- Poruka
- 129.628
Odlomak iz knjige Zlo ili drama slobode, Ridigera Zafranskog:
Šta vi mislite o ovakvom Kantovom shvatanju ili možda neshvatanju zla?
Zlo delanje je za Kanta delanje kod koga je „ljubav prema sebi”
učinjena najvišim principom: kada, dakle, drugog čoveka svodimo na
sredstvo za sopstvene ciljeve; kada ga varamo, iskorišćavamo, muči
mo, ubijamo; kada se u središtu umesto obaveznosti za zajednički ži
vot nalazi egoističko samopotvrđivanje. Kant opisuje velike i male stra
hote koje odatle izrastaju u čovekovom zajedničkom životu.
Pa ipak, Kantova slika zla ostaje neobično bezazlena. On, do
duše, poznaje „dobro” koje činimo zbog njega samog; ali ne i zlo koje
činimo radi zla, a ne samo zato što je to „dobro” za ljubav prema sebi
ili ma kakvu korist. Aposlutno zlo, koje činimo radi njega samog, po
Kantu više ne pripada području čovekovih mogućnosti. On ga naziva
„đavolskim” i tvrdi da se ono ne dešava među ljudima.
Nije li Kant, koji je razmišljao o „radikalnom zlu”, ovde bio
premalo radikalan? Dobro koje se po njemu nezbunjivo može čuti u
kategoričkom imperativu, nešto je transcendentno upravo zato što
premašuje empirijske motive samoodržanja. Ali tako se, po Kantu, ne
dešava kod zla. Ono ostaje povezano sa motivima samoodržanja, u
rđavom slučaju prema principu: „Ubijam, dakle, jesam.” Ali da bi zlo
moglo da održava tajnu vezu sa transcendencijom dobra i da bi isto ta
ko moglo da trijumfuje nad svim empirijskim interesima (za samo-
održanjem) - Kant je ustuknuo pred tom mišlju, iako ona pripada
misteriji slobode.
Šta vi mislite o ovakvom Kantovom shvatanju ili možda neshvatanju zla?