Memoari ?

Urvan Hroboatos

Veoma poznat
Poruka
13.116
Pokrenuo sam bio prije temu o rubnim žanrovima, no nije baš išlo...

Eto, uz ostalo, čitam dosta i memoare (i autobiografije i dnevnike,, a romane i slično - ne).

Moglo bi ih se podijeliti u nekoliko vrsta:

a) važne društvene i vojne osobe (Cezar, američki predsjednici,..)
b) važni više kreativni tipovi (Cellini, Jung, Berdjajev,..)
c) interesantni životi (Casanova,..)
d) svjedoci (Karlo Štajner i gulag)


Književna vrijednost na stranu, prošao sam neka pisanija bivših likova (Šuvar, Jure Bilić, Kadijević,...) i ne djeluju mi baš impresivno.
 
сви државни службеници јавни и тајни се при одласку у пензију обавезују на чување државних тајни тако да они могу да пишу о неким глупостима које нису занимљиве и које сви знају а о правим стварима које знају не смеју да пишу
 
Pokrenuo sam bio prije temu o rubnim žanrovima, no nije baš išlo...

Eto, uz ostalo, čitam dosta i memoare (i autobiografije i dnevnike,, a romane i slično - ne).

Moglo bi ih se podijeliti u nekoliko vrsta:

a) važne društvene i vojne osobe (Cezar, američki predsjednici,..)
b) važni više kreativni tipovi (Cellini, Jung, Berdjajev,..)
c) interesantni životi (Casanova,..)
d) svjedoci (Karlo Štajner i gulag)


Književna vrijednost na stranu, prošao sam neka pisanija bivših likova (Šuvar, Jure Bilić, Kadijević,...) i ne djeluju mi baš impresivno.

Prije dosta godina u Politici je izašao kaiš stripa u kome Paja Patak pita jednog od sestrića (Gaju? Raju? Vlaju?) šta to piše, a on odgovori da piše memoare, da ne bi morao kad ostari.

Moji motivi za čitanje su estetski, a ne saznajni, pa mi je i dalje mnogo važnije kako je nešto napisano, nego o čemu se piše. Međutim, činjenica je da se autobiografska proza dosta dobro drži u ovo doba kad neki tradicionalni žanrovi skoro pa izumiru.

Dosta sam se već na forumu oduševljavao Knausgorovom Mojom borbom, a nedavno sam čitao i Dejva Egersa (A Heartbreaking Work of Staggering Genius). Ne dopada mi se koliko Knausgor, jednostavno, temperament s kojim pisac piše nije sasvim po mom okusu, ali nemam ni objektivnih zamjerki. Fina autobiografija sa oplemenjavajućim elementima fikcije.

Nekako, čini mi se da su interesantnije autobiografije pisane negdje na pola puta, kao rekapitulacija nekog životnog poglavlja, dok još pisac ima manje opterećenja i više hrabrosti da otvoreno govori o vlastitim postupcima. Pod starost, kad se memoari obično piše, taština raste, činjenice prođu kroz rešeto ljudske memorije, koja nije samo selektivna, već i sklona da unosi smisao i značenja koja protekli događaji obično nemaju.

Zato, čitajte autobiografije mlađih pisaca. Oni matori često lažu. Meni je sad u planu The Fortress of Solitude (Džonatan Letem je napisao sa 39 godina).
 
Nisam ljubitelj. Kad uzmem neke memoare, uglavnom su to umetnici, i to samo ako priču "spakuju" u 250-300 strana, za više od toga mora da postoji baš baš dobar razlog...

Iz kategorije "svedoka" je dobar Primo Levi, Zar je to čovek.
 
"Hadrijanovi memoari" Margarit Jursenar

Margarit u prvom licu piše knjigu o caru Hadrijanu.

Snagom imaginacije, ona se navodno priseća svog (Hadrijanovog) uzbudljivog života, odnosno rekonstruiše važne događaje iz života velikog državnika s kraja prvog veka naše ere.

Ovi memoari su samo poligon sa koga se filozofski posmatraju pojave i događaji.
 
Džon Hjuston "Otvorena knjiga"

Autobiografija, čita se u dahu, holivudski glumac i režiser, čovek koji je vodio izuzetno bogat život, antiratni aktivista i stvarno kul lik
 
Poslednja izmena:
http://www.delfi.rs/knjige/61278_uspomene_dozivljaji_i_saznanja_knjiga_delfi_knjizare.html

Odlična proza.
Dokument o Srbima u Austrougarskoj, o načinu studentskog života u Beču, o našoj omladini u tuđini, epizode o beogradskoj sredini tog vremena i razlike u razmišljanju i poslovanju kod nas i u Evropi.
Uz sve to, pisac je na momente duhovit i blago kritički nastrojen prema beogradskom mentalitetu kad je poslovnost u pitanju.
Knjiga se lako čita, nema opterećujućih i nepotrebnoh detalja.
 
" Мемоари Проте Матеје Ненадовића"
" Јаничареве успомене, или Турска Хроника", ( заправо су мемоари Константина Михаљевича из Островице, који је постао и био Јаничар, па је из турске војске утекао).
 
Prije dosta godina u Politici je izašao kaiš stripa u kome Paja Patak pita jednog od sestrića (Gaju? Raju? Vlaju?) šta to piše, a on odgovori da piše memoare, da ne bi morao kad ostari.

Moji motivi za čitanje su estetski, a ne saznajni, pa mi je i dalje mnogo važnije kako je nešto napisano, nego o čemu se piše. Međutim, činjenica je da se autobiografska proza dosta dobro drži u ovo doba kad neki tradicionalni žanrovi skoro pa izumiru.

Dosta sam se već na forumu oduševljavao Knausgorovom Mojom borbom, a nedavno sam čitao i Dejva Egersa (A Heartbreaking Work of Staggering Genius). Ne dopada mi se koliko Knausgor, jednostavno, temperament s kojim pisac piše nije sasvim po mom okusu, ali nemam ni objektivnih zamjerki. Fina autobiografija sa oplemenjavajućim elementima fikcije.

Nekako, čini mi se da su interesantnije autobiografije pisane negdje na pola puta, kao rekapitulacija nekog životnog poglavlja, dok još pisac ima manje opterećenja i više hrabrosti da otvoreno govori o vlastitim postupcima. Pod starost, kad se memoari obično piše, taština raste, činjenice prođu kroz rešeto ljudske memorije, koja nije samo selektivna, već i sklona da unosi smisao i značenja koja protekli događaji obično nemaju.

Zato, čitajte autobiografije mlađih pisaca. Oni matori često lažu. Meni je sad u planu The Fortress of Solitude (Džonatan Letem je napisao sa 39 godina).

Postoje memoari koji su nedvoumno važna književna djela (Hercen, Saint Simon, Malraux,...). No, većina to nije.

Ja sam se pomalo umorio od umjetničkog dojma, pa više čitam- ako ih čitam- memoare u kojima ima muvanja, radnje i raznih spoznaja. Velika većina političarskih memoare nema neku literarnu vrijednost, no ovi od ex-Yu ex-drmatora su, uz možda koju iznimku, doista loši, vrlo loši...

Ne valja ni kad pismena osoba piše memoare, a ima napumpani ego- tu bih izdvojio Rushdievog "Joseph Anton" u kom ima previše Rusdieja, ovako ili onako.
 
Za svoje memoare "Od pašnjaka do naučenjaka" Mihajlo Pupin je dobio Pulicerovu nagradu.

Bili su mi najinteresantniji opisi putovanja brodom do Amerike i početničke nevolje koje prate iseljenike na novi kontinent.
 

Back
Top