Država A zaratila sa državom B. Šta se stvarno krije iza toga?
Da li je moguće, da i pored sve propagande, na obema stranama, razuman čovek iz A, mrzi čoveka iz B, koga u životu nije video niti za njega čuo???
Mislim da to nije moguće.
Ustvari,rat vode vlastodršci a narod je prinuđen da u tom ratu učestvuje. Vlastodršci imaju moć da prinudno mobilišu sve i nateraju ih da izvršavaju određena naređenja. Tako državljanima A narede da pucaju prema državljanima B, i obrnuto. Ovi što pucaju, najradije bi ostavili svu opremu i otišli kući. Ako su imalo razumni, svesni su da su oni s druge u istoj situaciji. Pošto se ne poznaju sasvim im je svejedno šta oni drugi rade kada nemaju oružje u rukama.
Prema tome, priče da nacija A voli ili mrzi naciju B nemaju nikakvog osnova. Sve je to propaganda vlastodržaca da bi ostvarili svoje ciljeve!
Neko će reći zašto onda razumni učestvuju u svemu tome? Zato što vlast ima organizaciju i sredstva prinude. U sredstva prinude spadaju i budale koje zaista veruju u ratnohuškačke priče - bar dok ne osete rat na svojoj koži.
Moguće je mrzeti čoveka koji je učinio neko zlo. Mrzeti nepoznatog čoveka na nepoznatom mestu sa nepoznatim zanimanjem - nije razumno!
Mržnja nikada nije prihvatljiva (normalno stanje ili razumno).
Ali pogledajmo malo drugačije;
Kada dolazimo u ovaj svet, dođemo kao nekompletno Biće, ili pojedini delovi nas budu blokirani zbog pogrešnog odgoja, shvatanja i poimanja života.
Kako ne možemo biti srećni ako nismo kompletni tada projektujemo one nedostajuće kvalitete na drugu osobu i u nju se zaljubljujemo. Naizgled ČUDNO, ne zaljubljujemo se u drugu osobu zato što je kompletna i što ima baš one kvalitete koji nama nedostaju, već zato što smo mi sami projektovali baš te kvalitete. Zato se u društvu te osobe osećamo ispunjenim, kompletnim i srećnijim no ikada ranije.
Budući da naša projekcija jeste samo privremena, to naša vlstita opsena brzo prođe i mi shvatamo svoju samoobmanu. Otkrivamo da ta druga osoba nije ni izdaleka onakva kakvom smo je videli kroz vlastitu prizmu.
Sledi razočaranje, naizgled u tu drugu osobu a da ni ne shvatimo da je to razočaranje u nas same u našu mogućnost da vidimo vlastitu realnost.
Da li je mnogo drugačije kada počinjemo nekog mrzeti?
Možda samo površno.
Budući da smo nekompletni u svojoj duhovnosti (Svesti) to praznina nečim mora biti popunjena. Ako nema kvaliteta onda ima nečeg drugog što tu ne pripada. Te negativnosti koje su usađene kod nas, nama i te kako smetaju. Slično ranijem primeru, ni sada ih ne raspoznajemo kod sebe već ih vidimo kod drugih bilo kao sopstvenu sliku u toj osobi bilo da ih ta osoba stvarno ima. Ako ih stvarno ima ili ako smo ih samo videli tamo kao svoju sliku onda nas baš te negativnosti užasno iritiraju i mržnja se rađa prema toj drugoj osobi.
Dakle, u realnosti ne mrzimo tu drugu osobu (grupu ili naciju) već mrzimo ono vlastito negativno što je u nama samima... Umesto da upremo prstom na pravo mesto, u sebe, upiremo ga u druge ljude i umesto da se borimo u vlastitom (Svetom) ratu borimo se sa drugim ljudima pokrećući čak i među-porodične ili međudržavne ratove...
Kao i kod zaljubljivanja patnja i bol nas najbolje nateraju da vidimo pravo stanje stvari i vidimo odakle duvaju vetrovi i počinjemo se buditi prema vlastitoj manjkavosti. Istina je da se neko otrezni ranije a neko i posle mnopgo uzastopnih udara glavom u kameni zid.
Zato u međudržavnim turbulencijama najpre budu popkrenuti oni koji su udaljeniji od vlastitog centra svesti, oni koji su manje kompletni i manje srećni sa sobom pa tek oni ostali.
Uvek ima onih koji nikada ne budu pokrenuti mržnjom jer u sebi i nemaju nedostataka ili bar ne po onoj osnovi zbog čega se pokreću urnebesni pokliči...
Konačno, sve ono što izaziva patnju i bol u ovom svetu uvek je uzrokovano našom nekompletnošću ili necelovitošću u procesu duhovne evolucije. Posle svakog urnebesa pokrenutog 'ljubavlju' ili mržnjom imamo ljude koji se se više približili vlastitom centru, izbalansiranosti i sreći. Jer, ionako, srećan čovek nikada ne proizvodi patnju i bol po bilo kojoj osnovi.
Rat je uvek unutarnji proces izbačen iz sebe i usmeren na drugu osobu kao uzrok tome da se ne osećmo srećnim. ("Krivac je uvek neko drugi"). Zato je rat u ovom svetu gotovo neprekidan proces koji ima samo mirnije ili lakše periode i one ekstremno pogubne i ekstremno bolne.
Mora li tako biti u ovom svetu i može li se stvarno ostvariti mir na ovoj planeti pitanje je čiji odgovor nije teško sagledati ako zavirimo malo dublje u vlastiti unutarnji proces. Ne bez razloga se kaže da je "Ljubav rešenje svih problema." Da li je? Izgleda da jeste ali ne bilo koja ljubav do li one najviše, koja je naš konačni cilj.
Dok nju ne dosegnemo mi nemamo izbalansirano unutarnje stanje i uvek nas nešto može pokrenuti izvan vlastitog centra.