Novi prozni konkurs na temu KRUG

Setih se nečeg ...

Данас смо имали писмени из српског на чудну тему – „Круг“. Размишљала сам о чему да пишем и онда се сетила да је то, сигурно, метафора која значи живот и смрт, рађање и умирање. Расписала сам се и написала три стране. Марина је писала о Сунцу, а Соња о кругу из геометрије. Црна Соња – у писмени је унела све знане и незнане формуле за израчунавање пречника, полупречника и осталог!

Iz mog dnevnika, koji opisuje period osnovne škole (VII razred), kasnije pretočenog u roman za tinejdžere.
 
Ta "Samsara" napisana je jedne noći, nakon što su me probudile reči, rečenice ... čitavi pasusi.
Onako bunovna uključila sam laptop i napisala je. Ujutru nisam bila sigurna da li sam je napisala, ili sam sve to sanjala.

Možda će nekome biti zanimljivo - ali tako nastadoše moje priče koje su se ispostavile kao najbolje. DakleM: u snu (ili nekom bunilu).
 
Ta "Samsara" napisana je jedne noći, nakon što su me probudile reči, rečenice ... čitavi pasusi.
Onako bunovna uključila sam laptop i napisala je. Ujutru nisam bila sigurna da li sam je napisala, ili sam sve to sanjala.

Možda će nekome biti zanimljivo - ali tako nastadoše moje priče koje su se ispostavile kao najbolje. DakleM: u snu (ili nekom bunilu).

i ovo mi u snu nastade…

kao sto je dz.b. šo jednom rekao da je u sushtini ibzenizma besmisleno traziti od autora da objasni svoje delo jer sama sushtina objashnjena može da, ako sofistički posmatramo, bude ono shto je samo to delo i trazilo, tako je i sa borcicinom junakinjom-prijateljicom i njenim predavanjem od te stvari koja se zove sweet thing called zhivot. sklanjanje od sveopshte erupcije psihosomatskih promena koje prezivljava zena srednjih godina ima isti nivo prećutnog odobravanja u toj reshenosti kao i ona ista ibzenovska teza da svaka zena na zemaljskoj kugli ima prava da zivi svoj zivot, pa ma kakav on bio ili ga ona takvog zelela. srecu i sushtinu univerzuma nase svesti cine minijature a ne velika platna.... caj od kamilice, visnja na vrhu porcije kup sladoleda, osmeh, ili pak makijato u cijoj peni na obodu soljice iskusno oko moze da vidi npr. dobitak ili romansu. u caju od kamilice paradoksalno nema ničeg enigmatičnog ali ima neke iskrene dobroćudnosti svojstveno potisnutoj zelji i pomalo ksenofobičnom predajom od same suštine života i predavanja nekoj formi brige koju ta osoba doživljava kao borbu. ibzena spominjem jer me asocirala prica na per ginta koga svi pomalo nosimo u sebi. svako od nas je pacenik i baraba istovremeno kome vlada ponajvise iluzija o sebi samom. bas kao i ta dama koja se zapustila ali zato ima iluziju o sebi da resava sustinu svog egzistencijalizma sa novim pločicama podsvesno izbegavajući da skonta da ono što je stvarno pritiska i zbog cega se predala a istovremeno i razisla sama sa sobom, da je na neki nacin vodi na put antipoda hede gabler. za razliku od nje borcica se ponasa upravo kao enigmaticna mondenka sedeci za kompom i sustinu svog analitichkog biheviorizma prema svetu i ljudima prazni ovakvim postulatima iznijansiranog ukusa po mestima koja po meni nimalo nisu dorasla njenoj suptilnoj i istančanoj duhovnosti.... pozorište duše koja njena prijateljica preživljava kroz svoju spoljnu zapuštenost nadgrađujući svoju zrelo-žensku nestalnost begom od spoljnog sveta koji više nije njen u pravom smislu te reči je yang onom yin-u koga ćemo svi kad tad doživeti. razumem komplementarnost jedne i druge, zato što je to ono što se dešava u svakom od nas povremeno. sjaj ili sivilo.... čovek se menja duhovno bez obzira na godine, sa razlogom ili povodom i bez samog sagledavanja suštine tog menjanja. percepcija našeg sagledavanja samih sebe i naših unutarnjih poriva je dekadencija našeg postojanja kao filozofa ili psihologa u pokusaju kako neki klinci danas imaju obicaj da izvale ne razumevajuci sebe i svet oko nas a ponajvise samu prirodu ljudskih bića. čim se udubimo u proučavanje sebe i skontamo dubinu naših previranja, postajemo otuđeni od sredine i društva jer nismo više ono za šta smo se izdavali. promena je eklatantna i to ide preko noći. svedoci smo toga ne samo posmatrajući naše prijatelje koje retko viđamo već i naše najbliže koji se u jednom trenutku predaju nečemu nama stranom a ne onome što ih je cinilo prepoznatljivim do tada. stalna ibzenova teza... razlaz između realnih i romantičnih iluzija o nama... a i drugima oko nas.
 

Back
Top