Mi nismo Bog niti možemo biti jedno sa Bogom.
'Mi' jesmo manifesacija individualizovane volje i pažnje istog Bića. To Biće sebe doživljava i Bogom i čovjekom, kao uostalom i svime što postoji u kreaciji. Stoga, centriranjem volje i pažnje Biće određuje čim se doživljava.
Kada kažeš 'Mi', već podrazumijevaš individualizaciju, tj. odvojenost volje i pažnje od Boga, jer tad postojanje percipiraš kao mnoštvo odvojenih individua sa 'sopstvenom voljom i pažnjom'. To jeste istina koju Biće s centriranom voljom i pažnjom razumom percipira u individualizaciji, ali ta istna je iluzija i relativna je samo projekciji naših individualnih iskustava. Ranije, u istom tekstu, rekao si da odvojenost zaista ne postoji, s čim se slažem. U drugim riječima: svi i sve jesmo Jedno. To Jedno (Biće) sebe doživljava kroz mnoštvo individualizovanih projekcija u kojima centrira svoju volju i pažnju i na taj način ostvaruje iluziju odvojenosti.
Naravno, kada kažeš 'Mi', s tim naglašavaš odvojenost stvorenja i samim tim naglašavaš da 'Mi' u odvojenosti nismo Bog. Međutim, ako bi mogao vratiti svoju pažnju u Boga (a moguće je) tada bi iluzija mnoštva nestala, 'Mi' više ne bismo bili, ali zato bez prekida postojanja našom pažnjom bismo osvijestili Boga u sebi. Ne, to nije nikakav bog sa malim slovom b, to je isti jedan Bog koji je osnova svih kreacija. Misliti da je svaka individua bog sam za sebe upravo jeste odlika ega koji sebe pokušava uzdići na nivo postojanja, Bića, koje nije. Jedno sa Bogom 'Mi' ne možemo biti, tačno, ali zato povratkom volje i pažnje u sebe (u apsolut) individuallizacija nestaje, Svjesnost apsoluta (Bića) o 'nama' (o sebi individui) nestaje a na njeno mjesto se uzdiže Svijest kojom postojanje sebi potvrđuje da ono jeste sve-što-jest,
tačnije da ono jeste apsolut koji se upravo na račun Svijesti-o-sebi doživljava Bogom.
Samosvest-svest o sebi ,jednostavno i neminovno,vodi umišljenoj megalomanskoj sujeti!
I filozofija i teologija i mistika ,ali i Laze,prosto vrve raznoraznim "bogovima"...
Ljudska civilizacija preteško opterećuje ovu planetu baš takvim umišljenim ljudskim sranjem:da je ova planeta
tu samo zbog njegovog
veličanstva čoveka!
A kad tamo "...
čovek je skup kostiju i kože-čovek je vreća govana!"
'Čovjek' je odraz cjelovitog projektovanog skupa duše-razum-tijela.
'Čovjek', kao stvorenje, se potvrđuje Svjesnošću-o-postajućem-sebi-stvorenju (sklopu). Svjesnost je duh
'čovjeka'. Da je bilo koji od ova tri elementa tog skupa različit od onog koji upravo čini taj duh
'čovjekom', čovjek tad ne bi bio... odraz bi reflektovao ka Biću nekakvo drugačije stvorenje; majmuna, mrava, leptira, vazduh recimo.
U poistovjećenju sa duhom projektovanog sklopa (onoga što se u duhu ogleda) Biće taj sklop doživljava 'sobom'. Nije za čudo da se stoga poistovjećenjem s duhom 'čovjeka' apsolut (postojanje) doživljava 'ljudskim bićem'. Poistovjećenjem Bića sa kreacijom stvara zabludu u Svjesnosti Bića-čovjeka, koja ga uvjerava da je svaki sklop koji je sličan njegovom uistinu takođe jedno biće, kao što i za sebe poistovijećenog sa tim sklopom misli da jeste. Samo jedno Biće postoji. Sve ostalo su stvorenja s kojma se to jedno Biće poistovjećuje i zamisli...
u poistovjećenju sa stvorenjem Biće razumom zaključuje: "Ja jesam biće". Naravno da ono već jeste Biće, jer jedino Biće ima moć da ostvari i svjedoči kreaciji, da stvara i da sebe poistovjećuje sa stvorenim, da misli i da zaključuje. "Oni, koji su kao i ja, 'živi', pokretni, sa sposobnošću aktivnog izbora, takođe, kao i ja moraju biti bića... 'živa bića', zaključuje dalje... zabluda do zablude. Odatle zabludama nema kraja jer se svi zaključci koji slijede donose na pogrešnim premisama.