Kada je govorio o znanju, Gurđijev je često govorio o tome kako znanje nije dato za svakog, odnosno, kako znanje o kojem je on govorio ne može postati opšte dobro. Znanje je, naime, daleko pristupačnije onima sposobnim da ga asimiluju nego što se to obično pretpostavlja; a cela nevolja je u tome da ljudi ili ne žele ili ne mogu da ga prime. Ali pre svega druga stvar mora biti shvaćena, naime, da znanje ne može da pripada svima, čak ne ni mnogima. Takav je zakon.
"Vi ovo ne razumete", govorio je Gurđijev, "jer ne razumete da je znanje, kao i sve ostalo na svetu, materijalno. Materijalno je i znači da poseduje sve odlike materijalnosti. Jedna od prvih karakteristika materijalnosti je da je materija na datom mestu i pod datim uslovima ograničena. Čak je i pesak u pustinji i voda u moru određena i nepromenljiva količina. Tako da ako je znanje materijalno, onda to znači da je njegova količina određena u određenom trenutku.
Može se reći da tokom određenog vremena, recimo stoleća, čovečanstvo ima na raspolaganju određenu količinu znanja. Ali znamo čak i iz običnog posmatranja života da materija znanja poseduje sasvim drukčije kvalitate shodno tome da li se uzima u malim ili velikim količinama. Uzeta u velikim količinama na datom mestu, to jest, od strane jednog čoveka, recimo ili od strane manje grupe ljudi, daje veoma dobre rezultate; uzeta u malim količinama, (to jest, pojedinačno od velikog broja ljudi), ne daje nikakve rezultate uopšte; ili može da da negativne rezultate, suprotne od onih očekivanih. Stoga je ako određena definitivna količina znanja distribuirana među milionima ljudi, svaki pojedinac će da primi veoma malo i ova mala količina znanja neće ništa promeniti ni u njegovom životu ni u njegovom razumevanju stvari. I bez obzira kako velik broj ljudi koji su primili malu količinu znanja, to neće promeniti ništa u njihovim životima, izuzev, možda što će ih učiniti još težim.
Ali, obrnuto, ako je velika količina znanja zgusnuta u malom broju ljudi, onda ovo znanje može da da velike rezultate. Sa ove tačke gledišta daleko je bolje da znanje bude sačuvano među malim brojem ljudi a ne reasplinjeno među masom."
On je svoju teoriju objasnio na primeru zlata.
"Ako uzmemo određenu količinu zlata i odlučimo da pozlatimo izvestan broj predmeta njime, moramo da znamo, ili proračunamo, koliko tačno predmeta može biti pozlaćeno sa tom količinom zlata. Ako pokušamo da pozlatimo veću količinu predmeta, oni će biti neujednačeno pokriveni zlatom, u zakrpama, i izgledaće mnogo gore nego da na sebi nemaju nikakvo zlato, a mi ćemo u stvari izgubiti zlato.
Raspodela znanja zasnovana je baš na istom principu. Ako je znanje dato svima, niko neće dobiti ništa. Ako je sačuvano među pojedincima, svako će primiti ne samo dovoljno da zadrži već i da uveća ono što je primio."
Na prvi pogled ova teorija izgleda veoma nepravedna, jer je položaj onih koji su, da tako kažem, uskraćeni za znanje zato da bi drugi mogli da prime više, tužan i nezasluženo teži nego što treba da bude. U stvari to uopšte nije tako; i u raspodeli znanja nema ničeg nimalo nepravednog.
Činjenica je da ogromna većina ljudi ne želi nikakvo znanje uopšte, oni odbijaju njihov udeo, i ne žele da prime ni ono što im je dodeljeno opštom raspodelom za svrhu života. Ovo je naročito evidentno u periodu masovnog ludila kao što su ratovi, revolucije itd., kad ljudi iznenada izgube i ono malo zdravog razuma što imaju i pretvore se u potpune automate prepuštajući se masovnom uništavanju u ogromnom broju, drugim rečima gubeći čak i instinkt samo-održanja. Usled toga velike količine znanja ostaju, da tako kažemo, nezauzete i mogu se raspodeliti među onima koji shvataju njegovu vrednost.
U tome nema ničeg nepravednog jer oni koji primaju znanje ne uzimaju ništa što pripada drugima, ništa drugima ne uskraćuju; oni uzimaju samo ono što su drugi odbacili kao beskorisno i što bi u svakom slučaju bilo izgubljeno kad ga oni ne bi uzeli.
Sakupljanje znanja jednih zavisi od odbacivanja znanja drugih.