da li je sažaljenje ustvari - samosažaljenje?

gost 88651

Iskusan
Banovan
Poruka
6.081
razmišljam ovih dana o sledećem:

prvo je nešto što je napisao louiskrstic:

"Čovek se nikada ne žrtvuje za druge pa čak i kada mu se čini da to tako čini. Jer svako delo davanja od sebe je uvek za svoj duhovni rast i svoje pozitivno iskustvo."

drugo je nešto što je napisao oziman:

SAZALJENJE
To je nesto veoma zivo u nama i svako ga nalazi u sebi. To nije neka fantazmagorija , apstrakcija ili nesto iskrslo iz nicega. To nije ni kategoricki imperativ ili nesto sto se poziva na neke maksime koje moramo slediti itd.itd .. vec je to nesto sasvim realno, neposredna cinjenica svesti.
Ono sto u sebi nalazimo kao "Sazaljenje" jeste dakle izvor sveukupne moralnosti koja se suprostavlja "knezovima tame": egoizmu i zlobi.
Iz njega izviru dve "reke":
1) vrlina pravicnosti
2) vrlina covekoljublja

PRAVICNOST

Svako zivo bice pokretano je egoizmom i da bi njegove zelje (usmerene na sopstvenu dobrobit) bile ispunjene, cesto zahtevaju da dobrobit drugog zivog bica bude narusena. Tada se odjednom javlja osecaj sazaljenja poput nekog policajaca koji kaze STOP. Kao kordon postavljen ispred drugoga stitetici ga od rusilackog naleta naseg egoizma.

COVEKOLJUBLJE
Pored pravicnosti postoji jos jedna moralna pobuda koju mnogi filozofi nisu ni primecivali a to je covekuljublje.
Pravicnost se sastoji u nedelatnosti. Dovoljno je da zaustavimo nalet svog nadiruceg egoizma kako bi izbegli TUDJU patnju i bol koji bi bio izazvan njime. Covekoljublje se za razliku od pravicnosti ne sastoji u nedelatnosti.. u suzdrzavanju, vec u akciji kojom ne samo sto ogranicavamo svoj egoizam, vec i pokusavamo da dobrobot drugog zivog bica uvecamo tako sto cemo delovati ili sto cemo mu dati svoj rad, svoja dobra, pa cak i svoj zivot a da pri tome ne obracamo paznju na sopstvenu korist.

Da zakljucimo da postoje samo tri osnovne pobude volje.
1) Egoizam -koji hoce sopstvenu dobrobit.
2) Zloba - koja hoce tudje zlo
3) Sazaljenje - koje hoce tudje dobro

...

da li je sažaljenje ustvari - samosažaljenje?
 
Poslednja izmena:
neki citati koji možda imaju veze sa temom:

“Jedan indijski mistik ovako govori o nesebičnoj ljubavi. Kada neki čovjek vidi da njegov sin nosi pohabanu odjeću, on čini sve što može da bi mu pribavio novu trudeći se da ga učini srećnim. Pod ovim okolnostima on smatra da prema sinu osjeća samo čistu ljubav. Ali u ovom brzom odazivu na sinovljevu nevolju, ideja „moje“ ne igra malu ulogu. Jer, kada bi on vidio tuđe dijete na ulici u pohabanoj odjeći, ne bi se odazvao kao što je to učinio u slučaju svog sina. Ovo pokazuje da je, zapravo, mada možda nije sasvim svjestan toga, njegovo ponašanje prema sinu u velikoj mjeri sebično. Osjećaj za „moje“ leži duboko u pozadini uma i može se izvući na površinu jedino dubljom analizom. Ako bi čovjekovo ophođenje prema sinu nekog tuđinca bilo jednako kao i ophođenje prema svom sinu, onda bi se moglo reći da je po srijedi čista i nesebična ljubav.”


...

....jpg


...

"Osecam sa blagonaklonim saosecanjem probleme drugih,ali ne dozvoljavam da budem emotivno uhvacen u klopku njihovih nevolja iz kojih proisticu poruke potrebne njihovom razvoju"
 
WIRDZ,
Osvrnuću se samo na rečenicu koju si ubacio kao citat mojih reči iz nekog od ranijih komentara.
Zamoliću te da budeš pažljiv budući da izgleda da je moja rečenica nesmotreno bila skovana ili ovako izvučena iz citata zvuči prilično nepotpuno ili neodgovorno izrečena.
Evo me sa pojašnjenjem:
Svako od nas će u pojedinim fazama duhovnog rasta biti u prilici da od sebe daje drugim ljudima pomoć kada je zatražena ili kada proceni da je treba ponuditi. Uistinu u ranijim fazama dajemo pomoć samo ako imamo procenu da iz toga možemo dobiti ono što priželjkujemo ili ako nam sleduje veća dobit od pomoći.
Međutim, kako se naša svest kroz mnoge živote menja, ekspandira, to i naši motivi pružanja pomoći evoluiraju i u nekoj odmakloj fazi budu uistinu čista samilost prema nekoj osobi ili grupi ljudi. Ta čista samilost znači da dajemo iz čiste ljubavi. Ovde stanimo za trenutak i ubacimo nešto što je neophodno da razumemo: Mi, hteli ili ne živimo u ovom svetu u kojem je uvek na snazi Zakon Uzroka i Posledica ili Zakon Balansa (kojeg možemo zvati i Zakon Karme - svejedno je koji izraz koristimo). Upravo ovaj zakon će učiniti svoje da mi, iz ma kog motiva da dajemo to će uvek biti u našu korist i za našu dobrobit. Naravno, to neće biti vraćeno uvek u materijalnoj vrednost već, onda kada dajemo iz čiste ljubavi kao čistu samilost ono što dobijamo zauzvrat je nematerojalne prirode i to je ono što predstavlja pravo i jedino vredno bogatstvo, a to je ekspanzija naše svesti i kapaciteta ljubavi.

Imajući ovo u vidu, slobodno možemo reći da iz kojih god motiva da dajemo to se uvek vraća nama i nikada nećemo biti na gubitku. Ali i pored ovoga rečenog, kada dajemo iz čiste ljubavi mi nikada ne razmišljamo na povratak u vidu ljubavi i svesti već jednostavno dajemo zato što je to naša prava priroda, zato što nas to čini ispunjenim, srećnim i zadovoljnim. Dajemo zato što drugačije više ne umemo biti,m zato što imamo dovoljno svega što nam je potrebno za život na svim nivoima i to nezavisno da li će nas drugi videti bogatim ili siromašnim. Dajemo jer nam život uvek obezbeđuje da imamo dovoljno. To dovoljno nekome može biti smešno malo ali mi shvatamo i znamo da je dovoljno.

Ako ovde malo kontempliraš, razmišljaš, o ovome neće biti teško da nama, svakom pojedinačno uistinu treba mnogo manje od svega materijalnog čemu težimo ili što smatramo da nam treba.
Reći ću ti nešto na način malo neobičan za svakodnevnog čoveka koji vidi život onako kako ga gleda svakodnevni čovek iz mase; Svojevremeno kada sam se našao u situaciji koja, gledano spolja, jeste bila ni-malo zavidna pa sam odradio duhovnu vežbu uz postavljeno pitanje, Da li ću u dolazećoj godini uspeti da rešim probleme mojih nekih bitnih stavki u životu? Onda sam ih taksativno nabrojao. Naravno da ljudi ne shvataju da mi svakodnevno oko sebe imamo jednu živu knjigu koja nam govori iz sekunda u sekund po svim našim dilemama, usmerenjima i nerešenih situacija. Posle te duhovne vežbe sa pitanjima krenuo sam nekim poslom u grad. Na samoj autopbuskoj stanici, gradskog prevoza, stajala je mlada devojka sa farmericama na kojima je pisalo: "For you all you need." Što znači, "Za tebe sve što treba."
Ovo je bio odgovor na moje pitanje postavljeno u toku kontemplacije i duhovne vežbe. U deliću sekunde sam se obradovao i u gotovo tom istom deliću sekunde sam se zaledio.
Kako to?
Jednostavno, u prvoj reakciji sam se obradovao jer sam pomislio da ću dobiti ili uspeti da rešim sve one probleme koje sam nabrojao kod postavljanja pitanja. Međutim, odmah je usledila druga reakcija jer je iz mene izašlo podsećanje na ono što sam već znao a to je da nama život, a naročito meni, daje sve ono i onoliko koliko je neophodno za ispravan duhovni rast a to znači za ispravnu ekspanziju svesti i kapaciteta ljubavi. Kada kažem daje sve bukvalno mislim da će neke stvari odneti od nas ili nam čak doneti neke probleme pa čak i bolesti ako će oni doprineti da naša svest i kapacitet ljubavi ekspandiraju. Ta druga reakcija je bila jer sam shvatio da nijedno moje taksativno nabrajanje neće biti "pozitivno" rešeno. Kada kažem "pozitivno" mislim da ni jedno neće biti rešeno u korist mog nižeg ili dnevno svesnog već će biti rešeno u korist mene kao pravog i jedino realnog Bića, Duše - onoga što mi zovemo Više Ja ili Više svesno...
Dakle, moj prioritet je najbitiniji a to je potreba mene kao Bića a to znači, sa te pozicije, da sam ja već imao dovoljno.
Pa da li sam imao dovoljno?
Ispostavilo se da jesam imao dovoljno jer je ovbaj događaj uzeo mesto pre nekih 25 godina a ja sam vidiš i dalje živ i funkcionišem.
Uistinu, mi počnemo svesno učiti život tek onda kada se prihvatimo aktivno sarađivati sa Njim.
Tada polako otkrivamo svoju pravu prirodu, svoje prave motive, i svoje prave i jedino realne ciljeve i tada po prvi put počinjemo otkrivati ono i baš ono što nam otvara srce i čini nas srećnim.

I još nešto, ovo nisam pisao da bih nekoga zasenio i nadmudrio ili nadgovorio, pisao sam sa potrebom da kažem da sve što radimo treba biti urađeno sa ljubavlju a sve što dajemo, pa makar i koja reč na Forumu, treba biti data sa ljubavlju i uvažavanjem sagovornika. U protivnom, od nje neće imati koristi niti sagovornik a, sasvim sigurno, ni mi sami.
Pozdrav uz ponovno naglašavanje rečenice da nezavisno od motiva koji je u nama kada nešto dajemo to uvek rezultira u nešto što mi i ne trebe da očekujemo. Kada dajemo nešto nekom drugom mi praktično dajemo samom životu a mi nismo ništa drugo nego deo tog istog života kojem dajemo. Pa, pitanje; Gde će konačno završiti ono što dajemo?
 
Poslednja izmena:
Imam pitanje!
Šta se podrazumeva pod "...jedinom i pravom vrednošću-ekspandiranjem naše svesti i kapaciteta ljubavi..."
Naime,ja sam ubeđenja da je u pitanju reakcija emocijama na emocije-zadovoljstvo što smo učinili u skladu s našim osećanjem-saosećanjem,a što
se može ustanoviti aktivnošću-sukcesijom neurotransmitera u mozgu...
Maltene piškanjem mozga različitom mikrosupstancijalnošću...:sad2:
Vrlo prizemno,a nikako s uzletom!
Druga je priča tajna materijalnog sveta,njegovo postojanje koje se gubi kao pramenovi oblaka u mikrokosmosima ,A šta je pre skup frejmova neke više svesti nego zbiljna stvarnost...
 
Kad ljudi sažaljevaju druge, to rade da bi ispali osećajni i pravedni. U svakom naizgled empatičnom potezu stoji lični interes, odnosno osećanje samo-pravednosti i samo-uzvišenosti. Zato kad vidimo ljude što sažaljevaju svako pseto koje baulja po ulici odmah možemo znati da se radi o prevarantu koji kroz svoja proseravanja gradi odredjenu sliku o sebi.

Po meni empatija, ako i postoji, ispravna je samo u odnosu na članove najuže porodice i eventualno članove iste interesne grupe. Mimo toga mislim da je laž i proseravanje.
 
Kad ljudi sažaljevaju druge, to rade da bi ispali osećajni i pravedni. U svakom naizgled empatičnom potezu stoji lični interes, odnosno osećanje samo-pravednosti i samo-uzvišenosti. Zato kad vidimo ljude što sažaljevaju svako pseto koje baulja po ulici odmah možemo znati da se radi o prevarantu koji kroz svoja proseravanja gradi odredjenu sliku o sebi.

Po meni empatija, ako i postoji, ispravna je samo u odnosu na članove najuže porodice i eventualno članove iste interesne grupe. Mimo toga mislim da je laž i proseravanje.

Empatija nije sažaljenje, empatija je saosećanje. A velika je razlika saosećati sa nekim i sažaljevati nekoga.

Saosećati sa nekim znači razumeti šta oseća taj drugi. A osećanja mogu biti različite prirode: negativna (bol, tuga, patnja, briga...) i pozitivna (radost, sreća, ljubav...).
Empatija znači tačno prepoznati i razumeti trenutno osećanje nekog drugog i saosećati sa njim.

Sažaljevati nekog znači ovo što si i ti primetio i ego igra glavnu ulogu u toj moralnoj igri.
 
Empatija nije sažaljenje, empatija je saosećanje. A velika je razlika saosećati sa nekim i sažaljevati nekoga.

Saosećati sa nekim znači razumeti šta oseća taj drugi. A osećanja mogu biti različite prirode: negativna (bol, tuga, patnja, briga...) i pozitivna (radost, sreća, ljubav...).
Empatija znači tačno prepoznati i razumeti trenutno osećanje nekog drugog i saosećati sa njim.

Sažaljevati nekog znači ovo što si i ti primetio i ego igra glavnu ulogu u toj moralnoj igri.

U ovoj temi emotivci znaju šta je empatija,a šta racionalna projekcija-sažaljenje dok neemotivni racionalno nalaze samo kalkulantsko ponašanje prema nekom u nevolji.žDefinitivno empatija nije kalkulandska ,već je osećaj tuge nakon percepcije nevolje nevoljnika uz poistovećivanje kao emotivnu projekciju.
Potrebna je emotivna "analiza"-komparacija emocija i okvirno dedukovanje...
 
Pozdrav svima, novi sam na ovom podforumu i trenutno bih želio samo izraziti potpunu saglasnost sa Louiskrstic i radost zbog takvog načina razmišljanja (ili osjećanja, zavisno od toga kako to vidi).
Sažaljenje je, po mom mišljenju, negativan i nametnut oblik emocije i ima korijen u samosažaljenju, koje je takođe pogrešno i nametnuto.
 
Kao i kod sijaset drugih stvari gdje imamo jednu rijec koja opisuje totalno razlicite stvari zbog siromasnosti jezika, uma, sta li, tako imamo i slucaj ovdje.
Naime, sazeljenje nastalo iz empatije sa tendencijom ukazivanja bilo kojeg vida pomoci da se bol, problem, sta vec, ublazi, jer odista tu prepoznatu patnju ne mozemo da podnesemo u neposrednoj blizini nije ekvivalent sazaljenju koje sluzi tome da nas ego dobije koju blistavu nijansu vise.

U svakom slucaju osjecaj koji nema svrhu u necem visem i kao sto rece Nice, on unizava onog kom je upuceno, jer ipak nakon svega u konacnoj instanci ono je krajnji pesimizam, i kao takvo je suprotno onom zivotnom.
 
Poslednja izmena:

Back
Top