Šta nije sramota ukrasti ?

Moramo postaviti,sve stvari na svoje mesto.Da bi to ucinili,treba da dobro razmislimo,kada govorimo o kradji,o kradji kao drustvenom zlu.Ali,takodje,o kradji,kao nedolicnom
ponasanju. Da bi stvar postala sto jasnija,trebalo bi,da prihvatimo opste nepodeljeno misljenje,o kradji,kao fenomenu.Prvo sto detetu u najranijoj dobi,treba neprestano
isticati je,da je KRADJA,KRADJA.! Nema velikih i malih kradja.Svako ko UKRADE,bilo sta,on je LOPOV.! Vaznost velicine kradje,odnosno vrednost ukradene stvari,bitna
je samo,kada je lopov uhapsen,i kada na duzinu izrecene kazne,deluje vrednost ukradene robe ili nekog predmeta.!:confused:
 
ne mora da se krade da bi se jelo

uzmeš ciglu i porazbijaš izloge od političkih firmi
tada stvarno moraš na državnu hranu

a ako razbiješ od nekog sitnog privatnika jajarice iz sive zone koji samo podmićuje opštinare
možeš samo da dobiješ novčanu kaznu

znači CIGLA I NA POLITIČKE MAGAZE

- - - - - - - - - -

PREPORUKA ZA SIGURNU HRANU O DRŽAVNOM TROŠKU:

WIN WIN i MOJ KIOSK pošto to drži ANDREJ VUČIĆ BIZNISMEN OD UTORKA
 
Poslednja izmena:
Nečije srce.

Šalim se, minjon sa stola pre no što gosti dođu. Koga je briga za goste pored minjona?!

minjoni.jpg
 
Bez obzira na to da li ste uhvaćeni u krađi, da li vas je neko vidio ili pak da li neko zna da ste nešto ukrali, da li je sistem izopačen kao u Srbiji da je krađa postala normalna ili bez obzira što je u svijetu krađa legalizovana u najvišim vladajućim slojevima i međ' 'trgovcima', krađa je krađa.

Krađa kao akt ima predznak nemoći, nemoći da se nešto stvori kreativnom sposobnošću našeg Bića, što dolazi iz duhovnog neznanja, stoga nemoćan pribjegava lopovluku kao najnižem obliku kreacije uslova za opstanak u ovoj dimenziji, bilo da je lopovluk zarad gladi ili nagomilavanja dobara kojim želi da osigura i olakša svoje postojanje u neznanju. Gladan čovjek recimo, kad krade uistinu pokazuje svoju totalnu nemoć, nemoć da stvori osnovu za goli opstanak organizma. Bilo kako bilo lopov pronađe razloge i opravdanje da se ne stidi. Stidi se samo onaj koji do tad nikad nije ukrao i koji je do tad umio stvarati. Kada jedinka prihvati realnost lopovluka stid nestaje. Eto, i ovo pitanje je nastalo na račun zapažanja realnosti u društvu.

Onome koji je svjestan svoje kreativne moći ukrasti je sramotno, i sama pomisao na krađu mu je sramotna. Pomisao na krađu ukazuje na njegovu nesvjesnost o stvralačkoj moći koju posjeduje.
Gladnom je sramota ukrasti hranu... sve dotle dok ga glad ne prisili da svoju volju podredi nagonu samodržanja.
Neki umru od gladi a ipak ne ukradu hranu.

Problem krađe je problem nivoa svjesnosti svih pojedinaca društva te se može nazvati socijalnim problemom.
Da je društvo na višem nivou sjesnosti krađa bi bila apsurd. Čak i u najvišim krugovima gdje lopovi legalno kradu od države i svijeta, krađa bi i tad bila apsurd.

Kako načiniti krađu apsurdom?

Društvo bi trebalo biti organizovano tako da svi radimo koliko možemo, koliko hoćemo, da dajemo (prinosimo u kolektivne 'ambare' plodove svog učinka onoliko koliko smo sposobni i voljni da stvaramo, a da od društva (kolektiva) uzimamo sve što nam je potrebno. Pri tom novac, kao sredstvo razmjene, ne bi imao razloga da postoji (niti pak bilo kakva prihvaćena vrijednost razmjene, zlato i drugo). Jedina vrijednost razmjene u tom društvu treba da bude volja i svjesnost o dijeljenju svih dobara po potrebi. Ako bi svi pojedinci doprinosili društvu a zalihe društva bile na raspolaganju svima onda krađe ne bi bilo, jer trgovine tad ne bi bilo. Posledica želje za gomilanjem bogatstva je izrodila trgovimu. Trgovina je od tog trena uzrok svih zabluda. Trgovac je onaj koji ne stvara. On je neproduktivan. Trgovac uzima procenat za uslugu razmjene. On gomila profit koji stiče neproduktivno a stim profitom sebi omogućava kupovnu moć kojom druge potčinjava pod svoju volju. Tako rade banke, ne privređuju ničemu, ali uzimaju procenat za čuvanje i razmjenu novca. Nije novac pri tom nužno zlo već je dakle zlo u čovjeku koji želi skupljati viškove u formi koja ne propada kao što bi višak robe propao u njegovom podrumu. Ako ne bi bilo novca takav čovjek bi razmjenjivao krompir sve dok nekome treba krompir i dok krompir ne istrune, ali krompir očito nije idealan za takvu nakaknu. U nekim zemljama, nisam siguran u kojim, u kojoj(?), novac ne postoji ali postoje zubi divlje svinje kao zalog, kao banka, i to je osnovna vrijednost razmjene. Vidite, nije dakle novac to nužno zlo već je zlo potreba da se viškovi zadrže za sebe, da se gomilaju ne dajući ih u društvenu korist, ne prinoseći ih u 'zajedničke ambare' da služe ostatku kolektiva.

Čemu služe zubi svinje koji vise po nekakvim kukakama u 'banci zuba'??? Ludilo. Ali to je prihvaćena ideja vrijednosti razmjene. Zubi su potvrda bogatsva. Onaj koji posjeduje više zubi može da uslovljava jadinke koji ih nemaju ili imaju manje. Dakle, sve je u nivou svjesnosti. Novac je samo perfidniji način da se 'bogatimo' na račun prevare. Trgovina je stoga produžena ruka nužnog zla a viši oblik trgovine naravno jeste bankarstvo... koje opet dolazi od istog tog svjesnosnog nivoa. Čudno? Izgleda da nije. To je pravi pravcati legalizovani lopovluk na koji je ostatak svijeta pristao kao na nešto nužno i čak i uzvišeno.

A da je čovjek (društvo) organizovano tako da plodove svog stvaralaštva svi pojedinci prinose zajednici a zajednica ih dijeli svakome koliko god mu je potrebno (pod uslovom da ni zajednica ne može da trguje) tad bi trgovima bila apsurd... krađa bi postala apsurd, jer kao prvo gladnih nikada ne bi bilo, jer hrane bi bilo u izobilju, za svakoga, bez obzira da li zna ili ne zna kako da je stvara, kao što bi uostalom i sve ostale potrebe pojedinca u društvu bile zadovoljene. Vidite, to bi bilo tako lako, ali takva lakoća je toliko daleko od realnosti jer je u pitanju jedan jedini faktor koji to onemogućava, otežava, a to je je trenutni nivo ljudske svjesnosti.

...


Krađa (...TRGOVINA) je ono čega bi Bog-tvorac-'čovjeka' trebao da se istinski stidi.

Stid može osjećati samo onaj ko je svjestan svoje istinske kreativne moći, a to je kreator. Onaj koji te moći nije svjestan u sebi nema stida ni od čega.
 
Poslednja izmena:
Šta je po Vama razumno, opravdavajuće, zašto, zbog čega, koga - da se nešto sa 'razlogom' ukrade ?

Ima li opravdanja ako izuzmemo zakone ?


ps.

Nebitno da li ste nešto do sada maznuli ili niste, ovo je samo analiza mogućih događaja i situacija

Praktično ništa nije zabranjeno niti išta dozvoljeno. Možemo krasti i možemo pomagati ili odbijati dati pomoć ljudima u neophodnostima.
Ali neophodno je znati da postoje striktni zakoni koji sankcionišu sve što smo uzeli a nismo zaradili ili platili, a da pri tome ne ispituju naš raszlog ili naše opravdanje za akciju krađe.
Ovi striktni zakoni nas usmeravaju na našu punu odgovornost za svoju egzistenciju a to podiže ili ekspandira našu svest. Naše akcije nepoštenog i neodgovornog življenja u datom životu stvaraju dugovanja koja moramo izbalansirati u naredno(i)m životu.
Praktično, da li smo dovoljno svesno ili nimalo svesno nešto ukrali ne ostavlja mesta za osećaj sramote, jer dug će biti plaćen nezavisno da li mi sebe opterećujemo tim osećajem ili ne. Taj osećaj je nametnut društvenim a ne duhovnim razlozima.
Za trenutak uporedimo recimo pušenje ili konzumaciju alkohola ili prejedanje, vulgarizam, ogovaranje ili bilo šta od sličnih manjkavosti sa samom krađom. Istina je da sve to činimo zbog naše nedovoljno ekspandirane svesti, ali se na jednom polju biramo stideti a na drugom ne.
Zašto?
Zato što smo nešto društveno prihvatili a drugo nismo iako ništa od toga duhovni zakoni ne stavljaju na listu za odstrel iako su sve pomenute radnje u suprotnosti sa Zakonom Ljubavi.
Šta ovo znači?
Znači da ako bismo imali dovoljno ljubavi u sebi prema sebe i životu u celini nijednu od tih radnji ne bismo praktikovali a sve što nije u skladu sa Zakonom Ljubavi neophodno je da se dorađuje i podiže sve dok ne budemo očišćeni od svega onoga što nije ljubav.
Tako dolazimo do stanja kada smo potpuno odgovorni za sve što mislimo, govorimo i radimo a kao takvi gospodarimo svim svojim nagonima, čulima, realnim potrebama, željama, pasijama uma i emocijama.
Svaka naša realna potreba za ispravan duhovni razvitak uvek je ispunjena a to znači da i onaj nedostatak nečega ili siromašto jesu tu zato što je neophodno da prođemo izvesni životni trening budući da smo takav današnji poligon za sebe postavili u ranijim životnim lekcijama i izazovima - u ranijim životima.
Bukvalno smo sami uzrokovali svoj život po svim kvalitetima i kvantitetima.
Kada jednom to shvatimo i prihvatimo - pomirimo se sa tim - tada počinje naš svestan rad na duhovnom razvitku ili ekspanziji svesti.
I još nešto, život ispred nas stavlja one izazove koji su u stupnju naše dosegnute svesti. U datom stadijumu svesti mi smo u mogućnosti da za nas stvorimo ono što je potrebno budući da suština života (Sveti Duh) odgovara na na našu moć imaginacije koja je Bogom data mogućnost da preko nje ostvarujemo ili kreiramo ono što je neophodno za naše stvarne potrebe.
Ispod ovoga daću jedan primer iz života.
 
Poslednja izmena:
Evo primera kojeh najavih u gornjem postu:
Komšija mojih roditelja u svojim mlađim danima gradio je kuću za sebe i svoju porodicu. Po njegovim rečima, podigao je do krova i tu stao. Nije imao novaca da kupi drvenu građu za krov.
Tom potrebom je bio okupiran i danju i noću. Kako god da je planirao da uštedi novaca dovoljno za kupovinu nije uspevao. Jednoga dana njegovo preduzeće je ugovorilo posao u Crnoj Gori, na primorju, rad na dovršavanju građevinskih poslova nekih hotela. On sam je upao u tu grupu radnika i našao se tamo na gradilištu.
Samo nekoliko dana kasnije došao je jedan meštanin i pitao da li ima nekog ko bi mogao u dane vikenda da kod njega radi na zastakljivanju stolarije tek završene kuće. Komšija je kao iz topa odgovorio, „Taj sam.“ Otišli su do kuće i dogovorili se za rad i cenu plaćanja. Kada je sve završeno seli su obračunali i domaćin je odmah platio celu sumu. Ovaj komšija je odmah otišao do stovarišta građevinskog materijala, kupio grede i letve i iznajmio kamion koji bi sve to odvezao njegovoj kući. I tako je urađeno.
Kada je sve platio shvatio je da tačno onoliko koliko je zaradio na zastakljivanju stolarije kod ovog meštanina do dinara je tačno platio materijal i prevoz do svoje kuće. Začuđen ostao je u verovanju da je to Sami Bog intervenisao.
Pa u čemu je suština ovde’ Da li je Bog odlučio da on bude Njegov miljenik pa mu izašao u susret?
Istina je da isti principi i zakonitosti su stalno i jednako važeći za svakog od nas i uvek se uključe kada je u pitanju naša realna potreba za naše životne lekcije. Sveprisutna životna suština, iako nepristrasna, uvek se uključuje kada je u pitanju naša realna potreba a mi istrajavamo u svojim mislima i radnjama na njenoj realizaciji. (To je ono što se naziva imaginacijom ili vizualizacijom koja naravno zahteva da budu ostvareni odgovarajući uslovi... a što je malo duža priča.)
Praktično, mi uvek trebamo biti spremni da sve što dobijemo platimo svojim radom a ova suština života, na čoveku neshvatljiv način tačno zna kako da obezbadi da se nađemo, radimo i zaradimo i gde postoji neko ko ima potrebe za naš rad i ko ima sredstva da nam to plati.
Ovakvih priča ima na milion svakodnevno samo što i ne obraćamo pažnju na njih jer smo ubeđeni da iza životne scene nema ništa i ničega a da smo mi bastion znanja, umeća i mudrosti – ovo je najčešće neprestano čantanje intelektualaca.
Neophodno je da uvek budemo spremni da svoje potrebe zadovoljavamo svojim radom.
 

Back
Top