Interesantna je činjenica da se u zadnjih nekoliko decenija pojavila nova profesija, forma bogaćenja bez fizičkog rada. To je profesija motivatora. Šta čini motivator? Motiviše. Dakle njegova uloga je da probudi čovjeka iz kolotečine i da ga navede da traga za načinom ostvarenja onog što želi. A gdje obitava želja, gdje je prvo vidljiva? U razumu. Da li će tragač u materijalnoj realnosti pronaći ono što želi i traži to nije do motivatora, već uvijek do tragača. Tragač mora da ima želju, a motivator postavlja svjetlost na tu želju. Uspješni motivatori su istrajni, ubjedljivi, znaju postavku imaginarnog svijeta kao i njegovu vezu sa materijalnim. Oni imaginarno vide za ono što jeste; kao ono iz čega se u ogledalu reflektuje manifestovano. Oni znaju kako princip materijalizacije funkcioniše i njihova stvarnost je dokaz njihovih propovijedi. Njihova sposobnost je stoga sposobnost viđenja ostvarenog cilja. A gde se cilj može vidjeti kao ostvaren i prije njegove manifestacije, gdje se to može vidjeti budućnost koja još nije? U umu (razumu).
Šta je u ovom materijalnom svijetu ekvovalelntno umu?
Prostor.
Interesantno zar ne. Prostornost uma definišu imaginarni objekti. Oni su projektovani u suptilnim eteričkim tijelima, formama. Prostornost praznine materijalnog svijeta definišu projektovani materijalizovani objekti imaginarnog svijeta. 3D realnost-materijalnost (dakle ostvarenje) tih eteričkih objekata-tijela ostvaruje se fitriranjem eteričkih formi kroz vjeru Tvorca-manifestatora-posmatrača. Vjera, kao dio mehanizma materijalizacije, je nezaobilazni faktor materijalizacije imaginarnih objekata. Uloga motivatora je, stoga, da osvijetli taj proces, da tragaču predoči taj mehanizam materijalizacije-manifestacije, kako bi tragač u sebi mogao usmjeriti vjeru, kao dio mehanizma) na onaj dio imaginacije koji za sebe želi da materijalizuje kao realnost. Ukoliko tračag nesvjesno koristi vjeru onda se lako može desiti (već se dešava) da stvori ubjeđenje da je njegova želja neostvariva, a to je onda i ključ njegove realnosti. Želja koju zamišlja će tad ostati samo u domenu imeginacije dok će vjerom materijalizovati realnost u kojoj će zauzvrat 'shvatiti' i stoga osvjedočiti da je želja zaista neostvariva.
...
Ako se materijalni svijet manifestuje u praznini, svojom manifestacijom definišući prostor a imaginarni svijet je postojeći samo u umu (koji je ta istinska praznina prije njene čulne projekcije, manifestacije) onda postoji i te kakva veza između imaginacije i manifestovane stvarnosti: Materijalni svijet je čulna projekcija imaginarnog svijeta. No ipak znamo da nije sav imaginarni svijet materijalizovan, odatle i diferencijacija između fikcije i realnog. Razlika je što je 'realni' materijalni svijet projekcija samo onog dijela imaginarnog-fiktivnog koji odgovara filterima (ubjeđenjima) razuma jedinke kroz koje jedinka projektuje informacije imaginarnog svijeta. Jedino one informacije koje su odobrene tim nevidljivim filterima (učvršćene vjerom, uvjerenjem, ubjeđenjem), jedino one postaju materijalna-'očvrsnuta' stvarnost jedinke, dok one koje nisu u skladu sa vladajućim filterima one ostaju nerealizovane, nemanifestovane, ostaju fikcija, nikada ne 'očvrsnu' i ne postanu 'stvarnost'. Neostvarenost fiktivne stvarnosti dalje sobom učvršćuje već stvoreno ubjeđenje koje nam potvrđuje da mi 'nismo' svemoguće Biće te da treba prihvatiti realnost svoje nemoći i nesposobnosti manifestacije fikcije.
...
Onaj Italijan je govorio o introspekciji... i takođe je pomenuo Um kao prostor u kojemu se riječi pojavljuju i grade susjedstvo... što se riječi češće pojavljuju i 'sreću' (postaju bliži susjedi) vjerovatnoća je veće da će se imaginarna slika koju od eteričkih tijela gradimo u svom umu pretvoriti u našu materijalnu stvarnost, veća je vjerovatnoća da će se realnost bazirana na vrijednostima tih riječi manifestovati, materijalizovati. Da bi se procenat vjerovatnoće povećao frekvencija pojavljivanja eteričkih formi u našem umu mora da bude povećana, dakle češće moramo da se koncentrišemo na te riječi-misli, na te eteričke forme-ideje-želje koje želimo da manifestujemo. Pri tom je veoma važno kako i šta osjećamo dok se te eteričke forme (misli-ideje) projektuju u umu. Naša osjećanja će služiti kao amplifajers-pojačala koja će uticati na našu Vjeru.
...
Ako motivatore gledamo kao neproduktivne, to je samo zato što pod 'produktivnom osobom' smatramo nekoga ko stvara fizičke objekte, hranu, odjeću i slično. Međutim, Kreator svijeta ne koristi materiju kao polaznu tačku stvaranja već koristi ideju. Po uzoru na Kreatora univerzuma, multiverzuma, na sebe-Tvorca, i mi 'ljudi' možemo stvarati svoj svijet i materijalizovati, ko-kreirati sve svoje želje i ideje, bilo da smo svjesni ili nesvjesni šta uistinu želimo. Uslov je da besprekorno vjerujemeo da su izvodljive. Vjera je učvršćivač eteričkih formacija. Uspješni motivatori su za sebe napravili unosan biznis od toga, mnogi su multimilioneri... zašto? Zato što se njihove ideje vjerom manifestuju u stvarnost. Ta stvarnost je njihova stvarnost, kao što je siromaštvo ili pak težak fizički rad zarad opstanka takođe stvarnost onih koji su za sebe svojom vjerom 'očvrsnuli' eteričke formacije bazirane na prethodno stavorenom ubjeđenju... da je imati za hranu = raditi težak ili čak neželjeni fizički posao, da je idealno društvo=društvo u kojemu svi rade fizilčke ili pak "društveno korisne" poslove, pri tom i ne znajući šta je stvarno korisno a šta ne) ... da je drugačije nemoguće... ili pak šta i kako je jedino moguće.