Naši psi

Poruka
51.038
Ova tema predviđena je da nam predstavite svog ljubimca/ljubimce kroz fotografije i tekstove.
Namerno nisam htela da podižem teme o rasama pasa, jer želim da sa nama podelite iskustva o SVIM psima koji su članovi vaših porodica, a ne isključivo o rasnim.
Dakle, ovo je tema na kojoj ćete se pohvaliti i upoznati nas sa vašim psom. Neka vaš doživljaj bude sasvim ličan. Ako je reč o rasnom psu, zaboravite na cp tekstove sa Wiki. Pišite o psu kao što biste pisali o ličnosti koju dobro poznajete i s kojom delite život. Može i neka anegdota, ili događaj za pamćenje.

Za početak, ja ću vam - na inicijativu moje koleginice - preneti tekst i sliku sa drugog pdf. Kasnije ću razraditi.

- - - - - - - - - -

Moj pas, samojed, zove se Nanuk, što na inuitskom znači "Bog belih medveda" ili samo "medved".
Ima 4 godine, nema pedigre, i kupljen je na neviđeno, preko FB. Došao je kod nas u jadnom stanju. Ispostavilo se, međutim, da je odličan "primerak" rase. Odgajivač mu je dao ime "Meda", što je vrlo neoriginalno, jer se ovde svaki drugi mužjak samojeda zove Meda.
Samojedi spadaju među najdobroćudnije rase. Potiču iz Sibira, i koristili su se za vuču saonica, ali i kao bejbisiteri: kada bi ljudi odlazili u lov, samojedi bi imali zadatak da im čuvaju i greju decu tako što bi polegali u krug oko beba. Moglo bi se reći da im je ta privrženost deci "zapisana u genetskom kodu".
Njihovo krzno izuzetno je gusto i dlaka koju izbace tokom linjanja koristi se kao predivo. U zapadnoj Evropi, npr, u istom je rangu kao angora.
Samojedi se retko kupaju jer je za njihovo održavanje potrebno samo redovno četkanje. Ne plivaju jer su toliko teški kada se njihova gusta dlaka natopi da ih vuče pod vodu. Kada pokisnu, međutim, skvasi im se samo površinska dlaka. Samojedi se ne šišaju i ne trimuju; štaviše, njihova dlaka im omogućava zaštitu i tokom letnjih vrućina. No, kako im ipak više odgovara hladnije vreme, leti se njihovo izvođenje svodi na kratke šetnje kada nije velika vrućina.
Nemaju nikakav miris.
Samojed je poznat i kao "pas koji se smeje", zbog karakterističnog izraza, naglašenog kontrastom između belog krzna i tamnih okvira oko njuške (usta) i očiju.
Vrlo temperamentan ali i nežan; nikakav čuvar ili telohranitelj (to nije u opisu rase), lajav, tolerantan prema ljudima i drugim životinjama ... ali ne i prema drugim mužjacima samojeda i mužjacima pasa uopšte. Iako nisu agresivni, SVI mužjaci samojeda teže dominaciji. To je, jedinostavno, ostalo u njihovoj prirodi još iz davnih dana kada su se nadmetali za vođu saonica.

Eto, toliko o mom Nanuku. Obožava ga ceo Vračar.

NANUK3.jpg
 
sa neta


najjaci pas na svetu,Kangal

kangal-i1-medium.jpg


- - - - - - - - - -



prelep.pas sa osmehom

Kangal je vrsta pasa koje nazalost vise nemaju nikakvu " primenu". ( Isto vazi i za prelepog Sharplaninca, ali njemu zelim daleku, lepu kucu)
Cenim da je Borka htela da ovde pisemo o svojim psima, ne onako uopsteno kakvih je pasa bilo i gde ih sve ima.
 
Kao sto sam vec napisala u poruci na koju mi niste odgovorili, mislim da trpanjem sve u isti kos necemo dobiti ono sto smo zeleli, pregledno o psima, bili rasni lil ne...dobicemo opste znanje o psima, koje generalno vec svi mi imamo. Predjasnjim odvajanjima po rasama smo mogli d apisemo o osnovnim karakteristikama i da pomognemo buducim vlasnicima oko izbora psa koji ce njima, njihovom nacinu zivota i temperamentu biti najpogodniji, jer bas zbog neupucenosti imamo toliko izbacenih pasa na ulice. Ljudi se zalete gledajuci samo spoljni izgled i nista ne znajuci o rasi koja im se onako odokativno svidi, pa kada vide sta su doveli kuci, izbace ga na ulicu.
Ako to nije poenta ovog foruma, nije edukacija i sprecavanje pojavljivanja sve vise pasa na nasim ulicama, ja se izvinjavam i vama i idejnim tvorcima Foruma.
S postovanjem Dragana Stosic Feruh
 
Izvini, gagasf, poruku sam previdela.

Očekivala sam i pohvalu: naime, Svet životinja smo prebacili u kategoriju "Život". Pre je bila u kategoriji hobija, što svakako nije bilo logično jer životinje nisu ni marke, ni značke ...
No, evo, odgovoriću ovde, pa ćemo nastaviti s temom.
Ovo ipak nije kinološki forum. Razuđenost i mnoštvo tema (od kojih su neke neaktivne mesecima) o pojedinim rasama nisu se pokazali kao dobra opcija. Zamisli kada bi felinolozi tražili da postoje zasebne teme o rasama mačaka, ili ornitolozi o pticama ... itd. itd. Svojevremeno sam otvorila temu o primatima, pa na njima objašnjavala primata po primata. Zamisli da sam otvorila teme o svim primatima ponaosob!
Nikome nije uskraćeno pravo da otvori temu o rasama, ili o načinima izbora rase, ili o sprečavanju izbacivanja pasa na ulicu. Ukoliko takve teme već postoje, biće spojene. Svaka novootvorena tema automatski postane vidljiva, a ukoliko je i posećena - pojaviće se na naslovnoj strani foruma.
 
Svi koji su neki duzi period na Forumu znaju da neaktivne teme padaju sve nize, i samim tim prelaze na drugu stranu. Nas narod nema obicaj da trazi odgovore na pitanje sistematicnije, jer je mnogo lakse otvoriti novu temu i tu postaviti vec milioniti put vec dobro prezvakano pitanje. Tu vi moderatori morate uskakati i spajati te teme. Iskreno, mislim da cete sada imati jako puno posla, jer ce toga biti mnogo vise.
Pre nego sam dobila svog prvog psa, iscitala sam sve sto sam mogla naci o toj rasi, a Krstarica mi je bila jedna od prvih Foruma gde sam dosta toga saznala ali opet nedovoljno da zadovolji svu moju znatizelju. Ljude koji su uzimali moje bebe sam takodje upucivala na vas-nas Forum. Kasnije sam krenula da aktivno ucestvujem u njemu i da novim vlasnicima odgovaram na sve nedoumice i pitanja. Iz tog razloga mi je ovaj novi izgled zasmetao.
Iskreno ne zamisljam ga kao Forum na kome cu se hvaliti kako je moj pas lep, vec kao Forum na kome cu dobiti odgovore na neka pitanja na koje nisam mogla dobiti u parkicu dok setam psa. Jako je tesko pocinjati suzivot sa novim clanom porodice ako o njemu ne znamo ni koliko o mobilnom telefonu a i ne mozemo da nadjemo odgovore na Forumu o psima, npr.
Ali....dobro, svako ima viziju kako sta treba da izgleda....
 
Kao sto sam vec napisala u poruci na koju mi niste odgovorili, mislim da trpanjem sve u isti kos necemo dobiti ono sto smo zeleli, pregledno o psima, bili rasni lil ne...dobicemo opste znanje o psima, koje generalno vec svi mi imamo. Predjasnjim odvajanjima po rasama smo mogli d apisemo o osnovnim karakteristikama i da pomognemo buducim vlasnicima oko izbora psa koji ce njima, njihovom nacinu zivota i temperamentu biti najpogodniji, jer bas zbog neupucenosti imamo toliko izbacenih pasa na ulice. Ljudi se zalete gledajuci samo spoljni izgled i nista ne znajuci o rasi koja im se onako odokativno svidi, pa kada vide sta su doveli kuci, izbace ga na ulicu.
Ako to nije poenta ovog foruma, nije edukacija i sprecavanje pojavljivanja sve vise pasa na nasim ulicama, ja se izvinjavam i vama i idejnim tvorcima Foruma.
S postovanjem Dragana Stosic Feruh

Nije to odvajanje po rasamo bilo od neke koristi, moje je misljenje da je svaki pas jedinka za sebe i da nema mnogo veze da li je mesanac,
ili rasni pas.
Borka je stavila lep naslov Nasi psi , a tu se podrazumjeva da mi koji imamo pse pisemo o svojim, ali i psima koje poznajemo, svaki dan srecemo,
a tu su i ovi sa ulica.
Problem ulicnih pasa nije nikako neka greska u biranju rase nego je problem da vlasnik rasnog psa nece da sterilise svoju kuju, a koju
iznad svega voli, ali mladunce izbacuje na ulicu.
 
Zovem se Mrvica, na ovoj adresi sam poslednjih 7 godina, kad su me sa prethodne adrese izbacili. Nisam ja ništa kriva, nisu mi tamo rekli kako treba, a kako ne treba da se ponašam.
Toliko su bili grooozni, da je moja nova "mama", iako joj ja ništa nisam rekla,shvatila koliko su me, kako i čime sve tukli. Sad imam "sestru", njoj je "mama" prava mama,
i mlađeg "brata" Mirka, znate kako je to sa dečacima. On je dosadan, razmažen i neće da podeli ono što ulovi.

A, da! Na ovoj slici se smešim zato što znam koliko mi lepo stoji novi džemper. :D

Fotografija0874.jpg
 
Zovem se Mrvica, na ovoj adresi sam poslednjih 7 godina, kad su me sa prethodne adrese izbacili. Nisam ja ništa kriva, nisu mi tamo rekli kako treba, a kako ne treba da se ponašam.
Toliko su bili grooozni, da je moja nova "mama", iako joj ja ništa nisam rekla,shvatila koliko su me, kako i čime sve tukli. Sad imam "sestru", njoj je "mama" prava mama,
i mlađeg "brata" Mirka, znate kako je to sa dečacima. On je dosadan, razmažen i neće da podeli ono što ulovi.

A, da! Na ovoj slici se smešim zato što znam koliko mi lepo stoji novi džemper. :D

Pogledajte prilog 458944

slatka :heart:
 
Devedeset i neke moj muž je sa drugarom otputovao u Mađarsku, u Pečuj, da vidi leglo bulmastifa. Momentalno se zaljubio u štence i kaparisao ženkicu po imenu Brenda. Tačnije: Feheređi Simba Brenda. Mesec dana kasnije otišao je po nju i doveo je u naš dom.
U međuvremenu smo izgubili našu šestogodišnju ljubimicu, crnu ovčarku Šivu. Dugo je poboljevala, ali smo se nadali da će ozdraviti. Plan je bio da imamo dva psa. Šivina smrt nas je užasno deprimirala, i nisam bila sigurna da će ijedan drugi pas moći da potisne tugu za njom, ili zauzme njeno mesto u mom srcu.
Naravno da nije zauzela njeno mesto. Svaki pas – to sada znam, nakon tri decenije (vlasničkog) iskustva i četiri psa koja su u Večnim Lovištima – ima svoj prostor u mom srcu. Svaki pas ima sopstvenu ličnost i pamtite ga po osobenostima koje nema nijedan drugi pas.

Brenda je bila plašljivo, mazno štene. Problem sa tako velikim rasama jeste njihov pravilan uzgoj. Nema naročitog fizičkog treninga: bulmastifa, jednostavno, pustite da trči onoliko koliko on želi. Ne forsirate ga. Striktno pazite da hrana bude dobro izbalansirana. Učite ga poslušnosti – što je veoma važno, jer je ova rasa, iako prilično dobroćudna, potencijalno oružje koje, ako vam se izmigolji iz okvira autoriteta, može biti ubojito.
Bulmastif je stara engleska pasmina, nastala ukrštanjem buldoga i mastifa. Od prvog je nasledila temperament, od drugog snagu i jačinu. Poznat još i kao „noćni pas“ koji je nekad, pre dva i kusur veka, bio glavni asistent lovočuvarima. Brz i nečujan, nesklon bilo kakvom oglašavanju, imao je zadatak da zgrabi lovokradicu i drži ga dok ne dođe lovočuvar (u Engleskoj se krivolov kažnjavao smrtnom kaznom). Danas se ova rasa smatra najteritorijalnijom. Dakle – teško da postoji bolji čuvar i bolji lični telohranitelj.
Ako možete zamisliti psa koji samo deluje flegmatično a zapravo je hitar kao divlja mačka, i koji gibanjem podseća na lava – to je bulmastif. Ako možete zamisliti psa koji zalaje, eventualno, jednom godišnje, nikada ne zareži a ostali psi se sklanjaju od njega čim ga ugledaju – to je bulmastif. Ako možete zamisliti psa koji svoje raspoloženje pokazuje uglavnom izrazom lica – to je bulmatif.
Ako možete zamisliti psa koji, povrh svojih 65 kg i čuvarnog temperamenta, nikada u stanu nije napravio nikakvu štetu, nikad ništa polomio ili oglodao – to je Brenda.

Nakon faze plašjivosti od svega i svačega, sa šest meseci je konačno postala samosvesna, i to posle epizode sa dobermankom koja je terorisala pse iz komšiluka. Ta dobermanka - uvek puštena s povoca - imala je običaj da nasrće na pse, ne obazirući se na njihov pol i uzrast, pa je tako, jednom prilikom, rešila da maltretira Brendu. Nije odmah krenula u napad, nego joj je preprečila put i počela besno da laje, kezi se i reži. Brenda – za koju će se kasnije ispostaviti da ima visok prag tolerancije – trpela je ovu drskost punih pet-šest minuta, a onda se namršitila i zamahnula glavom ... i to je bilo dovoljno da dobermanki polomi par rebara. Dobermanka je nekoliko meseci nosila zavoje i više nikada joj nije palo na pamet da šikanira druge kučiće.
Tokom celog svog života Brenda se nije potukla ni sa jednim psom, nikad nikog ugrizla, ali je, u dva navrata, ozbiljno povredila udarcem njuške. Komšijski pekinezer bio je ujedljiviji i agresivniji od Brende. Što se tiče brzine, dovoljno je reći da je bila u stanju da šapom pričepi pacova u prolazu; što se tiče snage – da od njega, jednim nagazom, napravi krvavu fleku.
Brenda je bila ono što se zove „psihički stabilan pas“. Tačno se znalo šta od nje možete očekivati. Doduše, u početku je umela da me iznenadi, npr kada je, kao šestomesečno štene, uletela u žbunje i zgrabila gugutku koju je – na moj užas - pojela u dva zalogaja. Iz nekog razloga, ptice (i to žive) smatrala je ukusnim obrokom. Ali nije bilo potrebno mnogo vremena da je od takve namere odučim. Brendi je bilo potrebno samo jedno „fuj!“ da ukapira šta sme a šta ne sme.

Valja napomenuti da je Brenda izrasla u reprezentativan primerak svoje rase, te da je nagomilala silne CAC-ove i CACIB-e.
Sve životinje koje smo dovodili u kuću dočekivala je srdačno. U jednom perodu delila je prostor sa vršnjakinjom, Šivom Drugom, i persijskim mačorom. Razmaženi mačor voleo je da joj se penje na leđa i masira je šapicama, a Šiva je za nju krala taze pržene palačinke. Jednom rečju, Brenda ne samo da je izgledala carski, već je tako i tretirana od strane drugih kućnih ljubimaca.
Ima mnogo anegdota vezanih za Brendu. Uvek me nasmeje epizoda sa jagodama koje je moj muž kupio i ostavio u vangli u kupatilu, kako bismo ih kasnije zajedno očistili. Bilo je oko pet kilograma, i spremala sam se da napravim slatko. „Svaka ti čast, već si ih očistila!“, rekao mi je nakon pola sata. Naravno da ih nisam bila očistila, već ih je Brenda – slistila. Ne bismo znali ko je krivac – Šiva Druga ili ona – da nismo pronašli očiti dokaz u vidu gomile peteljki koje je izbacila iz sebe. No, spram Šive Prve, koja je jednom prilikom pojela novogodišnji paketić za mog sestrića (sa 2-3 kg čokolade, bedževima i albumom sa sličicama), ovo je bilo takoreći beznačajno.

Ono što se mastifima stavlja na teret jeste balavljenje. Ko je gledao film „Tarner i Huč“, zna o čemu pričam. I Brenda je, kao i bordoška doga Huč, izuzetno balavila. Njene bale pronalazili smo u cipelama, zalepljene po zidovima, pa čak i kako vise – poput sajli – sa plafona. Desilo se da nam dođu poslovni partneri, među kojima je bila i gospođa, gadljiva na pseće dlake. Pse sam – iznimno tom prilikom – ostavila u predsoblju, ali se gospođa odjednom jako zainteresovala za Brendu. „Jao, kako impozantan pas, koje je rase, kako se zove?“, pitala je. Brenda, poslovično ravnodušna prema ljudima koje smo pustili u stan (za razliku od situacije kada je neko nepozvan želeo da uđe), dogibala se do praga trpezarije, protresla glavom i izbacila džinovsku balu koja je, poput projektila, zvučno bućnula u ženinu šoljicu kafe.
Ah, kakav je to prijatan džin bio! Brenda, moja drugarica, moja pratilja u bezbednim šetnjama, moja sigurnost na četiri noge! Maza, koja je jedanput skoro umrla od ljubavi jer se prepustila maženju i tom prilikom se celom težinom naslonila na muževljevo koleno i tako zaustavila rad svog srca. Dobra majka, koja je dojila i štence Šive Druge, nikada ne praveći razliku između malih bulmastifa i čupavih crnih ovčarčića. Dobra dadilja mojoj deci, koja su umela da zadremaju, glavom naslonjeni na njene sapi.
Nažalost, bulmastifov životni vek je kratak. Brendin je bio kraći i od prosečnog. Dvadeset osmog decembra 1999, iznenada je kolabirala. Veterinar je ustanovio unutrašnje krvarenje nepoznatog porekla i uzalud se trudio punih dvanaest sati ... Bila je to naša najtužnija Nova godina.

Brenda-01.jpg
 
Da je niste mozda mnogo razmazili sa nekim slatkisima?
Malo debeljkasto izgleda;)
Ono, oko devojackog struka:lol:

Ma kakav devojački, ona je bakica. :) Samo joj se nije skupila koža na stomaku, bila je oko mesec dana skotna kad smo je sterilisali. I dobro, bila je u zimskoj kondiciji jer nismo uspeli potpuno da je pretvorimo u indoor pet, dosta je u dvorištu. Ali trči neverovatno brzo i skače neverovatno visoko za svoje kratke polu-jazavičarske nožice.

Devedeset i neke moj muž je sa drugarom otputovao u Mađarsku, u Pečuj, da vidi leglo bulmastifa. Momentalno se zaljubio u štence i kaparisao ženkicu po imenu Brenda. Tačnije: Feheređi Simba Brenda. Mesec dana kasnije otišao je po nju i doveo je u naš dom.
U međuvremenu smo izgubili našu šestogodišnju ljubimicu, crnu ovčarku Šivu. Dugo je poboljevala, ali smo se nadali da će ozdraviti. Plan je bio da imamo dva psa. Šivina smrt nas je užasno deprimirala, i nisam bila sigurna da će ijedan drugi pas moći da potisne tugu za njom, ili zauzme njeno mesto u mom srcu.
Naravno da nije zauzela njeno mesto. Svaki pas – to sada znam, nakon tri decenije (vlasničkog) iskustva i četiri psa koja su u Večnim Lovištima – ima svoj prostor u mom srcu. Svaki pas ima sopstvenu ličnost i pamtite ga po osobenostima koje nema nijedan drugi pas.

Brenda je bila plašljivo, mazno štene. Problem sa tako velikim rasama jeste njihov pravilan uzgoj. Nema naročitog fizičkog treninga: bulmastifa, jednostavno, pustite da trči onoliko koliko on želi. Ne forsirate ga. Striktno pazite da hrana bude dobro izbalansirana. Učite ga poslušnosti – što je veoma važno, jer je ova rasa, iako prilično dobroćudna, potencijalno oružje koje, ako vam se izmigolji iz okvira autoriteta, može biti ubojito.
Bulmastif je stara engleska pasmina, nastala ukrštanjem buldoga i mastifa. Od prvog je nasledila temperament, od drugog snagu i jačinu. Poznat još i kao „noćni pas“ koji je nekad, pre dva i kusur veka, bio glavni asistent lovočuvarima. Brz i nečujan, nesklon bilo kakvom oglašavanju, imao je zadatak da zgrabi lovokradicu i drži ga dok ne dođe lovočuvar (u Engleskoj se krivolov kažnjavao smrtnom kaznom). Danas se ova rasa smatra najteritorijalnijom. Dakle – teško da postoji bolji čuvar i bolji lični telohranitelj.
Ako možete zamisliti psa koji samo deluje flegmatično a zapravo je hitar kao divlja mačka, i koji gibanjem podseća na lava – to je bulmastif. Ako možete zamisliti psa koji zalaje, eventualno, jednom godišnje, nikada ne zareži a ostali psi se sklanjaju od njega čim ga ugledaju – to je bulmastif. Ako možete zamisliti psa koji svoje raspoloženje pokazuje uglavnom izrazom lica – to je bulmatif.
Ako možete zamisliti psa koji, povrh svojih 65 kg i čuvarnog temperamenta, nikada u stanu nije napravio nikakvu štetu, nikad ništa polomio ili oglodao – to je Brenda.

Nakon faze plašjivosti od svega i svačega, sa šest meseci je konačno postala samosvesna, i to posle epizode sa dobermankom koja je terorisala pse iz komšiluka. Ta dobermanka - uvek puštena s povoca - imala je običaj da nasrće na pse, ne obazirući se na njihov pol i uzrast, pa je tako, jednom prilikom, rešila da maltretira Brendu. Nije odmah krenula u napad, nego joj je preprečila put i počela besno da laje, kezi se i reži. Brenda – za koju će se kasnije ispostaviti da ima visok prag tolerancije – trpela je ovu drskost punih pet-šest minuta, a onda se namršitila i zamahnula glavom ... i to je bilo dovoljno da dobermanki polomi par rebara. Dobermanka je nekoliko meseci nosila zavoje i više nikada joj nije palo na pamet da šikanira druge kučiće.
Tokom celog svog života Brenda se nije potukla ni sa jednim psom, nikad nikog ugrizla, ali je, u dva navrata, ozbiljno povredila udarcem njuške. Komšijski pekinezer bio je ujedljiviji i agresivniji od Brende. Što se tiče brzine, dovoljno je reći da je bila u stanju da šapom pričepi pacova u prolazu; što se tiče snage – da od njega, jednim nagazom, napravi krvavu fleku.
Brenda je bila ono što se zove „psihički stabilan pas“. Tačno se znalo šta od nje možete očekivati. Doduše, u početku je umela da me iznenadi, npr kada je, kao šestomesečno štene, uletela u žbunje i zgrabila gugutku koju je – na moj užas - pojela u dva zalogaja. Iz nekog razloga, ptice (i to žive) smatrala je ukusnim obrokom. Ali nije bilo potrebno mnogo vremena da je od takve namere odučim. Brendi je bilo potrebno samo jedno „fuj!“ da ukapira šta sme a šta ne sme.

Valja napomenuti da je Brenda izrasla u reprezentativan primerak svoje rase, te da je nagomilala silne CAC-ove i CACIB-e.
Sve životinje koje smo dovodili u kuću dočekivala je srdačno. U jednom perodu delila je prostor sa vršnjakinjom, Šivom Drugom, i persijskim mačorom. Razmaženi mačor voleo je da joj se penje na leđa i masira je šapicama, a Šiva je za nju krala taze pržene palačinke. Jednom rečju, Brenda ne samo da je izgledala carski, već je tako i tretirana od strane drugih kućnih ljubimaca.
Ima mnogo anegdota vezanih za Brendu. Uvek me nasmeje epizoda sa jagodama koje je moj muž kupio i ostavio u vangli u kupatilu, kako bismo ih kasnije zajedno očistili. Bilo je oko pet kilograma, i spremala sam se da napravim slatko. „Svaka ti čast, već si ih očistila!“, rekao mi je nakon pola sata. Naravno da ih nisam bila očistila, već ih je Brenda – slistila. Ne bismo znali ko je krivac – Šiva Druga ili ona – da nismo pronašli očiti dokaz u vidu gomile peteljki koje je izbacila iz sebe. No, spram Šive Prve, koja je jednom prilikom pojela novogodišnji paketić za mog sestrića (sa 2-3 kg čokolade, bedževima i albumom sa sličicama), ovo je bilo takoreći beznačajno.

Ono što se mastifima stavlja na teret jeste balavljenje. Ko je gledao film „Tarner i Huč“, zna o čemu pričam. I Brenda je, kao i bordoška doga Huč, izuzetno balavila. Njene bale pronalazili smo u cipelama, zalepljene po zidovima, pa čak i kako vise – poput sajli – sa plafona. Desilo se da nam dođu poslovni partneri, među kojima je bila i gospođa, gadljiva na pseće dlake. Pse sam – iznimno tom prilikom – ostavila u predsoblju, ali se gospođa odjednom jako zainteresovala za Brendu. „Jao, kako impozantan pas, koje je rase, kako se zove?“, pitala je. Brenda, poslovično ravnodušna prema ljudima koje smo pustili u stan (za razliku od situacije kada je neko nepozvan želeo da uđe), dogibala se do praga trpezarije, protresla glavom i izbacila džinovsku balu koja je, poput projektila, zvučno bućnula u ženinu šoljicu kafe.
Ah, kakav je to prijatan džin bio! Brenda, moja drugarica, moja pratilja u bezbednim šetnjama, moja sigurnost na četiri noge! Maza, koja je jedanput skoro umrla od ljubavi jer se prepustila maženju i tom prilikom se celom težinom naslonila na muževljevo koleno i tako zaustavila rad svog srca. Dobra majka, koja je dojila i štence Šive Druge, nikada ne praveći razliku između malih bulmastifa i čupavih crnih ovčarčića. Dobra dadilja mojoj deci, koja su umela da zadremaju, glavom naslonjeni na njene sapi.
Nažalost, bulmastifov životni vek je kratak. Brendin je bio kraći i od prosečnog. Dvadeset osmog decembra 1999, iznenada je kolabirala. Veterinar je ustanovio unutrašnje krvarenje nepoznatog porekla i uzalud se trudio punih dvanaest sati ... Bila je to naša najtužnija Nova godina.

Pogledajte prilog 459191

Divna priča i divan pas. :) Zato više volim saradnju sa manjim psima, moj Gizmo je živeo 15 godina, a Mrvica sad ima brat-bratu 10, možda i više.
 
ŠIVA

Šiva (kako se kasnije pokazalo – vrlo prikladnog imena boginje uništiteljke) je bila vrlo temperamentna. Nije mogla da se svrti na jednom mestu, nisu je umarale višesatne šetnje, nikad joj nije bilo dosta igre. Naš prijatelj, kinološki sudija, tešio nas je pričom o tome da je takav temperament znak njene inteligencije, i da će Šiva lako i brzo učiti. Bitno je samo da je ne razmazimo i ne dopustimo da ona gazduje.

Što jes, jes – Šiva je lako učila: znala je gde stoji njena loptica, umela je da ide uz nogu, nije se pentrala po foteljama i krevetu, ali je – nažalost – brzo shvatila i kako se otvaraju fioke. Jednostavno bi zubima obuhvatila ručku i povukla. Naročito se bila nameračila na dve stvari: toaletni stočić sa fiokama u kojima sam držala kozmetiku, i na plakar sa fiokama u kojima sam odlagala obuću. Čim bih izašla iz stana bez nje (makar da skoknem do prodavnice), Šiva bi se dala na posao: otvorila bi vrata od sobe, pa zatim fioku, izvadila neki od mojih karmina i u slast ga pojela. Isto se dešavalo i sa mojim cipelama, sandalama, čizmama. Obratili smo se iskusnijim vlasnicima pasa za savet: svi su tvrdili da ona na taj način ispoljava svoju ljubomoru, odnosno kažnjava me zato što sam je ostavila samu. Naravno, savetovali su me da smislim neku opaku klopku – na primer, da karmin pospem biberom, ili da cipele premažem ljutim senfom, a ako ni to ne upali, da odglumim izlazak iz kuće, pa joj se onda prišunjam dok je u šteti, i mlatnem je smotkom novina po guzici.
Međutim, nije bilo neke vajde od saveta: potroših silne karmine i biber (sa senfom i cipelama nisam ni pokušavala), zaskočih Šivu nekoliko puta iz zasede ... ali ona nije posustajala.
Nakon pola godine bila sam očajna. Konačni bilans njenog čudnog ispoljavanja privrženosti dostigao je cifru od ukupno sedam pari moje uništene obuće, nekoliko pojedenih karmina, smrvljenih pudera i oglodanih krejona.

Jednog dana, muž i ja – pre nego što smo krenuli u goste – napravili smo ratni plan, kako u našem odsustvu Šiva ne bi uništila i ono malo mojih stvari koje su ostale. Sve fioke učvrstili smo širokom lepljivom trakom, i posklanjali sve što bi joj moglo biti interesantno. Pre nego što smo izašli iz stana, Šivu smo šetali dobrih sat-dva, nahranili je i ostavili je na njenoj prostirci – ušuškanu, izmorenu, situ i dremljivu.

Ali ...

I dalje na:
https://forum.krstarica.com/entry.php/11981-Shiva-The-Destroyer

Dok ne skeniram neku Šivinu fotku, poslužiću se fotografijom (sa interneta) psa koji joj je vrlo nalik:
black-german-shepherd_2.jpg
 
BEKI

Moj najbolji drug iz detinjstva živeo je, tokom osamdesetih, sam u velikom stanu u centru. Roditelji su mu bili u inostranstvu, u kome je i on proveo dobar deo života, a njega su poslali u Bg da studira. Od studija nije bilo ništa; moj drugar je vreme provodio hedonistički - spavajući do podneva, provodeći noći po diskotekama i kafanama. Onda mu je palo na pamet da nabavi psa. Uzalud sam ga odgovarala od te ideje, znajući da - niti naročito voli pse, niti je spreman da žrtvuje provod ili san da bi prošetao psa.
I tako je uzeo Beki, štene engleskog setera. Bila je skoro sasvim bela, sa par tamnih tufni po telu i šarmantnom, crnom flekom preko jednog oka. Izabrao ju je, kako reče, baš zbog te mrlje, koja je njenom pogledu davala šeretski izraz. Kada je počeo da je izvodi, otkrio je da pas, lep i umiljat poput njegovog, može privući žensku pažnju.Ubrzo je, tokom jedne šetnje, upoznao devojku u koju se zaljubio. Ali, ta devojka nije volela pse, pa ni Beki. Do tada u centru pažnje mog drugara, Beki je bivala sve zapostavljenija. Ljubomorna kao svaki pas, nenaviknuta da bude u drugom planu, činila je razne nestašluke kako bi na sebe skrenula pažnju. Ponekad bi se pomokrila u devojčinu cipelu, ponekad bi oglodala koji komad stilskog nameštaja. Najčešće se to događalo onda kada bi njih dvoje nekuda izašli, ostavljajući Beki samu u stanu. Zanemarivanje je dovelo i do početne faze rahitisa. Beki je vidno, psihički i fizički, propadala.
Onda sam ja preuzela obaveze oko nje. Odlazila sam nekoliko puta dnevno po nju, izvodila je u šetnje, davala joj lekove i kuvala joj obroke.
Jednog dana, Beki je, dok su je moj drug i njegova devojka šetali po Tašmajdanu (što se dešavalo retko), pobegla od njih, zagrebla mi na vrata stana, i utrčala unutra, glasno cvileći. Pozvala sam druga telefonom, da mu saopštim kako je Beki na sigurnom i kako ne mora da brine. „Dođi, molim te“, rekao je, „i dovedi je. Hteo bih o nečemu da razgovaram sa tobom.“
Ukratko - ponudio mi je da usvojim Beki.
Ma koliko da sam je volela, već sam imala neurotičnu mačku, a i moja majka se plašila da preuzmemo odraslog, oformljenog psa. Beki je, činjenica, bila nevaspitana. Živela sam samo sa mamom koja je ujutru išla na posao i vraćala se, umorna, kasno popodne. Od nje se nije moglo očekivati da preuzme deo obaveza. Ja sam studirala i usput davala privatne časove. Cela konstrukcija izgledala je nemoguće: Beki bi, u slučaju da je preuzmem, provodila pola dana sama u stanu - što za jednu kuju, željnu kretanja, ljubavi i pažnje, nije bilo dobro rešenje.
Desilo se da se, baš u to vreme, vrate roditelji mog druga. Oni nisu imali pojma da Beki postoji. Zatekli su ruiniran stan, i za takvo stanje okrivili kuče. Dali su oglas i ubrzo se pojavio usvojitelj iz unutrašnjosti. Interesantno da je Beki pošla sa njim lako, ne osvrćući se za mojim drugom, kao da ga je odavno prežalila.
Posle godinu dana otišli smo da je obiđemo. Bio je to sasvim drugačiji pas od one "stare" Beki: u savršenoj kondiciji, poslušna. Njen vlasnik okarakterisao ju je kao psihički stabilnog psa.
Naravno, poznala nas je, ali se drugu nije naročito obradovala ... na šta je on ostao zgranut i duboko razočaran u pseću vernost.

Umesto Bekine fotografije (prilično mutne i već požutele), evo jednog šteneta engleskog setera:
0b693249fd72f0eab3ba2aae76afcb59--english-setter-puppies-english-setters.jpg
 
Ја планирам да узмем хаскија.
Drago mi je da si me poslusao i ovde se javio.
Haski je jako i jednostavan, s jedne strane, a opet jako komplikovan s druge strane.
Lep je, atraktivan pas, ali to su psi koje nicemu ne mozes da naucis, a opet nije OK
da mucis psa i da mu ne puzis uslove koje inace mora da ima, a ti pretpostavljam to ne mozes
jer to zahteva nekoliko sati dnevno ( i to svaki dan) trcanja. Haski ( ponavljam) nije pas koga mozes da obucis
i da mu kazes "sedi, lezi, dodji" jer to njega uopste ne zanima.
Ima toliko drugih rasa ( ima i 320 rasa pasa) koje bi bile bolje ( za tebe) od atraktivnog haskija.
 
Drago mi je da si me poslusao i ovde se javio.
Haski je jako i jednostavan, s jedne strane, a opet jako komplikovan s druge strane.
Lep je, atraktivan pas, ali to su psi koje nicemu ne mozes da naucis, a opet nije OK
da mucis psa i da mu ne puzis uslove koje inace mora da ima, a ti pretpostavljam to ne mozes
jer to zahteva nekoliko sati dnevno ( i to svaki dan) trcanja. Haski ( ponavljam) nije pas koga mozes da obucis
i da mu kazes "sedi, lezi, dodji" jer to njega uopste ne zanima.
Ima toliko drugih rasa ( ima i 320 rasa pasa) koje bi bile bolje ( za tebe) od atraktivnog haskija.

Imam ja veliko dvoriste,zimi kod mene bude -18 leti preko dana bude 25.
 

Back
Top