ovakva kakva sam. Jesi li ti mene zavoleo?
 
MIRNA PESMA

Mirišu na zoru i sneg
nepregledni prljavi drumovi,
kojima putujem
s juga na sever,
i dalje.
Polegla uzaludnost
želje da ležim pored tebe.
Stišana je krv u telima.
Sanjam te,
uvek si okrenut leđima.
Prstima brojim mladeže
usnama ti osetim kožu.
Tuga se zgrudva
na ovom mestu
i u mom telu raste kao fetus.
Poželela sam te.
Moje pore govore
među sobom
o smislu i lepoti
tvoje ljubavi.
Samo voda u reci
pored koje sediš
još čuva
njen netaknut odraz.
Mirna sam,
čekam te.
 
Svejedno je - Desanka Maksimović


Ma živela hiljadu godina,
biću posle smrti ista
sa nerođenima.


Ma bila najsrećnija,
biću posle smrti ista
sa onim ko je uvek plakao.


Ma bila klevetana,
biću posle smrti ista
sa onima koje su hvalili.


Ma ostala u sećanju svih ljudi,
neću posle smrti znati
da me se sećaju.


Ma posedovala sva znanja,
znaću posle smrti manje
od zemlje grumena.


Ma imala srce toplije od anđela,
biću posle smrti ravnodušnija
od samog kamenja.


Ma se svetlosti vazdan radovala,
neću posle smrti moći
izaći iz pomrčine.


Ma kako svesna sebe bivala,
neću posle smrti znati
da sam postojala.
 
Skloni kažiprst sa usana,
hoću da te ljubim.

Tvojim rukama je mesto
na mojim bokovima,
dok svoje niz tvoja pleća spuštam.

Glavu spusti na moje grudi,
evo ti i ramena i usne,
čelo osloni, bar.

Skloni kažiprst sa usana,
govori, ne ćuti.

Tu sam da te slušam,
da te ljubim i bodrim,
tu sam i da ćutim,
da udišem tvoju radost,
jer volim sve tvoje...

Skloni kažiprst sa usana,
njime pritisni prekidač,
i neka traje.


P.s. Ljubim te.
 
Postao si moja ljubav, jedina ljubav zrele žene.
Nisi mi se nadao, nisi me očekivao, a ja sam samo iskrena, otvorila svoju dušu pred tobom, verujući da ćeš me razumeti. Ti si me slušao, gledao, razumeo. Očima si me mamio, pogledom iz njih prizivao, usnama si me mamio, osmehom pokrenuo moj smeh, a onda si me uzeo za ruku. Ovaj svet kojim hodamo nije za nas, pa se tražimo i delimo ono lepo... Tvoja romantična duša utkala je u moju zatvorenu nit koju zovemo ljubav. Čuvaću je. Za mene si poseban. Čuvaj ovu ženu. Ljubav.
 
BEZAZLENA IGRAČKA NA RASKLAPANJE


Bezazlena igračka na rasklapanje, pala je pred tebe.
Pre nego što se otvorila
u par delova
na dlanove si je uzeo.

Bezazlena igračka
u rukama muškarca,
(odavno nije dečak)
odjednom je dobila osmeh,
usne su joj oživele.
Priča, smeje se i
pravi grimase.

Ona ima i oči.
Pitaš se šta ćeš sa njom,
dok te gleda pomalo setno
pomalo čežnjivo.

Bezazlena igračka na rasklapanje.
Za malo ničija, za tren mrtva,
a ipak joj srce kuca.
Ne guši ga.

Pre nego što je ostaviš
nikome
dozvoli joj da voli.
Nije slučajno pred Tebe pala.

A posle Tebe
rasprsnuće se u komade,
i kako bude...

mart '18.
 
Kad te čujem i srce mi zatutnji, kad mi nedostaješ i iščekujem te, kad govorim naglas (a sama sam) sve ono što bih tebi, kad divlja krv kroz mene krene dok te nemam a želim te, kad ti smeh čujem iza vrata i razvalila bih ih jednim pokretom, kad te ovako i sada prizivam i pitam se "kada, kako, gde...", kada mi je kroz celo biće toplo i cakle mi se oči, a na usnama grč pod osmehom koji imam jedino za tebe...kad je sve to tako zašto me nemaš?
 
Refreni nekih pesama, miris vanile i badema iz mog kolača, vreme na časovniku, tišina, sumrak koji dolazi, moji hladni prsti, čak i ovaj bol u vratu...sve te to približi meni...

Nema fizičkog kontakta, ne očekujem pripadanje, ništa ne tražim, sama sam i vajam te, u mislima vizure se spuštaju na tvoja pleća, umesto mojih šaka...

Verovatno je lep osećaj kad nekome značiš i kad ti neko posveti bar reči.
Nekad ću i ja, verovatno, doživeti spoznaju ...
 
Navire krv u jagodice prstiju kojima te već dugo ne dodirujem ...Tvoja je koža pod mojim prstima, pod mojim usnama bila melem koji leči. Ćutim...(zamisli) jer dobro znam da reči umeju da budu na jeziku koji niko ne razume, kako god ih rekla, šta god rekla, ja ne mogu iskazati ovu čudnu toplinu koja spira sa moje duše stare kraste, ovu potrebu da te imam kraj sebe ... Ime ti dozivam, zaista, izgovaram dok gledam svoje lice u ogledalu... Duga je daljina poljupca mogućeg a znaš da te volim...radujem se svakom trenutku sa tobom. Reči su nezgrapne i tvrdih ivica za slaganje u ovu nežnost koju osećam i moj te zagrljaj guta kao davljenik vazduh, moj te zagrljaj obuhvata celog i sav si u meni, željo moja, koja će ti reč to reći? Upijam te u kožu kao davno izgubljen praoblik, koji me čini celom, i usnama ti crtam po telu misli ali nemam sreće da to vidiš...da vidiš samo onoliko koliko si moj. Disanje tvoje na mom ramenu hranilo je mirom moje snove, i s tobom kraj mene ja opet slavim život, kako da ti kažem sve to rečima jadnim, rečima bednim? I uzimam te na dlanove, na ruke, dodirujem, ljubila bih te, ali mi izmičeš, odlaziš, kao da ne mariš...
 
- Hoću sa tobom da igram. Hoću igru odmaranja duše.
- Igraj sa mnom.
- Ja ću da te grlim, a ti diši.

Posebni, čarobnjaku... tebi pišem.

- - - - - - - - - -

Slažem u album naše fotografije.
Nedostaju mi dani koji sa tobom počinju i u kojima me ljubiš.

Pada sneg. Mislim kako da vratim dane, a da trag ne ostavim...
 
Pusti me samo da dišem kraj tebe,
pusti me da te tišinom ljubim,
pusti me da treperim ovde,
na javnom mestu,
da te ljubim.
Posmatraj ljubav koju nisi znao...
Shvati da me niko nije dodirnuo
tako kao ti,
i utkao ljubav kroz pore...
Pa tumaram kroz lavirint
da nadjem mesto za nas.
 
Dan kada si mi udahnuo sebe,
dan u kome sam pristala
da priznam...
Jesi,
ušao si u moj svet
jednostavan a tajanstven.
Ova ljubav nije obična.
Ne boj se,
neću te tom ljubavlju ubiti.
I kad me zaboraviš jednom,
pominji moju ljubav,
iskrenu i jaku.
Ja ću i tad da te volim.
 
29694560_1700452830033734_8409639411321151964_n.jpg
 
Još pamtim ono što želim.
I tad sam ušla sa željom
da ti sebe darujem...
I jesam.
Bio je februar, a
februar su tvoje odavno ugasle želje
i poljupci koji se razilaze
jer su navika.

Moj februar su nedovršene knjige,
neiskazana pesma,
skretanje pogleda,
kratki zagrljaji, u prolazu,
i tvoje ruke teške k'o samoća.

Moj februar su tvoji prećutani strahovi
i bežanje s njima u noć
februar su reči na pola
moja cigareta na pola
i tvoje vino koje sporo teče
februar su razbacane košulje,
misli za sutra,
i prljave šolje kafe,
drugarske kafe
u kafiću gde izlaze mladi,
tako su i u mojoj sobi
isprevrtane note,
a soba je i danju mračna.

Prošao je februar
ostale su zarobljene ptice u nedrima
i noć u kojoj je i nebo tesno,
februar su tvoje mudro birane reči
bez da mi odgovoriš
februar su neprestana mimoilaženja,
izgovori
i tvoj umoran glas,
prazan prostor u tvojim očima
koji čuvaš za nju, praznu.

A uzalud te tražim
jer februar su sve tvoje
neodređenosti
odmerenosti
ograničenosti,
februar su svi oni dani
u kojima odlaziš
i ja koja ne želim
da odem s mesta
gde više ništa nije moje.

Moj februar je prošao.
 
:(:(:(

Onda kada pomisliš da si sama na svetu,
Da se sve urotilo protiv tebe...
Da ti ništa ne ide,
I da i danju mrak vlada...
POJAVI SE ON!!!
Obasja te lepim rečima, ljubavlju i pažnjom,
Pruži ti ono što ti najviše fali,
I korak po korak,
Osvoji te kao niko do tada...

Zaljubiš se kao šiparica,
Kao da prvi put u životu voliš,
Ne vidiš nikoga i ništa oko sebe,
I ceo svet svedeš samo na njega!
Ali sve što je lepo, ne traje dugo,
Samo donde, dok shvati da si njegova,
Da si mu dušu i srce dala,
Dok ti pamet zavrti...
E onda te pusti...
Pa se vrti sama...

Onda više vremena za tebe nema,
Odjedared mu je sve drugo preče...
A vreme ide, ono neumitno teče...
I godina prođe, ali dan bez njega nikada...

Tada shvatiš da je on ipak nečiji, tuđi,
Pitaš se da li ono što si mu poklonila još uvek čuva,
Da li to srce još uvek kuca...
A onda ti postane jasno da je to, u stvari,
za njega samo jedna sitnica...
Jedno srce, manje ili više,
Sa njime se i poigrati može,
Da mu je do tebe stalo,
On bi te voleo drugačije malo...
Jedva bi dočekao da te čuje,
Živeo bi za trenutak da te vidi...
Ali kada sve to shvatiš, već bude kasno,
Onda počneš od same sebe da se stidiš...

Krivo ti je što si mu sve na dlan dala,
Što si tugu u duši sebi izazvala...
Jer nema veće praznine
Nego kada ti neko u život uđe,
Pa pomisliš da si se ponovo rodila,
Oživi te,
A onda odjedared krene da te izbegava...
Zato što mu se tako hoće,
Zato jer mu se može...
Zato što ti je uzeo sve do kraja iz duše,
ono bez čega ti ne možeš
a više mu nije važno da li to živi,
da li kuca i diše...

Eto,
Tako je kada sretneš nekoga
I pomisliš da si dohvatila zvezdu,
Kada sretneš nekoga koga želiš i do koga ti je stalo,
A onda shvatiš da on uz tebe nije...
Kada sretneš onoga sa kim bi bilo kuda,
Onoga koga bi večito da voliš,
A on... On te polako ubije...
 
Poslednja izmena:
:(:(:(

Onda kada pomisliš da si sama na svetu,
Da se sve urotilo protiv tebe...
Da ti ništa ne ide,
I da i danju mrak vlada...
POJAVI SE ON!!!
Obasja te lepim rečima, ljubavlju i pažnjom,
Pruži ti ono što ti najviše fali,
I korak po korak,
Osvoji te kao niko do tada...

Zaljubiš se kao šiparica,
Kao da prvi put u životu voliš,
Ne vidiš nikoga i ništa oko sebe,
I ceo svet svedeš samo na njega!
Ali sve što je lepo, ne traje dugo,
Samo donde, dok shvati da si njegova,
Da si mu dušu i srce dala,
Dok ti pamet zavrti...
E onda te pusti...
Pa se vrti sama...

Onda više vremena za tebe nema,
Odjedared mu je sve drugo preče...
A vreme ide, ono neumitno teče...
I godina prođe, ali dan bez njega nikada...

Tada shvatiš da je on ipak nečiji, tuđi,
Pitaš se da li ono što si mu poklonila još uvek čuva,
Da li to srce još uvek kuca...
A onda ti postane jasno da je to, u stvari,
za njega samo jedna sitnica...
Jedno srce, manje ili više,
Sa njime se i poigrati može,
Da mu je do tebe stalo,
On bi te voleo drugačije malo...
Jedva bi dočekao da te čuje,
Živeo bi za trenutak da te vidi...
Ali kada sve to shvatiš, već bude kasno,
Onda počneš od same sebe da se stidiš...

Krivo ti je što si mu sve na dlan dala,
Što si tugu u duši sebi izazvala...
Jer nema veće praznine
Nego kada ti neko u život uđe,
Pa pomisliš da si se ponovo rodila,
Oživi te,
A onda odjedared krene da te izbegava...
Zato što mu se tako hoće,
Zato jer mu se može...
Zato što ti je uzeo sve do kraja iz duše,
ono bez čega ti ne možeš
a više mu nije važno da li to živi,
da li kuca i diše...

Eto,
Tako je kada sretneš nekoga
I pomisliš da si dohvatila zvezdu,
Kada sretneš nekoga koga želiš i do koga ti je stalo,
A onda shvatiš da on uz tebe nije...
Kada sretneš onoga sa kim bi bilo kuda,
Onoga koga bi večito da voliš,
A on... On te polako ubije...

Šta si ti, draga?
Jesi li žena,
il' si pjena
koju talas stvara
tukuć' bjesno.

Gledaj, žena ne sme biti slina.
Patetika ne pali kod muškarca. On patetiku nanjuši na kilometar i oduva je u papirnu maramicu, dok kažeš piksla.
 

Back
Top