Povelja kralja Milutina manastiru Banjska - Svetostefanska hrisovulja

И овде видимо посебно истицање Светог Стефана, уз Светог Симеона и Светог Саву, што нам опет потврђује да је Свети Стефан сматран заштитником дома Немањића, али и њихових претходника, јер се Свети Стефан појављује и на печату кнеза Мирослава, блиског сродника (традиционално сматран братом) Стефана Немаље. Дакле, рећ је о породичном култу светитеља (слави) коју су Стефан Немања и Мирослав наследили од заједничког мушког претка.
 
Ovo sve što darova s Bogom tada kralj i samodržac svih srpskih zemalja i pomorskih Stefan Uroš ovome svetom hramu, ili iz oblasti kraljevstva svoga dade, ili kupi, ili izmoli, ili zameni, ili u gospodina arhiepiskopa ili na drugom mestu gde bilo. I ja Stefan, Hristu Bogu blagoveran rab i brat Gospodina mi velikoga kralja Stefana Uroša, videvši ovo dato i ovde njime upisano ovome svetom hramu, ne izmenih niti izmestih ni jedne crte, već naprotiv potvrdih. Ako li ko drzne silom i jednu jedinu crtu da poništi ili oduzme od svega što je ovde brat moj upisao, a ja potvrdio, koga izabere Bog posle njega i posle nas da vlada u otačastvu našem, ili od sinova, ili unučadi, ili praunučadi naše, ili bilo koga od roda našeg, ili sudom Božjim i od drugog roda - od takvog da oduzme Gospod Bog milost svoju i da mu je protivnica presveta Mati Božija, i da ga ubije sila časnog i životvornog krsta, i od svih proroka, apostola, mučenika i svetih otaca, i od svetih naših praroditelja i roditelja da je proklet i triklet, i od mene grešnog da je proklet i anatema!

† BLAGOVERNI RAB HRISTU STEFAN, BIVŠI KRALJ


5UthqSe.jpg





Blagoizvoljenjem trisvetlog božastva, Oca i Sina i presvetog Duha, prosvetljena je i utvrđena bila Srpska zemlja u pravovernoj veri mnogim trudom i znojem gospodina i učitelja, nastavnika i prosvetitelja, i apostola srpskog Save, i svagda neprestano blagodat božastvena rasla je u Srpskoj zemlji. Zbog toga i ovaj blagoverni i samodržavni i svetorodni, previsoki i krepki, veliki gospodar naš kralj Stefan Uroš, zaista blagoplodne masline dostojan izdanak, sledeći svete svoje praroditelje i roditelje, koji podigoše slavoslovlja božastvene domove svetih crkava u otačastvu svome, i ono što su oni ispunili i dovršili potvrđuje, i još što je nepotpuno ostvaruje, i dovršava, ne samo u svome otačastvu, Srpskoj zemlji, nego i u okolnim mu carstvima, što ih ne mogadosmo ovde sve popisati. Uz to i ovaj dom duševni sebi satvori, ovu veliku lavru u ime svetog mučenika i arhiđakona i apostola Stefana, u slavu Svedržitelju Bogu, za molbu i pomen sebi, i po njemu s Bogom kraljevima Srpske zemlje, za opštežiće monasima, za utehu, i hranu, i odeću malomoćnima. Tada svetvoračka, i savršiteljna, i milujuća svemoćna blagodat Božija i mene, iako nebogougodna crnorisca Nikodima, učini da budem prestolu naslednik svetog Save, arhiepiskopa svih srpskih zemalja i pomorskih, u jedinstvu pravoverne vere i sa bogosabranim saborom srpskim, sveosveštenim episkopima i prepodobnim igumanima, čija su imena ovo: episkop zetski Mihail, raški Paval, humski Danil, hvostanski Joan, toplički Joanikije, budimaljski Nikola, dabarski Joan, moravički Nikola, skopski Stefan, dabarski Joan (!), prizrenski Arsenije, [l]ipljanski Ignatije, braničevski Mojsi, mačevski Joan; igumani - studenički Teodor, mileševski Gavril, sopotski Atanasije, banjski Sava, gradački Isaija, moravskoga Gradca Jefrem, raški Jevstratije, končuljski Jevstatije, modrički Vrtolomej, htetovski Teodor, gostivarski Danil, orahovnički Gavril, nagorički Venijamin, skopski Nikodim, i sav bogosabrani sabor sve Srpske zemlje, videvši Božije milosrdno čovekoljublje na gospodaru našem s Bogom, tad kralju Stefanu Urošu, slavimo onoga koji proslavlja slavitelje njegove.

Pre svega ostalog, da vama koji slušate bude poznato ovo: da ništa u ovaj dom nepravedno ne priloži, ni ranije sazdane crkve ne povredivši, ni hrisovulja njihovih ne uništivši, samo što iz oblasti kraljevstva svoga dade, ili kupljeno, ili izmoljeno, ili dobrovoljnu zamenu, sa blagovoljenjem celoga sabora; i za izmoljeno, ili za zamenu, ili za kupovinu, ne samo odgovarajuće dade nego i više. Stoga i smernost moja, sa bogodarovanim mi pravovernim saslužiteljima, i sa celim saborom srpskim, najpre molimo kralja sve Srpske zemlje i one koji će posle njega vladati i gospodariti, da u ovom hrisovulju sve pisano ničim povrećeno ne bude. Uz to po naredbi Gospodnjoj zabranjujemo, štavpše i proklinjemo imenom Presvete i jednosušne Trojice, i presvetom Vladičicom našom Bogorodicom, istinitom Materom Gospoda našeg Isusa Hrista i svima svetima od veka Bogu ugodivšim: ako ko voljom svojom po nagovoru ćavola drzne da razori što ili povredi, da siđe kazna gneva Božija na dušu i telo njegovo, i da primi gore napisane kletve, i od svetog Simeona i svetog Save i od svih svetitelja srpskih, i od svih svetih da je proklet, i od mene smernoga crnorisca Nikodima, i od svih koji su sa mnom episkopa i igumana i svega svešteničkog čina, i svega monaškog, i od svega sabora, da je proklet, i triklet, i anatema!

† SMERNI NIKODIM, PO MILOSTI BOŽIJOJ ARHIEPISKOP SVIH SRPSKIH ZEMALJA I POMORSKIH



Preveo: Dimitrije Bogdanović

[Izd.: Lj. Kovačević, Svetostefanska hrisovulja, Spomenik SKA 4, Beograd, 1890; upor. Izložba srpske pisane reči. Katalog Narodne biblioteke Srbije, Beograd, 1973, br. 63; datiranje između 8. februara 1314. i 12. marta 1316. Prevod povelje za ovo izdanje pregledao i delimično izmenio Mrkalj.]

Danas ipak ne možemo istinski suditi o potpunoj estetskoj vrednosti pisma Hrisovulje, jer je krajem XV veka „popravljano". Devedesetih godina toga veka Stefan, mlađi brat gospodara Crne Gore Đurđa Crnojevića, odvojio se od brata i stao na stranu carigradske Porte, gde je bio rado viđen.89 U zapisu na kraju Hrisovulje, ne baš mnogo pismeno, Stefan kazuje kako je u hazni cara uzeo knjigu gospodina Nikodima i u njoj pojačao (popisah) reči (slova) koje su propale (potrena). „Popravljao" je, izgleda, slova koja su mu se činila izbledela. I tako na svakoj stranici. Popravljanjem je narušio izvorni oblik i lepotu mnogih slova. Pismena su često gubila prvobitnu vitkost, što i danas pogoršava potpuni likovni utisak o ispisanoj stranici Hrisovulje. Stefanov zapis, pak, ostaje dragoceno svedočanstvo za proučavanje istorije i sudbine Hrisovulje kao knjige. Sudeći po tome, Turci kada su oko 1389. godine harali manastir Banjsku, verovatno su u manastirskoj riznici među drugim dragocenostima prigrabili i Svetostefansku hrisovulju. Da je Hrisovulji već od samog početka pridavan poseban značaj i da se rano našla u sultanovo) riznici, svedoči upravo Ste-fan koji je devedesetih godina XV veka nalazi u sultanovo) blagajni.
 
Srpski kralj Stefan Uroš II Milutin (1282-1321) između 1313. i 1316. godine u oblasti Kosovske Mitrovice, u mestu zvanom Banjska, podigao je zadužbinu kao grobnu crkvu, mauzolej, posvećenu svetom Stefanu Prvomučeniku. Ktitor, to jest osnivač, ubrzo je svojoj zadužbini izdao obimnu povelju najpre, verovatno, u obliku rotulusa sa zlatnim pečatom na kraju, koji je radi veće i bolje upotrebljivosti uskoro ispisan u formi knjige na pergamentu. Najveći deo sadašnje knjige-hrisovulje je darovnog sadržaja i završava se svečanim potpisom kralja Milutina, posle čega slede kraća izlaganja kralja Dragutina, Milutinovog brata, i tadašnjeg arhiepiskopa Nikodima. U Svetostefanskoj hrisovulji se detaljno opisuje prostiranje brojnih imanja („vlastelinstva") koja je kralj Milutin darivao naseljima kraj Ibra, Sitnice, Laba, u Rasu, Hvosnu, Plavu, Budimlju, Zeti. Potanko se iznose obaveze i privilegije zemljoradnika, stočara i zanatlija prema manastiru Banjska. Ubrzo posle Kosovskog boja (1389) Turci su poharali Milutinovu zadužbinu i tom prilikom poneli su Svetostefansku hrisovulju, koja od druge polovine XV veka i danas leži u Carigradu, u sultanovoj riznici Starog Saraja.
 
. Ubrzo posle Kosovskog boja (1389) Turci su poharali Milutinovu zadužbinu i tom prilikom poneli su Svetostefansku hrisovulju, koja od druge polovine XV veka i danas leži u Carigradu, u sultanovoj riznici Starog Saraja.

Predstavljajući monografiju, Trifunović je ispričao zanimljiv istorijat njena dva izdanja - beogradskog i bečkog koja su gotovo istovremeno objavljena 1890. godine.
Oba izdanja rezultat su "ekspedicije" mađarskih naučnika, kojima se pridružio i poljski istoričar Jozef Kožinjovski i koji su u istambulskom arhivu pronašli Povelju.
Kožinjovski ju je prepisao i potom ju je srpska Kraljevska akademija objavila, dok je mađarski tim Povelju odneo u Budimpeštu odakle je, posredovanjem diplomate Benjamina Kalaja, prepisana u Beču i objavljena.

Trifunović je naveo i da je Povelja gotovo sigurno u originalu bila u formi svitka i da je prepisana zarad lakšeg rukovanja istom, budući da je više puta godišnje javno čitana.
http://www.blic.rs/kultura/vesti/po...jska-biser-narodnog-jezika-iz-14-veka/jsrzph3
 
Poslednja izmena:
Trifunović je naveo i da je Povelja gotovo sigurno u originalu bila u formi svitka i da je prepisana zarad lakšeg rukovanja istom, budući da je više puta godišnje javno čitana.
http://www.blic.rs/kultura/vesti/po...jska-biser-narodnog-jezika-iz-14-veka/jsrzph3

Da, ali je prepis, a u slučaju Dečanske hrisovulje prepis-i, savremen originalu; takoreći, u pitanju je naređenje u više primeraka koje overava lično kralj Milutin.

- - - - - - - - - -

Banović Strahinja (1981), malo da oživimo Banjsku:

https://thehiddenbay.info/torrent/3796342/Banovic_Strahinja
 
Данас сам чуо од водича у Бугарској да су мошти Краља Милутина продате Бугарима за вријеме куге 1460. године.

Зна ли неко да ли је ово тачно? На интернету не налазим ову информацију, па сам мало скептичан према истој (мало више). Наводоно, требали су нам лијекови за кугу из Бугарске (???) а једино вриједно што смо имали су биле мошти те су исте тако завршиле код Бугара...
 
Mene su uvek zanimale tzv.male stvari iz kraljevskih megalomanskih izdanja , tako da mi daleko više znače iz ove hrisovulje spisak vlaha i toponimi nego to krwljevsko i crkveno samoveličanje.

Zanimljivo je da u srpskom nasleđu veza sa katoličkim zapadom je uvek postojala , i to kroz sveca sv.Martina , pa imamo srpsku slavu Mratin Dan,topinim Mratinje,... , i gle čuda u ime Martin se našlo u spisku vlaha što će reći da je to ime bilo uobičajno kod nižeg staleža, a ne da je to ime nasleđeno od katolika iz Dubrovnka,Bosne,Boke,...

Drug ime koje mi je zapalo za oko je takođe sa spiska vlaha , vlah-Hrvatin , što potvrđuje činjenicu da današnja hrvatska lična imena Hrvoje i Hrvatin nemaju veze sa hrvatskim narodom tj.to su etnonimi.

Pitanje za Mrkalja , jesi li proveravao pomenute toponime u smislu da li i danas postoje??
 
Poslednja izmena od moderatora:
Свети Мартин Турски је живео у 4. веку и Црква га прославља још од времена кад Римокатоличке цркве није ни било. Твоје повезивање Светог Мартина у контексту српских веза са римокатоличким западом је потпуно неосновано.
 
Pitanje za Mrkalja , jesi li proveravao pomenute toponime u smislu da li i danas postoje??

Mnogi su mi poznati pa znam da postoje i danas, a dobar broj nije preživeo do danas. Ako te interesuje statistički pregled, moraćeš na drugom mestu da potražiš.

- - - - - - - - - -

PS. Ako ima interesa mogu da nabavim tekst gračaničke hrisovulje, osnivačke povelje manastira Gračanica. Milutin, takođe. Ko je za? :D
 
Свети Мартин Турски је живео у 4. веку и Црква га прославља још од времена кад Римокатоличке цркве није ни било. Твоје повезивање Светог Мартина у контексту српских веза са римокатоличким западом је потпуно неосновано.

Neki ranohrišćanski sveci su prosto formalno u crkvama slave , pa tako Martin kod pravoslavaca postoji formalno , ali on je očito da očitije ne može biti katolički svetac jer ga pravoslavci i ne slave tj.nije im bitan , osim nešto jako malo kod Srba jer uticaj Ugarske a i sam geografski položaj su uticali da se ponegde i kod nas praznuje.

Tako npr.kod Hrvata tj.kod Dubrovčana u srednjem veku pa i kasnije je jako ustaljeno bilo ime Savo ili Sabo(Savko) zbog sv.Save.
Kad sam po forumima rekao Hrvtima da su Dubrovčani imali ta imena zbog našeg sv.Save-srpskog jer lično ime Savo,Sava kao i toponimi i tradicija su najčešći u CG i Hercegovini tj u zaleđu Dubrovnika jer prosto sv.Sava iliti Rastko Nemanjić je bio humski knez.

Međutim oni su odmah skočili(kao ti sada) i rekli da to nije istina nego se misli na Sabu Osvećenog ranohrišćanskog sveca kojeg eto i katolička crkva slavi , međutim on je izrazito pravoslavni svetac.
Eto to je pravoslavni uticaj na katolike kao što je sv.Martin kod Srba uticaj katolika na pravoslavce.
 
Milutin je meni najdraži Nemanjić bez obzira što svi vole Cara Dušana jer je bio car , ali Mićo je zapravo najznačajniji srednjovekvni srpski vladar , jer on je bio najbogatiji , najveći graditelj i prvi osvajač koji je i zadržao osvojeno i tako zapravo pripremio teren za unuka Dušana.

Mrkalj , ovde ima dosta zakonskih stvari u hrisovulji pa mi pada napamet da su to ujedno i delovi prvog Zakonika kojeg pominje sam Dušan u svome "Dušanovom Zakoniku".

152. O zakonu: Kako je bio zakonu u deda carstva mi, Svetoga kralja, da su velikoj vlasteli velika vlastela porotnici, a srednjim ljudima prema njihovoj družini, a sebrdijama njihova družina da su porotnici; i da nije u poroti ni srodnika, ni zlobnika.

Dakle , postojao je Zakonik i pre Dušana kojeg je sklopio Lepi Mića , ali nažalost nije sačuvan.
 
Neki ranohrišćanski sveci su prosto formalno u crkvama slave , pa tako Martin kod pravoslavaca postoji formalno , ali on je očito da očitije ne može biti katolički svetac jer ga pravoslavci i ne slave tj.nije im bitan , osim nešto jako malo kod Srba jer uticaj Ugarske a i sam geografski položaj su uticali da se ponegde i kod nas praznuje.

Tako npr.kod Hrvata tj.kod Dubrovčana u srednjem veku pa i kasnije je jako ustaljeno bilo ime Savo ili Sabo(Savko) zbog sv.Save.
Kad sam po forumima rekao Hrvtima da su Dubrovčani imali ta imena zbog našeg sv.Save-srpskog jer lično ime Savo,Sava kao i toponimi i tradicija su najčešći u CG i Hercegovini tj u zaleđu Dubrovnika jer prosto sv.Sava iliti Rastko Nemanjić je bio humski knez.

Međutim oni su odmah skočili(kao ti sada) i rekli da to nije istina nego se misli na Sabu Osvećenog ranohrišćanskog sveca kojeg eto i katolička crkva slavi , međutim on je izrazito pravoslavni svetac.
Eto to je pravoslavni uticaj na katolike kao što je sv.Martin kod Srba uticaj katolika na pravoslavce.
Бабе и жабе. Хрвати живе у свом свету маште и њихов случај је сасвим посебан.

Не постоје 'формални' и 'неформални' светитељи. Као што сам већ рекао, Свети Мартин Турски је светитељ Цркве. Твоја субјективна процена о томе колико је релативно важан, никако не умањује ту чињеницу, нити га то што га римокатолици евентуално више славе чини мање православним светитељем.
 
Poslednja izmena:
Бабе и жабе. Хрвати живе у свом свету маште и њихов случај је сасвим посебан.

Не постоје 'формални' и 'неформални' светитељи. Као што сам већ рекао, Свети Мартин Турски је светитељ Цркве. Твоја субјективна процена о томе колико је релативно важан, никако не умањује ту чињеницу, нити га то што га римокатолици евентуално више славе чини мање православним светитељем.

E , izvini , ali nemoj više da mi se obraćaš , a neću ni ja tebi , jer vidim da nema smisla sa tobom o bilo čemu razgovarati a kamoli polemisati s'obzirom na inaćenje i natezanje bez ikakvog razloga i puko teranje kontri.

Hvala , i doviđenja.
 
Iz kog je primerka ova edicija?

To nije ono što ti poslah?



Nije mi jasno ni jedno pitanje. Da li misliš na gračaničku ili banjsku hrisovulju? Šta znači "edicija iz primerka"? Ne sećam se da si mi išta slao, već da si me upućivao na neko izdanje:

quote_icon.png
Original postavio Slaven777

... hrisovulja ... Ona je bila do tada dvaput objavljena; prvi put u Šafarikovom izdanju u Glasniku Društva srpske slovesnosti 1862. godine... tom br. XV u digitalnoj Biblioteci Matice srpske (1862). Dušanova hrisovulja počinje na 266. stranici.

Samo pripazi, izdanje je dosta bajato što znači da se koja greška možda mogla provući. Npr. mislim da fali jedan celi red.

Liidija Slaveva je ukazala na red koji je Šafarik ispustio u onom premijernom izdanju, a kojeg ima kod Pante. Ona je, inače, sistematizovala sva izdanja, poredeći ih, uključiv mislim i sažetu verziju kod Stojana Novakovića (Zakonski spomenici srpskih država srednjeg veka, 1912). No, koristeći oba najstarija izdanja, i Šafarika i Srećkovića, došla je do rekonstrukcije kako bi trebalo izvorni tekst da je izgledao; nažalost rad nisam čitao niti postoji dostupan na netu; on je izažao u zborniku Državnog arhiva Republike Makedonije Споменици за средновековната и поновата историја на Македонија tom 3 (Грамоти, записи и друга документарна граѓа на манастирите и црквите во Подошката област и соседните краеви) u uredništvu Vladimira Mošina (Skopje, 1980).


Izdali su Ljuba Kovačević i Vatroslav Jagić, 1890. godine.

http://www.worldcat.org/title/sveto...a-vlada-za-bosnu-i-hercegovinu/oclc/798807337

Kovačević je u Spomeniku Srpske kraljevske akademije IV.

Ili si ti to mislio na fototipska izdanja?


Da li na ove svoje postove misliš kada kažeš da si mi "poslao"?
 

Back
Top