eve vam ga, kad niste hteli da pomognete. Umem ja i samaaaa..
Razumeju li nas roditelji dovoljno/Odnos dece i roditelja (rasprava)
Doba u kojem trenutno zivimo, doba adolescencije, sazrevanja na pshiholoshkom i fizichkom nivou, ali kulminantno i doba sukoba mishljenja i znatno pogorshanih odnosa sa autoritetima, najvishe roditeljima, dovodi do opshte zbrke; roditelji misle da nisu dovoljno dobri vaspitachi, a deca, pak, da ih niko ne razume, da nemaju podrshku.
Ako se direktno postavi pitanje:" Da li nas dovoljni dovoljno razumeju", kao i svaki pubertetlija odgovoricu odrichno. Smatram da roditelji vrlo chesto nisu svesni haosa koji se nalazi u nama i okolo nas, pa na neke dechje pogreshke deluju prestrogo. Sa druge strane, nisam ni za totalan drugarski odnos izmedju dece i roditelja niti za apsolutno povladjivanje i dopushtanje svakog hira deteta.Dete očekuje (makar podsvesno) autoritet i treba da ga ima. U ovom vremenu, chini mi se da sredine nema.. ili su roditelji previshe strogi ili su svojom preteranm i nerazumnom ljubavlju i popustljivoshcu daleko od zvanja ''dobrog roditelja''. Pre svega, na taj nachin sto svoga sina ili kcer ne vaspitavaju u skladu sa pravilima hriscanskog ponasanja, vec povladjuju strasnim sklonostima njihove prirode, dozvoljavaju im da se razviju u pravcu greha. Zadovoljavaju se svi moguci prohtevi dece; ona dobijaju sve vishe i vishe igrachaka, igara, razonode zabave. Takvo dete ne zna da se suzdrzava u svojim prohtevima, niti da bude skromno u svojim zeljama; ono zivi rukovodeci se jedinom zapovescu:'' Ja zelim ovo, ja hocu ono..."
I evo, odrasta takvo dete-prema onoj narodnoj poslovici, ''ocu-majci poruga, rodu plemenita sramota''. Takav chovek i kada odraste okruzuje sebe ''igrachkama'', razonodom i komforom; on ne ume da se odupre strastima i sve dublje tone u bezdan greha.
Dakle, moj konachan odgovor sadrzan je u pronalazenjem sredine izmedju ova dva nachina vaspitanja...sto, priznajem, nije lako....