ajmo malo praktične filosofije, dosta je bilo pojmovnog mrsomuđenija..
Elem..
Idete ulicom, naiđete na prosjaka.
Pošto ste negde ocenili da je iskren i da ne radi ni za koga, date mu neki novac i nastavite dalje.
Ali, u vašoj svesti,
vi znate da u gradu ima još i prosjaka i ubogih i gladnih.
Zašto ste stali kod ovoga, a niste nastavili da pomažete?
Čime umirujete svest i savest i kako određujete granicu koliko i kada ćete pomoći?
Onda..
Spasli ste par mačića i jedno kuče sa ulice.
Odveli kući i nahranili ih.
Ali..
dobro znate da dok to radite, neki drugi mačići i kučići samo što nisu krepali od gladi ili povreda.
Zašto ste stali samo tu?
Kako možemo da mirno spavamo znajući da ima i drugih kojima je potrebna pomoć, a da mi realno
možemoda se posvetimo tome?
Zašto nismo posvetili svoj život 24-satnom spašavanju životinja, ljudi itd?
Ili je humanost lično uverenje koje samo doziramo onako kako nam dune, umirujući savest tu i tamo sitnim novcima i gestovima?