Ко су конструктори прасловенског језика?

Много је гори овај Курцер Абрис него што сам очекивала, а нисам очекивала много.
Шлајхер познаје словенске језике само из Шафарикових описа..Тек наредних година писаће да би волео да научи српски , под условом да неки студент оде код њега. Копирам почетак Курцер Абриса и чекам коментаре, ја сам заиста максимално разочарана. Од науке ни "н".


000076.jpg

000077.jpg


000078.jpg


000079.jpg


000080.jpg

Odlično ti je ovo, Srebrena! Tu se vidi zacrtani diskurs, okvir koji se do danas popunjava. Na ovom što si predstavila vidi se koliko je nenaučan i teorijski šupalj taj okvir - tačno se po njemu mogu pratiti ideo-politički koncepti nordijske "istoriografije". Ja ne da nisam razočaran, već - naprotiv!
xmas_laugh.gif
 
Imaš li pri ruci link za dalje?

Хвала ти што бринеш !z:)
И то што си поставио - цео је текст. Ја сам имала намеру да коментаришем први део, па да наставим, али, ето, нисам стигла.:zstidljivko:

Нема даље, то је целокупни Шлајхеров Курцер Абрис- камен темељац свих бизарних тумачења које смо приморани да прочитамо с времена на време.
Превод је објављен у оквиру Србског Летописа Матице Србске, као 103.књ. , штампаног у Будиму 1862.године

Линк за онлајн читање Србског Летописа
http://digital.bms.rs/ebiblioteka/p...hp?type=numerated&id=3649&m=2#page/1/mode/1up
 
Poslednja izmena:
Mislim, super je tekst. Treba ga s vremena na vreme čitati jer nam se svakim čitanjem indogermanistička perspektiva sve više otvara. Pročitaš Saksiju, pa pročitaš Šlajhera, pročitaš Drksena pa pročitaš Šlajhera, pročitaš svoje zabeleške pa Šlajhera i onda stekneš valjanu perspektivu spram protoslovenske i indogermanističke paradigme.

Što je najveći paradoks, sva je prilika da se kod nas, za razliku od bugarske prakse koja je zadražala naziv "starobugarski", od naziva starosrpski odustalo ponajpre zarad političke korektnosti i mira u kući spram večito identitetski senzibilisanog hrvatskog jezikoslovlja, a unutar ideoloških okova srpsko-hrvatske tj. serbokroatističke paradigme.
 
Poslednja izmena:
Жао ми је што запоставих сопствену тему, али вратићу се на њу. Ево још једног припремљеног линка за дискусију :

August Šlajher: Nekrolog od V. Jagića (1869)
https://books.google.rs/books?id=ej...EIJjAA#v=onepage&q=компендија шлајхер&f=false

Одатле:

content


Шлајхер је био фасциниран Дарвиновом теоријом, али ју је применио на језик изузетно немаштовито и вулгарно: који језик има 7 самогласника вероватно је имао мање у далекој прошлости (јер и човек је постао од мајмуна)..као да је за самогласнике потребна посебна ситуација, да изађу на уста z:cry:
Исто је и урадио и са сугласницима, "ђоко од око" је предвидео колико мање их је могло бити, тек да се усклади са дарвинизмом.
 
:mrgreen:

Što je najveći paradoks, sva je prilika da se kod nas, za razliku od bugarske prakse koja je zadražala naziv "starobugarski", od naziva starosrpski odustalo ponajpre zarad političke korektnosti i mira u kući spram večito identitetski senzibilisanog hrvatskog jezikoslovlja, a unutar ideoloških okova srpsko-hrvatske tj. serbokroatističke paradigme.

... koju je još obrenovićevskoj Srbiji skrojio Vatroslav Jagić.

Hvala Srebrena! :cmok:
 
2. Perioda. Slavenski kao slavenskonemački jezik. Razvijanje jezika nikada ne miruje i na različitim mestima njegove oblasti različito je: ono je u jednom delu naroda ovako, a u drugom onako i to iz nama nepoznatih uzroka. Time pak načinom proizilaze iz jednog jezika dva ili i više ih; u svakom pojedinom ponavlja se i na dalje isti proces, dok se tako na posletku ne izrodi sijaset jezika i narečja, kao što je u istinu sa jezicima i narečjima, koji i koja su se iz indogermanskog prajezika razvili. Pa što se ranije koje delenje zbilo, u toliko se proizišavši i većma jedan od drugog razlikuju, kao što su opet oni među sobom mnogo naličniji koji su se docnije jedan od drugog ocepili. Od prajezika odlučilo se, ne uzimajući keltijski u obzir, najpre i najpre jedno odelenje, iz kojeg je kasnije nemački i letoslavenski jezik proizišao, i to odelenje zove se slavenskonemačkim. Iz zaostaloga proizišli su docnije Latini i Grci (Pelazgi ili Grkolatini) s jedne a Indi i Iranci (Arije) s druge strane, pa za to se to odelenje naziva ariopelaškim.
-
Jezik takvoga naroda, koji se od pranaroda odelio - a to se zbilo sa slavenskonemačkim - naravno da je izgubio po dosta, što je zaostavše stablo vernije sačuvalo, al' zato je on u svojoj posebnoj egzistenciji i mnogo novoga stvorio. Tako je slavenskonemačko odeljenje izgubilo konjunktiv te mora da ga il' opisuje ili optativom zamenjuje; dalje je izgubilo augment, koji se kod Ariopelazga održao, (izuzimajući Latine) a u deklinaciji ablativ, koji je također kod svikolikih Ariopelazga (kod Grka i u adverbijama na -os) zaostao.

U nauci o glasovima upadaju na prvi pogled aspirati u oči, koji grčki jezik sa indijskim svezuju - a od kojih opet u slavenskonemačkom ili ni traga nema, ili ako se što i nalazi, a ono indijskogrčkom načinu ni najmanje ne odgovara. I već i sama sistema akcenata u arijopelaškom jeziku, verno sačuvana i u sanskritu i u grčkome, dovoljno je tvrda sveza, što ih jednog za drugoga veže i jasno svedoči, da su duže vremena u zajednici morali biti. Što se pak novih stvaranja u slavenskonemačkom tiče, tu pominjemo razliku između opredeljenih i neopredeljenih prideva (adjektiva) i razliku među svršenim i nesvršenim glagolima (verba perfecta et imperfecta), koja se istina Bog i u latinskom nalazi, no koja se u slavenskom i nemačkom tako jako razvila, da je i formu budućeg vremena prognala.

To što smo do sada rekli, kadro je već poslužiti za dokaz, da su se Slavenogermanc kao jedan narod od pranaroda otrgli, i da na drugoj strani arijski i pelaški jezik za bliže srodnike smatrati valja. Po tome su dakle (Leto-) Slaveni i Nemci imali nekada obšti jezik; pa pošto su grčki i staroindijski (sansrkit) među sobom više no drugi srodni, a pelaški tj. grčkolatinski i arijski ili indoiranski jezik opet među sobom - te pošto su ova dva poslednja prajeziku prajeziku očito vernija ostala no slavenskonemački: to sleduje, da je ovaj poslednji ranije od glavnog stabla otpao, o kome, tako reći, Pelazgi (Grkolatini) na grčkom jeziku vise.

3. Perioda. Slavenski kao Letoslavenski.
Slavenonemci ne ostanu za navek u zajedini, nego se vremenom na dvoje podeliše. Nemci se odcepe, te tako ostane jedan narod za sebe, koji mi letoslavenskim nazivamo jer iza nj proiziđoše kasnije Leti ili Litvanci i Slaveni. Ocepljeni nemački ogranak razlikuje se od letoslavenskog u više osobenosti npr. u nauci o glasovima time, što ima aspirata na mesto letoslavenskih tenuesa. No tako isto opet nemaju Nemci z i ž. Dalje: u deklinaciji su Letoslaveni verniji ostali indogermanskome nego Nemci, pa Nemac imade i za obrazovanje opredeljenog prideva drugi pronominalni elemenat, no što se u letoslavenskom nalazi. U sprezanju odlikuje se Nemac od Letoslavena svojim perfektom, koga kod poslednjih i nema, a okrom toga i time što se glasnica od korena (korenski samoglasnik, prim. Mrkalj) slobodno giba i raznolike vidove uzima. Al zato ćeš na protiv kod Slavena naći obadva aorista, a kod Litvanaca, pa u neku ruku i kod Slavena, i formu budućega vremena: sve forme, kojih ili nikako nema u nemačkom, ili se samo slabi tragovi od njih nalaze. Time se eto, što do sad navedosmo - a moglo bi se o tome više govoriti - razlikuje nemački od letoslavenskog.
 
Poslednja izmena:
Letoslaveni (Baltosloveni, prim. Mrkalj), s kojima samima sada posla imamo, mora da su dugo u zajednici kao jedan narod živeli, a to se naročito od tuda i doznaje, što su litvanski i slavenski jezik jako jedan na drugoga nalik. Ovo poslednje davalo je šta više ne jedanput povoda mnogima učenima, da Litvance među Slavene broje. - Srodnost i nalika među pomenutim jezicima sastoji se u tome, što je sistema glasova osobito saglasnica u litvanskom i u slavenskom jedna ista, i što oba jezika jednak broj padeža imaju; naprotiv u sprezanju se podosta jedan od drugog razlikuje, jer slavenski ostade verniji prema prvotnome nego litvanski. Na osnovu te i drugih razlika odluče se od Letoslavena Leti ili Litvanci te tako nastade

4. Perioda tj. perioda slavenskog osnovnog jezika. U toj periodi zauzima istom slavenski jezik posebno mesto isto tako, kao što na drugoj strani letski na posebnom putu dalje korača. To se vidi iz malo pre pomenutih razlika između njih, a osim toga i iz sledećih uzroka: litvanski je zadržao prvotne dvoglasnice, a slavenski je iste u proste življe razlučio; dalje, litvanski je zadržao pune glasnice, a u Slavena su iste oslabile; Slaveni su odbacili sve suglasnice na kraju reči, a u litvanskom se bar s održalo (npr. slavenski bos6 i litvanski basas, slav. nošt6 i litv. naktis itd.); slavenski je razvio na kraju reči i pred saglasnicama nosovne glasnice a* i e* a u litvanskom nema ni traga nosovnim glasnicama; prvotno k obraćaju Slaveni katkad u s a Litvanci u ss (sz) npr. koren litvanski klu, a slavenski slu=čuti, litv. dessimtis, slav desa*t, a osnovna forma je dekintis itd. U obrazovanju reči upada najviše u oči novo građenje u sravnjivanju (komparaciji) kod Litvanaca na - esnis (comparativ) i na iausias (superlativ), jer kod Slavena imade samo komparativ, koji sa prvotnim nastavkom (sufiks) grade, a za superlativ i nema tu osobite forme; dalje, Slaveni imaju pričešće prošloga vremena u aktivu na l, la, lo, a u Litvanaca nema mu ni spomena. U deklinaciji slažu se do duše mnogo, al opet u litvanskom nema srednjega roda, izuzimajući neke tragove kod prideva; na posletku, Slaveni imaju umetak - v - u nekim slučajevima među nominalnim korenom i padežom, a Litvanci ga nemaju (npr. domov gen. plur. od dom).

Osim toga nalaze se i mnoge druge razlike, osobito što se sprezanja tiče, al' u te se nećemo dalje upuštati; samo ćemo još napomenuti, da se u oba jezika tj. u slavenskom i litvanskom razni pravci udaraju, kano ti i to, da se litvanski vremenom na dve grane razdelio, a naime na pruski jezik, od koga se današnjim danom tek gdekoji napisani odlomci nalaze, i današnji litvanski (u užem smislu). No i slavenski ne ostade bez cepanja, nego se u

5. Periodi tj. periodi slavenski narečija na različita odelenja razdeli, koja tako na blizo jedno prema drugom stoje, da čisto neznaš, bi l' ih jezicima il narečjima zvao. U toj periodi stupa istom slavenski jezik na istorično zemljište, iz kog su svi pismeni spomenici iznikli. Na taj način dakle mi i nemamo neposrednih spomenika iz slavenskog osnovnog jezika, no ipak se dosta možemo s njima upoznati iz narečja koja iza nj proizižoše i od kojih mu jedno naročito najbliže stoji. Evo tih narečja:
 
R. Derksen, Etymological Dictionary of the Slavic Inherited Lexicon, Vol. IV of Leiden Indo-European Etymological Dictionary Series, Leiden, Brill, 2008, p. 26.

Derksen, Rick (2008). Etymological Dictionary of the Slavic Inherited Lexicon (Leiden Indo-European Etymological Dictionary Series; 4), Leiden: Brill, p. 26.

Друга страница речничког дела речника, већ две грешке.

tWis9eb.jpg
 
Poslednja izmena:
Узмете неку књигу која се бави упоредном граматиком словенских језика, нпр. ону Радосава Бошковића и ту ћете наћи мноштво референци и мноштво аутора на које се аутор позива а који су учествовали у реконструкцији.
 

Back
Top