Memoari ?

Urvan Hroboatos:

Pokrenuo sam bio prije temu o rubnim žanrovima, no nije baš išlo...

Eto, uz ostalo, čitam dosta i memoare (i autobiografije i dnevnike,, a romane i slično - ne).

Moglo bi ih se podijeliti u nekoliko vrsta:

a) važne društvene i vojne osobe (Cezar, američki predsjednici,..)
b) važni više kreativni tipovi (Cellini, Jung, Berdjajev,..)
c) interesantni životi (Casanova,..)
d) svjedoci (Karlo Štajner i gulag)


Književna vrijednost na stranu, prošao sam neka pisanija bivših likova (Šuvar, Jure Bilić, Kadijević,...) i ne djeluju mi baš impresivno.

Kliknite za proširenje...

quentin:

Prije dosta godina u Politici je izašao kaiš stripa u kome Paja Patak pita jednog od sestrića (Gaju? Raju? Vlaju?) šta to piše, a on odgovori da piše memoare, da ne bi morao kad ostari.

Moji motivi za čitanje su estetski, a ne saznajni, pa mi je i dalje mnogo važnije kako je nešto napisano, nego o čemu se piše. Međutim, činjenica je da se autobiografska proza dosta dobro drži u ovo doba kad neki tradicionalni žanrovi skoro pa izumiru.

Dosta sam se već na forumu oduševljavao Knausgorovom Mojom borbom, a nedavno sam čitao i Dejva Egersa (A Heartbreaking Work of Staggering Genius). Ne dopada mi se koliko Knausgor, jednostavno, temperament s kojim pisac piše nije sasvim po mom okusu, ali nemam ni objektivnih zamjerki. Fina autobiografija sa oplemenjavajućim elementima fikcije.

Nekako, čini mi se da su interesantnije autobiografije pisane negdje na pola puta, kao rekapitulacija nekog životnog poglavlja, dok još pisac ima manje opterećenja i više hrabrosti da otvoreno govori o vlastitim postupcima. Pod starost, kad se memoari obično piše, taština raste, činjenice prođu kroz rešeto ljudske memorije, koja nije samo selektivna, već i sklona da unosi smisao i značenja koja protekli događaji obično nemaju.

Zato, čitajte autobiografije mlađih pisaca. Oni matori često lažu. Meni je sad u planu The Fortress of Solitude (Džonatan Letem je napisao sa 39 godina).

Kliknite za proširenje...