Jankez11
Zainteresovan član
- Poruka
- 164
Beogradjani nisu ni pruzali otpor okupatoru poput gradjana u nekim drugim evropskim gradovima. Stavise bili su izuzetno lojalni. Cast izuzecima. Okupacija ne moze da bude opravdanje za ponasanje srpske gradjanske elite tokom okupacije.
Srpski sudovi i sudije (koji su vukli autoritet jos iz knezevine i kraljevine Srbije) poslusno su izvrsavali uredbe vlade kojom je predsedavao srpski i jugoslovenski general i u kojoj su sedeli mnogi srpski intelektualci koji su karijere zapocinjali jos u knezevini. Tako su sudovi i sudije bez trunke zadrske donosile resenja o oduzimanju stanova, preduzeca, diploma, pokretne imovine Jevrejima. Beogradski univerzitet im je ponistio diplome. Esnafi, strukovna udruzenja (poput advokatske komore), bolnice, privredna komora su izbacivali Jevreje sa posla i oduzimali im licence. I na kraju pripadnici srpske i jugoslovenske vojske i zandarmerije su ih predavali Nemcima.
Ko bi se suprostavio takvom ponasanju srpske elite snosio bi strasne posledice. Doziveo bi istu sudbinu kao i Jevreji. Kad je cuveni intelektualac i profesor etike Milos Djuric odbio da potpise Apel srpskom narodu (ciji je autor bio Vladimir Velmar Jankovic, otac Svetlane Velmar Jankovic), kolege su ga molile da potpise. On je svom kolegi i prijatelju odgovorio - dragi prijatelju ti predajes cemane a ja etiku.Uhapsen je, oteran na Banjicu, izbacen sa fakulteta... Samo cudom nije streljan. Slicnu sudbinu je imala i Isidora Sekulic i ostali koji su odbili da potpisu taj proglas. Za to vreme je profesor univerziteta Milutin Milankovic, inace blizak crkvi, napisao i objavio knjigu po kojoj ga i danas pamtimo. Centrala za humor i Zanka Stokic su posebna prica. Ona je izjavila na sudjenju da joj je bila duznost da zabavlja narod. Nije se izjasnila kako je uspevala da prica viceve dok su njene komsije i prijatelji Jevreji nestajali preko noci. Tako da o nekoj nevinosti srpske gradjanske klase i intelektualaca nema ni reci.
Po oslobodjenju Beograda oktobra 1944. Partizani su svakako doprineli nestanku gradjanske klase u Beogradu, ali i postupci te iste su doprineli njenom urusavanju i kolapsu.
Srpski sudovi i sudije (koji su vukli autoritet jos iz knezevine i kraljevine Srbije) poslusno su izvrsavali uredbe vlade kojom je predsedavao srpski i jugoslovenski general i u kojoj su sedeli mnogi srpski intelektualci koji su karijere zapocinjali jos u knezevini. Tako su sudovi i sudije bez trunke zadrske donosile resenja o oduzimanju stanova, preduzeca, diploma, pokretne imovine Jevrejima. Beogradski univerzitet im je ponistio diplome. Esnafi, strukovna udruzenja (poput advokatske komore), bolnice, privredna komora su izbacivali Jevreje sa posla i oduzimali im licence. I na kraju pripadnici srpske i jugoslovenske vojske i zandarmerije su ih predavali Nemcima.
Ko bi se suprostavio takvom ponasanju srpske elite snosio bi strasne posledice. Doziveo bi istu sudbinu kao i Jevreji. Kad je cuveni intelektualac i profesor etike Milos Djuric odbio da potpise Apel srpskom narodu (ciji je autor bio Vladimir Velmar Jankovic, otac Svetlane Velmar Jankovic), kolege su ga molile da potpise. On je svom kolegi i prijatelju odgovorio - dragi prijatelju ti predajes cemane a ja etiku.Uhapsen je, oteran na Banjicu, izbacen sa fakulteta... Samo cudom nije streljan. Slicnu sudbinu je imala i Isidora Sekulic i ostali koji su odbili da potpisu taj proglas. Za to vreme je profesor univerziteta Milutin Milankovic, inace blizak crkvi, napisao i objavio knjigu po kojoj ga i danas pamtimo. Centrala za humor i Zanka Stokic su posebna prica. Ona je izjavila na sudjenju da joj je bila duznost da zabavlja narod. Nije se izjasnila kako je uspevala da prica viceve dok su njene komsije i prijatelji Jevreji nestajali preko noci. Tako da o nekoj nevinosti srpske gradjanske klase i intelektualaca nema ni reci.
Po oslobodjenju Beograda oktobra 1944. Partizani su svakako doprineli nestanku gradjanske klase u Beogradu, ali i postupci te iste su doprineli njenom urusavanju i kolapsu.