Spomenici u Beogradu

Mrkalj

Buduća legenda
Poruka
32.442
Beograđanka popisala svaki prestonički spomenik

19. April 2016.






Da li znate koliko spomenika postoji u Beogradu? Od tog broja koliko je posvećeno ženama, našim heroinama, glumicama, naučnicama? Ko nema spomenik u srpskoj prestonici, a svakako ga zaslužuje? Odgovore na sva ova, a i još mnoga druga pitanja možete pronaći na DVD-ju “Žene u beogradskim spomenicima“ koji je Neda Kovačević, književnica i dobar poznavalac prestoničkih zbivanja u prošlosti nedavno prezentovala javnosti. A i ovo je samo deo priče…



Spomenik Nadeždi Petrović u Pionirskom parku, Foto: Wikipedia/Darko Gajić Sve posetioce Pionirskog parka već decenijama nemo, ali nekako umirujuće pozdravlja Nadežda Petrović. Ko reši da ode do rekonstruisanog Tašmajdana može da obiđe i pozdravi i Desanku Maksimović, ali činjenica je da su ove dame, u mnoštvu muških kamenih ili mermernih u prestonici – usamljene. Na teritoriji celog Beograda od 437 spomenika koje je Neda Kovačević popisala, samo 39 je posvećeno ženama.

Samih žena je zapravo još manje, jer njih šest imaju po dva spomenika – Isidora Sekulić, Nadežda Petrović, Nevenka Urbanova, Radojka Lakić i Soja Jovanović. Znači, zastupljene su u stvari samo 33 žene! Najviše je spomenika narodnim heroinama – 14, zatim glumicama – 5, književnicama – 4 i lekarkama – 4 – iznosti ovu ne baš slavnu statistiku za Dnevno.rs Neda Kovačević, autorka Dvd-ja “Žene u beogradskim spomenicima“.


Dame su u srpskoj istoriji čini se uvek teže dobijale svoje mesto među značajnim ličnostima kojima je trebalo odužiti se podizanjem obeležja. Prvi spomenik jednoj ženi u Srbiji podignut je na Kalemegdanu tek 1926. i bio je posvećen kneginji Zorki. Da stvar bude gora, nije dugo opstao – uništen je već 1945. godine.



Spomenik Desanki Maksimović u Tašmajdanskom parku, Foto: Beoinfo Naša sagovornica ističe da ima mnogo značajnih Srpkinja koje još uvek čekaju da im se oda pošta. Beogradu najviše nedostaju spomenici Mileni Pavlović Barili, Milevi Ajnštajn, Milunki Savić, Sofiji Jovanović, Anici Savić Rebac…


– Postoji mnogo značajnih žena u srpskoj istoriji, daleko više no što bi se to po spomenicima dalo zaključiti. Na primer, kraljice Marija Karađorđević i Natalija Obrenović već imaju biste, ali su one zaturene negde po depoima muzeja, i trebalo bi ih samo izneti na neko javno mesto – priča Neda Kovačević i dodaje da je njoj lično, u nedostatku ovih “spomenika kojih nema” najdraži onaj podignut Nadeždi Petrović u Pionirskom parku.


“Ne samo o spomenicima, već POVODOM spomenika”

Priča o ženama u prestoničkim spomenicima samo je deo mnogo većeg projekta na kome Neda Kovačević radi već pune četiri godine. Naime, ova rođena Beograđanka došla je na ideju da sistematski popiše i fotografiše sve istorijske spomenike Beograda. Danas, iza sebe ima impozantnu cifru od 437 spomenika, a posao još uvek nije gotov!




Neda Kovačević
na promociji DVD-ja “Žene u beogradskim spomenicima“, Foto: Dnevno.rs Na ovom projektu radim intenzivno od marta 2012. godine. Prvo je sav taj materijal pretočen u 407 kratkih filmova, koji se sastoje od mojih fotografija, moga teksta i arhivskog materijala, a koje sam potpuno sama snimila i montirala. Zatim sam sve to priredila i u knjigu “Beogradski spomenarnik” – objašnjava Neda.

Zbog obimnosti materijala, knjiga će biti podeljena u dva dela. Prvi deo – „Ličnosti u beogradskim spomenicima” uskoro će bi trebalo da se nađe u prodaji.

– Uz osnovne podatke o samom spomeniku – vajar, godina nastanka i postavljanja, knjiga sadrži i tekst o ličnosti na koju se spomenik odnosi, sa biografijom i drugim zanimljivim podacima. Važno je da znamo zašto je uopšte neka ličnost zaslužila spomenik. Zato ja rado za ovu knjigu kažem – ne samo o spomenicima, već – povodom spomenika – kaže ova Beograđanka i dodaje da je uz svaku ličnost dodala i najmanje po jedan njen citat i da je stoga ova knjiga i svojevrsna zbirka mudrih misli naših velikana.




“Beogradski spomenarnik – Knjiga prva – Ličnosti u beogradskim spomenicima” u prvom izdanju biće samizdat, u ograničenom tiražu. Svako ko je zainteresovan da pomogne ovaj projekat može se, do 25. aprila, javiti na mejl: nedakovacevic@yahoo.com, i za 500 dinara rezervisati svoj primerak. Takođe, na taj način njegovo ime će se naći u knjizi na spisku prenumeranata.

Cena DVD-ja sa filmovima “Žene u beogradskim spomenicima” je 100 dinara i može se naručiti na istoj adresi.


A. Bogdanović



S obzirom da u prestonom gradu ne postoji plan o rasporedu spomenika, ova izuzetno korisna knjiga i veliki rad naše koleginice uložen u istraživanje spomenika Beograda trebalo bi da urodi uspostavom instuitucionalne i temeljne brige o ovom aspektu srpske istorije i urbanizma.
 
17/06/2017
Igumanovljeva palata sa stauom „Sima Igumanov sa siročićima”,

Posle oslobođenja uništena je i bista Sime Andrejevića Igumanova…
NK: Preciznosti radi: ne bista, već statua (figura). To je u stvari bila – grupa stojećih figura u bronzi, pod nazivom „Sima Igumanov sa siročićima”, delo slovenačkog vajara Lojzeta Dolinara iz 1936. godine. Predstavljala je dobrotvora Simu Andrejevića Igumanova i omladinu koje njegova Zadužbina školuje, dvojicu đaka i jedno siroče. Jedan od dečaka iz kompozicije predstavljao je ujedno i prerano preminulog Siminog sina, Manojla. Skulptura je bila visoka oko 3,5 m. Stajala je tu do 1950. godine, a onda je skinuta i rasparčana.
 
Igumanovljeva palta zaklonjena srpom i čekićem

Ideja o obnovi skulpture prvi put se pojavila 1991, kad je zgrada – Igumanovljeva palata, vraćena zadužbini. Tad je na krovu zdanja stajala reklama Beobanke, koja je prihvatila da novčano pomogne restauraciju.
Kalupi u gipsu po kojima je Dolinar izlio skulpturu, bez kojih ne bi bilo mogućno obnoviti skulpturu nalazili su se u zgradi Bogoslovije u Prizrenu, čiji je osnivač Sima Igumanov. Prvobitni plan je propao, zbog teškoća u koje je zapala banka, a kasnije se dogodila i agresija NATO, s bombardovanjem Кosova i Metohije, kad se Bogoslovija iz Prizrena preseljava u Niš, a s njome i svi delovi skulpture i kalupi iz vajarskog ateljea. Sve je privremeno obustavljeno, ali pre nekoliko godina Zadužbina ponovo pokreće pitanje rekonstrukcije.
Gde je nastao problem?
NK: Zavod za zaštitu spomenika kulture Beograda uradio je konzervatorske uslove za izradu skulpture. Njihovi su stručnjaci su još 2004. uradili projekat za rekonstrukciju fasade Igumanovljeve palate, kojim se predviđaju i vajarski radovi, kojima bi se vratila skulptura. Ugovor o restauraciji je sastavljen, ali ne i potpisan, angažovani su i umetnici vajari. Zatim je rekonstruisana samo fasada, ali za obnavljanje spomenika – opet nije bilo novca. 2011. predloženo je Skupštini grada da učestvuje u finansiranju obnove skulpture, uz predlog da zadužbina odvoji polovinu sredstava. Grad je podsetio nadležne da je već uložio novac za obnovu i osveženje spoljnog dela fasade i da za sad u budžetu nema novca i za skulpturu. Procenjeno je da je za restauraciju potrebno 100.000 evra, ali je Zadužbina ipak pripremila ugovor s umanjenom cenom radova na 80.000 evra, pošto su se umetnici se odrekli dela honorara. Ipak, ni do danas ništa nije urađeno – nije skupljen potreban novac.

Spomenik Karađorđu na Kalemegdanu

Spomenik zahvalnosti Francuskoj na Kalemegdanu podignut je na mestu gde je nekada bio postavljen spomenik Karađorđu. Šta znamo o njegovoj sudbini?
NK: Spomenik Кarađorđu bio je svečano podignut 1913, uz prisustvo kralja Petra Prvog, koji ga je i lično otkrio, Prestolonaslednika Aleksandra i drugih visokih zvanica.
Spomenik je izradio Paško Vučetić, napravljen je u Rimu, a dopremljen u Beograd početkom ratne 1912. godine. Postavljanje na Kalemegdanu je moralo da sačeka kraj Balkanskih ratova.
Spomenik Karađorđu je bio složena kompozicija. Činile su ga skulpture Slepog guslara, dva vojnika, iz Prvog srpskog ustanka i Balkanskih ratova, žene koja drži dete, boginje Nike i Vožda Srbije na vrhu.
Danas imamo sačuvane fotografije, i kratki film sa svečanosti otkrivanja. Sačuvana je i, nekim čudom, samo jedna od skulptura s kompozicije – Slepi guslar koja se čuva se u depou Muzeja grada Beograda. Visoka je 2m i sasvim očuvana, jedino joj nedostaje štap. O njoj je zabeleženo da je u Muzej dospela kad je preuzeta od Zavoda za zaštitu spomenika grada Beograda sredinom 70-tih. Nju je takođe pronašao gdin Milan Tlačinac.
Slepi guslar, deo spomenika Karađorđu

Austro-nemački okupatori su ga, kako rekoh, uklonili 1916, pod izgovorom da je zbog oštećenosti nesigurno da ostane. Ne rekoše da su tu nesigurnost izazvali upravo oni sami – prethodnim granatiranjem Beogradske tvrđave, pa i samoga spomenika pri tom. U stvari, želeli su da izbrišu svako nacionalno pamćenje Srba, a Кarađorđe je jedan od najvažnijih naših simbola. Nameravali su tu da postave spomenik Franji Josifu, njihovom upravo te 1916. preminulom caru, ali nisu stigli.
Kada se piše o Jelisaveti Načić svi spominju njen Slavoluk podignut 1913. na Terazijama u čast dočeka pobednika iz Balkanskih ratova, na čijem se jednom delu nalazio natpis „Još ima neoslobođenih Srba“. Gde se on nalazio i koja je njegova sudbina?
NK: Na slavoluku na Terazijama, podignutom u čast dočeka pobednika iz Balkanskih ratova, nalazio se natpis „Još ima neoslobođenih Srba“. Prema priči njene ćerke Lucije, zbog ove rečenice koja se odnosila na Srbe koji su posle Balkanskih ratova još uvek bili pod jarmom Austrougarske, Jelisavetu su okupatori poslali u logor Nežider u Mađarskoj.
U čast pobeda u Balkanskim ratovima,od Slavije preko Nemanjine, Karađorđevei Knez Mihailove ulice , sve do Kalemegdana i na samom Kalemegdanu, bilo je podignuto 14 slavoluka. Slavoluci su bili ukrašeni nacionalnim simbolima, krunama, grbovima, zastavama, kraljevskim monogramima i lovorovim vencima.
Autor jednog slavoluka, na Terazijama, bila je Jelisaveta Načić.
Na tom slavoluku bili su ispisani i stihovi:
Zakliktao beli or’o,u bojnome svome žaru
Dična,hrabra srpska vojska
Vratila nam slavu staru.
Blago vama od sad i do vijeka
Vi imate su čim red Miloša
I pred druge srpske vitezove.“
 
Slavoluci su bili montažni, nisu bili predviđeni da ostanu kao trajni spomenici.
Priča o tome da je natpis na slavoluku razlog što je Jelisaveta Načić poslata u logor nije proverena. Ali, to i ne menja stvar bitno, jer Jelisaveta je nesporno po dolasku okupatora, kao uzorni srpski rodoljub, odbila svaku saradnju s njima, i, kao takva, u svakom slučaju bi bila poslata u logor.
Neki su spomenici iz neshvatljivih razloga oskrnavljeni. Da li je to bila sudbina monumenta „Pet vešala“ na Novom groblju, u okviru memorijala „Aleja streljanih rodoljuba“?
NK: Jeste. Spomenik je prvobitno bio načinjen od originalnih delova terazijskih bandera, na koje su 17. avgusta 1941. nacisti povešali u obližnjem zatvoru Gestapoa prethodno streljanu petoricu rodoljuba. Godine 2003. preprodavci sekundarnih sirovina iskoristili su trenutak kad su vešala bila demontirana, tokom rekonstrukcije Aleje, i, pod okriljem noći, trojica njih odvezla ih zaprežnim kolima. Spomenik su isekli i, nemajući pojma o njegovoj pravoj ceni i kulturno-istorijskoj vrednosti, prodali u staro gvožđe za nekoliko hiljada dinara. Policija je vešala pronašla na otpadu. Bila su uništena do nemogućnosti rekonstrukcije. Ostaci se čuvaju na Centralnom groblju. Novi spomenik izrađen je prema sačuvanim fotografijama i postavljen u maju 2005. godine. Кopije „Pet vešala“ morale su biti izrađene ručno, te su za takav posao bile neophodne stare zanatlije, kovači.
Ima spomenika koji uništeni, ali jesu zaboravljeni, poput bisea „Pomirenje“. Šta nam možete reći o njoj?
NK: Delo je čuvenog Đoke Jovanovića. Spomenik je 1904. godine naručio Marko Stojanović, advokat, viceguverner Narodne banke i značajni fotograf amater. U svojoj „Autobiografiji“ vajar Jovanović navodi: „Marko Stojanović zamislio je da to budu dve biste, Đorđe desno, da predstavlja ustaničku 1804-tu, Miloš levo 1830. godinu, kad je obznanjen sultanov hatišerif o autonomiji Srbije. Preko prsa bi im se obavijala zastava pod kojom su se obojica borila. Viđeno je i zamereno što su zagrljeni, iako su biste izvedene bez ruku“. Stojanović je želeo da se spomenik postavi ispred njegove kuće, na uglu Кnez Mihailove i Pariske ulice, sred zelene površine preko puta restorana i hotela „Srpska kruna“. spomenik je postavljen tek 1928. godine, ali je ubrzo potom, oko 1930, prenet u zgradu Patrijaršije SPC, gde se nalazi do danas.

Isidor Sekulićispred osnovne škole koja nosi njeno ime u ulici Gavrila Principa. Ukraden avgusta 2015. Delo Nikole-Кolje Milunovića iz 1987. Ja sam je, takođe, snimila. U međuvremenu, krajem 2015, postavljeno je u dvorištu novo poprsje Isidore Sekulić, ovaj put od belog kamena. (Eto zašto je između ostalog važan ovaj naš rad, i svaka fotografija, jer svaka može postati istorija i dokumenat).
18 velikih i 32 mala uklonjena spomenika poginulim crvenoarmejcima tokom oslobađanja Beograda 1944 je uklonjeno iz ideoloških razloga, posle sukoba Tito – Staljin 1948. i zahladnelih odnosa SSSR i FNRJ.
 
Zar je nešto od mene bilo nekorektno?

Свака њој част и на идеји и на реализацији, а и теби што нас информишеш.
Ја нисам знала да имамо споменик кнегињи Зорки, нити за композицију Игуманова са сирочићима.
Тужно је да их је толико нестало ( а подижу се да буду трајан спомен) и било би добро кад бисмо "ископали" неку фотографију .

Можда неке од тих скулптура , несталих из јавности, красе нечије домове и дан-данас.
Или их треба тражити по отпадима сировина ..ето биста Мише Анастасијевића је тежине 50 кг бронзе, постављена 1995., украдена 2010.године
http://www.politika.rs/scc/clanak/129829/Ukradena-bista-kapetana-Mise-Anastasijevica
 
Poslednja izmena:
Treba uklonite takozvane spomenike vezane za ličnosti i događaje iz takozvane narodnooslobodilačke borbe 1941-1945.Nema toga nešto mnogo ali ima.Na nekim zgradima još se nalaze mermerne table na kojima je napisano obaveštenje da je u toj zgradi ili kući održan nekakav skup "kpj" ili "skoj i sl. sranja.Besmileno je obrazloženje da je to "naša istorija" Kad bi takvo obrazoloženje bilo prihvaćeno .sledom logike i postavljanje tabli u čast veličanja nacista bilo bi legitimno jer je i nacistička okupacija deo naše istorije.
 

Back
Top