Vedrana Rudan: Shvatila sam, deco moja, da vas više ne volim!

BLAJBI

Zaslužan član
Poruka
103.720
Nesto sto vredi procitati:

Čuvena hrvatska spisateljica Vedrana Rudan se na svom blogu "Kako umreti bez stresa" obračunava sa različitim deformacijama društva, provocira ljude uskih vidika i bez pardona udara na sve vidove ostrašćenosti, gluposti, netolerancije, predrasuda i mržnje. Međutim, novo "otvoreno pismo" adresirano je na njenu decu. Prenosimo vam ga u celini.

----------------------------------------------------------

Dragi moji!

Nije pristojno ovako razgovarati s vama, trebali bismo sjesti negdje, u neki zabačeni kafić, u vrijeme kad tamo nema nikoga, pa popričati na miru. Ali… Vi ste zreli ljudi, prezreli čak, vaši su dani ispunjeni obavezama, a ja sigurno nisam osoba zbog koje ćete ostaviti sve i saslušati me. Uostalom, tu ste u pravu, što bih ja to vama novo mogla reći? Milijun smo puta razgovarali, ja uvijek govorim jedno, vi drugo. Nema kafića, ma koliko zabačen bio, koji bi to mogao promijeniti.

Zašto ovo pišem baš sad i baš danas? Što se dogodilo? Što je bio okidač? Možda sam u krivu, čini mi se da okidača nije bilo. To što mi se danas dogodilo prije bih nazvala prosvjetljenjem. Groznim, jezivim, odvratnim, po mene jedva podnošljivim, ali ipak, prosvjetljenjem. Shvatila sam da vas, djeco moja, više ne volim. Da, trebala bih biti jasna i reći što to, u mom slučaju, znači "voljeti djecu."

Voljela sam vas na način da sam za svaki vaš čin, ma koliko bio neprihvatljiv, nalazila alibi. Moram biti jasnija zbog drugih koji će ovo čitati. Vi niste problematična djeca. Daleko od toga. Sve ono što djecu čini "normalnom" ili čak "idealnom" vi imate. Ne kradete, ne pušite, ne pijete, ne drogirate se, ne kurvate se, završili ste nekoliko fakulteta, radite…Pa ipak…

Ja se osjećam izdano. Zato jer nemate strpljenja za moje stavove koji ne drže uvijek vodu. Znam da ne može biti po mom i znam da ste i vi već stari i jasno mi je da sam često u krivu, ali zašto niste milostiviji? U ime onih dana kada biste crknuli da ja nisam o vama brinula, u ime onih dana kad vam je bilo teško, a ja sam vam pomagala, u ime ovih dana kada me zovete uvijek kad vam trebam. U takvim trenucima ne smijem postavljati suvišna pitanja nego samo brzo djelovati. Vi nemate vremena. Moram samo reći da ili ne. Kad kažem "ne" to se "ne" ne komentira, ali se pamti.

Kad meni nešto treba, srećom po mene, ne treba mi često, onda se od mene traži da svoje potrebe najavim na vrijeme da bi mogle biti uvrštene u vaš napeti raspored. Nedavno mi je palo na pamet, zvuči li to grozno, da bih radije umrla nego u teškim trenucima od vas tražila pomoć. Zaista, kunem se, radije bih crkla. Krepala. Sama sam se sa sobom dogovorila, ako ikad dođe do toga da više ne budem mogla o sebi brinuti sve ću prodati što imam i platiti ljude da me voze doktoru ili da mi uvaljuju juhu u usta. Zaista ne bih imala živaca gledati u vas dok mi govorite da bih morala gutati brže i paziti da mi se juha ne cijedi niz bradu.

Jednom mi je jedno do vas dvoje reklo da ja svoju "potrebu za kontrolom" zovem "ljubavlju". Pitam ja vas, i jedno i drugo, što je, po vama, "ljubav"? Žao mi je što vas to nikad nisam pitala i žao mi je što vam nikad nisam uspjela objasniti da sve ono što sam za vas u životu učinila nisam zato jer samo “morala” nego zato jer sam vas voljela. Sad znam da tko voli, a svi, kad vole vole bezuvjetno i zbog toga na krivi način, da mi je znati kako voljeti na pravi način, griješe.

U jednom trenutku, koji je to bio trenutak, trebala sam vas pustiti niz vodu. Ne rješavati vaše probleme, ne vam davati savjete kad me za njih niste molili, ne vam davati lovu kad ste tražili. Pustiti vas na miru, pustiti vas da živite slobodno, da dišete punim plućima, da odrastete, da prestanete biti djeca, a postanete ljudi. Propustila sam taj trenutak. Nisam ga prepoznala. Eto, sve do danas ja sam mislila da imam djecu. Danas mi je sinulo, zašto danas nikad neću saznati, da vi više niste moja djeca iako ćete formalno to biti, ako me se ne odreknete, ha,ha.

Vjerujem, zgroženi ste ovim pismom, ali i ja sam toliko puta bila zgrožena vašim postupcima pa sam preživjela. Preživjet ćete i vi ovo, a imat ćete i dokaz da imate majku koja je patetična osoba opsjednuta velikim riječima i potrebom da na sebe skrene pažnju i potrebom da bude žrtva i potrebom da samu sebe žali jer ima previše vremena, jer je prezdrava, njoj je dosadno, zato se opsjeda nepotrebnim analizama odnosa koji je normalan.

Možda jest normalan, ali meni je nepodnošljiv. Možda jesam jedina na svijetu koja se osjeća izdanom, ali tu si ne mogu pomoći. Kako bilo, danas je za mene, djeco moja, veliki dan. Razvodimo se. Pukla sam. I najzad se, nakon tko zna koliko godina, osjećam dobro. Žalosna i slobodna.

http://www.telegraf.rs/vesti/jugosf...n-shvatila-sam-deco-moja-da-vas-vise-ne-volim

:ok::ok::ok:
 
Vedrana pripada generaciji koja je već umela da živi svoj život, bez mnogo brige oko roditelja u smislu prevelikog žrtvovanja.
Zanimljivo da takvi ljudi postaju posesivni roditelji koji podrazumevaju da se pak njihova deca žrtvuju radi njih, njihove veeelike ljubavi koja je i te kako bila selektivna.
Ne znam otkud taj mehanizam, ali se potvrdio gotovo bez izuzetaka.
 
Не знам шта бих на ово рекла, сем, каква мајка и каква деца морају да се дописују јавно?

Изнети сав прљав веш је фуј, из сваког односа.
Ja nisam doživela tako da ona piše svojoj deci, nego uopšte o roditeljstvu.
Na tekst imam da kažem samo to da deca treba da vrate svojim roditeljima tako što će se brinuti dobto o svojoj deci.
dakle svo vaspitanje da prodlede dalje.
 
Ja nisam doživela tako da ona piše svojoj deci, nego uopšte o roditeljstvu.
Na tekst imam da kažem samo to da deca treba da vrate svojim roditeljima tako što će se brinuti dobto o svojoj deci.
dakle svo vaspitanje da prodlede dalje.

Векси, текст је врло личан, и није му место у јавности.

Друго, не може да прича генерално о родитељству, јер ја своје дете не волим да би ми титрало јаја кад остарим, него зато што ми је задовољство.

И уопште не очекујем од ње да има времена за мене кад остарим, желела бих само да буде срећна.

Ово што је Ведрана написала је јако себично.

Једно је кад је родитељ стар и беспомоћан, деца су на 10 минута од њега, а не сврате ни да виде како му је.

Друго је кад имају свој живот, мама држећа и обесна, а располаже са пуно слободног времена, па палаца језиком јер нема паметнија посла.

И на крају, написала је да је љубав родитеља безусловна, да би нам кроз текст показала да је и те како условна: или више времена са мном, или вас више не волим, и то бупнем кроз јавни текст, ако ништа друго да вас избрукам и понизим.

- - - - - - - - - -

Ништа не капирате. ОНА је нашла свој живот, поново.

Ок , ко јој брани да га живи?

Зашто мора јавно да се разрачунава са сопственом децом, коју је наводно безусловно волела, да им рачуна сваку услугу коју је чинила, сваку пару коју им је дала?
 
Deca su sebicna. I nasa i mi kao necija deca jesmo. Evo ja poste posla idem na pedikir a ne odem da vidim svoje a kada treba psa da neko odvede na sisanje ja samo saopstim tati vreme kada sam zakazala. Jer on ima vremena. U mojoj glavi on je penzioner, sta on pa radi osim sto cita Politiku i resava ukrstene... ne pitam ga da li je nesto planirao. Mamu isto za nesto umem da iscimam da mi zavrsi jer ja vremena nemam hronicno ali priznajem da mi bude posle zao. O tome koliko moje dete mene crpi, daj, odvezi ,dovezi, skuvaj mi caj, isfeniraj me... zabole je sto sam bas tada sela i malo podigla noge jer ona ide i njoj se zuri.
Srecom da su moji oboje saglasni da ce u dom, a ja cu ko i Vedrana da prodam stan i zivim u garsonjeri i da placam da me neko seta i da mi pravi drustvo, dok ne zavrsim u vazni :)
 
Poslednja izmena:
Векси, текст је врло личан, и није му место у јавности.

Друго, не може да прича генерално о родитељству, јер ја своје дете не волим да би ми титрало јаја кад остарим, него зато што ми је задовољство.

И уопште не очекујем од ње да има времена за мене кад остарим, желела бих само да буде срећна.

Ово што је Ведрана написала је јако себично.

Једно је кад је родитељ стар и беспомоћан, деца су на 10 минута од њега, а не сврате ни да виде како му је.

Друго је кад имају свој живот, мама држећа и обесна, а располаже са пуно слободног времена, па палаца језиком јер нема паметнија посла.

И на крају, написала је да је љубав родитеља безусловна, да би нам кроз текст показала да је и те како условна: или више времена са мном, или вас више не волим, и то бупнем кроз јавни текст, ако ништа друго да вас избрукам и понизим.

- - - - - - - - - -



Ок , ко јој брани да га живи?

Зашто мора јавно да се разрачунава са сопственом децом, коју је наводно безусловно волела, да им рачуна сваку услугу коју је чинила, сваку пару коју им је дала?

Većina patrijahalnih roditelja je takvo, a činjenica je da sa zasnivanjem porodice, odnosno pre toga, ako se ranije odvojimo od njih, imamo sve manje vremena... promakne nam njihova usamljenost.

Meni je totalna katastrofa ovde kao ...nađemo se u kafiću, kaže Vedrana, znači, kontakte skoro da ni nemaju. Ko se još viđa sa svojima u kafiću...

Meni je tekst onako humanistički, tako bih ga ocenio... i iskren, da..i treba imati mooda za ovako nešto.

Kakvi ćemo mi da budemo kad zanemoćamo, pa garantovano nećemo uživati u svojoj samoći i usamljenosti, ako do toga dođe i tome se niko od nas ne nada. Ali je izvesno..AKO doživimo neke godine.
 
Vedrana je već objavljivala tekst u kojem pominje svoju decu, ali i unuke. Tekst je bio na temu čuvanja unučića i odbijanja da poštuje pravila koja postavljaju roditelji. Ona je svoju decu vodala na razne vanškolske aktivnosti, ulagala u njihovo obrazovanje i nikakva vajda ne ispade od toga. Zato ona sad sa svojim unucima krši sva pravila, od toga da daje slatkiše po želji, do drugih sabotaža.

Koliko ona jeste otvorena i, što je bitnije, oslobođena šablonskih mantri za sebe i za javnost, toliko verujem da je vrlo teška za one koji su joj bliski.
 
Naravno i verujem da nije nimalo lako nakon toliko godina posvećivanja i podređivanja deci odjednom pustiti ih da odu i žive svoje živote. Ženama pogotovo.
Ali ovo javno odricanje, emotivno ucenjivanje i nabrajanje na prste ruke velikih usluga... je najviši nivo sebičnosti i potpuno nevladanje sobom. Ovo je simptom nečega mnogo ozbiljnijeg.
 
Naravno i verujem da nije nimalo lako nakon toliko godina posvećivanja i podređivanja deci odjednom pustiti ih da odu i žive svoje živote. Ženama pogotovo.
Ali ovo javno odricanje, emotivno ucenjivanje i nabrajanje na prste ruke velikih usluga... je najviši nivo sebičnosti i potpuno nevladanje sobom. Ovo je simptom nečega mnogo ozbiljnijeg.

To je samo HRABROST da se javno kaze ono sto mnogi osecaju, a nemaju hrabrosti da javno kazu.
 
Ovom Vedraninom tekstu moze da se cudi samo onaj ko nista pre sto je napisala, nije procitao. I naravno, da sve pogresno razume.
Vedrana nije lik koji ima potrebu da je bilo ko razume ili podrzi, zabole je za to. Ona glasno, ironicno i beskrupulozno pise o svemu sto nju licno dotice. Tacno je da provocira, ali jednako i iritira, jer bode uvek u srz zamaskiranih drustvenih odnosa, odlicno ume da natera isprovociranog da sam sebi uskoci u stomak, komentarisuci upravo ono sto ga sablaznjava u njenim razmisljanjima.

A sta da se nije obratila deci? Manje bi licno neki shvatili? Pa njen cilj i nije da prodjete samo pored napisanog, nego i da se pocesete posle citanja. To je Vedrana. :lol:

Meni je pomalo bezvezno da sad podvlacim gde je ironija, gde je samoironija, gde sarkazam u tekstu...ali kontam, doci cete jednog dana tamo gde je ona sada i samo ce vam se kasti.
Roditelji odrasle dece je sasvim razumeju, vi koji ste jos deca sa malom decom, narogusicete se na prvu. Tako je to sa generacijskim jazom, vazda bilo.

I nesto iz licnog iskustva...kad su moji napravili kucu, imala sam 6 godina kad smo se uselili u nju. Na komentar jednog rodjaka, upucenog tati, da je lepo napravio kucu na tri sprata, za svaku cerku po jedan, moj tata (tada je imao 32 godine) samo je ladno uzvratio - kucu smo napravili zena i ja za nas, da imamo sta da prodamo jednog dana i placamo staracki dom.
Da ne pricam o tome kako mi je bilo krivo kad sam to cula (bila sam dete koje je zelelo da zauvek zivi sa mamom i tatom i sestrama u toj novoj, nasoj, kuci), i on, moj otac, to prica do dana danasnjeg. Odavno ga potpuno razumem, nikada mu se ne bih naljutila da uradi upravo tako kako misli da je za njih (i majku), najbolje.
Dakle, neki svojpoj deci predoce kako stvari stoje mnogo pre nego je Vedrana to uradila, zakasnila je ona malo, pa i neke na forumu prosto uvredila time. :lol:
 

Back
Top