Svetac zaštitnik

Bodo

Početnik
Poruka
48
Pozdrav.

Pročitao sam da je apostol Luka, između ostalog, zaštitnik lekara.
Može li mi neko ko se razumije u ovu temu, malo više reći o njoj ?
Ili npr. da li hirurzi imaju svog sveca zaštitnika ?

Hvala.
 
Apostol Luka, koga pravoslavna crkva obeležava kao zaštitnika lekara (mada nije jedini) je zaštitnik lekara iz veoma jednostavnog razloga. Naime on je i sam bio lekar.
Inače sveti vrači - Kozma i Damjan se uglavnom obeležavaju kao lekarska slava.
 
Hvala na odgovorima. Mene to interesuje iz jednog specifičnog razloga.
Naime, želim da uradim jednu ikonu u znak zahvalnosti hirurzima na intervenciji koja je
urađena kod mene. Ako sam dobro objasnio ?
 
Sveti Pantelejmon

slavi se 9. avgusta

Pantelejmon se rodio u Nikomidiji, u današnjem Izmiru u Turskoj. U mladosti ga je medicina najviše zanimila, a nakon što je, kako predanje kaže, jednom slepom čoveku vratio vid, njegovo znanje i umeće, izazivalo je zavist brojnih lekara.
Optužili su ga da je hrišćanin, što je u to vreme bila najopasnija optužba zbog koje je morao na suđene pred carom Maksimilijanom. Pantelejmon je i pred ovim vladarom pokazao svoje isceliteljske moći.
Priča o čudima koje izvodi sve više su se širile, i privlačile su sve veći broj ljudi hrišćanstvu. Car Maksimilijan je odlučio da ga zatvori i izloži strašnom mučenju.
Pantelejmonu se u tamnici Bog više puta prikazao. Pokušavali su da ga više puta ubiju, ali se mač svaki put lomio. Na kraju je on sam svojim dželatima dozvolio da ga ubiju.
Ubijen je jula 304. godine, pod drvetom masline.
Mošti ovog sveca čuvaju se na Svetoj gori, veruje se da imaju isceliteljske moći, baš kao i ikone sa likom Svetog Pantelejmona.
Jedan od najlepših manastira na Atosu posvećenih je Pantelejmonu, a među ktitorima tog zdanja bio je i car Lazar.
Delovi njegovih moštiju nalaze se i u Beogradu, u Ruskoj crkvi na Tamšmajdanu, u crkvi Svete Petke na Kalemegdanu i u hramu Svetog arhangela Gavrila.
Na dan zaštitnika medicine i farmacije veruje se da je dobro krenuti na put jer je Pantelejmon bio veliki putnik. Priča kaže da ovaj svetac upravlja vetrovima i da tako nastavlja svoje putovanje širom sveta.
Veruje se i da je danas dobro započeti neki posao.
sv_pantelejmon_T_v.jpg
 
Od njenog otrova Id-a su pravljeni lekovi
Za mnoge narode zmija nije odvratna već simbol mudrosti i čuvar blaga
I kod Slovena postoji zmija Čuvarkuća koja živi pod kućnim pragom i predstavlja duhove predaka
Svuda u Srbiji se zna za nju i nikad je ne ubijaju-nit ona ikog napada
 
Hipokrat nije hrišćanin, za njega je zmija izvor lekovitosti
pa i mnoge otrovne biljke se koriste u medicini
a svi znaju šta u hrišćanstvu predstavlja
mada je to hebrejski mit kog su hrišćani preuzeli
a Hebreji od Sumera

posto se prica koji je hriscanski svetac zastitnik lekara normalno je povezati zmiju i sa hriscanstvom

a tamo je simbol zla

kao sto su i lekari proganjani od strane crkve
 
posto se prica koji je hriscanski svetac zastitnik lekara normalno je povezati zmiju i sa hriscanstvom

a tamo je simbol zla

kao sto su i lekari proganjani od strane crkve
ja sam se nadovezala da objasnim poreklo simbola na Eskulapovom a ne Hipokratovom štapu, usput da dodam
jer Eskulap, grčki bog lekara je tako predstavljen, a Hipokrat koji je istorijska ličnost koristio je takvu metodu lečenja u to vreme
nisam ni razmišljala ni o zmiji ni Hipokratu, neko ih je spomenuo
moj osnovni post je bio o Svetom Pantelejmonu koji je bio lekar i farmaceut:)
 
Pozdrav.

Pročitao sam da je apostol Luka, između ostalog, zaštitnik lekara.
Može li mi neko ko se razumije u ovu temu, malo više reći o njoj ?
Ili npr. da li hirurzi imaju svog sveca zaštitnika ?

Hvala.

Klasicno sujeverje. Potice od pagana, da svaka kuca ima svog zastitnika...

Jednostavno, ko treba zastitnika? Onaj koji nije zasticen.

Dakle, slabi, oni koji se boje, oni koji nemaju nikoga...

Da li ti spadas u tu grupu ljudi?

Ako da, od cega bi se ti zastitio? Cemu uopste potreba da se zastitis?
 
Klasicno sujeverje. Potice od pagana, da svaka kuca ima svog zastitnika...

Jednostavno, ko treba zastitnika? Onaj koji nije zasticen.

Dakle, slabi, oni koji se boje, oni koji nemaju nikoga...

Da li ti spadas u tu grupu ljudi?

Ako da, od cega bi se ti zastitio? Cemu uopste potreba da se zastitis?

Nadam se da pratiš temu od početka. Pročitaj još jednom, pa ćeš razumeti zašto sam je započeo. Ovo je podforum o religiji, ne o filozofiji.
 
Hvala svima na pomoći. Nije me bilo neko vreme, pa vam se sad zahvaljujem. Usput, ostao sam u nedoumici, šta je prikladnije ili kako da se izrazim,
apostol Luka, Vrači ili sv.Pantelejmon. Ali nema veze, odlučiću se već za nešto.
 
Hvala svima na pomoći. Nije me bilo neko vreme, pa vam se sad zahvaljujem. Usput, ostao sam u nedoumici, šta je prikladnije ili kako da se izrazim,
apostol Luka, Vrači ili sv.Pantelejmon. Ali nema veze, odlučiću se već za nešto.

Nije mi jasno zašto ti želiš da pokloniš ikonu doktoru koji je uspešno obavio svoj posao za koji je plaćen. I kome bi je dao. Hirurški zahvat vrši ekipa i ti ćeš je dati hirurgu. A šta je sa anesteziologom, pomoćnim hirurgom, sestrama. I zamisli daš ikonu neverniku. Neće biti nezahvalan, razumeće tvoje dobre namere, ali će je negde zaturiti/baciti jer mu ta ikona ne znači ništa na duhovnom planu. Njegova duhovna nagrada je uspešna operacija.
 
Pozdrav.

Pročitao sam da je apostol Luka, između ostalog, zaštitnik lekara.
Može li mi neko ko se razumije u ovu temu, malo više reći o njoj ?
Ili npr. da li hirurzi imaju svog sveca zaštitnika ?

Hvala.
Tako nije prema Bibliji.
Ne postoje sveci zastitnici
Samo zivi Bog i andjeli stite ljude
treba znati Bibliju pa shvatiti
kako Bog stiti ljude.
 
"
Dejan Ajdačić
Specijalizacija svetaca u folkloru pravoslavnih Slovena

Pored zajedničkih crta svetaca u okvirima hrišćanskog pogleda na svet, u slovenskim kulturama, i još preciznije - u narodnim kulturama pravoslavnih Slovena, formirane su i u folklornoj i etnografskoj građi zabeležene i posebne funkcije svetaca,. U ovom prilogu biće reči o specijalizaciji svetaca i krugu njihovih nadležnosti u narodnim predstavama Slovena. Uzimajući u obzir mnogostrane funkcije svetaca, i ogromnu raznovrsnost geografsko-istorijskih specifičnosti njihovih moći i delokruga, nemoguće je zbog ograničenog obima teksta šire navoditi brojna narodna verovanja i umotvorine, već ćemo se ograničiti razmatranjem principi specijalizacije svetaca i izborom tipičnih i šire poznatih primera.

Teoretski, sveci i anđeli ispunjavajući s božanskom silom Božju volju, mogli bi kao posrednici da utiču na sve oblasti života. Praktično, samo mali krug svetaca (Sv. Nikola i Sv. Georgij, Sv. Dimitrije, Sv. Jovan) imaju univerzalne moći, dok se polje delatnosti ostalih pokazuje užim i specijalizovanim. Razgraničenost posebnih moći svetih konfesionalno i socijalno-psihološki objedinjuje ljude, koje svetac štiti i podržava. Pobožni ljudi usmeravaju svoje želje i očekuju pomoć svetaca specijalizovanih za konkretne životne i kalendarske prilike. Posebne moći svetaca oslanjaju se na različite potrebe ljudi koji nisu dovoljno jaki, te im je potrebna podrška više sile. Na taj način u okvirima hrišćanskog pogleda na svet stvara se i formira politeistički princip, potčinjen monoteističkoj koncepciji Boga.

Specijalne funkcije i moći svetaca oslanjaju se na magijsko-obrednu i mitsko-narativnu kulturu. Primajući sižee i motive iz Biblije, hagiografske i apokrifne književnosti, narodno hrišćanstvo preobražava pismenu tradiciju u usmenu, transformiše ili čuva opoziciju obredno-narativno. Tako se, apokrifna legenda o Sv. Georgiju zmajeborcu, raširena u narodnim legendama i duhovnim stihovima kao deo narativnog folklora, ne odražava u magijsko-obrednoj kulturi u kojoj je Sv. Georgije najčešće zaštitnik stoke. Novozavetna legenda o Sv. Lazaru u neznatnoj je meri odražena kod južnih Slovena u prolećnom ophodnom obredu devojaka zvanom lazarice. Motiv silaska Bogorodice i svetaca u pakao (Sv. Petka, Sv. Nedelja, Sv. Petar), borba arhanđela sa Luciferom, povesti o čudima i drugi motivi se ne odražavaju u narodno-obrednoj sferi. S druge strane, postoji obratni uticaj - svakodnevni i obredni elementi narodne kulture se uključuje u predstave narodnog hrišćanstva i sveci se pokazuju, na primer, kao zemljoradnici, pastiri, zanatlije, učesnici svadbe i dr. Različite funkcije jednog ili više svetaca ne protivreče pomešanim pojmovima narodne religije. Tako se dešava da jednu funkciju ispunjava nekoliko svetaca ili da jedan svetac vlada nekolikim moćima.

U folkloru se gubi istorijska dimenzija života i kanonizacije svetaca zato što se vreme starozavetnih proroka, novozavetnih apostola i svetaca posle Hrista stapa u jedno, zajedničko, mitsko vreme. Polje aktivnosti svetaca nalazi se na zemlji, a nebo i raj se ređe pominju. Lokalizacija događaja češće se određuje u svom, bliskom prostoru, u kome konkretno kamenje, vode, drveće, crkve svedoče o delima svetaca.

Crkveno hrišćanstvo se preciznim osećanjem za teološka pitanja i nijanse razlikuje od narodnog hrišćanstva. Primera za to je mnogo, a rečito je da se nekada u narodnoj usmenoj tradiciji čak i mešaju sveci istog imena, npr. Jovan - Preteča, Bogoslov, Zlatoust. Postoje čak i praznici kojih nema u pravoslavnom kalendaru (npr. Sv. Mrata). Paganski sloj u narodnom hrišćanstvu i njegov odnos ka hrišćanskom je bio predmet mnogobrojnih studija i rekonstrukcija geneze dvoverja.

Kao važan element u ispitivanju specijalizacije svetaca u okvirima narodnih kultura Slovena, pokazuju se lokalne, etničke i etnokonfesionalne osobene crte. Sloveni su primili s poštovanjem svetaca i njihove funkcije iz latinske i grčke crkve, ali su i raširili hrišćanski panteon sopstvenim, slovenskim svecima. Osim toga, kontakti sa kulturama različitih suseda, razvoj nacionalnih osobenosti, razvoj lokalnih kultova i dr, čine nužnim etnička istraživanja predstava o svecima u narodnim kulturama Slovena. Iako je većina svetaca zajednička pravoslavcima i katolicima, razlikeizmeđu njima se javljaju u položaju i nekim funkcijama svetaca, kao i u odlikama spiskova svetaca u istočnom i zapadnom veroispovedanju.

U arealnom pristupu ispitivanju slovenske narodne religije nužna su i izučavanja odlika mesnih kultova. Mesta rođenja svetaca, mesta njihovih čuda i smrti, sveta emsta i crkve sa moštima i čudotvornim ikonama predstavljaju važan izvor formiranja narodnih predstava o posebnim moćima svetaca. Sveta mesta vernici posećuju, šireći i utvrđujući svetost - Svete Gore, Kijevo-pečerske lavre, Sergijevog posada (Sv. Sergij Radonješki), Čenstohova (Ikona Bogorodice), Manastira Sv. Jovana Rilskog, Manastira Sv. Vasilija Ostroškog (Crna Gora) i dr. Od lokalnog do opšteg postoje mnogobrojne nijanse u narodnoj kulturi Slovena. Veliki broj svetaca, koji nadmašuje broj dana u godini, je doveo do crkvenog slavljenja nekoliko svetaca u jedan te isti dan, a važnost određenog sveca među svecima koji se prazdnuju istog dana, zavisi i od razvitka kulta, prisustva svetinja - ikona, moštiju, svetih predmeta i dr.

VEŠTINE I ZANATI. Hrišćanski sveci se u narodnom pamćenju Slovena javljaju kao osnivači i zaštitnici ljudskih zanata i veština. Sveti Nikola, koga u Ukrajini zovu i Nikola Mokri, spasava ribare, moreplovce i putnike po vodi. Sveti Vrači - Kuzman i Damjan, veruje se, pomažu lekarima. Srpski Sv. Sava je naučio ljude da oru, sire sir, grade vodenice. Svetice (Evdokija, Javdoha, Varvara, Gana, Marina, Petka, Nedelja, Praskovija) štite ženske veštine i zanatei kažnjavaju za nepoštovanje odgovarajućih prazničnih zabrana. Zaštitnici kovača kod Bugara su Sv. Anton i Atanas.

I poljoprivredne delatnosti se vezuju za svete zaštitnike. Jelisije (Aleksije, Alisije) se sreće u pesmama o sejanju prosa koje se izvode na Jelisijevdan. Sv. Simeonu se pridaje atribut orača. Sv. Jan, Petar, Ilija u koledarskim pesmama idu po polju i donose rod žita (Vinogradova: 95). U poljskoj koledarskoj pesmi Jezus i Sv. Petar oru zlatnim plugom, a u beloruskoj samo Ilija nije došao kod Boga, jer radi u polju (Vinogradova: (97, 101).

Oslanjajući se na simboliku uvećanja pšeničnog zrna, zemljoradnički kod se prenosi sa zemlje i žita na ljude - na Sv. Varvaru posebno deca i trudnice jedu varicu, kuvano žito da bi bolje rasli. Prema verovanjima istočnih Slovena, Flor i Lavr uvećavaju rod ovsa. Sv. Trifun zarezan se na Balkanu praznuje kao svetac lozara, grožđa i vina.

Zaštita svetaca potrebna je putnicima i vojnicima koji kreću na put ili idu u rat. Postoje bajanja za zaštitu od metaka i oružja, upućeni Sv. Dimitriju Solunskom i drugim svecima.

ZAŠTITNICI DIVLJIH ŽIVOTINJA. Zveri kao mitologizovana bića tuđeg i divljeg prostora u narodnim verovanjima Slovena, imaju i svete zaštitnike. Sveti Andrej zapoveda medvedima i vukovima. Zapadni Ukrajinci i Poljaci veruju da Sv. Nikola na svoj dan (6. decembar) otvara zubi vukovima i pušta ih iz šume (Gura: 133). Sveti Sava srpski je predstavljen kao vučji pastir (Čajkanović, Mencej: 213-219). Vučji Sv. Mrata se praznuje na dan Sv. Mrate, mratinci (11/24. novembar).

Zmije takođe imaju zaštitnike. U dane Sv. Jevdokije (1/14. mart), Sv. Jeremije (starozaveti prorok) Bugari, Makedonci i Srbi si ritualno gonili zmije i guštere. U to vreme bilo je zabranjeno dodirivati predmete slične zmijama, pre svega konce i konopce, kao i igle. Na Jeremijevdan se pevaju i posebne pesme za izgon zmija. Srbi i Bugari gone zmije i na Blagoveštenje (25. marta/ 7. aprila).

Da miševi ne bi nanosili štetu, Srbi i Bugari nisu radili na Mištrovdan/Sv. Nestora (27. oktobra/7. aprila).

U ruskim bajanjima iskazuje se molba svecima za pomoć u lovu i ribolovu. Uspešan ulov riba pokušava se obezbediti obraćanjem Sv. Petru i Pavlu, Nikiti mučeniku, Jovanu Zlatoustom arhanđelima Uriilu i Rafailu i dr. (Judin: 56, 92). Veruje se da Sveti Luka, Sveti Stefan, Sv. Simeon pomažu u lovu na ptice.

Sveci kao ZAŠTITNICI DOMAĆIH ŽIVOTINJA se dele po vrstama životinja. O kokoškama se brine Sv. Ignjat, a njegov praznik (20. decembar/2. jaunar) se kod Srba naziva Kokošinji božić. Kao zaštitnik ovaca kod balkanskih Slovena javlja se Sveti Đorđe (Juraj), kod istočnih - Sv. Anisim. Zaštitnici konja kod istočnih Slovena su Flor i Lavr (katkada ih nazivaju Froli). Guske štiti mučenik Sv. Nikita, domaću perad Sv. Sergije Radonješki, a stoku Sv. Vlasij. Vlasij i Feodosij povećavaju nadoj mleka. U jednoj pesmi se nabrajaju zaštitnici domaćih životinja:

Hlor, Laver, lošadok
Ulasij korovok,
Nastasej ovecok,
Vasilij svinok
Mamontij kurok,
Zosim Soloveckij pcolok.(Fedotov: 64)

..."...
 
"...* * *

Архимандрит Василије Гондикакис
СВЕТИТЕЉ – АРХЕТИП ПРАВОСЛАВЉА

Које су, дакле, одлике Светитеља? Најпре бих рекао да Светитељ постоји и може да постоји искључиво у Православној Цркви. Изван Православне Цркве, заиста, може бити веома добрих људи, али не и Светитеља, онако како их ми схватамо. Јер Светитељ није човек који напросто поседује врлине или који је, кроз аскетско усавршавање, научио да контролише себе и своје психосоматске моћи. Светитељ је, како смо то већ рекли, онај који има органску везу са Христом; који је крштен у име Оца и Сина и Светога Духа; који живи подвижничким животом истрајнога дуготрпљења; који напредује од покајања ка чистоти, и од чистоте ка савршеном смирењу. Овај низ – покајање, чистота, савршенство, преузели смо од Св. Исаака Сиријског. Како он каже, покајање је: престати са својим пређашњим грешним начином живота и, притом, не туговати због тога. Чистота је: срце испуњено састрадалном љубављу према свецелој творевини. Постоји нешто што би овде требало да нагласимо: чистота није пука свест о томе да смо се ослободили ове или оне страсти, чистота је плод (покајања). Ако после покајања стекнемо чистоту, та чистота је истинска у Исусу Христу једино ако имамо срце које има љубав за све људе. И, на крају, долази савршенство које јесте – смирење, а то значи – одрицање од свих видивих ствари, али и свих мислених ствари, и битовање (у Богу) изнад свих тих ствари, "без икаквог помишљања на њих".

Светитељи су, према томе, они који су прошли све ове три фазе и стекли обожење по благодати или, како се каже на грчком, "тхеосис". Но, шта је то, заправо, обожење?
Рекли смо да у западној европској традицији нема места за Божанску благодат. Да будемо поштени, на известан начин, опита Божанске благодати данас готово да више нема ни међу нама православнима. Боље рећи, тај опит као да је некако заборављен у нашој факултетској теологији, у нашим проповедима и нашим веронаучним школама. Али, иако смо тај опит заборавили, он, ипак, негде дубоко у нама још увек дејствује. Ми смо, на известан начин, и "новопросветљени", али опет и они који греше. И, знате, шта се онда због тога дешава? Збунимо се, понекад, због неких јаких израза којим су се служили неки од Светитеља; и ми онда "преузимамо" те изразе и почињемо да се користимо њима да бисмо правили неке своје ("теолошке") конструкције, које су, у мањој или већој мери, незреле и неуравнотежене.

Да ли то онда значи да не би уопште требало да говоримо о обожењу? Мислим да итекако треба да говоримо о обожењу, јер говоримо о Светитељима. Али, неко би могао рећи: "Какве користи од тога да једном тако јадном створењу као што сам ја говорите о једној тако узвишеној ствари?". Али, сви смо ми јадни: суштина свега и чудо јесте у томе што је Светитељ заправо "богочовек" по благодати Божијој. Погледајмо шта се дешава. Светитељи често изгледају много грешнији од нас. Они су сами себе обличили у својој беспоштедној искрености и смирењу. Они нису претендовали да су велики људи, али су стварно били велики. Са друге стране, ми који нисмо свети претендујемо да то јесмо и због тога понижавамо друге. Прави Светитељ је истински велики и знак његове величине јесте то што се у његовом друштву ми који смо безначајни осећамо значајним. Према томе, то што светости и обожења нема данас међу нама није због тога што не постоје прави Светитељи, већ зато што се ми понашамо као лажни светитељи, лажни теолози, лажни монаси и лажни проповедници.

Шта је то, онда, обожење? Обожење је циљ и смисао човековог живота. Човек нема другог разлога битовања осим светости. Данас је много дискусија о различитим филозофијама и о ономе што људи желе да човек постане: економски човек, модерни човек, пост–модерни човек, пре–модерни човек... Али, која је сврха тога што је човек модеран или пост–модеран ако нас све чека смрт која ће нас прогутати? Ствар је у томе да смрт буде превладана, а управо то је оно што јесте обожење. Управо је због тога Бог створио човека по Свом образу и подобију. Управо се због тога Бог, после човековог Грехопада, старао за човека и чекао његов повратак. И ми морамо да будемо благодарни Мајци Божијој која је уздигла човечанску природу на тај степен на коме је та природа могла не само да прими Бога и да Га понесе у себи, већ и да зачне Бога и да Га роди на овај свет. Син Божији је дошао у свет и постао Син Човечији. Он нас сматра достојнима да нам врати све оне потенцијале које смо изгубили, али само под условом да ми желимо да се вратимо Богу.
* * *

"....

- - - - - - - - - -

"...Тема нашег излагања гласи "Светитељ – архетип Православља у пракси". Можда је помало исхитрено од мене што сам уопште прихватио да говорим на ову тему, јер осећам да о њој немам шта да кажем. Али, надамо се да ћемо, по љубави Пресвете Богородице, свих Светих и све браће (тј. светих присутних овде) и уз помоћ Божију, ипак моћи да кажемо нешто што би могло да послужи као полазиште за један плодоносни разговор.
Када, као свештеници и верници Православне Цркве, говоримо о Светима, ми се, спонтано, присећамо оног свештеног тренутка током Божанске Литургије, непосредно пред Свето Причешће када свештеник објављује: "Светиње Светима!" Тада осећамо да нико од нас није свет, да нико није Светитељ, и управо због тога, заједно са певницом, одговарамо: "Једини је Свет, Једини Господ, Исус Христос, у Славу Бога Оца. Амин." И управо се због Јединога Светога, Јединога Господа ми и можемо надати и бити уопште кадри да приступимо (Светом Причешћу). И ми знамо да Једини Свети јесте Источник свеколике светости и доброте, а Тај Свети јесте Исус Христос, Син Божји: Тај Свети јесте Бог.

У Православној Цркви – Једној, Светој, Саборној и Апостолској Цркви – верујемо да Бог није напросто само Онај Који воли: Он јесте Љубав. Љубав, дакле твори само биће Божије. Бог је бескрајно преобиље љубави. Свети Григорије Богослов вели: "Доброта Божија се није задовољила самосазрцањем већ је усхтела да се излије и да изиђе изван себе..."2. Управо због овога Бог ствара, најпре, чинове ангелске а, потом, и човека. "Добро усхтеде да се излије и да изиђе изван себе." Бог на ово није био приморан никаквом нужношћу. Божије савршенство је било свесавршено, али управо због тога што Он јесте бескрајно преобиље љубави, Бог је зажелео да излије своје добро и да изиђе изван Себе, да би "умножио примаоце Свог доброчињења", да би створио нова бића, нове личности које ће бити кадре да постану причасници Његовог Божанског савршенства.

Бог је Љубав и Бог је апсолутна слобода: Он воли у слободи и Он у љубави дарује слободу. Зато и кажемо на Божанској Литургији: "Ти Си по изобиљу милости Своје све привео из небића у биће". Створивши човека, Бог је, као круну Своје творевине, створио ново створење, које ће се намучити и које ће, тако да кажемо, намучити и Бога. Али, Бог је више волео да се и Сам намучи и да се и ми намучимо, него да нас створи као бића без слободе и љубави, да будемо попут животиња, ако и интелигентних, али, ипак, животиња које функционишу ропски и аутоматски по диктату инстиката.

Уместо тога, Бог нам је удахнуо Свој сопствени дах. Он нам је даровао опасни дар – дар слободе, који је као двосекли мач. И зато је човек у стању да одговори на љубав Божију. И зато човек кроз смирење, послушност и давање љубави, попут Бога Оца Који даје Своју љубав, може да постане бог по благодати. Овај процес (човековог) усавршавања нема краја: он је пут бескрајног узрастања у Богу, којим путују Светитељи.

Међутим, шта се догодило? Бог је створио човека и даровао му слободу и... убрзо је започела трагедија људске историје. Наш прародитељ Адам је учинио страшан промашај. Као што језгровито каже Свети Максим Исповедник, Адам је "својевољно и безумно поступио противно (Богом створеној) природи". И управо, у том тренутку, у човеково битовање су ушли грех, болест и страдање. Пролазили су векови и покољења... Неко би се могао упитати: "Шта се то догодило? Ако је Бог свемоћан, зар није могао да спасе род људски? Наравно да је могао, али Бог није желео да нас у процесу спасавања поништи (као слободне личности). Због тога је Бог допустио да прође толико векова и поколења. Морала је да се јави и сарадња са човекове стране. Човек је требало да се добровољно врати Богу. Јер како веле Св. Оци, добро се никада не може чинити на силу. У једној од својих проповеди Св. Јован Златоусти пита: "Шта се догодило Јуди?", и одговара: "Иако је могао да исправи Свога ученика, Христос није желео да га учини добрим на силу, нити да изврши насиље над његовом слободом."
 

Back
Top