Znam da je ova tema otvorena jedno 100puta minimum, ali eto... Zelim da ispricam moje iskustvo.
Ovo je inace moj prvi post na bilo kom forumu.
Cesto sam citala teme, komentare, na ovom forumu, trazila odgovore na milion nekih pitanja, nedoumica...
E ovako...
U braku sam 10god, pre 3meseca je bila 10.godisnjica.
Suprug je po prvi put bio odsutan jer je nasao dobro placen posao, bio je odsutan 3 meseca.
Imamo troje dece... Nasa ljubav je od pocetka bila jaka, strastvena, cista... Uvek sam mislila da je to to, da smo mi pravi, da je on nasao zenu svog zivota u meni,a ja svoju dozivotnu jacu polovinu. Volim ga, volim ga vise od svega, verovala sam u nas, verovala sam da sam dovoljna, da sam zaista njegova luckasta devojka i dalje, da je ovo sto mi imamo(sto smo imali jace od svega)... A sad, e sad ne znam u sta verujem. Taj osecaj izdaje, osecaj da vas je povredio neko sa kim ste bili spremni sve da delite do kraja svog zivota, osecaj beznadja i saznanja da je ta osoba spremna na kocku da vas stavi tako lako, mislim da moze da shvati samo onaj ko je to doziveo.
Ne znam ni sta da mislim, ni sta da radim, strah me je svega. Na momente imam utisak kada bih znala da ce sve jednog dana biti ok, da cemo deca i ja biti ok, sutra bih se spakovala i otisla, ne znam samo gde, ili bih rekla njemu da ide, a onda imam utisak da bez njega ne mogu da zamislim zivot... Da ne mogu da zamislim da me nekad ljube druge usne, diraju druge ruke.
Ne znam zasto je to uradio, mislim da ni on sam ne zna.
Kada krenem da pricam o tome on samo spusti glavu i cuti, da li ja placem, pricam normalno, besnim, vristim... Nebitno, on samo cuti. U pocetku(nakon saznanja) sam mislila da me vise ne voli, da me zato ne gleda, da mu se gadim, da nema srca da mi kaze da je gotovo. Onda sam po njegovom ponasanju pocela da shvatam da je tako jer oseca neki stid i sram. Nije mi priznao, saznala sam iz poruka(poruke pune neznostj, slatkih reci, posvecivanja pesama...)... Svo vreme koje je bio odsutan smo se culi svakodnevno, preko video poziva, uvece razmenjivali poruke, zezali se, uvek mi je pisao da mu nedostajem, da jedva ceka da me vidi, da me voli... Za godisnjicu je cak organizovao i da mi iz cvecare donesu buket. ..
Nije nam idealan brak, bilo je uvek svadja, svadjica, rasprava, galame, guzve oko dece,i sada je tako... Ali uvek sam mislila da me voli, da me voli koliko i ja njega, a sad ne znam nista. To ne rade ljudi koji veruju da imaju pravu osobu pored sebe. Ne shvatam da je tako lako mogao da me stavi na kocku, da bude spreman da ostane bez mene... Ili mozda cak i nije to hteo, mozda je hteo da sakrije, da nikad ne saznam, ali opet kako je mogao to da mi uradi, ne shvatam. Ne znam kako da se ponasam, ako cutim trujem sebe svakodnevno, kada pocnem da pricsm ne mogu to da radim bez suza, a onda i da pocnem da ludim... Svakodnevno razmisljam o tome, evo vec mesec i po. Sjebao mi je svaku misao, ubio mi je pola bica, prosto me je toliko povredio da ja ne znam da li ce ova bol ikada proci....
Mislim da cu sacekati da vidim sta ce biti dalje... Najsrecnija bih bila da ujutru ustanem i da shvatim da je ubio i ovu ljubav u meni,da shvatim da ga vise ne volim i da mi je postalo svejedno.... Kako ste preboleli prevaru, da li moze da se nekako zaboravi vremenom, da li mozete da sednete i uz kafu pricate o sportu- a da vi ne razmisljate o tome. Samo malo manje da ga volim sve bi bilo lakse...