Empatija !?

Pomognem svakome kome mogu,i uvek cu dok mogu...Ali to ne znaci da saosecam sa njim,i da ce da me njegovi problemi emotivno poremetiti (naravno ako je meni bliska osoba da je tu prica drugacija).Mislim da su plemenitost i nesebicnost totalno razliciti od empatije.
Jesu,ali potiću od empatije i moglo bi se reći da su sklop matrica kasnije izgrađenih tokom razvoja civilizacija-kako koje...
Na višem su ,poluracionalnom,poluemotivnom nivou od same empatije...
Često su bili preterivanja iracionalna.
 
Meni je to bez empatije neizvodljivo.

Jesu,ali potiću od empatije i moglo bi se reći da su sklop matrica kasnije izgrađenih tokom razvoja civilizacija-kako koje...
Na višem su ,poluracionalnom,poluemotivnom nivou od same empatije...
Često su bili preterivanja iracionalna.

Ja licno delim osecanja od racionalnog.
Ako nekome treba pomoc,pomognem,ali ne unosim se toliko u njegov problem da me to pogodi,a ja empatiju tako i smatram,kao osecanje slicno onome koji je u problemu.
Mozda ja previse kontorlisem svoja osecanja,pa prosto ne dozvolim da me to dotakne.

Pogeldaj primer ljudi koji su duboko zagazili u veru,na primer...Oni pomazu ali ne zato sto ih je pogodila necija nesreca,nego skupljaju bodove za neko svoje iskupljenje pred Bogom.
Mozemo li tu da povezemo plemeitost i empatiju?
 
Licemernost vernika je mnogo puta bila na tapetu...
Naravno da nije plemenito pomagati nekom iz straha od Boga ili nekog Alaha,Krišne ilištatijaznam...
Plemenito je ono šta pripada plemenu...:mrgreen:
Zezam se...
Uzvišeno je iz hira činiti dobra dela!
Sreća presretanjem sudbinskih nizbrdica je ono što ni Dostojevski nije razumeo!
Tek utilitaristićki filozofi su nabasali na taj problem!
A jednostavno je:u pitanju je igranje uloge Boga!
Atelje 212 i Mirina ekipa!:mrgreen:
 
Jes..i kad se mole svi kažu "Daj Bože!" ..i posle Boža ima sve se njemu daje ..zajbte više Božu kažem ja..molte se malo da da nama Molte se malo sa "daj mene" dosta ste davali Bože:mrgreen:
 
volim sve redom,saosecajna sam.rodila sam se da volim
Saosjecanje nije ljubav. Kod zena i feminiziranih muskaraca to je strast (koz zena normalna, naravno), bez koje DOBAR dobro moze da radi, i to jedino bez nje (bez "saosjecanja" tj. empatije) dakle, iako ne osjeca na svojoj kozi prijatnost drugih da im radi prijatno jer neznas ti nista, kad pe.derast muskarac moze da sam osjeti na sebi to "saosjecanjem" pa je i njemu prijatno, da li ti on radi saosjecanja ili radi tvog dobra daje namjere dobre i prijatnosti...i nikad ona ne zna radi cega je to. Muskarac pravi, zna: da bi bilo dobro da dobroj zeni bude prijatno, on ne SMIJE da osjeca prijatnost od njene PRIJATNOSTI njenu kad to (sto i uradi) uradi DOBRO ZA NJU, jer bi onda valjda bilo da je to URADIO RADI prijatnosti s v o j e...koju 'dobija' od prijatnosti DRUGIH a ne radi NJENE. JESI li istog misljenja? Osim kod pederastih muskaraca...Polovi su suprotni toliko da je to moguce objasniti samo duhovnim necim. A naravno da su psiholoski identicni, pa radi toga i muskarac moze da se popde.deri, ako pozeli, a i prijatno je pa ko nema principa i gleda prijatnost, ako pravo pricam, i pozeli, i bolest je ustvri, u krajnjoj tacki, to koliko ne odgovaras PSIHOM svom tijelu...
Zato bi zeni i prijalo da - kad 'hoce' to i moze, ali dobra nece - pokaze postovanje, naravno putem samoponzenja jer je to najefikasniji i najvisi nacin toga, i nekome ko to nicim ne zasluzuje, i jacina njena je u tome da odoli tome, po tome se je li DOBRA i gleda, - il', najvise, nekome bi zasluzio obratno, tad joj je najvise i prijatno, a ako hoce, i psiholoski je dokazano da silovanje zeni i ne moze da smeta toliko koliko sto bi muskarcu ako zamisli da je zena i da mu se dogadja to, ako je normalna, i da joj cak, iako ne zeli da bude to i da se to desi, i prija mnogo, i da se obicno pravi da je to neprijatno toliko bilo "u socijalnom" okruzenju kad o tome neko trazi da prica, ali naravno da to sto je nesto nekome prijatno i nije bas ralog da mu to uradimo i da ga SILUJEMO, niti cini milosrdje neko ko placa jer nemaju para Animir dame po diskotekama ali im uz to i daje komplimente posto vise prija ako joj sem para das i kompliment, nego niskost najvecu...ali iz nesvjesne zelje da bude sa dvije zene, za koju HRABROSTI vecina i nema, moze neko ko i NIJE PREVISE ne-dobar, ali nije hrabar da kaze fantaziju, kada je sa curom u diskoteci pozvati i Animir damu, pod predrasudom drustvenom da je normalnom muskarcu drustvo "prostitutke" (Animir dame) prijatno sve ako mu je prijatno i drustvo dame...ali nije, nego je samo drustvo dame, i to dvije dame odjednom, najprijatnije normalnom muskarcu...ali to je opsirna prica. Eto nesto korisno na temi glupoj da napisem, jer imas lijep avatar pa da pricamo, da vidim jesi li i pametna...
 
U mojoj porodici tačno osetimo kada je nekome loše, bez obzira na daljinu.

Takođe imamo i prenos bola, fizičkog, empatijski.

Ovo je loša stvar. Ne valja kada je dvoje, a imaju iste ili slične bolove i nesposobni su da paze jedno na drugog. .. . ali jeste komično. :mrgreen:
 
Zaključio sam da mi je to počelo da otežava život.
Pogađaju me problemi bliskih , ponekad u tolikoj meri da sva pozitivna energija odluta u empatiju.
U dečijem dobu to je bilo prema životinjama , pa prema prirodi ,
u toku vrtloga rata preme narodu a sada prema bliskima .
Ako imate takva saosećanja kako se borite sa tim ili da li je normalno nekim načinom
postati pomalo -"bezosećajan"

Iz licnog iskustva ti mogu samo preporuciti da se tu i tamo odmaknes, ako je to moguce, od ljudi sa problemima. Pogotovo ako im ne mozes pomoci. Kada se osetis jacim i spremnijim opet im se priblizis, saslusas, ali svaki put kada osetis da zbog toga pocinjes da tones trebao bi se odmaci.

Cisto sumnjam da mozes postati "bezosecajniji". Ukoliko si po prirodi emotivan i saosecajan ne mozes se istrenirati da budes nesto drugo.
 
Емпатију би ваљда требало сви да посједују, а они код којих је повишена ваистину имају дар.
И обично тај дар постаје проблем само ако налетите на психопату, а за такво шта заиста треба бити баксуз. :)
 
Onaj gore nije sasvim čist .
.........................................................................................................................................

Ljubavni problemi su lična stvar pojedinaca.,i o tome ne pričam na temi ,
a ljudi se se saosećaju sa raznim vrstama problema na svim poljima života.
 
U mojoj porodici tačno osetimo kada je nekome loše, bez obzira na daljinu.

Takođe imamo i prenos bola, fizičkog, empatijski.

Ovo je loša stvar. Ne valja kada je dvoje, a imaju iste ili slične bolove i nesposobni su da paze jedno na drugog. .. . ali jeste komično. :mrgreen:

Tačno postoje osobe koje su nekim čudnim telepatijama povezane.
 
Zaključio sam da mi je to počelo da otežava život.
Pogađaju me problemi bliskih , ponekad u tolikoj meri da sva pozitivna energija odluta u empatiju.
U dečijem dobu to je bilo prema životinjama , pa prema prirodi ,
u toku vrtloga rata preme narodu a sada prema bliskima .
Ako imate takva saosećanja kako se borite sa tim ili da li je normalno nekim načinom
postati pomalo -"bezosećajan"

Osećam sa blagonaklonim saosećanjem probleme drugih,ali ne dozvoljavam da budem emotivno uhvaćen u klopku njihovih nevolja iz kojih proističu poruke potrebne njihovom razvoju
 
Empatiju kao i sve druge emocije treba kontrolisati.
Krajnosti su skodne, radilo se o pretjaranoj emaptiji ili nedostatku iste u oba slucaja se radi o nekom pritajenom problemu kod te osobe. Pa ako kad ostanes sam sa sobom popricajte :)
Kome si vise drag, sebi ili drugima?
Odgovor bi ti trebao biti : sebi, jer to je polazna tacka i zavrsetak svega.


Suosjecavati se sa ljudima a pri tome ne biti u mogucnosti da im pomognes bilo savjetom ili materiijalno skodis sebi a i njima.
Moze biti da si mlad, vremenom ces se nauciti da je to balans koji se gradi kroz zivot. Sacuvati plemenitost a ipak znati cuvati sebe je vrlina koja krasi zrelog covjeka.
 
Da smo svi empatični, bio bi raj na zemlji, svi bi pomagali i brinuli o drugima.

Na žalost, neprirodna surovost se pojavi kod ljudi koji uspeju isključiti empatiju.

Zato bolje da smo empatični nego psihopatični :)
 
Zaključio sam da mi je to počelo da otežava život.
Pogađaju me problemi bliskih , ponekad u tolikoj meri da sva pozitivna energija odluta u empatiju.
U dečijem dobu to je bilo prema životinjama , pa prema prirodi ,
u toku vrtloga rata preme narodu a sada prema bliskima .
Ako imate takva saosećanja kako se borite sa tim ili da li je normalno nekim načinom
postati pomalo -"bezosećajan"
Ne borim se,prihvatam to kao deo svog karaktera.Teško da se tu išta može promeniti.Živim s tim dok ne odem.
 

Back
Top