Sastavi, radovi, zadaci i sl.

stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.
--------------------------------------------------------------------------------

Život [uredi]
Rođen je u obitelji u kojoj su djeca umirala, pa je dobio ime Vuk kako ga vještice ne bi ubile. Rođen je u Tršiću. Porijeklom je Drobnjak iz Petnjice (Crna Gora), kako se uvijek i predstavljao. Pisanje i čitanje je naučio kod rođaka Jevte Savića, koji je bio jedini pismen čovjek u kraju. Obrazovanje je nastavio u Loznici, a kasnije u manastiru Tronoši. Kako ga u manastiru nisu podučavali, nego tjerali čuvati stoku, otac ga je vratio kući. Ne uspjevši se upisati u karlovačku gimnaziju, on odlazi u Petrinje. Kasnije stiže u Beograd kako bi upoznao Dositeja, svog voljenog prosvjetitelja. Ovaj ga je grubo otjerao od sebe te Vuk razočaran odlazi u Jadar i počinje raditi kao pisar kod Jakova Nenadovića. Kad je otvorena Velika škola u Beogradu, Vuk je postao njen đak. Ubrzo oboljeva i odlazi na liječenje u Peštu. Kasnije se vraća u Srbiju i kada ustanak propada, odlazi u Beč. U Beču upoznaje Jerneja Kopitara koji mu dalje pomaže u ostvarenju planova. Započeo je svoj rad na reformi srpskog jezika i pravopisa i uvođenju narodnog jezika u književnost. Zbog problema s knezom Milošem bilo mu je zabranjeno tiskati knjige u Srbiji, a i u austrijskoj državi, svojim radom stječe prijatelje i pomoć u Rusiji, gdje dobiva stalnu mirovinu 1826.godine. U obitelji mu je ostala živa samo kći Mina Karadžić.

Vuk je umro u Beču. Njegove kosti prenesene su u Beograd 1897. godine i s velikim počastima pokopane u Sabornoj crkvi, pored Dositeja Obradovića.


Filološki rad [uredi]
U prvoj polovici 19. stoljeća, uz pomoć tadašnjih vrhunskih filologa, kao što su braća Grimm i austrijskih vlasti koje je predstavljao Jernej Kopitar, glavni habsburški cenzor za slavenske knjige -- Vuk Stefanović Karadžić je počeo opsežnu reformu srpskoga jezika.

Ta je reforma otpočela u ranome razdoblju, prije 1814, kada je tiskana prva srpska gramatika, Karadžićeva «Mala srbska pismenica» ,u kojoj je u dobroj mjeri već prihvatio slovopisna rješenja Save Mrkalja iz 1810. Vremenom, Karadžić je dosta brzo, već pri pojavi «Srpskog rječnika», formulirao svoj nacionalnojezični program. Iako je među srpskim piscima ranijega razdoblja (npr., kod Gavrila Venclovića) bilo djela pisanih srpskim vernakularom, Vuk je Karadžić prvi izgradio načela novoga srpskog standardnog jezika. Osnovna načela Karadžićeve reforme se mogu sažeti u tri točke:

izjednačavanje narodnog i književnoga jezika, tj. inzistiranje na folklornim jezičnim oblicima, za koje se smatralo da su pouzdan vodič zabilježen u narodnim pjesmama i poslovicama;
prijekid sa svim starijim oblicima srpske književnosti i pismenosti i novo utemeljenje standardnoga jezika bez oslona na književnu tradiciju;
i, novoštokavski folklorni purizam, što se očitovalo u čišćenju jezika od crkvenoslavizama koji su identificirani kao ruskocrkvena naplavina koja ne odgovara glasovnoj i gramatičkoj strukturi srpskoga jezika.
Iako je vremenom sve bolje upoznavao srpsku jezičnu i književnu baštinu, od srbulja do hagiografskih djela iz doba srednjega vijeka, postojećih u kasnijim prijepisima, Karadžić je bio otprije svijestan da tradicija staroslavenskog jezika srpske suvrsti nije njegov glavni problem, kao ni uveženi ruskocrkveni jezik koji se ukorijenio u liturgiji- već slavenosrpski jezik, križanac ruskocrkvenoga i govornoga jezika vojvođanskih građanskih klasa, na kojem je već postojala nezanemariva književna produkcija, i čiji su protagonisti (Milovan Vidaković, Miloš Svetić), uz potporu patrijarha Stracimirovića, bili glavni Vukovi protivnici.

Bit spora nije ležala u akademskim nijansama, nego u samodefiniciji srpske nacionalne kulture toga doba. Ukratko: iako se veoma često, poglavito u popularizatorskim djelima i širokim krugovima, srž Karadžićeve jezične preoblike traži u grafijskoj i pravopisnoj promjeni, to je tek tehnički vid njegova prevrata. Glavna razlučnica spora bijaše u tom što je Karadžić, u općem smjeru djelovanja, jezik oblikovao prema idealiziranom uzoru srpskih seoskih govora, kao i to što se dio njegovih jezikoslovnih inovacija ili oslanjao ili bio na crti već postojećih ostvaraja hrvatske jezične kulture. Sam je Karadžić tijekom rada dotjerivao jezični izraz, jer je bio svjestan da nema ujednačenoga govora koji bi mogao biti jednostavno «prepisan»-no, ostaje činjenicom da je njegov ustrajni i strpljivi terenski rad u bilježenju narodnih poslovica, pjesma i priča (ne samo srpskih, nego i hrvatskih i bošnjačko-muslimanskih) bio pokazateljem folklorističke usmjerbe cijeloga njegova rada, a taj segment je i bio metom kritika obrazovanih slojeva. Naime, govorni jezik priprosta puka nema razvijen intelektualni ni misleni rječnik, pa su mu protivnici prigovarali da osiromašuje srpski jezik. Ta je zamjerka imala smisla, no samo kratkoročno. Budući da srpska uljudba nije imala razvijene i ukorijenjene tradicije na vernakularu, a slavenosrpski križanac je bio potpuno umjetan jezik kojim ne samo što nije govorio nitko, nego i bez gramatičkih pravila, te i principa po kojima bi se napravila takva pravila, jedini put u budućnost je vodio preko rušenja tadašnje vladajuće jezične kulture. U tom pothvatu nije nedostajalo nihilizma, no, nije se ni mogao svesti jedino na razorno djelovanje: srpska narodna poezija pokazala se mostom koji vodi od pamćenja na srednjovjekovnu kulturu i uspostavlja kontinuitet na razini narodnih i vjerskih simbola identifikacije. Glede pak optužbi da Karadžić profilom svojim reformi želi Srbe pokatoličiti (jer je nemali dio njegovih odredaba već postojao u hrvatskim i katoličkim pisanim djelima, književnim i leksikografskim), osim vidljive nebuloznosti takovih inkriminacija, zanimljivim ostaje pitanje u kojoj su mjeri hrvatska (slovinska, ilirska) djela utjecala na njegovu jezičnu stilizaciju. Za sada, sa sigurnošću se može reći da jesu, no stupanj utjecaja je teško odrediti: Vuk je posjedovao više hrvatskih leksikografskih djela (rječnike i slovnice Della Belle, Mikalje, Belostenca, Stullija), te književna djela pretežno slavonskih pisaca (Relkovića, Kanižlića, Ivanošića), te pokojega dubrovačkog (kasnija izdanja Gundulića)- no, vjerojatno je najbliže istini da je našao u njima određen broj rješenja koja je uporabio u stilizaciji svoga oblika jezika, no i to da je opći smjer hrvatskoga jezikoslovlja i književnosti bio stran njegovu duhu koji je idealizirao pučki idiom, te u cjelini odbijao «gospodski» ili «varoški» oblik jezika- makar taj nastao i na štokavskom vernakularu.................SRECNOO
 
sad sam wideo poruku,odgoworio bih ti i ranije,ja sam pre mesac dana citao lektiru dzeka londona,
Mogao bi ti sastaw poceti owako
Pre nekoliko dana sam zawrsio sa citanjem lektire Dzeka Londona,Zow diwljine.Roman je izuzetan,njegow glawni lik je Bek.
Ne znam kako dalje,to je swe od mene,koji si ti razred,ja sam sesti
 
MOLIM VAS da mi neko napise sastav na temu...
1.Ezen de Rastinjak na zivotnoj raskrsnici u velikom Parizu
2.Nesrecne ljubavi Ane Karenjine
3.Satira vodja kao opomena svim sledbenicima sveta(pisati o duhovnom slepilu coveka)
MOLIM VAS DA MI POMOGNETE I NAPISETE SASTAV ZA JEDNU OD OVE TRI TEME do VECERAS,DO 00:00!!!!!!!!!!!
 
ANA KARENJINA
junak koji dejstvuje ekstremno prelazi dosljedno do kraja onaj put ,koji ostali koracaju sa strahom komromisima i licimjerjem.Primjer za taj nacin likovnog stvaranja je lik i sudbina ane karenjine.
Ana se na pocetku romaneskne price pokazuje ko licnost protivrecnih postupaka misli i osjecanja-upravo onakva kakva ce biti tokom cijele price.Ona je glavni junak bezobzira sto svojim aktivitetom i psiholoskim prezivljavanjima nema odgovarajuce mjesto u svim djelovima romana.Izraziti je individualista:Robuje emocijama vrlo rijetko postavlja pitanje svojih porodicnih i materinskih obaveza .Ljubavi i licnoj sreci podredjuje sve ,za nju je ljubav zivot.Sebicna jer trazi od vronskog da zapostavi porodicu,prijatelje ,sluzbu,da bude samo njen.Sebicvna je jer radio sopstvene srece unesrecuje sina i muza.Ana karenjina zivi sa nevoljnim muzem za koga se udala pod pritiskom svog drustva.Ziveci sa njim ana se bori da ne zivi sa maskom zadovoljne i srecne zene iako na prvi pogled izgleda da je tako.Vekiki prelom u njenom zivotu nastaje kada upoznaje mladog oficira Alekseja Vronskog.U pocetku ona odbija Vronskog i ne zeli imati vezu sa njim ali upornost vronskog,a i Anina zelja za oslobodjenjem tjeraju je na preljub.Tim cinom ona se oslobadja i postaje ono sto sa dosadnim i predvidljivim Karenjinom neje mogla biti.Ali zbog pretjerane ljubavi i ne racionalnog razmisljanja Ana polako gubi kontrolu nsad svojim osjecanjima i nekada mirna i uvijek stabilna Ana ,sada postaje vrlo histericna posesivna i sumnjicava osoba .U danima koji su dolazili ana se sve vise odvajala od svijeta oko sebe i sve vise se vezivala za vronskog zbog cega je osjecala cas sramotu cas grijeh.Kada ljubav izmedju ane i vronskog postane realnost koju treba ili prihvatiti ili energicno prekinuti,vronski pokusava da navede anu da razmisli i odluci.na zahtjev vronskog da ostavi muza i sina i zatrazi razvod ona odgovara:da je svesna sveg uzasa njenog polozaja ali da to nije lako rijesiti kao sto on misli .Ona je u posetku sve mogla ali ne i da se odrekne sina ,da joj ga uzmu.U sukobu dvaju po moralnim svojstvima razlicitih licnosti u Ani Karenjinoj,bitan je uticaj sredine:sto je sredina bila surovija prema ani ona je postajala gora licnost,a ta gorcina tjerala je da se opredeljuje za ona resenja koja su je lagano vodila ka samounistenju.poslednja scena u romanu u kojoj se javlja ana ,je na zeljeznickoj stanici.ona je sada duboko poremecena licnost sa mutnom svjescu o tome da je odlucila da se ubije.Osjecajuci se porazenom od zivota i ljudi pred ocima joj se prikazuje slika covjeka koga je pregazio voz.Ide prema stanici sa jednom jedinom zeljom:da i ona okonca zivot kao taj covjek ,da se baci pod voz sa mislju Da njega kaznim i da se izbavim od sviju i od sebe .
Ana je gresnica po onome sto je cinila,sto je nanijela bol muzu i sinu ali ona je prije svega nesrecna zena.


nadam se da sam ti makar malo pomogla.Nisam imala bas vrenena da kucam velika slova i pravilnije pisem al valjda ces se snaci. :d
 
Poslednja izmena:
NA DRINI CUPRIJA

Pred sobom imam delo nobelovca. Naizgled knjiga ko knjiga , Ivo Andrić , Na Drini ćuprija. Korice , šta znam sasvim obične sa likom pisca na sebi i slikom grada iza njega. Nad gradom dominira most. Ništa me ne vezuje za knjigu. Da mogu da biram knjigu ne bih pogledao ali šta ću.
Ali , uvek ima neko ali , kao i obično pogrešio sam. Knjiga ima nečega u sebi. Neki šmek koji me je prosto tera da pročitam. Sklop i jednostavnost Andrićevih rečenica i sposobnost da pretoči misao su neverovatne. Opisi do najsitnijih detalja me vraćaju kroz vreme u neki drugi svet. Razrađeni likovi gde je svako poseban prave odličnu atmosveru. Mesto radnje , Višegrad , raskrsnicu na kojoj se sudaraju 3 različite kulture. Ljudski problemi i svakodnevnica. Sve je ovo ukomponovano u jednu celinu. Prosto neverovatno.
Toliko toga ima da se kaže. Međutim ja ću se osvrnuti na most i na neke poruke koje nam je Andrić ostavio.
Na samom početku dela Andrić nam daje opis mosta. Tada se naslućuje da će to biti glavna karika dela. Pa kako i ne bi. Posle prvih nekoliko stranica shvatamo njegovo simboličko i metaforično značenje. On predstavlja vezu. To je poenta cele knjige. Veze. Veze izmedju srpskog i turskog dela grada. Veza velikog vezira sa svojom izgubljenom prošlošću… I još puno primera. Takođe on je simbol trajnosti. Ljudi dolaze i odlaze ali on je tu svo vreme tu. Stoji , ponekad malo izmenjen ali tu je. U ovim pričama , ćuprija i najviše pati. Niko nije prošao toliko toga. Prvo požar. Vatra je pojela tursku kasarnu koja je bila izgrađena na mostu i odnela živote turskih vojnika. Čovekova nemarnost je mogla da košta grad mnogo više. Ali ćuprija je ostala na mestu samo malo isprljana od dima i čađi ali kiše su sve rane sprale. Maloumnost i nezahvalnost ljudi ce se tek kasnije videti u pravom svetlu. Naime most će biti miniran zbog nastale krize. Na sedmom stubu mosta naći će se pandorina kutija. Trudim se ali ne mogu da shvatim čemu to. Iako je ratno stanje vojske Srbije i Austro-ugarske bi prešle Drinu sa i bez mosta. Ljudska nezahvalnost je premašila granice. Stanje se smirilo a kutija je ostala na svom mestu. Stajala je tu neprimećena godinama ali i njeno vreme je došlo. Otvorila se i sa sobom je odnela deo mosta. Naizgled šteta nije velika , ali nije u tome problem. Srušena je veza između ljudi. Kao i prijateljstvo i most je u ovom slučaju zlatna žica koja se lako može prekinuti. Sastaviti je opet moguće je ali će ostati čvor. Taj čvor bi trebao da nas opominje na greške koje ne treba ponoviti.
Iako je na neki način večan u jednom trenutku most na Drini nestaje. Velika poplava , neviđenih razmera potopivši kasabu potopila je i most. Prošlo je izvesno vreme , voda se povukla a most je ponovo sinuo u svojoj nepromenjljivosti , belini i otpornosti ‘’ stajao je most beo i nepromenjen na suncu. Voda je dopirala do polovine stubova , i most je izgledao kao da je zagazio u neku drugu dublju reku nego što je ona koja obično ispod njega teče ‘’. Ni priroda nije mogla da ga uzme pokušala je , ali most se vratio u najboljem sjaju.
Most je prošao svašta. Izdržao je nalte i vode i vatre i vetrova.. Andrić nam je ostavio još jednu poruku. Most je u stvari metafora. Pričajući o mostu andrić nam kazuje kakav bi čovek trebao da bude neprolazan i trajan.

ja imam taj ako ti sto znaci
 
Poslednja izmena:
KRIVICA I KAZNA U ANI KARENJINOJ

U romanu Ana Karenjina Tolstoj otvara mnoga etička pitanja. Jdno od njih je i odnos supružnika. Neosporan je njegov stav da je neverstvo pristup koji zaslužuje kaynu. Ali ko je taj sudija koji će izvagati krivicu i doneti presudu.
Odgovor nam možda daje moto romana uzet iz ,,Biblije'' iz ,,Poslanice rimljanina'' apostola Pavla ,, Moja je osveta , ja ću je vratiti''. On nas upućuje na zaključak da Tolstoj kaznu za preljubu nije poverio ljudskom sudu , već sudu samog Boga-
Nije , međutim jasno , kako treba da se ispolji taj božanski sud. Jedan njegov oblik mogao bi da bude prevareni muž Karenjin. Saznavši za ženinu vezu , on je odlučio da kaznu uzme u svoje ruketako što će Ani uskratiti razvod i zabraniti joj da dalje viđa Vronjskog. Tu svoju odluku on pred sobom predstavlja kao religijski nadahnut čin: grešnicu ne odbacuje već joj ostavlja mogućnost da se popravi. Ali nedugo zatim iz njegovog razmišljanja saznajemo da su motivi duboko sebični ( njemu je stalo samo do sopstvenog ugleda , nikakve ljubavi prema ženi tu nema ) a i da je svestan da na ženu nema nikakvog moralnog uticaja i da od tog ,,pokušaja popravljenja'' neće biti ništa drugo osim laži. Sve ovo a i želju da Anu kazni Karenjin sam od sebe skriva , govori nam da ovde nije reč ni o kakvoj božanskoj , već o običnoj , pritzemnoj osvetoljubivosti smrtnih ljudi.
I drugi vid osvete , osuda javnog mnjenja i Anino isključenje iz društva nema ničeg božanskog u sebi. Većina žena bila je spremna da se obruši na Anu kad skandal izbije na videlo jer su joj zavidele.
Ostaje mogućnost da se sredstvo izvršenje božanske kazne za neverstvo bude savest glavne junakinje. U jednom trenutku , kada Anu sve više počinju da obuzimaju crne misli , smrt joj izgleda kaojedini izlaz iz nezavidnog položaja u kome se sama našla: ,, I sramota i bruka Aleksandra Aleksandroviča i moja užasna sramota , sve se spasava smrću''. Ali odmah zatimpojavljuje se još jedan motiv. ,,Ona će umreti i on će se kajati'' kaže Ana misleći na Vronjskog. U tim svojim poslednjim danima ona sve više gubi smisao za realnost , uobražava da je Vronjski mrzi jer voli drugu ženu i želi da ga kazni. Jeste smrt izbavljenje od svih muka ali prevagu za taj čin ipak odnosi bolesna želja , da njime povredi svog ljubavnika. Ni ovo ne liči na božansku pravdu.
Zaključak je da se zahtevi hrišćanskog morala previše visoki i služe jedino da ocenimo koliko smo malo sposobni da se po njima upravljamo. Zato iz ovog ugla , moto za roman možemo protumačiti kao ,, kao piščev uzaludan pokušaj da logiku svog romana saobrazi sa nekim sopstvenim , javno zastupanim etničkim i antropološkim načelima''.
Na to nas upućuje jedna posebna ravan ovog romana: znaci i snovi.
Za vreme prvog susreta Ane i Vronjsog , jedan čuvar pruge pao je pod točkove voza. Taj događaj je veoma uznemirio Anu i protumačila ga je kao rđav znak. Te epizode setiće se pre nego što se baci pod voz. Više puta će sanjati sličan san u kome se pojavljuje mali strašni , bradati seljak koji mrmlja francuske reči i uvek će se buditi sa osećanjem užasai strepnje. Čak će i Vronjski jednom prilikom sanjati nešto slično i osetiti nespokojstvo i jezu . Ovi prekognitivni snovi su nagoveštaj budućih tragičnih događaja.
Piščevu poruku možemo ovako shvatiti: ,, Još onda kada je prvi put upoznala Vronjskog , životni put Ane Karenjine bio je već unapred nekom nedokučivom nužnošću određen. Na neki tajni , zagonetni način Ana već tada zna kako će se završiti njena ljubav.'' Nema dakle , nikakve njene krivice , ničeg što je ona stvarno olučila i zašta bi trebalo da bude kažnjena ni od Boga ni od ljudi. Neka strašna mračna sila , odredila je Aninu sudbinu još pre nego što je njena veza sa Vronjskim opočela.
Ovde se otvara pitanje čovekove slobode. Ako nam je budućnost unapred određena , kako možemo uticati na svoje živote? Izgleda da je Tolstoj nosio negde duboko u sebi i jedno mračno saznanje koje je dovodilo u pitanje njegova etička i antropološka načela. Svetom ne upravlja ni neka promisao , a ni slobodna volja ljudskih bića , već neka slepa nužnost koja neumoljivo određuje sve ono što nam se u životu zbiva.
Možda ga je ta ista sila pod stare dane odvela na železničkus tanicu Astapovo gde će završiti svoj životni put.
 
stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.

Back
Top