Glasanje na temu OSMEH ili PRVE SUZE

stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.
Poruka
51.038
Dobro veče!

Kao prvo - hvala što ste se potrudili da napišete priče.
Izgleda da je prethodni period bio neinspirativan (ili teme koje sam zadala?), ali za poslednja dva dana ste mi vratili nadu da će konkursi živnuti. :)

Stiglo je PET priča. Glasaćete po principu 3, 2, 1 ... do nedelje do 20h.

- - - - - - - - - -

Priča br. 1

USNE BOJE ZRELE VIŠNJE

Po izrazu lica vidim kom sam drag, a kom nedrag...
Ne mora biti osmeh, mada se široko iskliberi moja draga kad sam par dana na putu pa banem iznenada...Poljubac ide nasmejanim usnama...
Razvuče usne unutrašnja radost što mi sledi topli i dragi zagrljaj.
Opšte poznata stvar?!
Ako jeste, ovo čitaš ti nasmejana i u grudima ti nadolazi plima tihe radosti!
Raduj se dušo, lepote i sreće nema bez osmeha...
Pogledaj u Luvru kad ljudi stanu pred Đokondu - skoro pola prisutnih nasmejano...Lepota ih usrećuje i razvlači im usne...
Komšinica kad god me vidi - nasmejana,a nasmejan i ja! Biće tu svašta jednog dana, samo da nam ova moja zmajara ne uđe u trag - onaj njen i tako nema pojma... Mada nam osmesi krase život i ovako - uz kafu.
I vidi...Ako ti priđe momak s osmehom, a i ti osetiš da se osmehuješ - to je to! Slobodno budi sigurna da se bar delić tebe zaljubljuje u delić njega i zato se i osmehuje!
Osmehni se slobodnije!

- - - - - - - - - -

Priča br. 2

OSMEH

„Mihajlo se ne smeje često“, izgovara Ogi brojnom društvu okupljenom za dugačkim drvenim stolom, „ali kada se nasmeje to je kao da te sunce ogrije!“ Ogi je poreklom iz Krajine i priča ponekad ijekavicom ili jekavicom, ko će ga znati, Mihajlu je to sve isto. Mihajla ova konstatacija vraća u stolicu u kojoj pogrbljeno sedi i on sa čuđenjem gleda u bradom obraslo Ognjenovo lice. „Zar se zaista ne smejem često?“

Kroz glavu mu proleću uspomene iz detinjstva. Ulazi u biblioteku i lice mu postaje jedan ogroman osmeh. Biblioterka, mlađa žena plave, kraće kose, gleda ga pomalo ispod oka i konačno izgovara nešto što joj se, očigledno, već neko vreme vrzma po glavi. „Zašto se stalno smeješ kada me vidiš? Da li sam ti smešna?“ Mihajlo ne razume otkud to pitanje. „Niste mi smešni“ izgovara zbunjeno i nevešto dodaje još par reči kako bi je ubedio. I zaista, nije mu „smešna“, šta god to značilo. On se osmehuje kada mu je neko drag ili kada mu je nešto drago, nema kontrolu nad tim. Kao što pas maše repom, ili bolje reći, kao što rep psa maše. U ovom slučaju rep mahnito udara levo desno ne toliko zbog biblitekarke, mada je njegovom osmehu dovoljna već sama činjenica da vidi osobu za koju ga veže nešto lepo, koliko zbog tog nečeg.

Biblioteka! Blago!

Ponekad, ako je tog jutra uzeo samo jednu knjigu, a početak ga razočara, vraća je istog dana. Bibliotekarka se čudi njegovom skorom povratku a još više licu koje ozareno izgovara „dobar dan“, stavlja na sto ispred nje bižuteriju i člansku kartu i odlazi ka polici sa knjigama „Plave ptice“. Kasnije rudari i po žilama sa naučnom fantastikom i dijamantima Karla Maja.

Igla preskače desetak godina na ploči života i naviru sećanja na prijatelje iz studentskih dana, na ljude koje danas većinom ne viđa, niti se čuje sa njima. Na retkim slikama na kojima je i on, jer je obično on bio taj koji se krio iza kamere, vidi se upravo taj osmeh, širok, neverovatno blag, prijateljski. Kakav sam samo bio! Seća se sa nevericom. Nije to bilo dobro društvo, sada zna. Previše svađa, teških ljudi, grubih reči i nepoverenja da bi se opravdala ta velika reč, prijatelj. Tada nije tako mislio. „Taj osmeh na slikama je dokaz“, potvrđuje u sebi.

U kasnim dvadestim godinama je. Razgovara sa Marijom, devojkom koju je prethodne noći upozao u Dangubi, beogradskom rok klubu. „Moji prijatelji su izuzetni ljudi“, govori joj obgrlivši je oko struka i nastavlja sa žarom nešto u tom pravcu, iskreno hvaleći svakog od njih. „Krem de la krem“ odgovora ona sa smeškom i gleda ga skoro zaljubljeno. Već sutra moraće joj reći da ide na operaciju. Ničeg lepog i lakog... i tu, već na početku, prestaje njihovo viđanje. „Ja sam to zaista mislio!“, čudi se Mihajlo, po ko zna koji put. Ogi diže čašicu i nazdravlja. Oni sa rakijom ispred sebe ispijaju po neki gutljaj i pojedinačni razgovori se nastavljaju. Mihajlo ćuti.

- - - - - - - - - -

Priča br. 3

OSMEH


Sedela je u najvišem, poluosvetljenom kutku amfiteatra na prvom spratu i pratila priču na uzdignutom postolju. Priča je bila stereotipna i nije me zanimala, pa sam lutao pogledom po sali i naleteo na dva jedva vidljiva crna oka kako gledaju naniže kao da prate priču.

Nisam se zadrzao na njima da ne oseti pogled, ali sam ispratio da je skrenula pogled u mom pravcu.

Ponovio sam proceduru i naravno izazvao osmeh u očima, koji je u trećem krugu izazvao i osmeh uspavanih usana namerno napućenih za ovu situaciju.

Kao sto rekoh, bio je polumrak i nisam baš siguran da li je bio osmeh, a onda ... pa nisam siguran ni da me je pogledala, iako bi to razbilo dosadu predavanja.

- - - - - - - - - -

Priča br. 4

***

Gledali su kroz mene kao što će, jednog dana kada se zaposle, ispijajući prve gutljaje jutarnje kafe neispavano gledati kroz menadžerovu tablu sa ispisanim nedeljnim zadacima.
"Ima li dobrih pitanja?" pokušao sam da ih probudim, "sve što sada pitate sadrži, osim izgovorenog, i vaše raspoloženje, pogled na svet, brige i ljubavi, slažete se, jelda?" našalio sam se, očigledno loše.
Izašao sam iz sale poražen. "Vidimo se sutra Dragiša," sagnuo sam se da bih mahnuo portiru ali je bio toliko udubljen u neki važan telefonski razgovor da me nije ni registrovao.
"Kontrola, molim pokažite karte" čulo se u autobusu. Napipao sam mesečnu u džepu ali su se svo troje okomili na neku devojku, izvukli je iz busa i opkolili je, mašući rukama.
Mi ne učestvujemo, mi smo učestvovani, prozujala mi je profesorkina misao kroz glavu. Rano je za vinjak, to nikako, naručiću kafu. Konobar je prišao i promenio pikslu. "Kafu molim", a on je samo pokazao prstom na drugog koji je upravo skidao konobarsku pregaču. Za susednim stolom sede dvojica, svako gleda u svoj telefon, telefoni glasno pište i blipću, oni pokušavaju da održe razgovor: "Ae, nema ništa. Ti?" "Ma bleja, bezveze, jer si mi lajkovao status?" Nisam do kraja razumeo da li je to bilo pitanje ili konstatacija.
Ustao sam, bolje jutro bez kafe nego da pola sata slušam mučno usiljeno održavanje razgovora koji to nije.
"Dobili ste koga ste tražili, ostavite poruku." Nikada se nisam navikao na razgovor sa mašinom. Kupio sam vodu na trafici, i oni su zaposlili robota koji samo upitno podigne obrve i bez "izvolite" vrati kusur. Jezici su posle rušenja Vavilona tako moćno i gusto izmešani da se ni naizgled bliski međusobno ne razumeju. Ako svako sluša i razume samo sebe, šta će mu drugi? Ko tu ljubi bližnjeg?
Ima li strašnije povrede od odmahivanja rukom, od toga da neko ne sluša? Spustio sam onaj kusur uličnom muzičaru, uz osmeh, a on je pojačao ritam kondorovog leta falširajući još strašnije.
Ljudi su se u gužvi povremeno sudarali gledajući u zemlju tek metar ispred, mnogi su užurbano hodali glasno razgovarajući telefonom. Mlađi sa slušalicama u ušima naizgled besciljno hodali u ritmu dnb ili nekog turba.
"Trista sa sirom, jel vruć?", nadao sam se da će me pitati "za ovde ili za poneti", ali sam samo dobio kesu iz koje je virio neuredno uvijen masni papir. Izgubio sam apetit, mali ciga me je vukao za sako. On me vidi. Dao sam mu kesu i zadovoljno izašao iz pekare, na kartonu je sedela njegova majka a dečak je pokazivao prstom na mene. "Što si mu ovo dao, što mu ne daš pare, dabogda ti deca jela...". Nisam više slušao, video sam kako ljutito baca kesu u kantu za đubre.
Ostalo je ćutanje, Hamlet je bio u pravu. Reč je, sasvim izvesno, stvorila svet, ali je i pre te reči postojalo ćutanje. Ili tišina? Ćutanje su, sad vidim, stvorili poslednji ljudi, a tišinu prvi bogovi. Tišinu uvek možemo čuti, a ćutanje ne možemo. Sigurno postoji valjan razlog za to.
Pokušao sam da opišem osećaj koji me je obuzeo, ali to je sa svakom, u sebi izgovorenom reči, vodilo u banalizovanje i negiranje, u gubljenje samog osećaja. Objasniti misao rečima ruši upravo tu misao, briše je iz postojanja, reč po reč.
"Heej, gde si ti, nisam te videla, vidi njega, počeo si da ćelaviš, baš sam se pitala gde si..." i više ni jednu reč nisam čuo, klimao sam glupavo glavom i gledao u osmeh koji je dao smisao naizgled propalom danu, ma kakvom danu - deceniji, osmeh koji budi, sunčev zrak koji sam još kao dečak tražio u klikeru staklencu. Osmeh je bio tačno tamo gde treba, između gornje usne za koju je nekada govorila da je moja, i druge, njene. Kikotala se i dirala mi kosu, a ja sam je pozvao na kolače kod Zlate.
Tada sam se setio slatkih ćutanja dok smo se, nekada, ljubili, shvatio da u životu postoje i različita ćutanja i različite tišine, i da ceo grad može da stane u jedan osmeh.
 
Priča br. 5

SUZE I SMEH

Uvek sam bio drugačiji od ostale dece. Obično sam bio više okrenut ka sebi, nego ka drugima. Ni previše nasmejan, ni previše tužan, ravnodušan, moglo bi se reći. Niti sam se previše radovao novim igračkama, niti su me rastuživale kazne ili uvrede. Kada sam bio mlađi, roditelji su posumnjali na autizam ili nešto slično. Naravno, sva ispitivanja su ukazivala da sam savršeno zdrav i da sam jednostavno takav.

Ko zna kako bi se sve završilo, da jednog dana dok sam se izgubljen u svojim mislima vraćao iz škole, nisam začuo cviljenje. Dopiralo je iz raskvašene kutije gurnte pored kontejnera. Pažljivo sam prišao. Možda je pacov? Niakd nisam vido živog pacova. Podigao sam štap i približio se kutiji. Kada sam pogledao unutra, video sam šareno, čupavo štene, rase, avlijaner.

Bio je mršav, izgladneo, snage jedva dovoljne da slabo podigne glavu i zakevće. Možda bih i prošao pored njega, da me pogled koji mi je uputio nije podsetio na mene.

Pažljivo sam ga umotao u duks i odneo do kuće. Roditelji su bili iznenađeni dolaskom neočekivanog gosta, ali su ga prihvatili u nadi da će mi pomoći.

Danima sam ga držao umotanog u ćebence i hranio ga mlekom uz pomoć šprica. Potpuno sam se posvetio zadatku. Roditelji su mi pomagali dobronamernim savetom.

Trećeg dana je prikupio dovoljno snage da ustane i da stidljivo ispita gde se nalazi. Nakon što sam ga nahranio, zavukao mi se u krilo i tu zaspao. Nešto je puklo u meni i licem mi se razlio široki osmeh.

Dobio sam prvog pravog prijatelja.

Od tog dana, svaki trenutak smo provodili zajedno. Gde god bih išao, on bi bio sa mnom.

Bio je nestašan, lajao bez razloga, nije slušao nikog osim mene, jurio je komšijske mačke i piliće, često odnosio cipele i papuče. Ukratko, uglavnom su svi mislili da je nemoguć, svi osim mene. Mada, nikad nikog nije ugrizao i uvek je bio spreman za igru.

Jednog dana, moj četvoronožni prijatelj je čudno zavijao. Skoro isto kao kada sam ga video prvi put. Ležao je skupljen ispod stola. Položio sam dlanove na njegovo meko krzno. Bio je vreo, a telo su mu potresali nekontrolisani trzaji. Pogledao me svojim krupnim očima, liznuo mi ruku još jednom i onda se umirio. Staklasti pogled je i dalje bio uperen u moje oči. Ništa nisam rekao, samo sam gorko zaplakao.

Rekli su mi kasnije da se otrovao hranom. Nikada nismo saznali da li ga je neko otrovao namerno ili slučajno. Sumnjalo se na komšiju Simonovića, osvedočenog mrzitelja životinja, ali na tome je ostalo.

Ponovo sam se povukao u sebe i bio isti kao ranije, ni previše tužan, ni previše nasmejan. Nikad više nisam imao kućnog ljubimca.

Prolazile su godine. Na iznenađenje mojih roditelja, kao i okoline, upisao sam stručnu srednu školu i nakon tri godine, postao sam mesar.

Vredno sam radio kod nekolicine majstora zanata, dok nisam misilio da znam dovoljno. Uz svesrdnu pomoć roditelja otvorio sam vlastitu mesaru u neposrednoj blizini naše kuće. Zahvaljujući kvalitenom mesu, koje sam prodavao, kao i ljubaznošću kojom sam obasipao mušterije, radnja je uvek bila puna i odlično je poslovala.

Posebno mi je bilo drago što ceo komšiluk dolazi kod mene, a ne u velike markete. Za svakog od njih bih sa posebnom pažnjom pripremio narudžbinu.

Jednog jutra sam pročitao vest, u lokalnim novinama.

„Željko Simonović, pronađen je mratav u svom stanu. Izgleda da je greškom sam sebi sipao otrov. Pronađene su znatne količine otrova u njegovoj garaži. Sumnja se da je često bacao otrov i tako ubio brojne životinje.“

Izgleda da je nešto pojeo, rekao sam sam sebi dok sam začinjavao meso.Lepo kažu da nema većih otrova od začina. Širok i mračan osmeh, mi je ponovo obasjao lice.

- - - - - - - - - -

***

Glasanje može da počne!
 
stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.

Back
Top