eremita
Zaslužan član
- Poruka
- 117.180
Intervju nedelje
HAG MI NUDIO PROMENU IDENTITETA AKO OPTUŽIM MILOŠEVIĆA: Šokantna ispovest Nikole Šainovića!
Politika 10.12.2017
Ponudili su da svedočim protiv Miloševića i da onda „nestanem“, da se moja porodica i ja sklonimo u neku zemlju po izboru, da dobijem novi identitet... Očekivali su da ću to da prihvatim, a ja to nisam ni uzimao u razmatranje. Milošević zaslužuje spomenik u Beogradu. On je veliki državnik iz teškog vremena, ogromna je njegova uloga u odbrani interesa srpskog naroda
Nikola Šainović, bivši premijer Srbije i potpredsednik vlade Jugoslavije, iz Haga se vratio pre dve godine i taj dan, kako kaže u intervjuu za Kurir, slavi kao novi rođendan.
Ovih dana je izabran za člana najvišeg rukovodstva SPS, ali ističe da ne vidi sebe u parlamentu i Vladi, već da će se angažovati u rešavanju sudbine RTB „Bor“. Uz to, nastaviće da mladima govori o onome što je naša država prošla burnih devedesetih.
- Mi, učesnici svega toga, dužni smo da mladim generacijama kažemo celu težinu drame kroz koju smo prošli. Naravno, uvek uz vođenje računa o žrtvama, istorijskim elementima i o neizazivanju novih konflikata. Ključno je da govorimo istinu i da idemo ka pomirenju - kaže Šainović. On za Kurir otkriva i kako su izgledali njegovi haški susreti sa Slobodanom Miloševićem, kakvu ponudu je dobio od Haga, ali se priseća i kako su devedesetih izgledali susreti s američkom državnom sekretarkom Madlen Olbrajt.
foto: Stefan Jokić
Na čiji predlog ste izabrani u vrh SPS?
- Ivica Dačić je predložio Glavnom odboru, koji je to jednoglasno prihvatio. Meni je drago, jer je to poštovanje od onih koji su meni najdraži - moji drugovi. To je pažnja prema jednom dugogodišnjem radu i naporu.
Neki su se pobunili i kritikovali vaše ponovno političko angažovanje nakon povratka iz Haga?
- Hag je međunarodni sud. Sa svim svojim manama. On me je optužio, ja sam pred sud izašao. Branio sam se koliko god sam znao i umeo. Sud je odlučio svoje, nigde mi nije zabranjeno ljudsko pravo na resocijalizaciju, koja podrazumeva i političko delovanje. Niko nema selektivno pravo da zatvara usta bilo kome.
Da li Dačić sluša savete stare garde socijalista?
- Dačić je vrlo dostupan za razgovor. Posebno cenim njegov napor da sačuva partiju u vremenu kad je sve bilo predodređeno i organizovano da partija nestane. To ne sme da se zaboravi. Pozivam svoju generaciju članova SPS da pomognu borbi stranke u jačanju međunarodnog položaja Srbije, koji se postiže, pre svega, jačanjem unutrašnje stabilnosti i delovanjem prema svetu na bazi naših starih dubokih ubeđenja.
Jeste li se privikli na slobodu nakon povratka iz Haga?
- Sad već mogu da kažem da jesam. Obeležio sam drugi rođendan, taj povratak računam kao rođendan. Nije nimalo bilo jednostavno 12 godina živeti u izolaciji, i to pod strahovitim optužbama i pritiscima. Ljudi me obično pitaju kakav je zatvor. Zatvor je u Hagu manji problem. Problem je sud. U zatvoru znate neka pravila, dok ih na sudu ne znate. Ja sam to obeležio sa tri N - neizvesnost, nesigurnost i nemoć. To je strahoviti psihološki pritisak koji ne može da ne ostavi trag. Ali, evo, sloboda je lek, kao i porodica i drugovi. Takođe, polako se vraćam i u svoju profesionalnu sferu, nikada se nisam odvojio od rudarstva, metalurgije i energetike... Pokušavam da malo pomognem u rešavanju sudbine RTB „Bor“.
Koliko vam je bilo teško po povratku iz zatvora?
- Ilustrovaću vam - vežbao sam da sam prođem pešice preko Terazija. Godinu dana mi je trebalo da neke za ljude obične stvari i meni postanu obične.
Haški tribunal je završio s radom ovog meseca. Kako biste oceniti njegov rad?
- Ogromna ratna drama na prostoru bivše Jugoslavije donela je ogromne nepravde i ogromnu glad za pravdom. Haški tribunal je na to trebalo da odgovori. Imao je istorijsku šansu za to, ali mislim da je nije na pravi način iskoristio. Umesto da odabere poznati pravni mehanizam, on je izmislio svoj, koji ga je odveo u selektivnu pravdu i kod tuženja i kod suđenja, i kod primene od slučaja do slučaja... A selektivna pravda odmah asocira na nepravdu. On nije doneo efikasnu pravdu. Bilo bi najbolje da je Hag sve žrtve na prostoru Jugoslavije tretirao kao jednu oštećenu stranu, a sve odgovorne stavio na jednu optuženičku klupu i sudio im ravnopravno.
Hrvatski general Slobodan Praljak se, pred kamerama i sudijama, ubio nakon osuđujuće presude. Kako vidite taj čin?
- On mi je bio sused u Hagu. Znam ga godinama, to je čovek duboko posvećen svojim ubeđenjima. Bio sam tamo kada mu je izrečena prvostepena presuda, on je bio duboko nezadovoljan, nije mogao da se pomiri s tim da je zločinac... Bilo mi je predvidivo da će napraviti jedan dramatičan gest protivljenja ako mu se potvrdi presuda, ali nisam očekivao ovako nešto. Pitaju se kako je uneo otrov... Pustite tehnička pitanja. Kako je mogao to da odluči? Kad takav čovek donese takvu odluku, on će je i izvršiti. To je treće samoubistvo u Hagu, to sud nosi kao deo svog nasleđa.
O čemu ste razgovarali s njim?
- Haški način komunikacije podrazumeva da prvo ustanovite pitanja o kojima ne možete da razgovarate jer se ne slažete potpuno. Kad to ustanovite, onda možete o svemu. Razgovarali smo o istoriji, tehničkim pitanjima, porodičnim problemima...
Vi ste jedan od retkih koji za sebe govori da nije baš nevin robijao?
- Kad je čovek na odgovornom položaju, odgovoran je i za dobro i za zlo. Desila su se ogromna stradanja, velike žrtve na svim stranama i, nažalost, neki naši ljudi su počinili zločine. Nekima je suđeno, nekima neće biti suđeno. Svestan sam da neko to mora da plati. Palo je na mene i ja nosim taj deo tereta. Nije sve bilo onako kako me je osudio sud, ali nije da nisu mogli da me osude.
Šta vam je nudio haški tužilac?
- Ponudili su mi da svedočim protiv Slobodana Miloševića i da onda „nestanem“, da se moja porodica i ja sklonimo u neku zemlju po izboru, da dobijem novi identitet... Očekivali su da ću to da prihvatim, a ja to nisam ni uzimao u razmatranje. Smatrao sam da nemam pravo da se sklonim. A pretnja, ako ne prihvatim, bila je - doživotna robija. Međutim, mislio sam da je ta alternativa gora doživotna robija.
HAG MI NUDIO PROMENU IDENTITETA AKO OPTUŽIM MILOŠEVIĆA: Šokantna ispovest Nikole Šainovića!
Politika 10.12.2017
Ponudili su da svedočim protiv Miloševića i da onda „nestanem“, da se moja porodica i ja sklonimo u neku zemlju po izboru, da dobijem novi identitet... Očekivali su da ću to da prihvatim, a ja to nisam ni uzimao u razmatranje. Milošević zaslužuje spomenik u Beogradu. On je veliki državnik iz teškog vremena, ogromna je njegova uloga u odbrani interesa srpskog naroda
Nikola Šainović, bivši premijer Srbije i potpredsednik vlade Jugoslavije, iz Haga se vratio pre dve godine i taj dan, kako kaže u intervjuu za Kurir, slavi kao novi rođendan.
Ovih dana je izabran za člana najvišeg rukovodstva SPS, ali ističe da ne vidi sebe u parlamentu i Vladi, već da će se angažovati u rešavanju sudbine RTB „Bor“. Uz to, nastaviće da mladima govori o onome što je naša država prošla burnih devedesetih.
- Mi, učesnici svega toga, dužni smo da mladim generacijama kažemo celu težinu drame kroz koju smo prošli. Naravno, uvek uz vođenje računa o žrtvama, istorijskim elementima i o neizazivanju novih konflikata. Ključno je da govorimo istinu i da idemo ka pomirenju - kaže Šainović. On za Kurir otkriva i kako su izgledali njegovi haški susreti sa Slobodanom Miloševićem, kakvu ponudu je dobio od Haga, ali se priseća i kako su devedesetih izgledali susreti s američkom državnom sekretarkom Madlen Olbrajt.
Na čiji predlog ste izabrani u vrh SPS?
- Ivica Dačić je predložio Glavnom odboru, koji je to jednoglasno prihvatio. Meni je drago, jer je to poštovanje od onih koji su meni najdraži - moji drugovi. To je pažnja prema jednom dugogodišnjem radu i naporu.
Neki su se pobunili i kritikovali vaše ponovno političko angažovanje nakon povratka iz Haga?
- Hag je međunarodni sud. Sa svim svojim manama. On me je optužio, ja sam pred sud izašao. Branio sam se koliko god sam znao i umeo. Sud je odlučio svoje, nigde mi nije zabranjeno ljudsko pravo na resocijalizaciju, koja podrazumeva i političko delovanje. Niko nema selektivno pravo da zatvara usta bilo kome.
Da li Dačić sluša savete stare garde socijalista?
- Dačić je vrlo dostupan za razgovor. Posebno cenim njegov napor da sačuva partiju u vremenu kad je sve bilo predodređeno i organizovano da partija nestane. To ne sme da se zaboravi. Pozivam svoju generaciju članova SPS da pomognu borbi stranke u jačanju međunarodnog položaja Srbije, koji se postiže, pre svega, jačanjem unutrašnje stabilnosti i delovanjem prema svetu na bazi naših starih dubokih ubeđenja.
Jeste li se privikli na slobodu nakon povratka iz Haga?
- Sad već mogu da kažem da jesam. Obeležio sam drugi rođendan, taj povratak računam kao rođendan. Nije nimalo bilo jednostavno 12 godina živeti u izolaciji, i to pod strahovitim optužbama i pritiscima. Ljudi me obično pitaju kakav je zatvor. Zatvor je u Hagu manji problem. Problem je sud. U zatvoru znate neka pravila, dok ih na sudu ne znate. Ja sam to obeležio sa tri N - neizvesnost, nesigurnost i nemoć. To je strahoviti psihološki pritisak koji ne može da ne ostavi trag. Ali, evo, sloboda je lek, kao i porodica i drugovi. Takođe, polako se vraćam i u svoju profesionalnu sferu, nikada se nisam odvojio od rudarstva, metalurgije i energetike... Pokušavam da malo pomognem u rešavanju sudbine RTB „Bor“.
Koliko vam je bilo teško po povratku iz zatvora?
- Ilustrovaću vam - vežbao sam da sam prođem pešice preko Terazija. Godinu dana mi je trebalo da neke za ljude obične stvari i meni postanu obične.
Haški tribunal je završio s radom ovog meseca. Kako biste oceniti njegov rad?
- Ogromna ratna drama na prostoru bivše Jugoslavije donela je ogromne nepravde i ogromnu glad za pravdom. Haški tribunal je na to trebalo da odgovori. Imao je istorijsku šansu za to, ali mislim da je nije na pravi način iskoristio. Umesto da odabere poznati pravni mehanizam, on je izmislio svoj, koji ga je odveo u selektivnu pravdu i kod tuženja i kod suđenja, i kod primene od slučaja do slučaja... A selektivna pravda odmah asocira na nepravdu. On nije doneo efikasnu pravdu. Bilo bi najbolje da je Hag sve žrtve na prostoru Jugoslavije tretirao kao jednu oštećenu stranu, a sve odgovorne stavio na jednu optuženičku klupu i sudio im ravnopravno.
Hrvatski general Slobodan Praljak se, pred kamerama i sudijama, ubio nakon osuđujuće presude. Kako vidite taj čin?
- On mi je bio sused u Hagu. Znam ga godinama, to je čovek duboko posvećen svojim ubeđenjima. Bio sam tamo kada mu je izrečena prvostepena presuda, on je bio duboko nezadovoljan, nije mogao da se pomiri s tim da je zločinac... Bilo mi je predvidivo da će napraviti jedan dramatičan gest protivljenja ako mu se potvrdi presuda, ali nisam očekivao ovako nešto. Pitaju se kako je uneo otrov... Pustite tehnička pitanja. Kako je mogao to da odluči? Kad takav čovek donese takvu odluku, on će je i izvršiti. To je treće samoubistvo u Hagu, to sud nosi kao deo svog nasleđa.
O čemu ste razgovarali s njim?
- Haški način komunikacije podrazumeva da prvo ustanovite pitanja o kojima ne možete da razgovarate jer se ne slažete potpuno. Kad to ustanovite, onda možete o svemu. Razgovarali smo o istoriji, tehničkim pitanjima, porodičnim problemima...
Vi ste jedan od retkih koji za sebe govori da nije baš nevin robijao?
- Kad je čovek na odgovornom položaju, odgovoran je i za dobro i za zlo. Desila su se ogromna stradanja, velike žrtve na svim stranama i, nažalost, neki naši ljudi su počinili zločine. Nekima je suđeno, nekima neće biti suđeno. Svestan sam da neko to mora da plati. Palo je na mene i ja nosim taj deo tereta. Nije sve bilo onako kako me je osudio sud, ali nije da nisu mogli da me osude.
Šta vam je nudio haški tužilac?
- Ponudili su mi da svedočim protiv Slobodana Miloševića i da onda „nestanem“, da se moja porodica i ja sklonimo u neku zemlju po izboru, da dobijem novi identitet... Očekivali su da ću to da prihvatim, a ja to nisam ni uzimao u razmatranje. Smatrao sam da nemam pravo da se sklonim. A pretnja, ako ne prihvatim, bila je - doživotna robija. Međutim, mislio sam da je ta alternativa gora doživotna robija.
./.