комшија
Stara legenda
- Poruka
- 89.980
http://www.danas.rs/danas.1165.html?rubrika_id=1&news_id=354406&title=Vojska+za+obra%C4%8Dun+sa+opozicijom
Reforma sistema odbrane za vladajuće strukture jeste sporedna stvar
Vojska za obračun sa opozicijom
Javnost treba da zna da svaka armija počiva na ideologiji ili novcu i da se ne može govoriti o nezavisnoj i vojno neutralnoj državi bez razvijenog i samoodrživog sistema
Pre dve i po hiljade godina Konfučije je postavio tri uslova za razvoj države: dosta hleba, jaka vojska i postojanje umnih ljudi.
Piše: Petar Radojčić
22. avgust 2017
U ovoj misli može se naći uporište opstanka Srbije, pod uslovom da se traži. Međutim, u Srbiji ponestaje hleba, vojska slabi, a umni ljudi odlaze ili se povlače pred onima koji imaju manjak znanja, a višak samopouzdanja. To su posledice nepostojanja jasno definisane i postojane politike, u formi opšte strategije države koja sadrži naznačene nacionalne vrednosti koji se štite, nacionalne interese koje treba ostvariti i ciljeve koje treba dosegnuti u određenom periodu. U okolnostima vođenja ad-hoc spoljne, socijalne, ekonomske, demografske... i politike odbrane, nije izvesno šta se, čime i na koji način brani.
Da je za ovu vlast sistem odbrane sporedna stvar ukazuje nekoliko činjenica: 1) iz godine u godinu izdvaja se sve manje budžetskih sredstava za potrebe finansiranja opremanja i reforme Vojske Srbije (VS) i drugih snaga odbrane; 2) površno se sagledava stanje u okruženju i vrši procena potencijalnih izazova, rizika i pretnji po bezbednost zemlje i građana; 3) zapostavlja se potreba ažuriranja postojećih ili izrade novih strateško-doktrinarnih, normativno-pravnih i planskih dokumenata; 4) gotovo ništa se ne čini na promeni odnosa građana prema bezbednosti i poslovima odbrane; 5) itd. Pri tom, nedavno imenovani ministar odbrane je peti od 2012. godine, što ukazuje na odsustvo kontinuiteta i ignorisanje faktičkog stanja i potrebe postizanja saglasnosti oko bitnih pitanja, kako se ključni problemi opstanka i razvoja države ne bi rešavali kada oni nastanu. Na nedostatak svesti o javnom interesu ukazuju i neusaglašeni stavovi o modelu, organizaciji i brojnoj veličini snaga odbrane, te vojnoj neutralnosti i kolektivnom sistemu bezbednosti. Takav odnos uzrokovao je zastoj u, pre deset godina ambiciozno započetoj, profesionalizaciji VS, uključujući i zapostavljanje utvrđenih koncepata aktivne rezerve i totalne odbrane. Epilog su tehnološka zastarelost složenih borbenih sistema, neadekvatna popuna kadrom, nedovoljna obučenost i nepouzdanost rezervnog sastava, nezadovoljstvo velikog broja pripadnika sistema odbrane radno-pravnim i socijalnim statusom i drugi ispoljeni problemi koji dovode u pitanje operativnu i funkcionalnu gotovost i sposobnost snaga odbrane za realizaciju utvrđenih misija i zadataka. I umesto da potraže odgovor na pitanja - kakva je odbrana potrebna Srbiji i da li je vojska potreba ili teret državi, prethodnoj dvojici i aktuelnom ministru odbrane, uz svesrdnu podršku premijera (predsednika) države, VS služi za političke obračune sa opozicijom. Pažnju javnosti plene najavama i izjavama koje su, sve češće, povod i osnov za različite spekulacije, jer nisu produkt tehno-ekonomske analize koja bi ukazala šta je racionalno i održivo za Republiku Srbiju. Primera je više - od opremanja i modernizacije RV i PVO, "novog" koncepta 6-mesečnog služenja vojnog roka, (ne)vraćanja obaveze služenja vojnog roka... do obuke rezervnog sastava.
Stvaranje i održavanje efikasnog sistema odbrane, koji bi bio garant dugoročne zaštite definisanih državnih i nacionalnih vrednosti, ozbiljan je i zahtevan državni posao. Da bi se ostvario postavljeni cilj, neophodno je uvažavanje mišljenja struke i postizanje društvenog i političkog konsenzusa u vezi istog. Javnost treba da zna da svaka armija počiva na ideologiji ili novcu i da se ne može govoriti o nezavisnoj i vojno neutralnoj državi bez razvijenog i samoodrživog sistema. Treba da se zna i koliko košta bezbednost, da se cena koštanja ne meri samo finansijskim efektima i da restriktivni budžet ne nudi perspektivu.
Iako nije naišla na dobar prijem uljuljkanih srpskih zvaničnika, trebala bi da im "otvori oči" izjava potpredsednika SAD Pensa, na nedavnom samitu Jadranske povelje u Podgorici (povodom prijema Crne Gore u NATO), da Srbija nije više "izvoznik bezbednosti" i lider u odbrani stabilnosti Zapadnog Balkana. Hoćemo li, u neizvesnosti dostizanja zadatog cilja - "manja, dobro opremljena i efikasnija armija", postati "uvoznik bezbednosti"?
Autor je general-potpukovnik u penziji, član Glavnog odbora Demokratske stranke
Reforma sistema odbrane za vladajuće strukture jeste sporedna stvar
Vojska za obračun sa opozicijom
Javnost treba da zna da svaka armija počiva na ideologiji ili novcu i da se ne može govoriti o nezavisnoj i vojno neutralnoj državi bez razvijenog i samoodrživog sistema
Pre dve i po hiljade godina Konfučije je postavio tri uslova za razvoj države: dosta hleba, jaka vojska i postojanje umnih ljudi.
Piše: Petar Radojčić
22. avgust 2017
U ovoj misli može se naći uporište opstanka Srbije, pod uslovom da se traži. Međutim, u Srbiji ponestaje hleba, vojska slabi, a umni ljudi odlaze ili se povlače pred onima koji imaju manjak znanja, a višak samopouzdanja. To su posledice nepostojanja jasno definisane i postojane politike, u formi opšte strategije države koja sadrži naznačene nacionalne vrednosti koji se štite, nacionalne interese koje treba ostvariti i ciljeve koje treba dosegnuti u određenom periodu. U okolnostima vođenja ad-hoc spoljne, socijalne, ekonomske, demografske... i politike odbrane, nije izvesno šta se, čime i na koji način brani.
Da je za ovu vlast sistem odbrane sporedna stvar ukazuje nekoliko činjenica: 1) iz godine u godinu izdvaja se sve manje budžetskih sredstava za potrebe finansiranja opremanja i reforme Vojske Srbije (VS) i drugih snaga odbrane; 2) površno se sagledava stanje u okruženju i vrši procena potencijalnih izazova, rizika i pretnji po bezbednost zemlje i građana; 3) zapostavlja se potreba ažuriranja postojećih ili izrade novih strateško-doktrinarnih, normativno-pravnih i planskih dokumenata; 4) gotovo ništa se ne čini na promeni odnosa građana prema bezbednosti i poslovima odbrane; 5) itd. Pri tom, nedavno imenovani ministar odbrane je peti od 2012. godine, što ukazuje na odsustvo kontinuiteta i ignorisanje faktičkog stanja i potrebe postizanja saglasnosti oko bitnih pitanja, kako se ključni problemi opstanka i razvoja države ne bi rešavali kada oni nastanu. Na nedostatak svesti o javnom interesu ukazuju i neusaglašeni stavovi o modelu, organizaciji i brojnoj veličini snaga odbrane, te vojnoj neutralnosti i kolektivnom sistemu bezbednosti. Takav odnos uzrokovao je zastoj u, pre deset godina ambiciozno započetoj, profesionalizaciji VS, uključujući i zapostavljanje utvrđenih koncepata aktivne rezerve i totalne odbrane. Epilog su tehnološka zastarelost složenih borbenih sistema, neadekvatna popuna kadrom, nedovoljna obučenost i nepouzdanost rezervnog sastava, nezadovoljstvo velikog broja pripadnika sistema odbrane radno-pravnim i socijalnim statusom i drugi ispoljeni problemi koji dovode u pitanje operativnu i funkcionalnu gotovost i sposobnost snaga odbrane za realizaciju utvrđenih misija i zadataka. I umesto da potraže odgovor na pitanja - kakva je odbrana potrebna Srbiji i da li je vojska potreba ili teret državi, prethodnoj dvojici i aktuelnom ministru odbrane, uz svesrdnu podršku premijera (predsednika) države, VS služi za političke obračune sa opozicijom. Pažnju javnosti plene najavama i izjavama koje su, sve češće, povod i osnov za različite spekulacije, jer nisu produkt tehno-ekonomske analize koja bi ukazala šta je racionalno i održivo za Republiku Srbiju. Primera je više - od opremanja i modernizacije RV i PVO, "novog" koncepta 6-mesečnog služenja vojnog roka, (ne)vraćanja obaveze služenja vojnog roka... do obuke rezervnog sastava.
Stvaranje i održavanje efikasnog sistema odbrane, koji bi bio garant dugoročne zaštite definisanih državnih i nacionalnih vrednosti, ozbiljan je i zahtevan državni posao. Da bi se ostvario postavljeni cilj, neophodno je uvažavanje mišljenja struke i postizanje društvenog i političkog konsenzusa u vezi istog. Javnost treba da zna da svaka armija počiva na ideologiji ili novcu i da se ne može govoriti o nezavisnoj i vojno neutralnoj državi bez razvijenog i samoodrživog sistema. Treba da se zna i koliko košta bezbednost, da se cena koštanja ne meri samo finansijskim efektima i da restriktivni budžet ne nudi perspektivu.
Iako nije naišla na dobar prijem uljuljkanih srpskih zvaničnika, trebala bi da im "otvori oči" izjava potpredsednika SAD Pensa, na nedavnom samitu Jadranske povelje u Podgorici (povodom prijema Crne Gore u NATO), da Srbija nije više "izvoznik bezbednosti" i lider u odbrani stabilnosti Zapadnog Balkana. Hoćemo li, u neizvesnosti dostizanja zadatog cilja - "manja, dobro opremljena i efikasnija armija", postati "uvoznik bezbednosti"?
Autor je general-potpukovnik u penziji, član Glavnog odbora Demokratske stranke